Pjesme koje su obilježile Domovinski rat i danas imaju važno mjesto u hrvatskoj glazbi. Neke su od njih nadrasle vrijeme u kojem su nastale i postale dio zajedničkog pamćenja, prenoseći poruku novim generacijama i podsjećajući na ono što se događalo početkom devedesetih. U ratu su se Hrvati borili na različite načine. Najveći su teret podnijeli hrvatski branitelji, koji su za slobodu zemlje dali živote, no ne smijemo zaboraviti ni snagu riječi. Stih, pjesma i melodija podizali su moral, ali i pronosili glas o onome što se događalo u Hrvatskoj jer pjesma uvijek pronađe put

Jedna od pjesama čija je poruka stigla do svijeta bila je Stop the War in Croatia, apel za zaustavljanje rata i poziv na mir koji je u ljeto 1991. napisao Tomislav Ivčić, legendarni zadarski kantautor. O nastanku pjesme, vrijednostima koje je ostavio, osjećaju odgovornosti i ulozi javne osobe koja je svoj glas koristila za običnog čovjeka, ali i o njegovu stvaralaštvu i preranom odlasku, razgovarali smo s njegovom najstarijom kćeri Izabelom Vrtar. Izabela je po zanimanju novinarka, a novinarskim i uredničkim poslom bavi se više od dva desetljeća. Zadnjih godina vodi vlastitu agenciju za medijske usluge, moderira konferencije i osmišljava sadržaje za brendove i medijske kuće. Riječ ju je, kaže, oduvijek zanimala kao medij. Tomislav i njegova supruga imali su troje djece: Izabelu, tri godine mlađu Kristinu i pet godina mlađeg Ivana. Danas Izabela svojoj djeci govori o djedu i vrijednostima koje im je ostavio, a njezina sjećanja otkrivaju čovjeka koji je stajao iza velikih pjesama – oca, prijatelja i čovjeka uvijek spremnog pomoći.

Jedan i pol dan koji je promijenio sliku o Hrvatskoj

Stop the War in Croatia prva je pjesma o ratnoj tematici i jedan od prvih glasova napadnute zemlje. Bila je usto i poruka svijetu, izrečena jezikom koji je svijet mogao razumjeti.

“Mi nismo znali da će se pjesma dogoditi, a nije ni on. Sve se zbilo u dan i pol: nastali su pjesma i snimka, snimljen je spot, a zatim je objavljena u Dnevniku”, prisjeća se Izabela. Obitelj je bila na moru, a vijest je zatječe usred ljetnog odmora. “Rekao nam je: ‘Upalite televiziju i gledajte.’ Nismo znali što ćemo vidjeti, a onda smo se naježili i bili ponosni. Ono što je i danas posebno jest to što je pjesma, unatoč strahotama o kojima govori, bila pozitivno intonirana”, kaže Izabela.

Pjesma je bila okrenuta budućnosti, koju njezin autor nije dočekao.

“Mi jesmo. Doživjeli smo ulazak Hrvatske u Europsku uniju i njezino mjesto ondje gdje smo oduvijek vjerovali da pripada. I današnje je vrijeme posebno za čovječanstvo; uza sve teške informacije koje dobivamo, malo ljudi vidi svjetlo na kraju tunela. Ali i tada, u teškom razdoblju, sanjali smo da će stvari krenuti nabolje. Za nas su krenule, puno godina poslije”, kaže Izabela.

Engleski je otvorio vrata svijetu

Odluka da pjesma bude na engleskom nije bila slučajna. Ivčić je, kaže njegova kći, bio intuitivan i vizionarski i u stvaralaštvu i izvan njega. Želio je da poruka dopre što dalje. Hrvatska dijaspora tada je imala važnu ulogu u organiziranju pomoći, a engleski je omogućavao da apel razumiju i ljudi izvan hrvatske zajednice “Nije nužno očekivao da će pjesma odjeknuti tako daleko i tako brzo, ali znao je da poruka mora biti razumljiva svijetu”, objašnjava.

U tome je uspjela. Postala je prvi glas Hrvatske koji nije dolazio samo kroz ratne slike nego i kroz umjetnost. Bila je to humanitarna priča koja je okupila estradu i vrhunske sportaše. Goran Ivanišević nosio je zastavice i poruku Stop the War in Croatia te poticao sportske kolege da se uključe. Pjesma je stigla i do velikih međunarodnih medija, među njima BBC-ja i CNN-a, te pomogla da se o Hrvatskoj govori i na drukčiji način.

Među svjetskim zvijezdama koje su podržale hrvatski apel bio je i Phil Collins, koji je javno pozvao na pomoć djeci u Hrvatskoj. Izabela ne želi nagađati o pojedinostima tog slučaja, ali sjeća se kako se širila podrška. “Sportaši su bili važni jer je sport tada, uz diplomaciju, bio jedan od rijetkih hrvatskih mostova prema svijetu. Umjetnost i glazba povezuju ljude i često su razumljivije od političkih poruka. Mislim da je pjesma probudila ljudskost”, kaže. Na pitanje može li pjesma doista pronaći put do ljudi, kratko kroz smijeh odgovara: “Očito. Voda i pjesma.”

Otac koji je bio svačiji

O odrastanju uz poznatog oca Izabela govori bez patetike. “Kao djeca roditelje doživljavamo kao svoje i želimo ih imati što više za sebe. Kad odrastaš kao dijete Tomislava Ivčića, nije uvijek jednostavno zadržati oca samo za sebe. On je bio čovjek ljudi, druženja i pomoći, netko tko je imao vremena za svakoga tko bi mu se našao na putu”, kaže.

Tako je bilo tijekom cijelog njezina djetinjstva. “Do moje 12. ili 13. godine, kad je poginuo, bio je i moj i svačiji. Ipak, ni kod kuće ni izvan nje nisam ga doživljavala kao nedodirljivu zvijezdu jer on to nije bio. Bio je topao i otvoren, uvijek s gitarom. Kad bi ga netko zamolio da zasvira, uzeo bi je i podijelio ono što je u tom trenutku mogao dati”, govori nam.

U kući Ivčić glazba nije bila posebna prigoda, nego svakodnevica: “Naši su dani uvijek bili ispunjeni pjesmom. Tata bi za klavirom nešto skladao, pa bi od toga za deset dana nastao hit, a slušale su se i kancone, šansone te američka pop-glazba koju je volio – Simon i Garfunkel, Billy Joel.”

Svi su, kaže, naslijedili određeni talent, ali bili su svjesni i tereta koji bi donijelo bavljenje glazbom. “Da je netko od nas odabrao taj put, stalno bi se postavljalo pitanje čije si dijete, umjesto da se gleda vlastiti talent. Zato nisam ozbiljno razmišljala o glazbenoj karijeri”, kaže Izabela.

 Završila je glazbenu školu, svira klavir i pjeva za sebe. Glazba je i dalje velik dio njezina života, ali ne i profesionalni poziv. Odabrala je novinarstvo, dijelom i zato što su novinari često dolazili u njihovu kuću razgovarati s ocem. Brat Ivan svira gitaru i nastupa uz duhovnu glazbu, izvan svojega redovitog posla. U obitelji je glazba ostala ono što je oduvijek bila – dar koji se dijeli.

Dječak s Popolara

Tomislav Ivčić rođen je u Zadru, kao najmlađe od četvero djece majke Nele. Otac mu je bio vozač autobusa, a majka je na tržnici prodavala breskve. S majčine strane, Izabelini djed i baka prodavali su cvijeće i radili na željeznici. Bila je to radnička obitelj, a Tomislav je odrastao na zadarskim Popolarima, među zgradama i igralištima, u okruženju u kojem su djeca imala slobodu i puno vremena provodila vani.

Kćeri nije pričao uobičajene priče za laku noć, nego uspomene iz mladosti: “Pričao nam je romansirane priče o prvim ljubavima i nastanku nekih pjesama. To su bile naše priče za laku noć.”

Glazbu je zavolio rano, pod utjecajem devet godina starijeg brata Đanija, koji je prvi krenuo glazbenim putem, ali i talijanskih pjesama. Prvi put na natjecanju nastupio je s pjesmom 24 mila baci. Izabela se sjeća da su kao djeca u Zadru na talijanskoj televiziji RAI pratili Sanremo. Ubrzo je počeo nastupati u različitim sastavima.

Bliski su ga zvali Braco jer je bio najmlađi. Taj je nadimak ostao i poslije. Ljudi koji su s njim išli u školu Izabeli su govorili da je bio omiljen, zabavljač i znatiželjan dječak, kojeg je zanimalo puno toga.

U Zagreb je došao bez poznanstava, oslanjajući se na vjeru u vlastiti talent: “Nije lako biti siromašno dijete iz Zadra i doći u Zagreb graditi karijeru, a ne poznavati nikoga. Ali on je bio uvjeren u sebe.”

Pritom nije zaboravljao druge zadarske glazbenike. Prijatelju Mladenu Grdoviću napisao je prve pjesme i album, a Marini Tomašević pjesme poput Ne plači, majko. Uz glazbu je pokušavao steći i formalno obrazovanje; upisivao je nekoliko fakulteta, a poslije i turizam u Rijeci. Želio je znanje koje će mu pomoći ostvariti širu viziju, povezati stvaralaštvo s poslovnim razmišljanjem.

Čovjek koji je okupljao ljude

Kad je počeo rat, Ivčić se gotovo potpuno posvetio javnom i humanitarnom radu.

“Otac mi je poginuo u najtežem razdoblju rata, kad su mnoge obitelji ostajale bez svojih najbližih. Mi smo ga izgubili u tragičnoj nesreći, a drugima je u to vrijeme bio simbol nade. Njegov humanitarni rad od početka rata nije stao ni jedan dan. Znalo se dogoditi da ga ne viđamo tjednima, pa i mjesecima”, kaže Izabela.

Projekt Stop the War in Croatia prikupio je znatnu novčanu i materijalnu pomoć te dizao duh ljudima u Europi, Australiji i drugdje u svijetu.

“Sve što je od tada radio, radio je humanitarno. Razmišljao je i o tome što će biti kad rat završi, kako vratiti moral i snagu”, govori nam.

Organizirani su humanitarni nastupi i koncerti, a pomoć je stizala obiteljima stradalih, braniteljima i bolnicama. Uključivao je kolege glazbenike kad god je mogao i blisko surađivao s centrima hrvatske dijaspore, posebno u Njemačkoj i Australiji. U Njemačkoj je, prisjeća se Izabela, nastupio pred desecima tisuća ljudi koji su došli pružiti podršku. Njegov angažman nije se zaustavljao na pozornici. Sudjelovao je u planovima vezano uz Croatia Records, radijske postaje i Hrvatsku radioteleviziju, promišljajući kako bi se te ustanove mogle razvijati nakon rata. Dio toga rada široj javnosti nije bio vidljiv, ali njemu je bio važan. Razmišljao je o obnovi zemlje i njezinu rastu na različitim područjima. Bio je i neformalni savjetnik predsjednika Franje Tuđmana, koji mu je vjerovao. Posebno ga je zanimala dijaspora i mogućnost da se stručni i sposobni ljudi vrate te snažnije povežu s Hrvatskom.

“Okupljao je ljude. Vjerovali su mu, a on je to povjerenje shvaćao vrlo ozbiljno”, ponosno dodaje. Ivčić je osjećao da, zahvaljujući svojoj prepoznatljivosti, ima mogućnost i obvezu progovoriti.

Društvena odgovornost

Svoj ugled i utjecaj doživljavao je kao društvenu odgovornost. Upravo je to, smatra Izabela, danas rjeđe među poznatim osobama.

“Društvu nedostaju javne osobe njegove popularnosti koje su spremne zalagati se za društvena pitanja. On je to radio i prije hrvatske samostalnosti, kada je bilo puno teže. Ne bih rekla da je bio aktivist u današnjem smislu, ali bio je društveno angažiran. Društvo mu je bilo ključno, kao i način na koji će ljudi razumjeti poruku”, objašnjava.

Njegove poruke, dodaje, nisu bile usmjerene protiv nekoga: “Uvijek su bile za nešto, s idejom spajanja, a ne razdvajanja. Zato su ga ljudi pratili iz različitih perspektiva.” Njegova spremnost da pomogne vidjela se i u svakodnevnim situacijama. “Znali smo se voziti autom, a on bi stao kraj žena koje su stopirale i ponudio im prijevoz. Znao je povesti i nepoznate ljude, čak i kad smo mi djeca bila u autu. Nama je to bilo pomalo strašno jer se dijete boji nepoznatog, ali on se nije tako bojao. Imao je obitelj i malu djecu, puno toga što je mogao izgubiti, ali nije odustajao od onoga što je smatrao ispravnim”, govori.

Humane zvijezde i dvorana koja je nicala

Uz glazbu, Ivčićeva velika ljubav bio je nogomet. U Zadru je igrao kao perspektivan mladi igrač, a njegov su talent poslije spominjali i poznati treneri. Ipak, odabrao je glazbu. Cijeli je život navijao za Hajduk i odlazio na utakmice. Među njegovim prijateljima bio je i pokojni Ivan Gudelj, kojeg Izabela pamti kao posebnu figuru iz djetinjstva.

Spoj glazbe i nogometa iznjedrio je projekt Humane zvijezde. “Bila je to tatina ideja – okupiti glazbenike u nogometnu momčad koja bi igrala humanitarne utakmice. Igrali su protiv pravih klubova diljem Hrvatske i prikupljali novac. Koliko se sjećam, među njima je bio i Boris Novković, uz mnoge druge glazbenike”, objašnjava.

Ivčić je pomagao i prije rata. Dok se gradio današnji Košarkaški centar Dražen Petrović, tadašnja Cibona, održao je humanitarni koncert za prikupljanje sredstava za izgradnju. “Odazivao se na sve – od školskih priredbi, naših i tuđih, do velikih akcija. Bio je pravi čovjek. Jednostavno je volio ljude”, kaže Izabela.

Pjesme koje žive

Kalelarga, Večeras je naša fešta i Sine, vrati se odavno su nadrasle svojeg autora i postale dio identiteta ljudi koji ih pjevaju, od Dalmacije i Like do Zagorja. Večeras je naša fešta i Kalelarga nastale su sredinom osamdesetih, kad je Izabela još bila dijete. Danas ih, kaže, čuje drukčije nego tada.

Ne smetaju joj ni česta izvođenja očevih pjesama. “To me nitko dosad nije pitao, pa tek sad razmišljam o tome. Ne slušam ih često, a kad slušam tatine pjesme, obično su to one na talijanskom. Neke smo zajedno pjevali uz gitaru dok sam bila dijete, a ja bih izmišljala riječi. To nam je bio način povezivanja”, govori nam.

Izabela posebno pamti uspjeh pjesme Gorka rijeka, koju je Ivčić snimio s Meri Cetinić: “Vozili bismo se autom, a tata bi mijenjao radijske postaje i govorio: ‘Sad ćemo sigurno naići na neku koja pušta Gorku rijeku.’ I doista bismo je za dvadesetak minuta negdje čuli.”

Djeci, međutim, tada njegove pjesme nisu bile najzanimljivije: “Više smo voljeli Nove fosile i Magazin. Bili smo djeca, a nije bilo ni lako slušati vlastitog oca jer bi okolina mogla pomisliti da se pravimo važni.”

S godinama je počela drukčije razumijevati njegovo stvaralaštvo.

“Danas shvaćam poetiku svega što je napisao. Svaka pjesma ima nešto svoje, a njegov glas i način izvedbe imaju posebnu mekoću – istodobno su pomalo melankolični i puni života. To je spoj njegova talenta i načina na koji ga je prihvatio i razvijao”, ističe Izabela.

Sine, vrati se

 Jedna od najdirljivijih Ivčićevih pjesama nastala je iz osobne boli. “Napisao ju je kad su mu javili da mu je umro otac. Bio je na turneji u Australiji i tada je nastala pjesma Sine vrati se“, kaže Izabela. U njoj su se spojila iskustva s putovanja i susreta s Hrvatima u dijaspori – ljudima koji su čeznuli za domom – te njegova vlastita bol što je ostao bez oca daleko od Zadra.

Dijapazon bez banalnosti

Ivčićev glazbeni svijet bio je iznimno širok. Objavio je dva talijanska albuma s pjesmama koje su mu bile posebno drage, a koje nije bilo lako pronaći u uobičajenoj distribuciji. Snimao je i pjesme na francuskom, iako jezik nije govorio, ali im je pristupio s velikom predanošću. Njegov opus obuhvaćao je dalmatinske i ljubavne pjesme, domoljubne skladbe, vjerski album posvećen Međugorju te projekt Duo Pegla.

“Dijapazon je bio ekstremno širok, ali ništa nije bilo banalno niti napravljeno samo reda radi. Sve je imalo kvalitetu. Kad netko pita kako možeš raditi i jedno i drugo, odgovor je: možeš, ako je u tome kvaliteta”, objašnjava Izabela. “Zato njegove pjesme nisu bile hitovi samo jednog ljeta nego su nadživjele i autora. Sve je to stvorio u samo četrdeset godina života, u dobi u kojoj mnogi tek ulaze u najplodnije stvaralačko razdoblje. Nije stoga čudno što ga kolege glazbenici i danas spominju s poštovanjem”, kaže.

Odlazak i čuvanje uspomene

Tomislav Ivčić poginuo je 1993., u prometnoj nesreći, usred rata. Hrvatska glazba izgubila je pjevača i skladatelja kojeg je teško zamijeniti, a njegova obitelj oca u trenutku kad su djeca bila mala. Od njegove smrti prošle su 33 godine. Izabela o gubitku govori smireno: “Ostati bez oca u formativnim godinama iznimno je teško. Trebalo nam je puno godina da se odmaknemo od toga. Ne znam može li se vrijeme uopće mjeriti kao pokazatelj načina na koji se čovjek nosi s gubitkom.” Obitelj je dugo uspomenu čuvala u intimi, daleko od javnih događanja.

S vremenom je obitelj organizirala dva koncerta posvećena njegovu životu i radu, u Zadru i Zagrebu. Izabela kaže: “Uspjeli smo to napraviti zajedno, kad smo osjetili da smo spremni. Bio je to jednokratan događaj; ne vidim potrebu da se tako velik oblik obilježavanja stalno ponavlja. Tatine se pjesme i dalje slušaju, a svako malo neka od njih ponovno dođe u središte pozornosti. Njihova je vrijednost neizbrisiva. Mi ga čuvamo u sebi i kroz svoju djecu, njegove unuke.” Obitelj je, kaže, naučila živjeti s dvjema istinama: Tomislav je bio njezin otac i suprug njezine majke, ali je istodobno puno značio brojnim ljudima. “Mislim da je važno održati tu ravnotežu”, dodaje.

Ostavština i poruka mladima

Nositi se s takvim nasljeđem nije bilo jednostavno. “To je velik blagoslov, ali i teret. Ponekad misliš da moraš nešto učiniti s ostavštinom, a zapravo nisi osoba koja to treba ili može napraviti. Zato nam je bilo teško odlučiti što ćemo s tatinim nasljeđem. Ostali su i albumi koji nikada nisu objavljeni, a ne znam hoće li ikada biti. Još ih ljubomorno čuvamo”, otkriva Izabela.

Danas na očev opus gleda s ponosom. “Kad pogledam koliko je toga ostalo iza njega, shvaćam koliko je to jedinstveno i teško ponovljivo. Sve je počivalo na čovjeku koji se potpuno i bez straha posvetio onome što voli. Njegova želja za osobnom i stvaralačkom slobodom, a poslije i za slobodom ove zemlje, nadahnjuje me da i sama pokušam živjeti u tom duhu i pridonositi zajednici.”

To ne znači da oca idealizira. “Ni on nije bio savršen, kao što nitko nije. Kad pogledamo nečiji život, vidimo da su neke odluke ili postupci bili ispravni, a drugi možda nisu. Ipak, divim se svemu što je postigao u tako kratkom vremenu – ne zbog sebe, nego zato što ga toliko ljudi i danas pamti s razlogom.” Naučio ju je da ne treba potiskivati znanje i talente koje imamo: “To je dar koji nam je dan i koji trebamo razvijati.”

Mladima Izabela poručuje da ne odustaju od onoga što ih zanima: “Danas su slobodniji biti ono što žele i raditi ono što žele. Ako imaju temelje i doista ih nešto zanima, neka ustraju.” Glazbenicima i estradi poručuje da budu snažniji glas društva. “Malo je onih koji su spremni riječju, djelom i onime što su stekli ili zaradili hrabro stati uz druge”, dodaje.

Izabela na kraju ističe: “Nastavit ću živjeti s tim nasljeđem i djeci pričati o svojem ocu, njihovu djedu, i vrijednostima koje nam je dao.” Pjesma Stop the War in Croatia, koja je u samo dan i pol krenula prema svijetu, ostaje snažan podsjetnik da iskren glas može doprijeti daleko – i da glazba, u trenucima kad je najpotrebnija, može postati poziv na ljudskost.

Tekst: Ivan Šurbek; Foto: privatna arhiva obitelji Ivčić