Nebeski luk, kako ga nazivaju u Južnoj Koreji, razvijen je u neobičnoj suradnji s Rusijom i isprva je bio namijenjen samo obrani od sjevernog susjeda. S vremenom je postao autentičan proizvod obrambene industrije dalekoistočne zemlje, postigao izvozni uspjeh, a proslavio se obranom zračnog prostora Ujedinjenih Arapskih Emirata

Globalizacija trgovine i industrije te proliferacija vojne tehnologije otvorile su velike mogućnosti brojnim zemljama koje su se odlučile za širenje i razvoj vojnoindustrijskih kapaciteta. Ako ste željeli postati novi akteri na tom tržištu, to ste mogli postati jako brzo, uz primjenu naprednih tehnologija i širenje industrijskih kapaciteta. Tako je postalo moguće da neke zemlje u relativno kratkom roku postanu i proizvođači najnaprednijih sustava protuzračne obrane (PZO). Jedna je od njih Južna Koreja, koja je to učinila suradnjom Ministarstva obrane, Oružanih snaga i industrije. Prve korake poduzela je postupnim usvajanjem manje kompleksnih sustava manjeg dometa od poznatih proizvođača iz tradicionalnih izvoznika takvih sredstava. Jedan je od takvih pothvata bio razvoj PZO sustava kratkog dometa K-SAM Pegasus. Kao osnova poslužio je francuski sustav Crotale, tj. njegova inačica nove generacije. Crotale NG (Nouvelle Generation) trebalo je prilagoditi posebnim južnokorejskim operativnim potrebama. Posao je dodijeljen francuskom Thalesu i nacionalnom industrijskom gigantu Samsungu. Na projektu su angažirane i druge poznate domaće tvrtke. Za integraciju sustava na oklopno vozilo bio je zadužen Daewoo Heavy Industries (poslije će je preuzeti Doosan), za elektroniku i radarske senzore Samsung Electronics, a za proizvodnju projektila Goldstar Precision Industrial (poslije će se zvati Nex1 Future). Za projekt s malo rizika i zahtjeva te s kratkim vremenom razvoja i proizvodnje, može se reći da je bio uspješan. Isporuke 114 sustava počele su 1999. i išle su u dvije faze. K-SAM Pegasus ispunio je potrebe kopnene vojske za PZO mehaniziranih i mobilnih snaga na kratkim dometima. Osim toga, domaća vojna industrija dobila je priliku za stjecanje iskustva u vođenju projekta i razvoja, usvajanju određenih tehnologija i ispunjavanju narudžbi vlastitih oružanih snaga. Bila je to dobra odskočna daska za početak sve zahtjevnijih i kompleksnijih programa vojne industrije. Navedeni proizvođači stekli su usto određeno iskustvo i s razvojem lakog prijenosnog protuzrakoplovnog sustava KP-SAM Chiron. Program se također oslanjao na francusku tehnologiju te u mnogočemu podsjeća na sustav Mistral paneuropske tvrtke MBDA, a postao je operativan 2005. Dva programa postupno su prilagođivana ili usavršavana prema zahtjevima i potrebama vojske.

Neobična razvojna kombinacija

Sljedeći korak bio je razvoj protuzračnog sustava srednjeg dometa, zamjene za američke sustave MIM-23 HAWK i dopuna za sposobnije, također američke, sustave MIM-104 Patriot. Projekt je pokrenula Agencija za obrambeni razvoj (Agency for Defense Development – ADD). Sustav je bio poznat po više imena ili pokrata. Isprva je nosio ime Cheolmae 2 (engl. Iron Hawk; hrv. Željezni jastreb) i pokratu M-SAM (Medium – Surface to Air Missile), što se odnosi na sustav projektila zemlja-zrak srednjeg dometa. Danas se za izvoz uz M-SAM koristi i pokrata KM-SAM, a za domaću vojsku ime Cheongung II (engl. Sky Bow; hrv. Nebeski luk).

M-SAM jedan je od prvih globalno zapaženih proizvoda južnokorejske obrambene industrije. Počeci mu sežu u početak novog tisućljeća, i to unutar netipičnog, ali tad i ne sasvim neuobičajenog partnerstva s Ruskom Federacijom. Ruska vojna industrija tad je bila suočena s gubitkom istočnoeuropskog tržišta, a domaći vojni proračun bio je jako smanjen. Stoga se okrenula rastućem azijskom tržištu te otvorila svoje velike razvojne i istraživačke kapacitete za dotad nezamislive suradnje. Tipičan je rezultat tog smjera helikopter Z-10, koji je Kamov razvio s NR Kinom, zatim transfer tehnologije proizvodnje brojnih projektila u Sjevernu Koreju ili pokušaj razvoja višenamjenskog borbenog aviona PAK-FA s Indijom. Suradnja s Južnom Korejom započela je 2001., kad je Seul angažirao rusku tvrtku NPO Almaz u razvoju novog višenamjenskog 3D radara. Sustav je trebao imati sposobnost istodobnog pretraživanja, otkrivanja i praćenja ciljeva uz navođenje projektila na odabrane ciljeve. Ruska tvrtka ipak nije počela od nule, već od projekta Vitjaz (Vitez) započetog još devedesetih godina. U međuvremenu je, 2002. godine, tvrtka NPO Almaz spojena s tvrtkom Antej u koncern Almaz-Antej. U njezinu su asortimanu poznati PZO sustavi kao što je Tor, S-300, S-400, Osa i Buk te niz radarskih i drugih senzorskih i elektroničkih sustava bitnih za djelovanje suvremenog PZO-a. Industrijski partner Rusije u projektu bio je južnokorejsko-francuski konzorcij Samsung Thales, koji je imao iskustva s proizvodnjom PZO sustava kratkog dometa Pegasus i Chiron. Nakon dvoetapnog preuzimanja 2015. i 2016., Francuska je izišla iz vlasničke strukture, a sve skupa preuzela je tvrtka Hanwha Systems. Razvoj radarskog sustava dovršen je 2006. te je demonstrator tehnologije isporučen u Južnu Koreju na daljnja testiranja. Po svemu sudeći, zahtjevi naručitelja su ispunjeni.

Daleko od kopije

Sredinom 2006. potpisan je novi južnokorejsko-ruski ugovor, koji se nije odnosio samo na razvoj radara nego i drugih komponenata PZO sustava, uključujući projektile. Dogovorom su obuhvaćeni isporuka prototipova radara, transfer tehnologije i dokumentacija koja će biti proslijeđena južnokorejskoj strani. Projekt je navodno bio vrijedan tadašnjih 368 milijuna dolara (danas 615 milijuna) a iznos je plaćen prebijanjem duga bivšeg SSSR-a prema Južnoj Koreji.

Nositelj ugovora s južnokorejske strane bila je agencija ADD. Samsung Thales i dalje je bio zadužen za radar, tvrtka Nex1 Future za projektil, a Doosan DST za lanser. Kao i u slučaju Samsung Thalesa, i tvrtku Doosan poslije će preuzeti Hanwha, a Nex1 Future postat će poznat kao LIG Nex1. Od ožujka 2026. nosi ime LIG Defense & Aerospace.

Prva inačica sustava KM-SAM nikako nije bila kopija ruskih sustava, ali postojale su mnoge sličnosti u izgledu te načinu djelovanja. Projektili tvrtke Nex1 pokazali su se uspješnim pri testnim lansiranjima i gađanjima. Vjeruje se da su im uzor bili ruski projektili 9M96E, kojima su naoružani PZO sustavi S-350 Vitjaz i S-400 Trijumf. Razlikovali su se po tome što ruska raketa ima krilca na prednjem i repnom dijelu, a korejska samo na repu. No Korejci su na inačici novije generacije Block II ipak dodali i prednja krilca. Vitjaz, koji ima jednako ishodište kao KM-SAM, nakon testnih gađanja te inicijalnih operativnih raspoređivanja ušao je početkom 2020. u operativnu uporabu ruske vojske. Dobio je i stranog korisnika – PZO postrojbe alžirskog OS-a.

Bitnica i komponente

Nakon manjih koraka s Pegasusom, Južna Koreja je s ambicioznim projektom PZO-a srednjeg dometa ostvarila još jedan, i to veći korak naprijed. S jedne strane je iz Rusije uvezla najsuvremeniju tehnologiju, znanje i iskustvo na polju radara i projektila, a s druge je osigurala samostalnost u proizvodnji i djelovanju, ali i u daljnjem razvoju sustava KM-SAM. Iako su počeci razvoja sustava obilježeni ruskom tehnologijom, to je s vremenom promijenjeno. Zahvaljujući godinama daljnjeg razvoja, usavršavanja te domaće proizvodnje, danas se može smatrati južnokorejskim proizvodom.

Bitnica je osnovna postrojba sustava Cheongung II ili KM-SAM II. Uobičajeno se sastoji od zapovjedno-upravljačke postaje, višenamjenskog motrilačkog i ciljničkog radara te obično četiriju (maksimalno šest) paljbenih jedinica. Dio bitnice mogu biti i vozila za prijevoz i opskrbu projektilima te vozilo s agregatom za osiguranje električne energije. Svaki od elemenata sustava smješten je na teretnom vozilu (kamionu) s pogonom 8 x 8. Prvotni su izbor kamioni KM1500 korejskog proizvođača KIA Military Vehicles, a po želji korisnika mogu biti izabrana i druga vozila sličnih značajki. Za otkrivanje ciljeva zadužen je radar tvrtke Hanhwa Systems, isprva PESA tipa. Djeluje u radiofrekvencijskom pojasu X, pokriva prostor od 80 stupnjeva po elevaciji i rotira puni krug 40 puta u minuti. Radarski senzor srce je bitnice pa tako i njezine ukupne cijene. Prema navodima predstavnika tvrtke Hanwha, vrijedi trećinu ukupne cijene bitnice, a na njega otpada i 70 posto troškova održavanja. Sustav ima sposobnost istodobnog praćenja 40 ciljeva uz istodobno gađanje šest, a maksimalni domet radara je 100 kilometara. Hanwhini mobilni lanseri imaju osam ovalnih spremnika koji se prije djelovanja podižu u horizontalni položaj. Bitnica može istodobno imati od 32 do 48 projektila spremnih za djelovanje metodom hladnog lansiranja. To znači da se projektili pokreću s pomoću nagomilanog tlaka plina, a onda slijedi aktiviranje pogonskog raketnog motora. Nakon lansiranja moguće je gađanje svakog cilja unutar 360 stupnjeva.

Razvoj prve inačice sustava M-SAM dovršen je 2011., a proizvodnja projektila Block I započela je dvije godine poslije. U operativnu uporabu južnokorejske vojske sustavi su uvedeni 2015. Projektili Block I dugi su 4,6 m, domet im je 40 km, a operativni vrhunac leta 15 000 metara. Projektil je opremljen jednostupanjskim raketnim motorom koji omogućuje postizanje maksimalne brzine od oko 4,5 Macha. Navodi se s pomoću inercijskog navigacijskog sustava s korekcijom putanje u srednjoj fazi leta te s pomoću informacija dobivenih podatkovnim vezama. U završnoj fazi leta do cilja projektil koristi sustav samonavođenja s pomoću aktivnog radarskog sustava.

Novi sustavi i modernizacija

Tijekom 2012., neposredno nakon dovršetka razvoja prve generacije sustava M-SAM, južnokorejska agencija za nabavu obrambenih sustava DAPA (Defense Acquisition Program Administration) pokrenula je PIP (Product Improvement Program), tj. razvoj poboljšane inačice Cheongung II (M-SAM II). S novim LIG-ovim projektilom sustav je trebao proširiti sposobnosti – gađanju zrakoplova dodano je presretanje balističkih projektila. U lipnju 2017. provedena su testiranja i procjene, koje su pokazale da je sustav ispunio postavljene zahtjeve i spreman je za operativnu uporabu. Hanwha je razvila i novi poboljšani radar MFR, koji je bio spreman 2020. Procijenjeni maksimalni domet projektila Block II za zrakoplovne ciljeve je 40-50 km po udaljenosti i 20 km po visini, a za balističke projektile oko 20 km po udaljenosti te 20 km po visini. Novi projektil navodno ima i veću maksimalnu brzinu, oko 5 Macha. Prvoj generaciji projektila služila je za uništavanje ciljeva visokoeksplozivna fragmentacijska bojna glava koja se aktivira s pomoću blizinskog upaljača. Na projektilima Block II precizno gađanje ciljeva i njihovo uništavanje poboljšano je razvojem tehnologije hit-to-kill, tj. sposobnostima izravnog pogotka. Takve sposobnosti povećavaju učinkovitost i vjerojatnost potpunog uništenja i neutralizacije cilja bez obzira na vrstu bojne glave gađanog projektila. Neki izvori navode da poboljšanja uključuju barem 30 posto bolju detekciju i praćenje ciljeva na malim visinama, kao i 60-postotno poboljšanje zahvaćanja i istodobnog gađanja višestrukih ciljeva. Novi su projektili i otporniji na elektroničko ometanje. DAPA je tijekom ljeta 2025. pokrenula program modernizacije i poboljšanja sposobnosti sustava Block I. Kako je od početka serijske proizvodnje i uvođenja u uporabu prošlo više od desetljeća, Seul je ocijenio da je modernizacija moguća i ekonomičnija od razvoja novog projektila. Program predviđa da performanse sustava Block I dođu otprilike na razinu Blocka II. Izdvojeno je gotovo pola milijarde dolara, a uz projektil program je fokusiran i na modernizaciju sustava za upravljanje i zapovijedanje te stanice s višenamjenskim radarom MFR. Potonje izmjene poboljšat će sposobnosti otkrivanja ciljeva na malim visinama i sposobnosti istodobnog gađanja većeg broja ciljeva. Prvi modernizirani projektili postali su operativni u srpnju 2025., a svi bi 2027. trebali biti dovedeni na novi standard.

Budućnost i štit

M-SAM Block II potpuno je sposoban za samostalne operacije. Kao i kod drugih sličnih sustava, i njegove se sposobnosti znatno povećavaju umrežavanjem. On je bitna komponenta južnokorejskog programa sveobuhvatnog višeslojnog umreženog PZO sustava KAMD (Korean Air and Missile Defense). Po značajkama može se usporediti s programima kao što je turski Steel Dome (Čelična kupola). Južna Koreja nastoji unutar sustava integrirati različite vrste senzora i oružja za učinkovito upravljanje, zapovijedanje, detekciju i presretanje ugroza iz zračnog prostora. M-SAM temelj je nižeg srednjeg sloja tog štita, a viši slojevi rezervirani su za također domaće i još sposobnije presretače iz programa L-SAM (Long-range Surface-to-Air Missile). Sa svojim sposobnostima M-SAM može presretati i neutralizirati konvencionalne i balističke prijetnje kratkog i srednjeg dometa u završnoj fazi leta. Južna Koreja njegovim uvođenjem ispunjava plan postizanja strateške samostalnosti na polju visokotehnološkog ratovanja i smanjivanja ovisnosti o uvoznoj obrambenoj tehnici. Vlada je u kolovozu 2025. objavila dodjelu inicijalnih ugovora za projekt razvoja sljedeće napredne inačice – Cheongung Block III. Kao i u slučaju Blocka II, odabrana je modernizacija i poboljšanje sposobnosti, a ne razvoj od početka. Takav bi pristup trebao osigurati ekonomičnost bez odstupanja od traženih zahtjeva i performansi. Za projekt su zasad izdvojene 2,2 milijarde dolara. Ta se suma odnosi na razdoblje od 2024. (tad je započeo administrativno i proračunski) do 2034. godine. Block III imat će i novi te napredniji višenamjenski radar AESA tipa. Projektil bi trebao imati poboljšane performanse i mogućnosti presretanja novijih tipova projektila, primjerice onakvih kakve rabi sjevernokorejski OS. Dostupne informacije govore da će projektil na kruto gorivo imati maksimalnu brzinu od 4,5 Macha i sličan način vođenja/samonavođenja. Operativni domet trebao bi biti upeterostručen (oko 150 km), a bit će povećan i operativni vrhunac pogađanja ciljeva, i to na 30 000 metara.

Od domaćeg zrakoplovstva do izvoza

Kad se govori o korisnicima sustava M-SAM, Južna Koreja uvijek je prva na popisu. Prve narudžbe bile su namijenjene zamjeni velikog broja sustava I-HAWK, tj. Cheolmae. Uvođenje i raspoređivanje sustava Cheongung I (M-SAM I) počelo je 2015. u tadašnjem Zapovjedništvu za PZO artiljeriju Ratnog zrakoplovstva, koje je 2022. preustrojeno u Zapovjedništvo za protuzračnu i proturaketnu obranu. Isporuke sustava završene su u travnju 2020. Sustav Cheongung II u lipnju 2017. uspješno je proveo testove gađanja pet vježbovnih balističkih ciljeva, što je iniciralo serijsku proizvodnju i uvođenje u južnokorejski OS. Tad je naručeno sedam bitnica, prva je isporučena u studenom 2020., a operativna sposobnost postignuta je 2023. Time su ostvareni uvjeti za povlačenje sustava HAWK u srpnju 2021. U kolovozu 2026. južnokorejski mediji objavili su da je bitnica Cheongung II raspoređena u gusto naseljenoj provinciji na sjeverozapadu zemlje.

Ispunivši velik dio vlastitih potreba za naoružanjem i opremom, Južna Koreja zadnjih je deset godina postala jedan od najvažnijih svjetskih izvoznika oružja. Rat izazvan ruskom agresijom na Ukrajinu te ratovi na Bliskom istoku još su više otvorili mogućnosti ugovaranja velikih poslova, stoga istočnoazijska zemlja želi tijekom 2027. postati četvrti svjetski izvoznik oružja. PZO sustavi jako su traženi, pa M-SAM slijedi južnokorejske izvozne uspješnice kao što su samohodna haubica K9 Thunder (Hanhwa Aerospace), tenk K-2 Black Panther (Hyundai Rotem), samohodni lanser raketa K239 Chunmoo (Hanwha Aerospace) ili avion T/FA-50 Golden Eagle (Korea Aerospace Industries). Otvoreni izvori spominju i donekle precizne cijene. Tako je Janes naveo 2020. godine da projektil M-SAM Block I stoji oko 1,2 milijuna dolara, što je dosta jeftinije od američkih projektila PAC-3 MSE namijenjenih sustavima Patriot. U nedavno odobrenoj isporuci 500 tih projektila Ukrajini navodi se cijena od 2,1 milijarde dolara, što je 4,2 milijuna po primjerku. Iako podatak iz 2020. više nije potpuno relevantan (inflacija i sposobnosti), cijena korejskog sustava sigurno je povoljnija. Što se tiče cijele bitnice sustava M-SAM, ona se 2024. na temelju javno objavljenih podataka kretala između 300 i 350 milijuna dolara.

Borbeno djelovanje i hitna isporuka

Ujedinjeni Arapski Emirati jedina su strana zemlja koja u operativnoj uporabi ima sustav M-SAM. Nakon pregovora, u siječnju 2023. dogovorena je narudžba 12 bitnica sustava M-SAM II. Posao je vrijedan 3,5 milijardi dolara a uključuje nabavu radarskih sustava u vrijednosti oko milijardu dolara. Posebnost sustava za UAE je što su radarski sustavi posebno modificirani kako bi izdržali tamošnje visoke temperature i pješčane oluje. UAE je jedini korisnik koji je imao priliku testirati sustav u stvarnim borbenim uvjetima. U najnovijem bliskoistočnom ratu, koji je započeo krajem veljače 2026., javila se potreba za PZO-om od različitih tipova ugroza. Napadajući bitne vojne i gospodarske ciljeve, iranska strana lansirala je balističke, krstareće i jednosmjerne napadačke projektile (OWA-UAS). To je stavilo na test pripremljeni slojeviti emiratski PZO koji se sastoji od brojnih i suvremenih sustava različite namjene i dometa. Jedan od sustava čije se sposobnosti srednjeg dometa nose s većinom potencijalnih napada je M-SAM, koji se pokazao itekako dragocjen. UAE je do izbijanja rata imao tek dvije bitnice koje su bile operativne i spremne na djelovanja. Dostupni podaci govore da im je sposobnost presretanja ciljeva bila između 90 i 96 posto! Južnokorejska medijska agencija Yonhap spominje da su PZO postrojbe UAE-a lansirale više od 60 projektila M-SAM II. Kako su se ratna djelovanja nastavljala, javila se povećana potreba ne samo za dodatnim projektilima nego su Emirati zatražili i ubrzane isporuke još nepotpunih bitnica i elemenata sustava. Već u ožujku 2026. zračnim putem hitno je dovezeno 30 dodatnih projektila iz zaliha južnokorejskog OS-a. Istodobno su južnokorejski proizvođači uspjeli ubrzati isporuku jedne cijele bitnice, i to barem mjesec dana prije dogovorenog roka. Kako je prijevoz uobičajenim pomorskim putem bio neprihvatljiv zbog sigurnosnih uvjeta, ali i brzine isporuke, izabran je zračni prijevoz. Tu je zadaću izvršila flota od osam velikih transportnih aviona Boeing C-17 Globemaster III ratnog zrakoplovstva UAE-a. Hitna operacija prijevoza provedena je između 9. i 12. lipnja. Komponente bitnice utovarivane su u zrakoplovnoj bazi Daegu i prebacivane na nepoznate lokacije u UAE-u, a pridodano je i još projektila Block II iz arsenala južnokorejskog RZ-a.

Potvrđeni i potencijalni kupci

Korisnik sustava M-SAM II bit će i Saudijska Arabija. Ministarstvo obrane Južne Koreje objavilo je dogovor u veljači 2024. Vrijednost posla iznosi 3,2 milijarde dolara, a obuhvaća deset bitnica. Najveća zemlja Arapskog poluotoka odlučila je elemente sustava instalirati na kamione 8 x 8 češke tvrtke Tatra. Radarski senzori bit će modificirani za posebne klimatske uvjete kao i u slučaju UAE-a. Datumi i tempo isporuke još nisu detaljno dogovoreni, ali očekuje se da će prvi sustavi biti isporučeni 2028. godine.

Nakon što je Bliski istok opet postao poprište velikih i čestih sukoba, Irak se također suočio s potrebom jačanja obrambenih snaga, i to ne samo za zaštitu vlastitog teritorija. Zemlje iz regije, npr. Iran ili Izrael, često koriste njegov zračni prostor kako bi dosegnule neprijateljske ciljeve. To je dovelo do hitne potrebe za jačanjem PZO-a kako bi se barem djelomično povećala sposobnost obrane zemlje. Nedugo nakon sastanka ministara obrane Iraka i Južne Koreje dogovorena je nabava sustava M-SAM II. Dogovor prema kojem će Irak postati njegov četvrti korisnik objavljen je u lipnju 2024. Vrijednost posla iznosi između 2,6 i 2,8 milijardi dolara, a uključuje osam bitnica. Neki izvori spominju da će sustav imati jedinstvenu oznaku IQ-MSAM, što može biti indicija za specifične značajke za potrebe iračke vojske.

Južnokorejski izvori najavili su u siječnju 2026. mogućnost da Maroko postane korisnik sustava M-SAM. Nabava bi navodno trebala biti dio golemog posla dviju zemalja, koji bi obuhvatio i 400 tenkova K2 Black Panther. To bi bio prvi izvoz južnokorejske vojne opreme u Maroko. Prema navodima portala Janes iz svibnja 2026., novi korisnik sustava M-SAM mogla bi postati Indonezija. Agencija za logistiku tamošnjeg ministarstva obrane poslala je Pismo namjere korejskom proizvođaču LIG Defense & Aerospace. U njemu je specificirana moguća nabava koja uključuje dvije bitnice Block II u operativnoj konfiguraciji koja obuhvaća upravljačko-zapovjedne stanice, višenamjenske radare, lansere i vozila za opskrbu projektilima. Dvije strane izrazile su volju za dogovorom o transferu tehnologije i offset poslovima, integriranoj logističkoj i zemaljskoj potpori te pratećoj tehničkoj dokumentaciji.

Zadnjih se nekoliko mjeseci spominje i da je borbeni debi sustava M-SAM u Zaljevu motivirao i druge potencijalne korisnike u tom dijelu svijeta. Spominju se Katar i Kuvajt, ali detalji mogućih poslova nisu još službeno potvrđeni. Sustav M-SAM uvelike je zaslužan za uspjeh južnokorejske obrambene industrije na Bliskom istoku. Južnokorejski izvori navode da se izvoz oružja u tu regiju od 2019. do 2024. utrostručio: s 240 na 740 milijuna dolara, a budući će iznosi biti i veći.

Dobar odgovor

S gledišta Južne Koreje i njezine obrambene industrije, odluka o razvoju sustava M-SAM može se smatrati potpunim pogotkom. Prvotna suradnja s Rusijom omogućila je preskakanje cijelih generacija, odnosno desetljeća razvoja i iskustva na takvim zahtjevnim tehnologijama. Dobiveni sustav zadovoljio je potrebe domaćeg PZO-a, ali i doveo do izvrsnih prilika za izvoz. Uvođenjem sustava M-SAM i uspjehom na međunarodnom tržištu Južna Koreja stala je uz bok malom broju zemalja koje raspolažu vlastitom potpunom i relevantnom tehnologijom obrane od balističkih projektila. Kad se tomu doda učinkovitost pokazana u UAE-u, može se očekivati i daljnji izvozni uspjeh. Zahvaljujući velikim proizvodnim kapacitetima, Južna Koreja nudi dobru cijenu, ali i relativno brzu isporuku u usporedbi s SAD-om i EU-om. Prednost je i lako uvezivanje te interoperabilnost sa zapadnim (američkim) sustavima višeslojnog PZO-a kao što su THAAD ili Patriot PAC-3. Nadalje, nabava sustava M-SAM nije ograničena ITAR-om (International Traffic in Arms Regulations), kao ni mogućim sankcijama u skladu sa CAATSA-om (Countering America’s Adversaries
Through Sanctions Act). Potencijalnim kupcima to omogućava izbjegavanje političkog rizika i nabavu sposobnih sustava, uz prihvatljivu cijenu te pouzdano održavanje i operativnu spremnost. Zanimljivo je da se dio spomenutih borbenih djelovanja sustava na Bliskom istoku odnosi na PZO protiv oružja podrijetlom iz zemalja s kojima Južna Koreja, najblaže rečeno, nije u dobrim odnosima. Dobar dio iranskog arsenala balističkih projektila potječe od projekata koji su većim dijelom razvijeni uz pomoć Sjeverne Koreje i NR Kine. Suradnja Irana i Sjeverne Koreje seže od sredine osamdesetih, protegnula se kroz devedesete sve do danas. U to je vrijeme razvijeno više vrsta balističkih projektila, koji su postupno usavršavani. Projektili sustava M-SAM optimizirani su stoga za presretanje balističkih projektila koji se mogu naći i na Korejskom poluotoku i na Bliskom istoku. Obrana od balističkih projektila općenito je uvijek nedostatna i zbog prirode svoje misije kaska za tehnološkim napretkom napadačkog oružja. Stoga je očekivano da sustav M-SAM i dalje dobiva nove inačice i poboljšanja. Ako su dostupna izvješća iz borbenih djelovanja pouzdana, može se zaključiti da je sustav primjeren odgovor na dobar dio suvremenih balističkih projektila.

---

Stop za ukrajinsku nabavu

Važno je navesti i da je M-SAM više puta spomenut u kontekstu isporuke Ukrajini, koja je iskazala potrebu za nabavom. Takav je zahtjev uime Ukrajine još 2022. uputio i SAD, no južnokorejski odgovor uvijek je negativan. Kao službeni razlog Seul navodi domaće propise i zabranu izvoza vojne opreme zemljama koje su angažirane u aktivnim ratnim djelovanjima. Kao vjerojatnije i vjerodostojnije objašnjenje ipak se može uzeti povijest razvoja samog sustava, koji je nastao u suradnji s Ruskom Federacijom. Tako je moguće da Južna Koreja poštuje prethodno dogovorena izvozna ograničenja i izbjegava nesuglasice s Rusijom.

---

 

 

TEKST: Marin Marušić