Izraz ostraguša (breech-loading gun) nekad se koristio za puške i druge vrste vatrenog oružja koje su se punile sa stražnje strane, odnosno kroz zatvarač umjesto kroz cijev. Iako je prvi takav model bila Fergusonova puška iz XVIII. st., tek je razvitak metalurgije u XIX. st. omogućio njihovu masovnu proizvodnju i gotovo su potpuno istisnule sprednjače.
Pruski konstruktor pušaka i streljiva Johann Nikolaus Dreyse (1787. – 1867.) izumio je 1824. puščanu kapsulu za paljenje udarnom iglom. Tri godine poslije razvio je i pokretni valjkasti zatvarač za pušku koja se punila sprijeda, pri čemu bi duga igla probila kartonsku čahuru i barutno punjenje te udarila u kapsulu smještenu pri dnu zrna. Tako je zamijenio dotadašnji mehanizam za paljenje pušaka koji se sastojao od posebne kapsule i udarnog čekića (tzv. perkusijski sustav). Zatvarač je 1836. usavršio te ga primijenio na novoj puški, koja se punila sa stražnje strane ili ostraguši, ponekad nazivanoj i iglenjača, prema njemačkom Zündnadelgewehr, odnosno puška s udarnom iglom. Prihvaćena je 1841. godine kao oružje pruske vojske te stoga nazvana Model 1841, M.1841, ili M.41. Dreyse je za svoje zasluge 1864. dobio plemićku titulu.

Proboj igle
Za razliku od dotadašnjih pušaka, kod Dreyseova je modela za punjenje samo trebalo otvoriti zatvarač, pomaknuti ga u stražnji položaj i u ležište metka na zadnjaku staviti već gotov, jedinstveni metak, zatvoriti zatvarač i puška je bila spremna za gađanje. Igla u zatvaraču bila je duga 12,7 mm, a prilikom okidanja naprijed ju je potiskivala jaka udarna opruga. Napinjanje opruge događalo se istodobno s otvaranjem zatvarača i njegovim povlačenjem u stražnji položaj. Igla je probijala dno metka (omot čahure i dalje je bio izrađen od papira), prolazila kroz barutno punjenje i udarala u kapsulu smještenu na nosaču zrna, koja bi plamenom aktivirala barutno punjenje. Prilikom izgaranja barutnog punjenja izgorio bi i papir u koji je bio umotan metak i svi proizvodi izgaranja izlazili bi zajedno s izbacivanjem zrna. Ta je puška omogućila znatno veću brzinu gađanja (10 do 12 metaka u minuti) od klasičnih perkusijskih pušaka (jedan do tri metka u minuti), a bila je i otpornija na vremenske uvjete. Streljivo za pušku sastojalo se od olovnog zrna kalibra 15,4 mm u obliku žira, kapsule, 4,8 g crnog baruta i papirnate čahure. Zrno se držalo u papirnatoj čahuri poznatoj kao sabot, od koje bi se odvojilo prilikom izlaska iz cijevi.

Otkrivanje tajne
Naoružavanje pruske vojske novom puškom započinje u strogoj tajnosti već 1836. godine. Plan je bio da tako i ostane dok ne bude naoružano cijelo pješaštvo, što se dogodilo tek 1849. U međuvremenu su puške razmještane po oružarnicama i skladištima, a pješačka se obuka provodila sa starim glatkocijevnim kremenjačama. U novu ostragušu polagane su velike nade. Visoki časnici pruske vojske očekivali su da će iz temelja izmijeniti povijest oružarstva i ratovanje.
Stanovnici Berlina izišli su u revolucionarno proljeće 1848. na barikade i iz jedne oružarnice domogli se novih vojničkih pušaka. Međutim, nisu došli do streljiva pa su ubrzo izgubile svaku praktičnu vrijednost. Ubrzo su ih prodavali na ulici, po višestruko manjoj cijeni od nabavne. Časnici u civilu pokušali su ih otkupiti za vojsku, no vratilo ih se samo trideset od 1000 nestalih. Višegodišnje skrivanje oružja od inozemnih špijuna više nije imalo smisla. Ubrzo su inozemne novine izvještavale o pruskom čudesnom oružju, a mnogi su primjerci završili u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Rusiji…

Prevlast konzervativaca
Ipak, inozemstvo se nije previše uzbuđivalo oko pruskog noviteta. U ondašnjim engleskim izvješćima pisalo je da puška ima premalen domet i da joj nedostaje ubojna moć, a za valjkasti zatvarač utvrđeno je da tako loše brtvi ležište naboja da je strijelcu nemoguće ciljati s ramena. Zapravo, vojne tehničke uprave bile su između 1848. i 1865. zaokupljene sustavom koji je razvio francuski satnik Claude-Étienne Minié (1804. – 1879.). Temeljio se na udubljenju u dnu zrna u koje je bio umetnut limeni čep. Taj bi se čep pri opaljenju, pod tlakom barutnih plinova, raširio i učinkovito zabrtvio zrno za unutrašnjost cijevi. Kako se činilo da su time riješeni nedostaci ožlijebljenih pušaka koje su se punile sprijeda, odgovorni su časnici, opčinjeni preciznošću pušaka Miniéova sustava, propustili uvidjeti taktičke mogućnosti Dreyseove puške. Prevladao je konzervativni stav, potaknut strahom od logističkih problema prouzročenih rasipanjem streljiva. Ipak, u Američkom građanskom ratu uporabljen je priličan broj ostraguša. Bili su to različiti komercijalni modeli, koje su vojnici koristili u ležećem položaju (vrlo teško izvedivo s puškom koja se puni sprijeda). No, ni to nije razuvjerilo europske vojske, koje su taj rat pogrešno vidjele kao sukob amatera.

Brže i sigurnije
Prva uporaba Dreyseove puške u praksi vezana je uz ustanak u Dresdenu iz svibnja 1849. godine, koji su ugušile pruske postrojbe. Najveću je slavu stekla u kratkom Prusko-austrijskom ratu 1866., kad se pokazala nadmoćnijom u odnosu na austrijsku sprednjaču Lorenz. Zbog punjenja sa stražnje strane, pruski strijelci mogli su gađati brže te, za razliku od austrijskih, iz klečećeg ili ležećeg položaja te koristiti zaklon. Poslije rata sve su zemlje prepravile sprednjače u ostraguše, ali problem zabravljivanja cijevi još nije bio sasvim riješen jer su barutni plinovi prodirali kraj kartonske čahure i prouzročivali koroziju, posebno udarne igle.
Uvođenje igličastog oružja radikalno je promijenilo vojnu taktiku u XIX. stoljeću. S druge strane, Dreyseov je model imao i nedostatke u odnosu na druge puške, uključujući i sprednjače, koje su imale veći domet. U Francusko-pruskom ratu (1870./1871.) potpuno ju je deklasirala francuska puška Chassepot (Fusil modèle1866). Iako je Pruska taj rat dobila, odlučila je zamijeniti pušku novim i boljim modelom poznatim kao Mauser Model 1871, koji je imao manji kalibar (11 mm), poboljšan zatvarač, kraću udarnu iglu i metalnu čahuru s kapsulom u dnu.

Ivan GALOVIĆ