Britanci na Baltiku i Sredozemlju

Učinkovitost britanske podmorničke flote tijekom Prvog svjetskog rata ne može se usporediti s učinkovitosti njemačke. Međutim, britanska je flota tijekom rata uznapredovala i u količini i u kvaliteti gradnje plovila, a i potopila je neke važne protivničke ratne brodove, posebno u prve dvije godine…

Britanske su podmornice u Prvom svjetskom ratu bile raspoređene u više klasa među kojima vrijedi izdvojiti “Holland”. Bila je to najstarija klasa Kraljevske ratne mornarice, a u operativnu je uporabu s početkom prošlog stoljeća ušlo pet podmornica. Bile su izgrađene po konceptu koji su već koristili Amerikanci. Prosječna je tonaža iznosila 122 tone, duljina 63 m, motor je bio benzinski, 160 KS, brzina osam čvorova, a bile su opremljene torpednom cijevi od 14 inča. A klasa obuhvaćala je 13 podmornica izgrađenih od 1902. do 1905. godine. Toliki je broj, a i brojne poteškoće s gradnjom i uporabom, uvjetovao prilične varijacije u značajkama podmornica. Mogle su primiti od 11 do 13 članova posade. B klasa uključivala je 11 podmornica izgrađenih od 1904. do 1906. godine, tonaže 280 tona, duljine 43,3 m, s dvjema torpednim cijevima od 18 inča. Mjesta je bilo za 16 članova posade.

Ekspanzija brojnosti
Izrazito je brojna bila C klasa, s čak 38 podmornica izgrađenih od 1905. do 1910. godine, najveće tonaže 320 tona, duljine 43,5 metara. D klasa podmornica obuhvaćala je osam podmornica koje su zaplovile od 1907. do 1910. godine. Tonaže 550 tona, duljine 50 metara, mogle su ploviti u izvanobalnom području. Za razliku od svih prethodnica, imale su dizelske motore i to od ukupno 1750 KS, razvijale su brzinu od 16 čvorova, s trima torpednim cijevima od 18 inča. Imale su 25 članova posade. E klasa podmornica prikazala je pravu ekspanziju gradnje podvodnih plovila uoči i tijekom Prvog svjetskog rata. Obuhvaćala je 58 podmornica izgrađenih između 1912. i 1916. godine, tonaže u rasponu od 650 do 800 tona, duljine od 54 do 55 metara, s glavnim dizelskim motorima od ukupno 1600 KS, brzine 16 čvorova. Bile su opremljene s četiri ili pet torpednih cijevi od 18 inča. Mjesta je bilo za 30 članova posade.

Manje i više borbenog iskustva
F klasu karakterizira smanjenje broja plovila. Uključivala je tri podmornice izgrađene od 1913. do 1917., tonaže 360 tona, duljine 45 metara, opremljene motorima od ukupno 1300 KS. Unutar G klase bilo je 15 plovila, a izgrađeno ih je 14, između 1915. i 1917. godine. Bile su prilično duge za to doba, 57 metara, a masa je iznosila 714 tona. Imale su dizelsko-električnu propulziju s najviše 14 čvorova te četiri 18-inčne i jednu 21-inčnu torpednu cijev. Ukrcavala je 22 člana posade. Izrazito je popularna postala H klasa. Neka su od njezina 42 plovila bila aktivna do 1945. godine, a nisu sva sudjelovala u Prvom svjetskom ratu. Prva je skupina podmornica bila izgrađena 1915. u Kanadi, druga u SAD-u od 1915. do 1918., a razlog tomu bila su pretrpana britanska brodogradilišta. Zadnja je skupina porinuta od 1917. do 1919. u matici. Podmornice su bile duge od 45 do 52 metra, s dizelskim i elektromotorima od 1700 KS i četirima torpednim cijevima od 18 inča. Posada je imala 22 člana. Sličan su, smanjen ili nikakav udio u Prvom svjetskom ratu imale klase K, L, M, R i V. S druge strane, podmornice J klase (sedam podmornica 1916./1917., 84 m, gotovo 5000 KS, 19 čvorova, 45 članova posade, šest torpednih cijevi) imale su priliku ući u borbu, a poslije su prešle u australsku mornaricu.

Nered u Baltiku
Prvi je veći britanski podmornički pothvat bilo potapanje njemačke lake krstarice SMS “Hela” 13. rujna 1914. kod otočića Helgolanda u Sjevernom moru. Potopila ju je podmornica E9. Među najvažnijim su operacijama bile one u Baltičkom moru kamo je britansko mornaričko zapovjedništvo poslalo pravu malu flotu podmornica. Njemačka je 1915. planirala velik napad na akvatorij tad ruskog grada Rige, i to s pomoću velikih pomorskih snaga pod vodstvom admirala Schmidta i Hippera. Njemačka se pomorska sila sastojala od petnaest bojnih brodova, trinaest krstaša i sedamdeset jednog razarača. Krenuli su u kolovozu 1915. s ciljem uništenja tamošnje ruske flote. Međutim, kad su uspjeli probiti minsku blokadu, otjerala ih je prisutnost britanskih podmornica. Pritom je podmornica E1 torpedirala i teško oštetila bojni krstaš SMS “Moltke”. Gotovo se nevjerojatan scenarij dogodio 10. i 11. listopada 1915. kad podmornica E19 potapa četiri i oštećuje jedan njemački trgovački brod, koji su prevozili čak 20 000 tona željezne rude. Zapovjednik podmornice kapetan Francis Cromie poslije je priznao da su mu Šveđani pomogli u otkrivanju rute njemačkih brodova, a akcija je uvelike zaustavila promet trgovačkih brodova na Baltiku. Uspjeh je zabilježila i podmornica E8 koja je 23. listopada 1915. kod Liepājae u današnjoj Latviji potopila njemačku krstaricu SMS “Prinz Adalbert”. Nakon toga na sjeveru, zbog mina i njemačke zaštite konvoja, nije bilo toliko velikih akcija. Laku je krstaricu SMS “Undine” 7. prosinca 1915. u Baltiku potopila E19, a tek je 3. listopada 1918. u Sjevernom moru nastradao njemački razarač S33. Potopila ga je podmornica L10 koja i sama potom završava na dnu.

Potajno kroz tjesnac
Britanske su podmornice vršile važne operacije i u Sredozemlju, posebno na Dardanelima te u Mramornom moru. Ispočetka su, u sklopu invazije na Dardanele, bile stacionirane na tad grčkom otoku Tenedosu ispred ulaza u tjesnac (B6, B7, B9, B10 i B11). Potonja je 13. prosinca 1914. izvela prvu značajniju akciju kad je prošla kroz Dardanele, zaobišla njemačke i turske zapreke i torpedirala tursku oklopnjaču “Mesudiye”. Britansko je podmorničko uporište poslije prebačeno na otok Limnos. Zanimljiv je događaj od 16. travnja 1915. kad je podmornica E15 krenula u Dardanele, ali se nasukala kod rta Kepeza gdje ju je počelo gađati tursko topništvo. Posada je dijelom ubijena, a dobar je dio zarobljen. Podmornicu su dva dana poslije uništili britanski ratni brodovi “Triumph” i “Majestic” kako je Turci i Nijemci ne bi mogli preuzeti. E14 bila je stacionirana u Mramornom moru gdje je potopila tursku topovnjaču “Nur-el-Bahri” te oštetila dva trgovačka broda. Važan je događaj bio kad su britanske podmornice dobile topove. Tako je E14 predvođena zapovjednikom E. C. Boyleom tijekom ljeta 1915. potopila dva parobroda i 21 jedrenjak, a 7. kolovoza te godine zajedno s E11 gađala tursko pješaštvo na Galipolju.

Gađanje kolone
Ime kapetana Martina Nasmitha, zapovjednika E11, ostat će zbog povoljnog spleta okolnosti u jednoj misiji zlatnim slovima upisano u povijest britanskog podmorničarstva. Prvo je 6. kolovoza oštetio krstaricu “Peyk-i-Şevket”, a idućeg je dana gađao spomenuto tursko pješaštvo. Vrhunac misije uslijedio je 8. kolovoza kad je iz zasjede u Mramornom moru napao i potopio turski bojni brod “Hayreddin Barbarossa” pri čemu su poginula 253 člana posade. Uspješna je bila i podmornica E2 koja je od 12. kolovoza do 13. rujna 1915. potopila pet parobroda i 36 jedrenjaka. Jedina je crna točka u tom razdoblju bila E7 koju je potopila njemačka podvodna mina nakon što se 4. rujna nasukala na rtu Nagari. Podmornica E12 potopila je od 16. rujna od 26. listopada 1915. četiri parobroda i 32 jedrenjaka, a potom je upala u protupodmorničku mrežu. Unatoč svenu, uspjela se izvući i vratiti u bazu. Zadnju je veliku akciju britanskih podmornica na istočnom Sredozemlju izvela E11 koja je 3. prosinca 1915. potopila razarač “Yarhisar”.
Britanske su se podmornice također istaknule u pomorskoj blokadi Njemačke (veljača –travanj 1915.), pri čemu su bile stacionirane u Helgolandu, kao i u polaganju mina duž njemačke obale.

Ante JELAVIĆ