S godinom 1914. počinje rana ili prva faza Prvog svjetskog rata, tzv. manevarsko razdoblje rata. Centralne sile pokušavale su nametnuti podmornički rat u vodama Velike Britanije i u Sjevernom moru…

Prvi svjetski rat bio je prvi sukob većih razmjera u kojem su se koristile podmornice. Uporaba podmornica u ratu je varirala, u početku isključivo u obrambene svrhe. Prekretnica je Njemačka koja svojim podmornicama proširuje zadaće i na ophodnje i na napad na neprijateljske ratne brodove. Metoda nije zabranjena međunarodnim ratnim pravom. Podmornica se koristila za napad na ratne površinske brodove, podmornice, trgovačke brodove, brodske konvoje, topničke napade na obalu, polaganje mina i izvidničke operacije.

Akcije s površinskim brodovima
Taktika napada podmornica na ratne brodove uključivala je isključivo udarac torpedom. U početku je donosila zapažene rezultate jer sredstva za protupodmorničku obranu nisu bila razvijena. Tijekom rata veći su ratni brodovi dobivali zaštitu torpiljarki i ophodnih brodova, a manji su ratni brodovi imali dobra manevarska svojstva i jako protupodmorničko naoružanje. Njemačka stoga pribjegava grupnim napadima te djelovanju podmornica u lukama, prolazima i tjesnacima u svrhu napada na ratne brodove.
Česta su bila i kombinirana djelovanja podmornica s površinskim ratnim brodovima. Površinski ratni brod otkrivao bi podmornici zonu povoljnog napada ili bi tjerao trgovačke brodove u zonu njezina djelovanja. Poslije su podmornice postale sredstvo za zaštitu vlastitih ratnih brodova te su istodobno i zajednički napadale neprijateljske ratne brodove.
Podmornice su često obavljale i izvide i to zbog površinskih snaga te osiguravanja njihova ulaska ispred neprijateljskih luka, a informacije o kretanju neprijateljskih brodova slale su svojim površinskim brodovima. Oni su poslije, na temelju dobivenih informacija, zauzimali položaje za napad na neprijateljske ratne brodove, nakon čega bi izišli iz područja luke. Njemačke su podmornice znale često sudjelovati u napadima na druge podmornice, tj. u protupodmorničkom djelovanju. Osim Njemačke, takve je akcije poduzimala i Britanija.

Otežane okolnosti
Premda su u početku podmornice napadale isključivo ratne brodove, razvitkom sustava njihove obrane napad je postao znatno teži. Podmornice su stoga počele većinom napadati trgovačke brodove. Prednost je bila u tome što su trgovački brodovi bili nezaštićeni i nenaoružani. Prekretnica se dogodila kad je obala oko Britanskog otočja proglašena ratnom zonom jer je došlo do naoružavanja nekih trgovačkih brodova koji su tako postali sposobni za napad na podmornice.
Trgovački su se brodovi u cilju lakše zaštite od napada ratnih brodova organizirali u zaštićene konvoje koji su plovili po La Mancheu i Atlantskom oceanu. Time je podmornicama otežana mogućnost torpednih napada jer su se morale probijati između formacija brodova koji su ih mogli lako zapaziti i uništiti.
Mogućnost kretanja podmornica bila je također ograničena jer su koristile periskope koji su bili lako uočljivi. Podmornice su tad morale prolaziti po slabo vidljivoj krmi broda osiguranja te ga probiti i napasti. Ako je plovila zajedno s brodom, podmornica bi se usporedno postavila ispred brodova u smjeru i čekala bi da je konvoj stigne, a onda bi ga napala. Kad je do probijanja dolazilo u protukursu, opasni su se sektori brzo prelazili, ali bi otežano gađali.
Podmornice su tad počele gađati slabo branjene ili nebranjene ciljeve na obali. Približile bi se u površinskoj plovidbi i s efikasnih udaljenosti ili čak u plovidbi gađale obalne ciljeve.
Podmornice su služile i kao minopolagači. Danju su polagale mine ispred luka i na obalnim rutama protivnika, a noću i na otvorenom moru u površinskoj plovidbi. Njemačka je mornarica izrađivala posebne podmornice minopolagače koje su od 1915. počele polagati napadačke minske prepreke uz britansku obalu te po Sredozemnom moru. Poslije su sličnu taktiku primijenili i Saveznici.
Podmornica je svoje posebno svojstvo, manevar pod vodom, koristila i za novu radnju, tj. izvid. Vršile su izvide uz obalu, ispred luka, tjesnaca, kanala, kao i na otvorenom moru. Često je više podmornica vršilo izvide, a ako bi tijekom izvida opazile neprijateljske brodove, podrazumijevali su se i napadi na njih.

Neograničeni podmornički rat
S 1914. godinom počinje rana ili prva faza Prvog svjetskog rata, tzv. manevarsko razdoblje rata.
Centralne sile pokušavale su nametnuti podmornički rat u vodama Velike Britanije i u Sjevernom moru. Njemačke su podmornice vršile ophodnje ispred baze “Helgoland”, a postupno vrše i izviđanja u Sjevernom moru na relaciji Scapa Flow – Stavanger. Dvije su podmornice pritom izgubljene: U-13 je nestala, a U-15 je potopila laka krstarica HMS “Birmingham”. U rujnu 1914. njemačke podmornice postižu prvi uspjeh kad U-9 potapa britanske oklopne krstaše imena “Aboukir”, “Hogue” i “Cressy” koji su plovili između ušća Temze i nizozemske obale. Brodovi su bili bez primjerenog protupodmorničkog naoružanja. Podmornica U-17 u listopadu je potopila trgovački parobrod Glitru, prethodno ga zaustavivši te potom naredivši iskrcavanje putnika i posade. Pravno je taj postupak ispravan i u duhu s konvencijama. Velika Britanija potom 2. studenog proglašava prostor Sjevernog mora ratnom zonom čime se prekida njemački pomorski promet i onemogućuje plovidba neutralnih brodova u Njemačku. Ta je odluka bila povod njemačkoj odluci o neograničenom podmorničkom ratu. Admiral Hugo von Pohl predložio je 20. listopada 1914. tadašnjem kancelaru Theobaldu von Bethmann-Hollwegu podmorničku protublokadu.

Podmorsko piratstvo
Šest dana poslije podmornica U-24 bez upozorenja je torpedirala nenaoružani francuski brod SS “Admiral Ganteaume” dok je bio tegljen u luku. Važno je napomenuti da je stranim ratnim brodovima ukazano na opasnost od plovidbe u ratnoj zoni, ali da nisu to poštivali. Ipak, taj je tip podmorničkog rata obilježio izostanak pravila pomorskog ratovanja, tzv. piratski rat. Njemačke su podmornice djelovale po pozicijskoj metodi te je svaka u svojem djelokrugu potapala nenaoružane trgovačke brodove, prvo topništvom, a onda torpedom. Kako je bilo nemoguće otkriti je li određeni brod trgovački ili ratni, rušile su i savezničke, ali i neutralne brodove, pa su u travnju 1915. potopile nizozemski brod “Katvik”. Nakon uništenja tog broda, njemački admiral Alfred von Tirpitz donosi odluku o nenapadanju neutralnih trgovačkih brodova. Zapovjednici brodova morali su stoga identificirati pripadnost trgovačkog broda što im je stvaralo probleme. Međutim, Nijemci se nisu pridržavali ni uputa vrha vlastite mornarice, nego su napadali sve brodove što je izazvalo prosvjede neutralnih zemalja.

Potapanje Lusitanije
Važan se događaj zbio 7. svibnja 1915. kad je njemačka podmornica U-20, bez prethodne najave, deset nautičkih milja od irske obale potopila Lusitaniju, britanski putnički brod pod američkom zastavom. U napadu je poginulo 128 Amerikanaca. Američka je vlada uložila prosvjed, na što njemačka vlada donosi odluku o nepotapanju neutralnih trgovačkih brodova. Odluku nije poštivala posada podmornice U-24 jer je potopila britanski putnički parobrod “Arabic”, a U-35 je 7. lipnja potopila norveški putnički brod “Diamond”. Nakon toga stvarno prestaje potapanje putničkih brodova, ali ne i teretnih, tako da su Nijemci tijekom 1915. potopili ukupno 1,1 milijun brt savezničkog brodovlja što, u usporedbi s ukupno 20 milijuna brt samo flote britanske mornarice, i nije bio presudan gubitak. Nijemci su pritom izgubili 17 podmornica, ali se izgradnjom novih njihov ukupan broj tijekom 1915. povećao na 46.

Ante JELAVIĆ