U prosincu 1916. članovi njemačkog Vrhovnog stožera prihvatili su stav o neograničenom podmorničkom ratu. Ostale su još dvije godine podmorničkog nadmudrivanja Njemačke protiv Saveznika, ponajprije Britanaca…

U prvoj fazi protupodmorničkog ratovanja Saveznici nisu imali primjereno oružje za protupodmorničku borbu. Protiv podmornica borili su se klasičnim sredstvima: brodskim topovima, torpedima, brodskim kljunovima, minama i protupodmorničkim mrežama. Mine je u protupodmorničkoj borbi polagala Velika Britanija (80 000), Sjedinjene Države (57 000), Rusija (50 000) i Francuska (6000). Rezultat je bio oko 27 potopljenih podmornica. Mine su bile punjene s po 100 do 150 kg lijevanog trinitrotoluena, a postavljali su ih minopolagači i podmornice minopolagači, Ponekad su polagane i iz aviona. Za dubinske je bombe bilo dovoljno da eksplodiraju na udaljenosti od oko 50 m od podmornice jer je udarac razbijao njezinu slabu oplatu.
Torpedi su usko povezani s tadašnjim torpiljarkama, tj. nosačima torpeda. Torpiljarke su bile naoružane s 2-3 torpedne cijevi od 356 mm, 2-4 torpedne cijevi od 450 mm i 2-5 topova od 75 do 102 mm. Torpiljarke su u podmorničkom ratu sudjelovale u ophodnjama i pratnji transportnih brodova na obalnim komunikacijama, a služile su i za polaganje obrambenih minskih prepreka uz obalu i razminiranje važnih prometnih putova.

Doverska baraža
Doverska baraža bila je posebna mjera uspostavljena početkom 1915. koja se odnosila na zatvaranje i nadzor morskog prolaza La Manchea. Činile su je protupodmorničke mreže s upletenim minama na električno paljenje, a poslije su položene minske prepreke na ulazu u Doverska vrata. U travnju je uspostavljena pokretna baraža koju je održavalo tridesetak naoružanih ribarskih brodova (driftera) između spruda Goodwina na krajnjem jugoistoku Britanije i flandrijske obale. Između mreža nalazilo se 4-5 redova driftera, ribarskih brodica prepravljenih u ratne svrhe i s tegljenim mrežama, a bilo je i ophodnih brodova. Takav način borbe zbog nepovoljnih hidrografskih i hidrometeoroloških uvjeta nije polučio rezultate. Njemačke su podmornice stoga često lako prolazile kroz pomorsku baražu. Na području Irskog mora također su korištene tegljene mreže.

Hindenburgov pristanak
U prosincu 1916. članovi njemačkog Vrhovnog stožera prihvatili su stav o neograničenom podmorničkom ratu. U početku je suprotno mišljenje zastupao sâm njegov načelnik general Paul von Hindenburg. Čekao je pobjedu u kampanji protiv Rumunjske koja je počela u kolovozu te godine i zbog koje je njemačka vojska i mornarica imala manjak ljudstva. Nakon velikih uspjeha u ratu protiv Rumunjske, i Hindenburg je pristao na spomenuti stav.
Kao osnova za odluku poslužilo je izvješće admirala Henninga von Holtzendorffa prema kojem bi mjesečnim potapanjem oko 600 000 BRT britanskog brodovlja za 5-6 mjeseci bila uništena trećina od ukupno 10,8 milijuna BRT savezničkog i neutralnog brodovlja angažiranog u opskrbi Britanskih otoka. To bi, uz strah od potapanja ostalog neutralnog brodovlja, prisililo Britance na kapitulaciju. Nijemci su računali i na mogući ulazak SAD-a u sukob, smatrajući da je njegova mornarica mala i da će je lako poraziti. Njemački je car Vilim II. Hohenzollern Deklaracijom od 31. siječnja 1917. proglasio ratnom zonom sljedeća morska područja: prostor oko Britanskih otoka i francuske obale, prostor između Farskih otoka i rta Finisterrea na sjeveru Španjolske, vode Baleara i uske plovne rute prema Grčkoj.
Njemačke su podmornice u tim područjima počele bez upozorenja potapati savezničke brodove, ne vodeći računa o sigurnosti putnika i posade. Važno je napomenuti da je Njemačka tad imala 111 podmornica, a njihov je broj do listopada 1917. postupno narastao na 140. U Sjevernom je moru bilo stacionirano 96, a u Atlantiku 34 podmornice. Glavna su zona djelovanja bile rute pomorskog prometa zapadnih prilaza La Mancheu. Velike su podmornice ulazile u područje djelovanja sjeverno od Britanskih otoka, a male su se podmornice Flandrijske flotile probijale kroz prepreke doverske baraže.

Simsove mjere
Od veljače do srpnja 1917. njemačke su podmornice potopile čak 2 636 000 BRT savezničkog brodovlja. Među potopljenim brodovljem nalazio se i “Winifredian” (10 422 BRT) koji je 17. travnja potopila podmornica UC-76, kao i “Rotorua” (11 140 BRT) koji je u ožujku potopila podmornica UC-17. Podmornica UB-32 potopila je 7. travnja britanski teretni brod “Cadillac”, tonaže 11 106 BRT, a u ožujku 1917. potopljen je britanski putnički brod “Drina” (11 483 BRT). Loše su vijesti uznemirile Veliku Britaniju. Američki je admiral William Sims, koji je djelovao s Britanskih otoka kao američki mornarički zapovjednik u ratu, s ulaskom svoje zemlje u rat u travnju poduzeo odgovarajuće korake. Uvedene su stalne ophodnje pomorskih i zrakoplovnih snaga, miniran je izlaz iz Helgolandskog zaljeva kod Njemačke, pojačane doverske ophodnje i doverska baraža, propisivane plovne rute i naoružavani trgovački brodovi. Britanija je do kraja rata naoružala 90 % trgovačkih brodova s po jednim do dva topa kalibra 100-127 mm.

Podmornički krstaši
Ključan je potez bilo uvođenje konvoja. Od svibnja do srpnja 1917. konvoj je bio redovit način pomorskog prometa, a u rujnu su konvoji činili polovinu svih brodova koji su plovili Atlantikom. Taj je osnovni način omogućivao veću koncentraciju protupodmorničkih brodova te sprečavao topnički i otežavao torpedni napad podmornice. Njemačka je počela koristiti podmorničke krstaše, velike podmornice istisnine od 1570 do 1810 t, brzine 16 do 17 čvorova, naoružane s deset torpeda i dva topa 135-157 mm. Njihova je zadaća bila da plove i po 100 dana u akvatoriju između Azora i Madeire te prema obalama SAD-a jer su na tom području trgovački brodovi plovili bez osiguranja, a nije postojala protupodmornička obrana.
Njemačke su podmornice sve više napuštale pozicijsku metodu i krenule u pojedinačno slobodno krstarenje, koristeći torpede, zatim su se počele približavati obali pa djeluju u Biskajskom zaljevu i u području zapadnih prilaza. Njemačka je potom počela ugrožavati i arktičku komunikaciju prema Rusiji kojom su preko ruskih luka Murmanska i Arhangelska prevoženi sirovine i ljudstvo na Zapadno bojište.

Brojevi se smanjuju
Broj potopljenog savezničkog brodovlja postupno se smanjio. Podmornica U-69 potopila je 14. srpnja britanski “Avenger” (13 441 BRT), a U-94 je 26. srpnja potopila “Haverford” (11 635 BRT).
Njemačka u zadnju godinu rata, 1918., ulazi sa 132 podmornice od kojih se 95 nalazilo na Sjevernom moru. Djeluju uglavnom protiv pojedinačnih, usamljenih brodova. Njemačka vlada 11. siječnja proširuje ratnu zonu na Atlantik i na vode u području Dakara, Kapverdskih Otoka i Madeire. No, u ta je područja mogla uputili samo tri podmornička krstaša što je utjecalo na njihov učinak. Njemačka je do travnja potopila 300 000 BRT, a od travnja do listopada samo 100 000 BRT. Razlog možemo tražiti i u velikom zamahu savezničke brodogradnje koja je 1918. izgradila 39 400 000 BRT brodovlja. Ipak, valja izdvojiti podmornicu U-19 koja je 1. ožujka potopila britanski brod “Calgarian” (12 515 BRT) te U-64 koja je 30. siječnja potopila Minnetonku (13 528 BRT), kao i slavnu podmornicu U-35 koja je 27. veljače potopila brod “Kerman”.
Njemačke su podmornice blokirane brojnim minama koje su Britanci položili 1917. (ukupno 14 700 samo ispred Helgolandskog zaljeva), a iduće su ih godine polagali 3000 mjesečno. Nijemci su za uklanjanje mina koristili minolovce te krstarice i razarače. Saveznici su pritom zatvorili podmornicama izlaze iz Sjevernog mora na Atlantski ocean. Početkom godine Saveznici polažu mine u Doverskom zaljevu.

Napad na baze i kraj rata
U noći s 22. na 23. travnja Doverska flotila pod zapovjedništvom admirala Rogera Keyesa napada baze njemačke Flandrijske podmorničke flotile u gradovima Zeebruggeu i Oostendeu. Pritom su potopljena dva stara razarača koja su bila napunjena vrećama cementa, blokovima i eksplozivom. Blokiran je i plovni kanal u Zeebrugge, ali neuspješno.
Njemačke su podmornice pritom počele izlaziti na Atlantik sjeverno od Britanskih otoka. Saveznički je odgovor bilo organiziranje sjeverne baraže (Northern Barrage) između otočja Orkneyja i norveške obale, u duljini od 240 nautičkih milja. Organizator baraže bila je američka ratna mornarica koja je deset trgovačkih brodova pretvorila u minopolagače te uspostavila svoje baze u sjevernoj Škotskoj. Baražu je činilo 15 usporednih minskih linija kontaktnih i antenskih sidrenih mina, položajne dubine od 13 do 73 m, a osiguravalo ju je 76 ophodnih brodova.
Krajem 1918. u zraku se već osjećao kraj rata i poraz Njemačke, a u studenom je sa Saveznicima sklopljeno primirje. Određeno je da sve njemačke podmornice pripadaju Saveznicima, a ostale trebaju biti razoružane u njemačkim lukama. Oko 120 njemačkih podmornica ostalo je u britanskoj luci Harwichu. Za razliku od površinskih brodova koji su se predali u Scapa Flowu, ali su ih Nijemci sami potopili, podmornice su doživjele manje časnu sudbinu: rezalište.

Ante JELAVIĆ