Hrvati su na početku Prvog svjetskog rata činili četrnaest posto svih uvojačenih vojnika, što je bio najveći postotak u odnosu na druge uvojačene narode…

Jedinstvena zajednička vojska dvojne države, Crno-Žute Monarhije, imala je zajedničku stalnu vojsku, Carsku i kraljevsku vojsku (Kaiserliches und königliches Heer – K.u.K.) sa zapovijedajućim njemačkim jezikom, podređenu u miru Ministarstvu rata, te Carsku i kraljevsku mornaricu (K.u.K. Kriegsmarine). Za razliku od jedinstvene vojske, ustrojene su i postrojbe zemaljske obrane: Carsko-kraljevsko domobranstvo (Kaiserlich-königliche Landwehr – k. k. Landwehr) za austrijski dio Monarhije, te Kraljevsko ugarsko-hrvatsko domobranstvo (Magyar Király Honvédség – Honvéd). Hrvati su u okviru Honvéda formirali hrvatsko domobranstvo s posebnim statusom koje potpada pod Mađarsko ministarstvo zemaljske obrane, a 1912. godine domobranstvo je izjednačeno sa stalnom zajedničkom austrougarskom vojskom.

Hrvatska sastavnica
Pučki ustanak (Landsturm) predviđao se kao krajnja obrambena mjera u ratu dođe li do protivničkog prodora na teritorij Monarhije. Svaka od triju vojski imala je svojeg ministra, časnički zbor i proračun. U slučaju rata ili priprema za rat sve tri vojske i mornarica stajale su pod zapovjedništvom Glavnog stožera. Vojna obveza u zajedničkoj vojsci trajala je deset godina (tri u postrojbi i sedam u pričuvi), a u domobranstvu 12 godina (dvije u postrojbi, deset u pričuvi). Hrvatski etnički teritorij bio je dijelom u austrijskoj (Dalmacija, Istra) i dijelom u ugarskoj (Banska Hrvatska) polovini Monarhije, a prema toj političkoj (državnopravnoj) pripadnosti bila je ustrojena hrvatska sastavnica austrougarske vojske. Iz Dalmacije i Istre regrutirane su postrojbe Carske i kraljevske vojske i Landwehra, a iz Banske Hrvatske postrojbe Carske i kraljevske vojske i Honvéda. Također, ne smije se zaboraviti da su u pukovnije s teritorija anektirane Bosne i Hercegovine regrutirani pripadnici hrvatskog nacionalnog korpusa.

Šesnaest mobilizacijskih okruga
Vojno sposobni stanovnici hrvatskih zemalja bili su s obzirom na rod vojske vojačeni u pješaštvo u zajedničkoj vojsci i domobranstvu, konjaništvo u zajedničkoj vojsci (ulanske postrojbe), konjaništvo u domobranstvu (husari), topništvo – poljsko, brdsko, tvrđavno; u lovačke bataljune, zatim u jedinice pionira i opkopara (inženjerija) te mornaricu. Austro-Ugarska Monarhija bila je podijeljena na 16 zbornih/korpusnih mobilizacijskih okruga: osam austrijskih, pet mađarskih, jedan hrvatsko-slavonski, jedan u Bosni i Hercegovini, jedan u Dalmaciji, s ukupno 112 regrutnih područja. U dalmatinskom okružju uz kopnene postrojbe popunjavane su posade na ratnim brodovima, tako da je taj korpus imao poseban status. Zapovjedništvo (stožer) Kraljevskog ugarsko-hrvatskog domobranstva nalazilo se u Zagrebu. Hrvati su uglavnom služili u trima korpusima redovne (djelatne) vojske: XIII. zagrebačkom, XVI. dubrovačkom i XV. sarajevskom te dijelom u III. korpusu sa sjedištem u Grazu.

Osnovna formacija
Pukovnija odnosno lovački bataljun (bojna) osnovna je pješačka formacija. Ustroj austrougarskih pješačkih pukovnija imao je osnovu u broju četiri. Od četiri bataljuna svaki je imao četiri čete (satnije) po četiri odjela. Puškostrojnička/mitraljeska četa imala je također četiri odjela. Ukupno je u pukovniji bilo 85 časnika i 1526 dočasnika i vojnika. Početkom XX. stoljeća od 102 pukovnije redovne vojske, koliko ih je bilo u mirnodopskom razdoblju, iz hrvatskih zemalja regrutiralo se sedam pješačkih pukovnija. Zatim su se popunjavale pješačke pukovnije pričuvnih domobranskih postrojbi (Landwehr) te 31. hrvatski lovački bataljun (zagrebački) ustrojen još 1859. godine. Vojnici su od naoružanja imali pušku Mannlicher M 1895 (8 mm), a časnici automatski pištolj Roth-Steyr (8 mm). Od konjaničkih pukovnija dvije su bile ulanske: 5. ulanska pukovnija Nikolaus II. Kaiser von Russland (zagrebačka) i 12. ulanska pukovnija Graf Huyn (zagrebačko-varaždinska), a bila je tu i 10. Honvéd husarska pukovnija (varaždinska). Pukovnije su u sastavu imale šest eskadrona, a eskadronom je zapovijedao kapetan (satnik), natporučnik ili poručnik. U sastavu eskadrona bilo je pet časnika i 166 dočasnika i vojnika. Časnici su od naoružanja imali sablju M 1861/69 i automatski pištolj Roth-Steyr (8 mm), a vojnici Steyr-Mannlicher M 1890 i sablju M 1869.

Nakon mobilizacije
S teritorija Dalmacije regrutirala se polupukovnija dalmatinskih konjaničkih strijelaca. Od topničkih (artiljerijskih) bile su: 13. haubička pukovnija (zagrebačka) Erzherzog Leopold Salvator. U svojem je sastavu imala četiri baterije (bitnice) i dvije dopunske, od kojih je jedna služila za obuku. Svaka je bitnica imala pet časnika, sto dočasnika i topnika te četiri topa. U ratu je broj povećan na šest časnika i 190 topnika te osam topova. U naoružanju haubičkih pukovnija nalazila se haubica M99 kalibra 105 mm, a u naoružanju poljskih pukovnija (37. poljska topnička pukovnija (zagrebačka), 38. poljska topnička pukovnija (zagrebačka), 39. poljska topnička pukovnija (zagrebačka)) top M96 kalibra 90 mm. Glavnina hrvatskog vojnog potencijala bila je organizirana u okviru XIII. zagrebačkog zbora/korpusa koji se regrutirao s područja Banske Hrvatske.
Nakon proglašenja mobilizacije 1914. godine, XIII. zagrebački zbor/korpus ušao je u sastav 5. armije, a XV. sarajevski i XVI. dubrovački zbor/korpus u sastav 6. armije pod zapovjedništvom generala Oskara Potioreka. Iz Bosne i Hercegovine uvojačeno je osam pješačkih pukovnija i osam lovačkih bojni, što ukupno iznosi dva i pol divizijuna, a iz Dalmacije je uvojačen jedan divizijun i velik broj vojnika koji su se nalazili u sklopu austrougarske ratne mornarice. Hrvati su na početku rata činili četrnaest posto svih uvojačenih vojnika, što je bio najveći postotak u odnosu na druge uvojačene narode.

Tekst i foto: Hrvatski povijesni muzej
(pripremila Jelena Borošak Marijanović)