Tijekom razvoja VTOL letjelice Project Y, koja je trebala imati oblik letećeg krila, inženjer John Frost u laboratoriju je otkrio da bi letjelica u obliku diska imala znatno bolje letne značajke…

Izvan domašaja nacističkih bombardera, tehnološki napredna i u sastavu Commonwealtha, kanadska se industrija tijekom Drugog svjetskog rata naglo razvila, prije svega zbog potreba proizvodnje naoružanja za Ujedinjeno Kraljevstvo. To se jasno vidi na primjeru državne tvrtke Victory Aircraft Limited, koja je tijekom rata proizvodila bombardere Avro Lancaster Mk X i višenamjenske avione Avro Anson. Tvrtka je 1942. imala 3300 zaposlenih, da bi se već 1944. taj broj povećao na 9521. Kanadska vlada bila je svjesna da će nakon rata prestati i narudžbe. Kako ne bi došlo do potpunog gašenja proizvodnje, odlučeno je da se Victory Aircraft Limited proda britanskoj tvrtki Hawker Siddeley Group. Tako je nastala kanadska tvrtka A. V. Roe Canada Ltd., poznatija kao Avro Canada. Hawker Siddeley nije u Avru vidio izravnog konkurenta te je kanadskim stručnjacima dopustio razvoj samostalnih projekata.

Odustajanje i gašenje

Već u siječnju 1950. prvi je put poletio prototip lovačkog aviona CF-100 Canuck. Ukupno 54 prodana su Belgiji, a ostali su isporučeni kanadskom zrakoplovstvu. Canuck je sa svojim ravnim krilima kasnio za vremenom, ali se pokazao pouzdanim lovcem doleta čak 3200 km. Znatno napredniji bio je projekt lovca-presretača CF-105 Arrow, koji je trebao letjeti brzinama većim od 2000 km/h i djelovati na visinama iznad 15 000 m. Osnovna namjena bilo bi presretanje i obaranje sovjetskih bombardera. Napravljeno je pet prototipova, a prvi je protototip prvi put poletio u ožujku 1958. godine. Iako su letna testiranja pokazala da će Arrow dostići sve zadane značajke, brzo su se javile dvojbe oko isplativosti projekta. Nakon što je Ujedinjeno Kraljevstvo odustalo od kupnje, program je u veljači 1959. ugašen. Kako je zaustavljanje projekta ujedno značilo i gašenje Avro Canade 1962. godine, taj događaj još i danas izaziva žučne rasprave u Kanadi, zadnji put kad se razmatralo kanadsko sufinanciranje razvoja F-35 Lightninga II.

Odbor odobrava sredstva

Avro Canada bila je 1950-ih tehnološki visokorazvijena zrakoplovna tvrtka. Ne čudi stoga da ju je američka vojska uključila u tajne projekte razvoja revolucionarnih letjelica koje su trebale imati mogućnost okomitog polijetanja i slijetanja te postizati brzine veće od tri maha. Avro Canada u taj se proces uključila projektom VTOL letjelice VZ-9 Avrocar. Utemeljen je na istraživanjima britanskog inženjera Johna Frosta (1915. – 1979.), poznatog kao Jack, koji se bavio razvojem naprednih aerodinamičkih rješenja. U tvrtku Avro Canada došao je 1947., kako bi pomogao u razvoju Canucka, a potom je osnovao skupinu za razvoj naprednih eksperimentalnih projekata (Special Projects Group). Tvrtka je Frostu dala slobodu da se bavi ne samo aerodinamikom nego i razvojem novih pogona. Osmislio je tako znatno pojednostavnjen mlazni motor s velikim centrifugalnim kompresorom koji bi istodobno napajao komore za izgaranje i davao potisak. Takav bi kompresor omogućio dovoljan protok zraka, ali i stvorio prevelik potisak, zbog čega nije bio primjeren za ugradnju u klasične avione. Jedino rješenje bio je razvoj potpuno nove letjelice prilagođene novom motoru. Tako je nastao Project Y – leteće krilo. Zahvaljujući vektoriranju potiska Project Y trebao je imati mogućnost okomitog slijetanja i polijetanja. Nije imao klasične upravljačke površine, nego se i let trebao nadzirati vektorizacijom potiska preko mlaznica na rubu letjelice. U letu je Y trebao stvarati uzgon s pomoću Coandina efekta (tendencija mlaza fluida da prati konturu zakrivljene površine u čijoj se blizini nalazi). Kanadska državna agencija za obrambena istraživanja odobrila je 1952. tad prilično veliku svotu od 400 000 kanadskih dolara za sufinanciranje nastavka razvoja.

Američka oznaka

Frost je tijekom razvoja Projecta Y u laboratoriju otkrio da bi letjelica u obliku diska postizala znatno bolje letne značajke. Takav bi oblik omogućavao letenje podzvučnim i visoko nadzvučnim brzinama. Kad bi letjelica imala oblik diska, upravljivost bi bila na puno višoj razini nego kod aviona, tj. mogla bi letjeti naprijed, natrag te bočno. Jedino je trebalo razviti i ugraditi pogonski sklop koji bi snagu potrebnu za okomito podizanje letjelice sa zemlje poslije preusmjerio u vodoravan let. Tijelo letjelice u obliku diska davalo bi mali uzgon i ako bi se usisnici zraka turbomlaznog motora postavili na gornjoj strani. Najveći je problem što je sve to bila tek teorija koja nikad nije dokazana u praksi. Frost je stoga predložio izradu demonstratora tehnologija Project Y-2. Američko ratno zrakoplovstvo odlučilo je 1955. sufinancirati projekt sa 750 000 američkih dolara, a jedan od uvjeta bio je da ostane tajan. Od ožujka 1957. cijeli je projekt dobio i službenu američku oznaku Weapon System 606A.

Ali, teorija je bila jedno, a praksa sasvim drugo. Frost je namjeravao odmah napraviti veliku letjelicu kojom bi demonstrirao sve značajke svojeg revolucionarnog koncepta. Prvi problem koji se javio bio je pogonski sustav. Upravljanje letom trebalo se obavljati preko mlaznica s vektoriziranim potiskom smještenih na obodu letjelice. Kako bi se izvedivost koncepta dokazala i u praksi, Frost je predložio izradu znatno manje letjelice – demonstratora tehnologija koji je nazvao Avrocar. Dok je Avrocar za Frosta trebao biti tek eksperimentalna letjelica, američka vojska u njemu je vidjela letjelicu za program Flying Jeep (v. podlistak, HV 560, op. ur.). Avro Canada dobio je dva milijuna američkih dolara za izradu dvaju prototipova, a Avrocar oznaku VZ-9-AV.

Projekt u sjeni

Iako uvelike financiran američkim dolarima, cijeli je projekt doveden u pitanje 20. veljače 1959., kad je kanadska vlada objavila prekid razvoja lovca CF-105 Arrow. No, upravo činjenica da je razvoj Avrocara bio financiran iz SAD-a omogućila je Frostu da očuva svoju skupinu za napredne projekte, pa i da je dopuni odabranim stručnjacima koji su ostali bez posla nakon ukidanja Arrowa. Prvi je Avrocar poletio, ili bolje rečeno, podignuo se sa zemlje, 12. studenog 1959. godine. Za pogon su korištena tri turbomlazna motora Continental J69-T-9, svaki potiska 2,9 kN. Letna testiranja pokazala su da letjelica nije najstabilnija, iako samo upravljanje nije bilo posebno zahtjevno. Naravno, letjelicom su morali upravljati vrlo iskusni probni piloti. Tako je ideja da se Avrocar pretvori u Flying Jeep vrlo brzo odbačena. Letna testiranja dovela su do brojnih modifikacija i testiranja kako bi se povećala stabilnost leta i upravljivost. No, činjenica da je Avro Canada propao te da američka vojska financira kanadski program doveli su u prosincu 1961. do ukidanja programa. Oba su prototipa sa svom tehničkom dokumentacijom prebačena u SAD. Iako je službeno objavljeno da je projekt okončan bez rezultata, nije bilo baš tako. Naime, iza programa VZ-9-AV skrivao se znatno napredniji, u cijelosti tajni program razvoja napredne letjelice nazvan Project 1794. Oznaka tajnosti skinuta je tek 2001. i tako je javnosti postala dostupna tehnička dokumentacija. Ona pokazuje vrlo naprednu letjelicu koja je trebala letjeti brzinama većim od 3000 km/h te okomito slijetati i polijetati. Operativni vrhunac leta trebao je biti na 28 000 metara. Pri brzini krstarenja od 2,5 maha dolet je trebao biti 1850 km. Za pogon je bilo namijenjeno šest turbomlaznih motora Armstrong Siddeley Viper 8. Spomenute letne značajke jednake su onima najsuvremenijih borbenih aviona. Promjer letjelice trebao je biti samo 10,76 m, a najveća poletna masa oko 12 250 kg. Upravljanje letom osiguravalo bi se preko mlaznica na rubu diska.

Paralelni razvoj

Činjenica je da bi letjelica koja leti nadzvučnom brzinom u letu bila znatno stabilnija od Avrocara koji je lebdio na zračnom jastuku jedva koji metar iznad zemlje. Njezin je razvoj tekao istodobno s razvojem VZ-9-AV. Dostupna dokumentacija pokazuje da je Project 1794 tijekom 1957. još uvijek bio u razvoju. U dokumentu Program Planning Report Project 1794 Extension Program čak se spominje i razvoj namjenskih sustava za izviđanje (izvidnička inačica), zračnu borbu (lovačko-presretačka inačica) i uništavanje ciljeva na zemlji (lovačko-bombarderska inačica). Fotografije u dokumentu pokazuju da je Avro do 1957. pojedinačno testirao sve komponente letjelice. Precizno se navode svi dotadašnji troškovi pa se tako vidi da je Special Projects Group tad imao samo 66 zaposlenih inženjera i tehničara. Navodi se i cijena satnice, koja je 1957. za inženjera iznosila 2,75, a za tehničara 2,10 dolara. Jedan od dokumenata s kojih je skinuta oznaka tajnosti, ali je objavljen bez naslovne stranice tako da se ne zna njegovo ime i oznaka letjelice, pokazuje planove za izradu manje letjelice koju bi pokretala četiri turbomlazna Rolls Royceova motora RB108. U dokumentima se tvrdi da se sva izvješća i tehnička dokumentacija redovito dostavljaju i američkoj strani. Zasad ostaje otvoreno što se s Projectom 1794 dogodilo nakon 1961. godine.

Mario GALIĆ