Sociologija, kako opća, tako još više sociologija vojske implicira proučavanje vojske ne samo kao državne nego i društvene institucije i rata kao društvene pojave. Tako su vojska i rat središnji i temeljni pojmovi, opseg i predmet proučavanja sociologije vojske, kao posebne grane opće sociologije

Sociologija vojske ima zadaću da vojsku kao društvenu instituciju i rat kao društvenu pojavu što temeljitije i specijalistički prouči. Znanost nema za cilj ostajanje samo u sferi teorijskih pojmova i objašnjenja, iako je uzročno-posljedično rasvjetljavanje društvenih institucija i pojava jedna od glavnih zadaća sociologije. Znanstvena spoznaja ima i svoje praktično, provedbeno značenje. U našem slučaju to znači da sociološke spoznaje trebaju i mogu pomoći zapovjednicima svih razinama zapovijedanja, a posebno onima koji rade u praktičnom i svakodnevnom životu i radu s vojnicima od desetine, voda, satnije pa na dalje.
S obzirom na to da je rat utemeljen društvenim, političkim i međudržavnim okolnostima to će značiti da imamo ne samo različite vrste ratova kao društvene pojave, nego i vojski, kao stožerne ustanove putem koje se rat vodi. U tom smislu imamo agresivne vojske koje nastaju s osnovnim ciljem pokoravanja drugih naroda i zauzimanja njihova teritorija. S druge strane nastaju vojske u obrambenom ratu i one s moralnog stajališta vode pravedan rat. Na takvim temeljima, premda u vrlo nepovoljnim ratnim i međunarodnim uvjetima nastala je Hrvatska vojska. Međutim, ovdje postoji jedno sociološko pravilo koje je išlo u prilog nastajanja i daljeg stasanja Hrvatske vojske. Ono glasi da nepovoljna situacija jača društveni karakter i zbližava ljude. S tim u vezi nastaje moralna snaga koja je presudna, kako za vođenje rata, tako i za njegov pobjednički završetak. Navedenu problematiku zbog njezinog značenja analizirat ćemo kasnije.
Sociologija vojske izučava vojne postrojbe kao socijalne grupe, koje se mogu i trebaju proučavati sa stajališta različitih znanosti, dakle interdisciplinarno. To je glavni, iako ne jedini predmet kojim se bavi sociologija vojske. U tom cilju ulazi se izravnije u međuljudske odnose koji postoje u postrojbama, učinkovitost vojnih postrojbi, ulogu vojske, društvene temelje ponašanja ljudi u borbi kao specijalnoj i nadasve nepovoljnoj društvenoj situaciji, kao i proučavanje međuljudskih odnosa u mirnim uvjetima.
U sklopu ovog dijela rada obradit ćemo: nastanak vojske i osnovne determinante vojske kao društvene ustanove, vojska kao birokratska institucija, vojska kao društvena ustanova s vlastitim sustavom stratifikacije i vojska kao borbena grupa ustrojena radi pobjede u eventualnom obrambenom ratu. Ovom prilikom treba istaknuti da se vojska stvara u razdoblju mira, iako to ne mora biti uvijek tako. Kao što je poznato Hrvatska vojska stvarala se u vrijeme agresije.

Nastanak vojske
Analizirajući nastanak vojske kao državne ali i društvene institucije dolazimo do spoznaje da je genetički pristup u njezinom proučavanju logički najbolji. Kako, kada i zašto nastaje vojska od velikog je teorijskog i metodologijskog značenja iz jednostavnog razloga što o uspješnosti odgovora na spomenuto pitanje ovisi i analiza svih drugih razmatranja o vojsci kao državnoj, ali i društvenoj instituciji. Aspekt društvenog ističemo iz jednostavnog razloga jer se svaka vojska formira u određenom društvu, pa je samim tim, i predmet proučavanja sociologije vojske kao specijalističke discipline opće sociologije kao društvene znanosti.
S obzirom na to da nastanak vojske iscrpnije proučavaju i druge posebne znanosti, kao što su vojna povijest, mi ćemo u ovom dijelu rada istaknuti samo neke sociološke determinante u nastanku vojske kao državne i društvene institucije.
Temeljni uzrok nastanka vojske nalazimo s nastankom prvih država u povijesti čovječanstva, te očuvanja javne vlasti. Zbog toga uostalom vojska i raspolaže većim ili manjim aparatom prinude, što ovisi o veličini i snazi država. Ovaj odnos, kao i svaki drugi, ne treba promatrati strogo pravocrtno i shematski, iz jednostavnog razloga jer ne samo u povijesti nego i u suvremenosti imamo slabijih država koje imaju velike i neodgovarajuće vojske i obrnuto. Ovo se posebno odnosi na takozvane garnizonske države u kojima je dolazilo do snažno izraženog militarizma, gdje zapravo nije bilo civilne kontrole vojske, koja je za primjeran razvoj vojske nužna. Navedene vojske, iako nastale u sklopu globalnog društva djelovale su ponekad istrgnuto po svojim zakonitostima. Zbog toga je dolazilo do preuzimanja onih ovlasti koje vojsci u demokratskom društvu ne pripadaju. Ta problematika zaslužuje i odgovarajuću sociološku analizu.
Dakle, i osim općevrijedećih pravila i zakonomjernosti koje vrijede za svaku vojsku, kako u njezinom nastajanju, tako i u njezinom bivstvovanju kao institucije koja raspolaže većim ili manjim aparatom prinude u svrhu obrane od agresije imamo i izuzeće od pravila i zakonitosti i nastajanja napadačkih vojski. Tako se formiraju agresorske vojske u svrhu osvajanja tuđeg teritorija, pokoravanja i progona nevinog stanovništva s namjerama unaprijed planiranog takozvanog etničkog čišćenja, ubojstava, kulturocida i memorocida. U tom agresorskom planu i nastaju različite paravojske, poluvojne i polucivilne bande čiji je osnovni cilj osim ostalog činjenje raznih oblika nepotrebnog nasilja, zločina i pljački. Upravo, zbog toga da se ne bi otela i djelovala kao izolirani sustav, prijeko je potrebno u uređenim državama imati učinkovit civilni nadzor nad vojskom.
U nastanku vojske posebno je važno razdoblje formiranja stalnih i profesionalnih vojski u povijesti čovječanstva. Ovaj proces nastaje još u antičko vrijeme, zatim kroz rani i kasni srednji vijek, a osobito se ubrzano događa rušenjem monarhija, odnosno nastajanjem republika i javno izabrane demokratske vlasti na demokratskim i višestranačkim izborima. Međutim, i ovako nastale vojske nisu uvijek jamstvo mira i sigurnosti u svijetu jer se vojska može oteti civilnom nadzoru i na taj način početi funkcionirati kao prividno samostalna institucija. U povijesti i suvremenosti imamo mnogo primjera država u kojima vojska pučističkim obratima preuzima one ovlasti koje vojsci, kao instituciji, u jednom demokratskom društvu ne mogu pripadati.

Vojska kao državna i društvena institucija
U sociološkom smislu pod društvenom institucijom podrazumijevamo organizirano tijelo koje je društvo utemiljilo sa svrhom obavljanja određene djelatnosti. Još preciznije imamo društvene institucije kao jedinice javne djelatnosti, koje su po svojoj prirodi ozakonjene, formalizirane, standardizirane i hijerarhijski ustrojene. Takva jedna institucija je vojska, premda to nije njezina definicija (koju ćemo ponuditi nešto poslije).
Iznijet ćemo temeljne determinante vojske kao državne i društvene institucije. Ovdje se postavlja pitanje što je društvena suština vojske kao institucije? Naše osnovno polazište je da državne pa i društvene institucije na specifičan način reprezentiraju i izražavaju društveni karakter globalnog društva iz kojeg su spomenute institucije nastale i u čijoj su funkciji. Podrazumijeva se da jednom utemeljene institucije imaju svoje zakonitosti, pravila, norme pa i život. Nadalje, u društvenim institucijama možemo imati i neke specifikume koje nemamo u cijelom, globalnom društvu. To utječe da preko raznih institucija društvo u globalu napreduje, ono na taj način postaje bogatije i raznovrsnije.
Međutim, ako je riječ o važnoj društvenoj instituciji, kao što je vojska onda je potrebnija primjerna usklađenost njezinih zakona i pravila s obilježjem globalnog društva kojem vojska pripada. Na temelju navedenog spomenutog pravila ni značenje svih društvenih institucija za uspješno funkcioniranje globalnog društva nije jednako važno. Tako na primjer vojska i neko lovačko društvo su društvene institucije, ali za opstojnost i sigurnost jednog društva nemaju istu važnost, premda smo mišljenja da je i lovačko društvo za globalno društvo na poseban način važno.
Vojska je jedna od najvažnijih državnih, ali i društvenih institucija. Zbog toga je važna visoka suglasnost između karaktera društva i mjesta, uloge i potrebe vojske, čija je glavna uloga obrana društva kojoj vojska kao institucija pripada. Nesuglasnost i nerazumijevanje u tom odnosu dovodi neizbježno u pitanje opstanak društva kao takvog. To je jedna zakonomjernost iz jednostavnog razloga što živimo u vremenu prijeko potrebnog i demokratskog ustrojavanja vojske. Međutim, kako živimo u vremenima sile i rata suvremena i demokratska država mora imati isto tako suvremeno opremljenu, visokosofisticiranu, kulturnu i dobro uvježbanu vojsku. Dobro uređena vojska mora imati još niz pozitivnih osobina, koje ćemo kasnije analizirati. Ovdje padaju u vodu sva nastojanja koja bi utemeljila države bez vojske. Sama težnja za nastajanjem takvih država nije loša, ali u današnjim uvjetima još uvijek je duboko nerealna. Uostalom, poznato je iz povijesti, kako dalje, tako i novije, gdje je niz država, pa i civilizacija propalo upravo zbog toga jer nisu imale dobro pripremljenu obranu. To nikako ne znači da ne treba stalno zagovarati i realizirati mirotvorstvo. Dapače, na stvarnom provođenju mira treba svakodnevno raditi, a to će u današnjim uvjetima biti lakše imamo li dobro ustrojenu vojsku sa svim onim pozitivnim osobinama koe su orijentirane na obranu države i društva kao cjeline.

Vojska kao društvena institucija ima neka opća svojstva i obilježja koja nalazimo kod prastarih antičkih vojski, ali i u suvremenim vojskama svijeta. Isto tako hrvatska, njemačka, britanska, francuska, američka, kao i druge vojske svijeta imaju pored svojih posebnosti i neka zajednička obilježja.
No, koja su to zajednička svojstva vojske kao društvene institucije?
1. Vojska je institucija u kojoj formalne veze dominiraju nad personalnim.
2. Vojska je birokratska institucija s hijerarhijskom strukturom.
3. Vojska je društvena sredina sa specifičnim sustavom i čitavim nizom posebnih vrijednosti.
4. Vojska je borbena grupa ustrojena radi pobjede nad eventualnim agresorom.
5. Vojničko zanimanje je uzvišeno i časno jer od čovjeka zahtjeva cijeli niz pozitivnih vrijednosti.
Nesumnjivo je da samo neke od spomenutih osobina imaju i druge društvene institucije, iako ne sve u istoj mjeri. Po tome se društvene institucije kao takve i razlikuju. Vojska se kao svojevrsna društvena institucija na poseban način ističe i prepoznaje po spomenutim osobinama, pa ćemo ih iz tog razloga ukratko obraditi.

Vojska je institucija u kojoj formalne veze dominiraju nad personalnim
Svaka vojska, kao posebna društvena grupa, osim ostalog odlikuje se i time što u njoj formalne veze dominiraju nad personalnim. Formalna veza u društvu, pa i u društvenim grupama je ona veza po kojoj institucije dobivaju svoju formu, oblik na temelju kojeg se grupa, u našem slučaju vojska, kao takva prepoznaje. Formalna obilježja institucija nije znači nikakva formalistička, a time ni površna i kao takva neznatna njihova osobina. U funkcioniranju svih važnih državnih i društvenih institucija forma ima nesaglediv značaj. Ovdje je riječ o odnosu sadržaja i forme koji su tijesno povezani. Promjenom sadržaja mijenja se i forma i obrnuto. Da je to tako potvrđuje nam cijela formalna sociologija, koja upravo ističe značenje različitih formi u nastajanju i razvitku različitih institucija. Forma je posebno važna u pravilnom ustroju i razvitku svake moderne vojske. U tom smislu vojska je jedna velika formalna grupa, ustrojena sa svrhom pobjede nad eventualnim agresorom.
Formalne veze zasnivaju se na zakonitom sudjelovanju u nekoj instituciji, u našem slučaju u vojsci, dok se personalne veze zasnivaju na osobnom kontaktu i solidarnosti. Osim formalnih u vojsci postoje i te kako i personalne veze. Tako npr. Juru i Marka može vezati čitav niz osobnih veza, ali te osobne veze podređene su formalnim. Upravo na temelju formalnih veza povezuju se u vojsci i oni ljudi koji se osobno i ne poznaju, što pak ne znači da se na temelju provođenja zadaća i sveukupne djelatnosti ne mogu i neće upoznati i na taj način još bolje surađivati
Dominacija formalnih veza u vojsci nastaje iz činjenice što je ukupnost normi ponašanja u međusobnim kontaktima ljudi koji pripadaju oružanim snagama precizno određena pravilima službe. Zbog toga je službeni, formalni aspekt društvenih veza u vojsci važniji nego personalni. Ovim nikako nemamo namjeru umanjiti sve značenje personalnih odnosa u vojsci. Brojne studije, istraživanja, kao i iskustva iz vojničkog života pokazuju na sve značenje personalnih veza, koje posebno dolaze do izražaja u manjim vojnim postrojbama, kao i u ratnim situacijama. Vojska je mozaik mnogih grupa u kojima dominiraju brojne personalne veze nastale kako u miru, tako i u ratu. Navedeno značenje personalnog posebno dolazi do izražaja u desetinama, vodovima, satnijama gdje se ljudi bolje poznaju, a dolazile su posebno do izražaja u Domovinskom ratu, kad su mladići i djevojke iz iste ulice, naselja, sela ili s radnog mjesta odlazili na prve crte obrane Hrvatske. U tim malim skupinama osobni, prijateljski kontakt imao je neizmjerno značenje. Međutim, kasnije, formiranjem Hrvatske vojske dolaze do izražaja formalni odnosi, jer vojska je kao što smo istaknuli jedna velika formalna grupa, nastala sa svrhom obrane od eventualne agresije. To nikako ne znači da personalne veze i odnosi u vojsci nemaju veliko značenje.
Na ovu temu posebno je inspirativno djelo E. A. Shilsa, The American Soldier / Američki vojnik /. I u ovom djelu ističe se kako uspostavljene formalne veze u vojsci dominiraju nad personalnim.

Vojska kao birokratska institucija
Pod terminom birokratske institucije u vojsci ne mislimo na birokraciju u njezinom negativnom značenju. Pod tim pogrdnim pojmom najčešće se misli na sporost, lijenost i neodgovornost rada organa državne uprave i činovnika koji su nadalje vezani i za korupciju. U tom negativnom značenju birokratski postupci činovnika vode i u preuzimanje onih ovlasti koje stvarno i ne bi mogli imati u pozitivnom funkcioniranju birokracije. Birokracija u svom pogrdnom djelovanju odnosi se prema ljudima preko vladavine papira i pukih formalizama, zanemarujući čovjeka. U tom značenju svaka državna ustanova ili poduzeće zapošljavajući veliki broj službenika koji sporo i neuredno obavljaju svoje poslove leglo su birokracije. Navedena društvena pojava birokracije proučavana je u sociološkim i drugim radovima, ali temeljito je zastupljena i u brojnim književnim djelima.
Shvaćanje birokracije u znanstvenim radovima Maxa Webera, navedenu društvenu pojavu zapaža u njezinom pozitivnom, a samim tim i poželjnom značenju. U tom smislu birokracija nestručnosti pretpostavlja stručnost, dakle znanje koje je u funkciji ljudi. Jedina podobnost u tom duhu je profesionalno i odgovorno obavljanje poslova i zadaća koji su zadani pisanim pravilnicima i zakonima.
U tom značenju birokracija pretpostavlja:
A / isključivo vertikalnu podređenost
B / hijerarhija položaja i zvanja po horizontali s pravom napredovanja.
Na taj način vojska se razlikuje od npr. političke stranke, kao demokratske institucije. Istodobno politička stranka u pravilu je nebirokratska i tu napredovanje ovisi o članstvu i radu s njim. U vojsci se napredovanje realizira u obliku imenovanja, koje u pravilu treba cijeniti znanje i stručnost osim ostalih vrijednosti, preko mjerodavne ustanove. Od poštivanja svih potrebnih kriterija, pravilnika i najviših svojih zakona upravo na području napredovanja, kao i svih drugih priznanja i odličja ovisi u kojoj je mjeri jedna vojska dobro ustrojena prema najboljim svjetskim standardima. Tu je posebno važna uloga zapovjednika preko čije djelatnosti u vojsci uočavamo specifičan spoj formalnog i personalnog. Uspjeh u provođenju zapovijedi ovisi kako o mjestu i ulozi zapovjednika s formalnog stajališta, tako i o stvarnom odjeku zapovijedi na personalnu razinu grupe. Ako je zapovjednik bolje prihvaćen kao vođa i čovjek onda će i zapovijedi biti primjerno provođene. Potreban je, dakle, izravan napor vojne postrojbe kao grupe i njezinih pripadnika da bi se zapovijedi na pravi način provele.
Iako je vojska birokratska ustanova za njezinu potpunu i uspješnu djelotvornost i učinkovitost nužna je harmonična sinteza formalnog i personalnog. Spomenuti odnos treba promatrati u svim postojećim uvjetima jer iako formalne veze dominiraju nema uspješne vojne postrojbe bez čovjeka, a time i dobrih međuljudskih veza i odnosa unutar vojnih postrojbi.
Vojska je društvena sredina s vlastitim sustavom stratifikacije
Društvena stratifikacija posebno je izučavana u američkoj, ali i drugim uređenim vojskama svijeta. Ovdje je prijeko potrebno istaknuti neizbježnu pojavu društvene distance između časnika s jedne strane i dočasnika i vojnika s druge, koji mogu imati negativan utjecaj na moral vojnika.

Distance su vidljive i u njemačkoj, francuskoj, belgijskoj ili britanskoj vojsci, pa i u hrvatskoj vojsci. Taj problem postoji samom činjenicom što u vojsci imamo razlike u položajima, izražene različitim djelatnostima. Na taj problem upozoravali su brojni sociolozi, posebno na nerazumijevanje između časnika i vojnika zbog takozvane društvene distance. Nije dovoljno za razumijevanje društvene stratifikacije u vojsci samo ispitivanje vojnika anketama. Treba znati da su u vojsci kao birokratskoj instituciji, stratifikacije i stratumi neizbježne pojave. Ako toga ne bi bilo narušio bi se cjelokupni sustav vođenja i zapovijedanja. No, svrha znanosti, a tu je golemo značenje sociologije, je upravo pokazati na metode prevladavanja negativnog značenja distanci, kao njihova svođenja na razumnu i podnošljivu mjeru. Nužno je istaknuti da je nemoguće u društvu, a time i u vojsci distance apsolutno izbjeći. Društvo bez distanci bilo bi nestimulativno, bez društvene motivacije i nastojanja da se postigne bolje i više.
Društvene distance u vojsci, osim negativnog imaju i pozitivnu, dinamičku moć djelovanja. Ona se ogleda u natjecateljskom duhu u svrhu što potpunijeg usavršavanja, a time i upotpunjavanja svih potrebnih uvjeta za napredovanje. To pak ne znači nažalost da će se napredovanje u vojsci i ostvariti. Vojska kao institucija mora poštivati struku, sposobnosti, psihofizičku pripremljenost i čitav niz pozitivnih vrijednosti kao dovoljnog uvjeta za napredovanje. Razlike u činovima i položajima treba promatrati u stalnom čovjekovom nastojanju da budemo stručniji, bolji, savršeniji. Čovjek se u stjecanju općeg, vojnostručnog i specijalističkog znanja koje treba biti glavno jamstvo vojničkog napredovanja natječe s drugima, ali i sa samim sobom. Taj pozitivni, natjecateljski duh, koji neće ići na štetu narušavanja integriteta i osobnosti drugog, treba svaki zapovjednik vojne postrojbe primjerenim metodama stalno poticati kako bi svaki njezin pripadnik ostvarivao bolje rezultate. Ovdje je golemo značenje zapovjednika, posebno onih koji su u svakodnevnom kontaktu i radu s vojskom bilo preko teorijske ili praktične izobrazbe, kao i drugih oblika djelatnosti. Samim tim jačat će i kohezivna snaga vojske kao pozitivne i djelotvorne institucije.
Vojska je borbena grupa ustrojena radi pobjede u eventualnom ratu. Ta osobina vojske ima funkcionalni karakter. Naime, svaka vojska formirana je sa svrhom pobjede u pojedinim bojevima i ratu kao krajnjem cilju, bez obzira na to što ovdje mislimo isključivo na obrambeni rat. Sve tri prethodne osobine vojske imaju za cilj realizaciju konačne pobjede. Vojsku, rat kao i ratnu pobjedu proučavaju različite brojne, a posebno vojne znanosti. Naše je da tu problematiku osvijetlimo sa sociološkog stajališta. Da bi navedeni cilj uspješno realizirali osim brojne literature proveli smo istraživanje među braniteljima Hrvatske vojske, primjenjujuće pri tome prethodno navedene sociološke metode. Pored toga ne treba zanemariti i neformalne razgovore putem kojih smo također dolazili do dragocjenih rezultata.

Tomislav RAVLIĆ