Munjevita izraelska invazija Libanona sredinom lipnja 1982. dovela je izraelske tenkove do predgrađa glavnog libanonskog grada Beiruta, gdje je u njegovom zapadnom dijelu opkoljeno desetak tisuća palestinskih boraca i sirijskih vojnika. Uz američko posredovanje nakon 88 dana opsade razriješena je kriza povlačenjem palestinskih boraca i dolaskom međunarodnih snaga na njihovo mjesto, no time ni izbliza nije bio završen libanonski građanski rat

Dugo razdoblje političkih napetosti u Libanonu kulminiralo je u ožujku 1975. izbijanjem građanskog rata. Središnja vlast je prestala funkcionirati, a zemlja je podijeljena na područja pod nadzorom različitih kršćanskih, sunitskih i šijitskih milicija te Druza i boraca PLO-a, zapletenih u mrežu savezništava i međusobnih neprijateljstava. Podjela nije zaobišla ni glavni grad Beirut koji je podijeljen na istočni dio pod nadzorom kršćanskih milicija i na zapadni dio grada koji je bio pod nadzorom muslimanskih snaga, dok je poslovno središte grada postalo ničija zemlja. U razmjerno kratkom razdoblju Beirut je od sredozemnog grada, kulturnog i gospodarskog središta regije, bio pretvoren u poprište teških borbi. U lipnju 1976. na poziv libanonskog predsjednika Franyeha u rat na strani kršćanskih milicija ušla je Sirija. Dvadeset tisuća sirijskih vojnika prelazi granicu, zaposjeda dolinu Bekaa, napada muslimanske milicije i PLO te do jeseni preuzima nadzor nad polovicom zemlje. Dobri odnosi kršćanskih falangista i Sirije trajali su do ljeta 1978., da bi se nakon napada na obitelj bivšeg predsjednika Franyeha, iza kojeg su stajali falangisti, Sirija okrenula protiv kršćanskih milicija. Osim Sirije, pomoć kršćanskim milicijama pružao je i Izrael, koji je falangistima slao oružje i provodio pomorsku blokadu libanonske obale. U ožujku 1978. izraelska je vojska prvi put prodrla na jug Libanona, uništila palestinske baze i potjerala gerilce PLO-a prema sjeveru. Izrael se povukao iz Libanona u lipnju 1978..

Početkom osamdesetih godina u Izraelu je na vlasti bio desno orijentirani Likud Menachema Begina, koji je zagovarao politiku čvrste ruke prema arapskim susjedima. Koristeći kao povod palestinski pokušaj atentata na izraelskog veleposlanika u Velikoj Britaniji, Izrael je bombardirao uporišta PLO-a u Libanonu te 6. lipnja 1982. poduzeo novu kopnenu invaziju juga Libanona. U operaciji pod nazivom Mir za Galileju izraelske vojne kolone napredovale su prema sjeveru uništavajući palestinska uporišta. Izraelska invazija 1982. godine u pogledu angažiranih snaga bila je znatno opsežnija od prve invazije 1978. te su već peti dan od početka invazije Izraelci nadzirali trećinu libanonskog teritorija. Brzi prodor izraelskih oklopnih snaga kombiniran helikopterskim i amfibijskim desantima u pozadini izraelsku je vojsku već sredinom lipnja doveo do vrata glavnog libanonskog grada Beiruta, gdje je u njegovom zapadnom dijelu ostalo u okruženju nekoliko tisuća palestinskih boraca i sirijskih vojnika.

Suradnja izraelske vojske i kršćanskih milicija
Izraelske snage su 13. lipnja 1982. stigle do Beiruta i zauzele istočno predgrađe Baabdu. Od 14. lipnja počele su borbe za zauzimanje uzvisina iznad grada, koje su potrajale do 26. lipnja. Osvajanje visova iznad Beiruta omogućilo je Izraelcima vizualni nadzor nad cijelim gradom i istodobno presjeklo veze opkoljenih Palestinaca u zapadnom Beirutu sa savezničkim snagama u dolini Bekaa i ostatku Libanona. Konačno se 1. srpnja zapadni dio grada našao u potpunom okruženju izraelskih snaga, koje opkoljeno područje bombardiraju topničkom vatrom. Opkoljeno područje je s dvije strane bilo zatvoreno morem, dok je liniju koja se protezala od rubova zračne luke na jugu do luke na sjeveru grada stezala izraelska vojska. Izraelci su zatvorili struju i vodu opkoljenom području, da bi na pritisak međunarodne javnosti 7. srpnja opskrba ipak bila obnovljena. Procjenjuje se da je tijekom borbi u zapadnom Beirutu ostalo zatočeno između 350 i 500 tisuća civila. Iako većina stanovnika zapadnog Beiruta nije bila oduševljena palestinskom vojnom nazočnošću, njihov stav prema Izraelu generalno se može ocijeniti kao neutralan te izraelska vojska tijekom borbi od njih nije mogla očekivati izravnu potporu.

Izraelska je vojska 13. srpnja izvela probni napad na beirutsku zračnu luku, koji je bio odbijen uz nekoliko uništenih oklopnih vozila. Naime, Izraelci nisu bili pripremljeni za urbano ratovanje jer je većina izraelskih postrojbi pred Beirutom bila oklopna ili mehanizirana, s malim brojem klasičnih pješačkih postrojbi. Izravni napad na grad u pravilu je implicirao i velike izraelske vojne žrtve, koje bi izraelska javnost i birači teško prihvatili. Osim toga, izraelsko je vodstvo bilo svjesno da vojno zaposjedanje glavnoga grada jedne arapske države nosi i krupne političke posljedice, a protezanje opsade na dugo razdoblje će donijeti palestinskom pitanju neželjenu pozornost u inozemstvu. Izraelska vojska je kontinuirano držala zapadni Beirut pod snažnom zračnom, pomorskom i topničkom vatrom. U više navrata pokušani su atentati na palestinske dužnosnike preciznim bombardiranjem iz zraka. Tako su u više navrata Yasser Arafat i nekoliko njegovih najbližih suradnika bili mete izraelskih bombi, koje su izbjegli za samo nekoliko minuta. Iako je PLO pretrpio velike žrtve tijekom opsade i bio u znatnoj mjeri oslabljen napadima, politička šteta u međunarodnoj zajednici nanesena Izraelu bila je daleko veća od dobitka koju je ostvario opsadom Beiruta. Izraelske granate su ubile velik broj civila koji nisu imali veze s PLO-om, zbog čega je Tel Aviv trpio velike kritike u inozemstvu.

Kratko primirje koje je trajalo između 13. i 21. srpnja obje su strane iskoristile za konsolidaciju. Izraelska je vojska posebno snažno bombardirala Beirut između 4. i 12. kolovoza, kada je grad bio doslovno u plamenu. Topnički napadi su bili uvertira u dugo očekivani masovni izraelski napad koji je počeo 4. kolovoza i koji je na četiri mjesta probio palestinsku obranu. Najuspješniji izraelski prodor bio je na jugu grada, gdje je zaprijetio kako će ugroziti i samo sjedište PLO-a. Nakon početnog uspjeha izraelska je vojska zastala samo da bi 9. kolovoza obnovila napade koji su kulminirali 12. kolovoza snažnim zračnim i topničkim udarima, koji su i među beirutskim civilima odnijeli više stotina života.

Svršetak opsade
Istodobno s trajanjem borbi, uz američko posredovanje počeli su pregovori između predstavnika PLO-a i izraelske strane u kojima je odlučujuću posredničku ulogu igrao posebni izaslanik Sjedinjenih Američkih Država, Phillip Habib. Vođa PLO-a Arafat odbijao je odstupiti, prijeteći borbom do posljednjeg čovjeka i pretvaranjem Beiruta u novi Staljingrad. Naposljetku je 12. kolovoza, u jeku najtežih izraelskih napada, Arafat pristao povući PLO iz Beiruta u zamjenu za prekid borbi, pod uvjetom da u zemlji budu razmještene međunarodne mirovne snage koje trebaju zaštititi Palestince koji ostaju u Libanonu. Važan korak ka postizanju trajnog primirja bilo je pristajanje Sirije i Tunisa da prihvate borce PLO-a.
Dana 21. kolovoza 1982. u Libanon je stiglo prvih 350 francuskih vojnika iz međunarodnog vojnog kontingenta, a sljedećih dana je stigao i ostatak međunarodnih snaga. Palestinsko povlačenje iz zapadnog Beiruta bilo je završeno 1. rujna te je oko 10 600 palestinskih gerilaca i 3600 sirijskih vojnika bilo evakuirano iz grada u Tunis i Siriju, a Yasser Arafat odlazi u izgnanstvo u Tunis. No, nekoliko tisuća gerilaca PLO-a koji su držali položaje na drugim dijelovima zemlje ipak je ostalo u Libanonu pod zaštitom sirijske vojske na području doline Bekaa. Nakon što je povlačenje PLO-a iz Beiruta dovršeno, međunarodne snage su se 10. rujna počele razmještati iz središta Beiruta u baze na rubovima grada.

Izraelska opsada Beiruta je i u vojnom i u političkom smislu bila uspjeh. Iako PLO nije bio vojno uništen, njegova evakuacija je znatno oslabila pritisak na Izrael i prekogranične upade. Dana 26. rujna 1982. počelo je i izraelsko povlačenje iz Beiruta, da bi se 1985. izraelska vojska povukla na jug Libanona, a u potpunosti se povukla iz zemlje tek 2000. godine. Međutim, libanonski građanski rat još uvijek je bio daleko od završetka – 14. rujna 1982. ubijen je libanonski predsjednik Bashir Gemayel, a dva dana kasnije neslavno je propala i preuzeta obveza međunarodne zajednice da zaštiti palestinske civile u beirutskim izbjegličkim kampovima. Naime, u palestinske logore Sabra i Shatila, koje su izraelske snage držale u okruženju, pušteno je 300 naoružanih falangista pod zapovijedanjem bliskog Gemayelovog suradnika Eliea Hobeike sa zadaćom hvatanja preostalih boraca PLO-a, za koje se pretpostavljalo da se kriju među izbjeglicama. Međutim, falangisti su počinili masovne egzekucije palestinskih civila u kojima je tijekom dva dana ubijeno više od tisuću Palestinaca. Međunarodni vojni kontingent poslan u ljeto 1982. također nije bio pošteđen napada. Nakon što je u travnju 1983. u samoubilačkom napadu uništena američka ambasada u Beirutu, u listopadu iste godine simultano su napadnuti glavni stožeri američkih i francuskih snaga u Beirutu, pri čemu je ubijeno gotovo tri stotine vojnika. Serija terorističkih napada na međunarodne ciljeve izravno je vodila i do povlačenja američkih, britanskih i talijanskih vojnika iz Libanona u veljači 1984., iza kojih je nekoliko mjeseci kasnije uslijedilo i francusko povlačenje. Libanonski građanski rat nastavio se sljedećih šest godina i tek je potpisivanje sporazuma u saudijskom gradu Taifu u listopadu 1989. označilo završetak rata.

Hrvoje BARBERIĆ