Terorizam u Velikoj Britaniji nije novost. Ova država se protiv njega bori već desetljećima. Jedino što se posljednjih godina mijenjalo, bila je politička motivacija počinitelja, njihova etnička pripadnost i metode kojima su se u napadima koristili

Dok je tijekom većine 20. stoljeća glavnina opasnosti dolazila od irskih boraca za neovisnost, danas glavnu prijetnju predstavljaju radikalni islamisti. Pritom, kao i u Francuskoj, veliku ulogu u pripremanju te izvođenju napada sada na sebe preuzimaju državljani same države cilja. U slučaju Ujedinjenog Kkraljevstva, oni su potomci imigranata iz bivših kolonija Britanskoga Carstva, loše su uklopljeni u moderan stil života te ih nadahnjuju pojedini radikalni propovjednici. S promjenama u profilu počinitelja, dolazi i do mijene u metodama napada kojima se koriste – presudna postaje uloga izvršitelja samoubojica. Tijekom vremena se mijenja i britanski pristup pravnoj regulaciji borbe protiv terorizma – negdašnja zakonodavna rješenja privremenog tipa zamjenjuje sustav ponešto više usklađen s praksom na kontinentu. Pritom ostaje otvoren jaz između javne sigurnosti i zaštite ljudskih prava pojedinca, pa bio on i osumnjičenik za djela terorizma.

Prijetnje iz novije povijesti
Velika je Britanija tradicionalno zemlja otvorena politički proganjanim pojedincima, bez obzira na njihovu ideologiju – u njoj je djelovao i sam Karl Marx, koji je u Londonu i pokopan. Bez obzira na to ideološko šarenilo, kroz posljednjih se sto godina postupno profiliraju dva osnovna izvora terorističke ugroze na prostoru same Velike Britanije. Njih ćemo detaljnije promotriti. Prvi od njih, dominantan tijekom većine 20. stoljeća predstavljaju irski borci za neovisnost. Otok Irska je od 12. stoljeća više ili manje neprekidno bio pod vlašću engleskih kraljeva, čija je nemilosrdna vlast rezultirala čestim pobunama. Po popisima stanovništva iz 1910. godine, ono je ondje bilo podijeljeno na oko 75 posto katolika, 13 posto anglikanaca, 10,5 posto prezbiterijanaca i oko 1,5 posto metodista. Nakon stoljeća borbi, Irska republikanska armija je 1922. godine izborila neovisnost za katolički dominion “Irsku slobodnu državu”, što je samo prenijelo težište sukoba na onaj preostali dio irskog tla pod britanskom vlašću, zvan “Sjeverna Irska”. Budući da je to i otprije bio dio otoka s najgušćom stopom naseljenosti protestantskim življem, nije čudo da je ondje brojnost pojedinih strana relativno podjednaka – oko 40 posto čine katolici, dok je ostatak protestantski (od toga najviše prezbiterijanaca s 20, te anglikanaca sa 16 posto udjela u ukupnome broju stanovnika). Međusobne borbe tih skupina, republikanaca i unionista, kao i napadi katolika na vlasti u Britaniji (pomažu tamošnje protestante), traju pojačano od vremena II. svjetskog rata sve do postizanja sporazuma, u travnju 1998. godine.

Usporedo s ovim izvorom prijetnji, a mnogo manje vidljivo, nastaje i podloga za današnje britanske probleme s muslimanskim imigrantima te njihovim potomstvom. Naime, osim što je Britansko Carstvo planski naseljavalo pojedine kolonijalne posjede, postupno jača i migracija u samu Veliku Britaniju. Osim elite, koja se stizala obrazovati i raditi na prestižnim mjestima, nakon 1945. godine jača i pritok radne snage. Uzroke tome treba tražiti u kombinaciji pada tamošnje stope demografskoga rasta i nagloga jačanja ekonomskog rasta, zbog poslijeratne obnove. Budući da su od 1905. godine na snazi bila ograničenja useljavanju izvan granica Britanskoga Carstva, većina je potrebnih radnika stigla iz Irske (bez obzira na njezino napuštanje Commonwealtha 1948. godine), s područja Kariba te s Indijskog potkontinenta.
Uz gotovo milijun Iraca, takvih je neeuropskih imigranata u Velikoj Britaniji, prema popisu stanovništva iz 1961. godine, bilo oko 336.000 (od toga 171.800 s Kariba, 81.400 iz Indije i 24.900 iz Pakistana) – dok ih je, za usporedbu, 1951. godine bilo tek 74.500. Tijekom 70-ih godina prošlog stoljeća im se pridružuju još i Bangladešani te Indijci iz Istočne Afrike. Sve to su pretežito nekvalificirani ili polukvalificirani muškarci, a omjer spolova među njima se tek postupno izjednačava, uz ostalo i institutom “spajanja obitelji”. Bilo kako bilo, broj useljenika strelovito raste, sve do današnjih gotovo dva milijuna ljudi samo iz Južne Azije (prema popisu iz 2001. godine, oni sami čine više od 3 posto ukupnog stanovništva Britanije). Uzrok je tome u načelnome priznavanju rasne jednakosti pojedinih dijelova Carstva i nedostatku mjera koje bi regulirale tu novu pojavu. Naime, još je 1948. u sklopu propisa “British Nationality Act”, potvrđeno pravo ulaska svih podanika Carstva na prostor Britanije.

Ta se politička odluka postupno modificira pod pritiskom velikog broja došljaka s prostora Commonwealtha. Tako već 1962. “Commonwealth Immigration Act” ograničava useljavanje u Britaniju osobama podrijetlom s područja Britanskog Carstva, ali bez britanske putovnice, da bi 1968. bilo ograničeno pravo useljavanja i njezinim nosiocima. Samo malo kasnije, 1971. godine, dolazi do praktičnog izjednačavanja statusa imigranata s područja Commonwealtha i onih izvan Carstva.
Iako su svi imigranti s prostora bivšeg carstva zajedno, sredinom 1970-tih godina, činili tek oko 3,3 posto ukupne populacije u Britaniji, već tada je zapažena njihova tendencija grupnome naseljavanju na pojedine mikrolokacije, unutar kojih bi postupno zadobivali većinu. Oni su tamo u svojevrsnoj izolaciji, žive u biti jednako kao i u zemlji svog podrijetla. Takva izolirana područja postaju generator stalnih problema, budući da u njima odrastaju naraštaji mladeži koja unatoč britanskome državljanstvu nema ni obrazovanje, ni posao, a ni priključak s europskom kulturom.

Zakonodavstvo do 2000. godine
Britanski se pogled na terorizam razvijao tijekom vremena. Britansko je Carstvo dvojako doživljavalo prijetnje koje danas doživljavamo kao dio pojma terorizma. Kao prvo, odvojeno je promatrano djelovanje čitavog niza oružanih pokreta s kojima se Carstvo suočavalo diljem svijeta. Te skupine u pravilu nisu napadale područje same Velike Britanije, u konačnici su potpadale pod ovlast vojske i organa kolonijalne uprave te se njima nećemo pobliže baviti. Kao drugo, tu su aktivnosti pojedinih skupina na prostoru same Velike Britanije, danas obuhvaćene pojmom terorizma, tretirane su kao specifični oblici kriminala kojima se bavi policija i pravosuđe, bez priznavanja ikakvog političkog konteksta. Prvenstveno se tu mislilo na aktivnosti raznih irskih republikanskih skupina, dugo vremena smatranih i jedinim potencijalnim unutarnjim izvorom prijetnji za prostor Ujedinjenog Kraljevstva kao države.

Velika Britanija u 20. stoljeće ulazi oslonjena na propise kakav je “Emergency Powers Act (Northern Ireland)” iz 1920. godine, donesen kao regionalno primjenjiva osnova djelovanja protiv pobunjenih Iraca. Budući da se irski republikanizam smatralo prolaznom prijetnjom koja slučajno te povremeno eskalira – ovlasti iz ovog akta su u osnovi privremene naravi. Kako bi se maksimalno smanjila mogućnost grubog narušavanja sloboda i prava pojedinih građana, parlament je bio obvezan obavljati mjesečne izvide situacije te, po potrebi, produžavati posebne ovlasti mjerodavnih državnih tijela. Upravo je ta privremenost ostala generalno obilježje nadolazećih zakonskih rješenja, doduše svedena na obvezu provođenja većinom godišnjih izvida stanja. Eskalacija nasilja u Sjevernoj Irskoj (posebno bombaški napad u Birminghamu 1974.), vodi modernizaciji te zakonodavne materije, a uskoro i odvojenom definiranju tog domaćeg (tuzemnog) terorizma isključivo irskoga podrijetla, od međunarodnog terorizma, novog izvora prijetnji. Jednakim smjerom nastavljaju i zakonski tekstovi usvojeni 1989. (“Prevention of Terrorism (Temporary Provisions) Act (PTA) of 1989”), 1991. (“Northern Ireland (Emergency Provisions) Act (EPA) of 1991”), 1996. (“Northern Ireland (Emergency Provisions) Act (EPA) of 1996”, dopunjen i 1998. godine) i 1998. godine (odjeljci 1 do 4 u “Criminal Justice (Terrorism and Conspiracy) Act (CJT & CA) of 1998”). To su leges specialis – nadogradnje te dopune na i dalje važeći “Emergency Powers Act” iz 1920. godine. Sve do 2000. godine se zapravo negiralo i samu mogućnost postojanja terorizma na domaćem prostoru, koji ne bi bio vezan uz irsko pitanje.

Zakonodavstvo nakon 2000. godine
Abu Hamza Al-Masri se nakon dugih putovajna skrasio u Velikoj Britaniji
Donošenjem propisa “Terrorism Act (TACT) 2000”, situacija se strukturno mijenja. On ispravlja dotadašnji izostanak poimanja ne-irskog domaćeg terorizma, a većina njegovih odredbi je stalna – ne traži više toliko periodičnih izvida stanja i produljivanja važenja pojedinih ovlasti (osim onih za područje Sjeverne Irske, koje ostaju privremene). Posebna se pažnja poklanja i zaustavljanju tokova novca kojim se terorizam financira te jačanju sudskoga nadzora nad procesom borbe protiv terorista. Propis je od parlamenta izglasan u srpnju 2000. te u punini implementiran do početka 2001. godine, kada i službeno stupa na snagu. On predstavlja temelj novog britanskog reguliranja odgovora na prijetnju terorizma, potvrđivanjem ideje terorizma kao pojave u biti vezane uz suzbijanje kriminala, ali koja ipak traži poseban pristup te sustav regulative paralelan kaznenome. Ljudska prava građana su osigurana time što je lord Carlile od Berriewa, poseban kraljičin savjetnik, zadužen za neovisan nadzor njegove primjene u praksi.
Potkraj 2001. i Velika Britanija, potaknuta američkim uzorom, zaoštrava svoj pristup terorizmu. Već u studenome 2001. u parlamentarnu proceduru ulazi novi zakon koji na snagu stupa već u prosincu iste godine. “Anti-terrorism, Crime and Security Act (ATCSA) 2001” dograđuje nedavno uspostavljen sustav. Iznimno je širok opseg materije koju on regulira – od suzbijanja financiranja terorizma i dorade mjera sigurnosti u objektima od posebne važnosti te u zračnome prometu, sve do pitanja prikupljanja i razmjene informacija o terorizmu i njegovim počiniteljima. Jača se sustav sudskoga nadzora nad djelatnostima državnih tijela, bitno se postrožava i režim vezan uz pitanja azila te prava stranih osoba osumnjičenih za bavljenje terorizmom.

Upravo su ove posljednje teme, sadržane u 4. odjeljku zakona, podigle i najviše negodovanja u stručnoj javnosti. Naime, njima je Velika Britanija, kao jedina od zemalja Europske unije, u ime suzbijanja terorizma bila prisiljena privremeno staviti izvan snage pojedine odredbe Europske konvencije o ljudskim pravima. Kada se toj činjenici doda kako je u zakonu dan i niz pojedinačno definiranih ovlasti tijelima državne represije, kao pomoć u suzbijanju terorizma, nije čudno što jamstva o njihovoj obzirnoj uporabi, koje je dala država, i nisu bila baš dobro primljena. Kako bi se smirilo skupine što brinu o zaštiti ljudskih prava građana, samim zakonom je naloženo ustrojavanje posebnog tijela za promatranje njegovih učinaka tijekom prve dvije godine primjene. To je tijelo, nazvano “Privy Counsellor Review Committee into the Anti-Terrorism, Crime and Security Act 2001” (Komisija državnih vijećnika za nadzor nad zakonom o protu-terorizmu, kriminalu i sigurnosti iz 2001. godine), zaživjelo tijekom travnja 2002. te je podnijelo opsežno izvješće britanskome parlamentu sredinom prosinca 2003. Uz detaljnu analizu samog zakonskoga teksta, to izvješće je naznačilo i niz praktičnih problema koji su potaknuli donošenje propisa “Prevention of Terrorism Act (PTA) 2005”.

Među njima je važno mjesto zauzimao problem nastao kao učinak presude Europskog suda za ljudska prava protiv Velike Britanije, donesene sredinom 90-ih. Njome je Velika Britanija osuđena zbog kršenja ljudskih prava u slučajevima izručivanja zlonamjernih stranaca u zemlje gdje im je prijetila smrt ili mučenje. Nastojeći stvoriti metodu postupanja s takvim osobama, već spomenuti 4. odjeljak propisa ATCSA iz 2001. godine je državnim vlastima dao ovlaštenje da takve ljude trajno pritvori bez suđenja. Nakon brojnih prigovora nevladinih organizacija za ljudska prava, tim se pitanjem pozabavio i britanski Dom lordova. On je konačno, potkraj 2004., odlučio o neprimjerenosti takvog postupanja, što je potaknulo brzu zakonodavnu reakciju. Novi je propis, “Prevention of Terrorism Act (PTA) 2005”, donesen sredinom ožujka 2005. i on u biti predstavlja zamjenu spornog 4. odjeljka propisa ATCSA čitavim nizom novih ovlasti za tijela unutarnjih poslova Velike Britanije. Otprije poznatim administrativnim ovlastima, sada nazvanima “kontrolni nalozi”, ministru unutarnjih poslova dopušta se primjena ograničavajućih mjera na pojedine osobe osumnjičene za terorizam, bile one britanski državljani ili ne, a bez ograda uobičajenih za britanske zakonske sankcije. Osim što je trajanje spornog pritvora ograničeno na 14 dana, uređene su mjere u stilu privremene zabrane uporabe mobilnih telefona ili interneta, zabrane kretanja i putovanja ili pak zabrane druženja s pojedinim osobama. Takve se zabrane mogu izreći na razdoblje od najduže 12 mjeseci, kada ih treba ponovno razmotriti.

Time je donekle riješeno i pitanje statusa čitavoga niza stranih radikalnih propovjednika, čije je dugotrajno pritvaranje bilo i okosnica javnih kritika na račun propisa ATCSA. Na njih su primijenjeni novi “kontrolni nalozi”, dok se nastavilo tražiti načina za ubrzavanje postupka njihova trajnog izgona iz Velike Britanije. Sam se postupak njihova izgona iznimno otezao zbog postojanja velikog broja mogućih žalbenih razloga te je postao i jednim od osnovnih razloga podnošenja prijedloga o zaoštravanju imigracijskih pravila nakon terorističkih napada na London u srpnju. Bilo kako bilo, imajući u vidu iznimnu širinu novih ovlaštenja, vlada je prilikom donošenja tog novog propisa obvezana na ponešto striktniji sudski nadzor nad mjerama koje izriče. Naloženo je i imenovanje posebnog izvjestitelja koji, nakon prve godine primjene propisa, treba podnijeti objektivno izvješće o problemima na koje će se naići. Za taj je posao ponovno odabran kraljičin savjetnik, lord Carlile od Berriewa. On je, potaknut raspravom o novom i strožem zakonu što se vodila u sjeni aktualnih bombaških napada na London, umjesto početkom 2006. godine, svoje prvo izvješće objavio već početkom listopada 2005. – pred početak parlamentarnih diskusija. Tu se on ne osvrće detaljnije na zakon iz 2005. godine, već iznosi svoja opažanja o terorizmu i u tom svjetlu raščlanjuje nacrt novog zakonskog prijedloga – u svrhu pomaganja parlamentarne rasprave. Njemu tako i dalje ostaje obveza, zakazana za početak 2006. godine, izraditi detaljan pregled propisa PTA, zasnovan na prvih godinu dana provedbene prakse.

Propast posljednjega prijedloga
Iako se novi zakon o terorizmu pripremao i prije bombaških napada na London ovoga ljeta – oni su zasigurno ubrzali čitav postupak. Vlada je samo nekoliko dana po eksplozijama izašla pred javnost s najavama dodatnih oštrih mjera, a zakonski tekst je u parlamentarnu proceduru podnesen već početkom listopada. Novi je propis, zvan kratko “Terrorism Bill”, trebao dopuniti postojeći sustav uvođenjem novih kaznenih djela. Njihova je zajednička svrha bila u omogućavanju tijelima vlasti jakog preventivnog djelovanja na osobe sumnjičene za terorizam. Željelo se kriminalizirati pripremanje terorističkih napada, uvježbavanje osoba za terorizam kao i poticanje na terorizam (veličanjem te širenjem mržnje). Unatoč prvobitnim najavama, velik se dio teksta bavio definiranjem niza novih “kontrolnih naloga”, na koje se onda koncentrirala i glavnina prigovora. U prvi je plan diskusije došao zahtjev za produljenjem vremena na koje se osumnjičenu osobu može pritvoriti, bez obveze podnošenja kaznene prijave te pokretanja sudskoga postupka. Naime, umjesto dosadašnjih 14 dana, traženo je dopuštanje puna tri mjeseca pritvora – što je dodatno potaknulo organiziranje jake i široke oporbe donošenju tog novog zakona.
Kada je konačno, 9. studenog, tekst zakona stavljen na glasovanje u parlamentu, ishod je bio nedvojbenih 322 glasa “protiv” te 291 glas “za”. Protiv vladina prijedloga je glasala kako oporba, tako i 49 zastupnika vladajućih – dovevši do pada zakonskoga prijedloga.

Igor TABAK