Premda su se osmanlijska osvajanja u drugoj polovini XVI. st. smanjila, to je vrijeme kad su u hrvatskim zemljama učinjeni konkretni koraci prema ustrojavanju djelotvornog graničnog obrambenog sustava…

Osmanlijska nadiranja u prvoj polovini XVI. st. svela su hrvatski teritorij na tzv. ostatke ostataka nekad slavnog kraljevstva (v. Kraj Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva, HV 577). Nakon ulaska Hrvatske u Habsburšku Monarhiju polako dolazi do pomaka u zaštiti graničnog pojasa. Habsburzima je u interesu bilo učvrstiti obranu od iznenadnih osmanlijskih upada već na hrvatskom teritoriju, zato što su preko njega Osmanlije često prolazile do njihovih nasljednih zemalja Štajerske, Kranjske, Koruške i Istre. Zbog toga je aktualna postala zamisao da se na graničnom pojasu s teritorijem pod osmanlijskom vlašću (od 1580. godine Bosanskim pašalukom), stvori djelotvoran militarizirani obrambeni sustav. Zamisao je, doduše, počivala na potezima hrvatsko-ugarskog kralja Matije Korvina (1443. – 1490.) iz 1469., koji je nakon pada Bosne (1463.) uzeo Frankopanima Senjski kaštelanat i preustrojio ga u Senjsku kapetaniju.

 

Sporni upravitelj

Habsburgovci su prve konkretnije poteze učinili 1537., kad je Senjska kapetanija dodatno ojačana i novim ljudstvom i financijski. Već sredinom XVI. st., sa stvaranjem još kapetanija (velikih i manjih), na koje je granični teritorij bio podijeljen, jasno se počinju razlikovati dvije veće krajine. Jedna je bila Slavonska, koja se prostirala između Drave i Kupe, a činile su je Koprivnička, Križevačka i Ivanićka kapetanija. Hrvatska krajina prostirala se između Kupe i mora, a u nju su spadale Ogulinska, Hrastovička, Bihaćka i Senjska kapetanija. Krajišku su vojsku, osim kralja i austrijskih plemićkih staleža iz Kranjske, Koruške i Štajerske, imale obvezu financirati i opskrbljivati i pojedine hrvatske plemićke obitelji, poput Zrinskih, Frankopana i Babonića. Kako Hrvati zbog stalne osmanlijske opasnosti i osvajanja te posljedične propasti svojih posjeda nisu imali novca, u početku je velik dio resursa za obranu išao s kraljeve strane. Zagrebački kaptol pomogao je izgradnju sisačke utvrde sredinom XVI. st., a nedugo nakon nje u Senju je podignuta Tvrđava Nehaj. Važan korak na putu prema formalnom osnivanju Vojne krajine učinjen je krajem veljače 1578., kad je kralj Rudolf II. (1552. – 1612.), dao neposrednu upravu nad graničnim prostorom u ruke svojem stricu Karlu II. (1540. – 1590.), inače štajerskom nadvojvodi. U vojnom smislu njegove su zapovijedi morali slušati čak i hrvatski ban i Sabor, iako su izričito tražili da to ne smije ugroziti njihovu upravljačku autonomiju. Jedan od ključnih poteza novi je upravitelj povukao 1579., u godini početka izgradnje utvrde koja je postala glavno središte obrambenog sustava Hrvatske krajine i dobila ime po njemu: Karlovac. Varaždinski generalat postao je glavno mjesto Slavonske krajine. Tako je i formalno stvorena Vojna krajina, koja će iduća tri stoljeća relativno uspješno služiti kao štit pred osmanlijskim napadima.

Vojnici i poljoprivrednici

Vojna krajina imala je, osim vojnog, i zanimljiv društveno-politički kontekst zbog novog priljeva stanovništva na hrvatsko tlo. Teritoriji neposredno uz granicu opustjeli su nakon odlaska domicilnog stanovništva, koje je svoje domove uglavnom napustilo za vrijeme najvećih osmanlijskih upada, a naselilo ih je stanovništvo prebjeglo s područja koja su osvojili Osmanlije. Dakle, u hrvatsko-slavonskom dijelu Vojne krajine tijekom stoljeća ustalilo se mješovito krajiško stanovništvo autohtonih Hrvata i prebjeglih hrvatskih kmetova, vlaških došljaka tijekom XVII. st. te srpskih izbjeglica, koji su se ondje naselili na prijelazu iz XVII. u XVIII. st. Vjerska pripadnost obuhvaćala je rimokatolike, pravoslavce, grkokatolike, Židove i protestante.[1] Zbog činjenice da je Vojna krajina bila pod izravnom upravom Habsburgovaca, njezino je stanovništvo bilo izuzeto od vlasti bana i Sabora. Svi su imali vojnu obvezu sudjelovati u obrani od osmanlijskih upada, no u miru su se bavili poljoprivredom i stočarstvom. Zbog izuzetosti od hrvatske vlasti, niz godina bili su u sukobu s hrvatskim plemstvom, koje je često agitiralo kod habsburških vladara da se krajišnici stave pod njihovu upravu i da ih prisile na kmetska davanja i crkvenu desetinu. Svoju važnu vojnu ulogu krajišnici su sve više koristili kako bi od bečkog dvora dobili određene povlastice te kako ne bi morali hrvatskom plemstvu i crkvi plaćati porez.

Vlaški statuti

Takvo je stanje potrajalo desetljećima. Poznat je potez kralja Ferdinanda II. (1578. – 1637.), koji je 1630. donio Vlaške statute, ispravu kojom su Vlasima u Varaždinskom generalatu (Slavonskoj krajini) omogućene određene povlastice. One su se najviše očitovale u izuzeću Vlaha od hrvatskog sudstva i vlastelinske jurisdikcije. Osim toga, statutima je uređen odnos između Vlaha i njihovih vojnih zapovjednika, a određen je i način funkcioniranja unutarnje samouprave vlaških zajednica. Ustanovljen je položaj kneza koji je upravljao selom, a svaka kapetanija dobila je velikog suca, koji je zajedno sa svojih osam prisjednika imao upravno-sudsku autonomiju. Vlasima je omogućeno i slobodno raspolaganje imovinom uz mogućnost trgovanja. Zauzvrat su morali sudjelovati u izgradnji obrambenih utvrda te u slučaju većeg napada Osmanlija pod oružje staviti sve sposobne punoljetne muškarce. Vlaški statuti iduća su tri desetljeća poštovani, ali već nakon prvih buna krajem 1650-ih i početkom 1660-ih njihova se autonomija pomalo smanjuje. Statuti su 1737. formalno ukinuti.

 

[1] http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=65199

Josip BULJAN