Nakon razdoblja u kojem se činilo da je budućnost velikih nosača zrakoplova neizvjesna i da će se graditi samo mali nosači za avione s okomitim slijetanjem i polijetanjem, zadnji programi razvoja nekih ratnih mornarica sve to bitno mijenjaju

Prvi put u zadnjih četrdeset godina u razvoju su dvije potpuno nove klase velikih nosača zrakoplova – američki CVN-21 i britansko-francuski CVF/PA2. Uz to sve je veći broj država koje razmatraju mogućnost gradnje ili kupnje velikih nosača zrakoplova. To je povratak trenda koji je bujao tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća kad je veliki broj ratnih mornarica želio velike nosače zrakoplova, dok su druge uvodile ili su planirale uvesti u naoružanje male nosače prilagođene njihovim novčanim mogućnostima. Potkraj osamdesetih, a posebno nakon raspada Sovjetskog Saveza i kraha europskog komunizma, planovi o kupnji nosača zrakoplova odbačeni su kao preskupi i nepotrebni.
Ali umjesto da svijet krene mirnim suživotom, pojavili su se novi neprijatelji i još jednom je geopolitika iz temelja promijenjena. Naravno da je i tehnologija brodogradnje doživjela veliki napredak. Ako su nekada kritičari “bacanja novca” na nove velike nosače zrakoplova tvrdili da niti najbolje naoružani nosač ne može zaustaviti valove sovjetskih tenkova koji bi prodirali kroz Fulda Gap (poznati kopneni koridor koji je trebao voditi od bivše Istočne Njemačke sve do Frankfurta), danas je situacija nešto drukčija. U to je vrijeme doktrina američke ratne mornarice predviđala da će njihovi nosači zrakoplova razmješteni u Atlantiku morati ponijeti glavninu bitke sa sovjetskom ratnom mornaricom. Ofenzivniji dio te doktrine predviđao je da će avioni razmješteni na američkim nosačima biti glavna udarna snaga na sovjetske pomorske baze u sjevernom Atlantiku kako bi onemogućili da sovjetski ratni brodovi uopće dođu u prigodu prekinuti pomorske putove koji vode iz Sjedinjenih Američkih Država do zapadne Europe. Glavno oružje američkih nosača tijekom devedesetih trebao je biti radarski “nevidljiv” jurišnik A-12 Avenger II, čiji je projekt razvoja neslavno propao.

Današnje stvaratelje planova obrane više brinu neki drugi problemi nego masovni napadi oklopništva. Danas su glavne teme sigurnost i borba protiv terorizma koji obuhvaća borbu u većem broju malih ratova i protiv znatno slabije naoružanog, ali zato i puno teže uhvatljivog neprijatelja. Moglo bi se reći da danas planeri puno više brinu kako sačuvati svoje baze od terorističkih napada. Nepobitna je činjenica da je nemoguće napasti nosač zrakoplova autobombom iako su teroristi pokazali da im nije strana ni uporaba bombi-čamaca. U svakom slučaju, snage raspoređene na nosačima zrakoplova koje mogu biti i desetak milja daleko od obale znatno su manje osjetljive na terorističke napade nego snage na kopnu. Zbog svoje veličine i najsuvremenije opreme veliki nosači zrakoplova mogu nesmetano djelovati po svim vremenskim uvjetima, i onda kad zrakoplovne baze na kopnu moraju znatno ograničiti svoja djelovanja. Najveća prednost velikih nosača zrakoplova je njihova pokretljivost i mogućnost da se približe području krize (djelovanja) za vrlo kratko vrijeme.
S tehničke strane gledano precizni projektili zrak-zemlja znatno su smanjili važnost kvantitete vatrene moći dajući prednost kvaliteti. Tako su nosači zrakoplova, koji još uvijek imaju ograničene mogućnosti skladištenja zrakoplovnog naoružanja, bitno smanjili svoj zaostatak za kopnenim bazama.

Novi projekti
Programi CVN-21 i CVF imaju mnoge dodirne točke. Oba su veliki, pravi nosači zrakoplova, a ne mali brodovi projektirani isključivo za zrakoplove s kratkom stazom polijetanja i okomitim slijetanjem (Short Take-Off/Vertical Landing – STOVL) koji su se gradili u Europi tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Upravo su tim minijaturni nosači zrakoplova bili najveći primjer ispravnog puta kritičarima američkih nosača zrakoplova na nuklearni pogon. Napor koji je uložen u projektiranje i gradnju nosača iz projekata CVN-21 i CVF pokazuje i da su planeri prepoznali njihovu dugovječnost – posebno u državama s profesionalnom vojskom.

Istodobno između ta dva projekta postoje i velike razlike. CVN-21 je vrlo veliki nosač zrakoplova (nešto veći i od nosača klase Nimitz) i za čak šezdeset posto veći od nosača CVF/PA2. Velika je razlika i u vrsti pogona. CVN-21 je zadržao nuklearni pogon svojih prethodnika dok će europski nosači rabiti najsuvremeniji pogon koji kombinira plinske turbine i električne motore. Uz to, dok će se europski nosači u svom preživljavanju na bojištu isključivo oslanjati na taktiku i svoj eskort, CVN-21 će – kao i nosači klase Nimitz – biti jedni od zadnjih velikih ratnih brodova koji su projektirani sa značajnom oklopnom zaštitom. Tako će postati prvi ratni brodovi koji će rabiti najsuvremeniji elektromagnetski reaktivni oklop.
Ne postoje planovi da se izgradi više od tri nosača iz programa CVF/PA2. S druge strane, prvi brod iz projekta CVN-21, koji će dobiti oznaku CVN-78, bit će tek prvi od dvanaest planiranih nosača. CVN-78 bi trebao zamijeniti prvi nuklearni nosač na svijetu USS Enterprise. Ostali nosači postupno bi trebali zamjenjivati nuklearne nosače klase Nimitz. Američka ratna mornarica već planira da će zadnji nosač programa CVN-21 2057. zamijeniti zadnji nosač klase Nimitz – CVN-77 George Bush, koji je trenutačno u završnom opremanju.
Ovaj više nego ambiciozan plan još uvijek je pod upitnikom. Naime, cijena nosača CVN-78, bez cijene istraživanja i projektiranja, bila bi, prema sadašnjim proračunima, oko 8,1 milijardi američkih dolara. Ali, ni tako veliki iznos vjerojatno neće biti dostatan jer najnovija studija RAND Corporation tvrdi da se američka ratna mornarica mora pripremiti na daljnje povećanje cijene. Ušteda potrebna za osiguranja novca za nove nosače mogla bi se postići smanjenjem programa modernizacije i održavanja već postojećih nosača klase Nimitz.

Tvrtka Northrop Grumman Newport News započela je projektiranje CVN-21 serije nosača zrakoplova unutar ugovora za pripremu projekta koji je dobila sredinom 2004. Potpuni ugovor za gradnju novog američkog nosača zrakoplova CVN-78 trebao bi se potpisati potkraj 2007. ili u prvom tromjesečju fiskalne godine 2008. Američka ratna mornarica očekuje da će CVN-78 dobiti na uporabu na samom kraju 2015. fiskalne godine kako bi u kolovozu 2018. mogla započeti s testiranjima i obukom posade (evaluaciom). Nakon toga, ako će se pratiti RAND-ov plan, Newport News bit trebao dovršiti po jedan nosač svake četiri godine sve do 2050. ili nešto iza nje. Inicijalni ugovor za nosač CVN-79 trebao bi se potpisati potkraj 2006., dok bi ugovor za njegovu gradnju na potpis dospio u prvom tromjesečju fiskalne godine 2012. Isporuka CVN-79 trebala bi se obaviti potkraj 2019., dok bi CVN-80 trebao ući u operativnu uporabu 2023. Plan gradnje novog američkog nosača zrakoplova višekratno se mijenjao od kraja devedesetih godina prošlog stoljeća do 2004. Planom američke ratne mornarice iz 1998. predviđalo se projektiranje potpuno novog nosača zrakoplova CVNX-1 koji je trebao zamijeniti CVN-77 (zadnja inačica klase Nimitza). Taj je plan odbačen zbog svoje prevelike cijene. Umjesto njega odabrana je jeftinija opcija postupne evolucije. Novi je plan predviđao da se na osnovama CVN-77 prvo razvije CVNX-1 a potom i CVNX-2 projekt koji bi se temeljio na klasi Nimtz, ali koji bi uvodio znatna poboljšanja u osnovnu konstrukciju. Tijekom 2002. tim ministra obrane Donalda Rumsfelda cijeli je projekt ponovno iz temelja promijenio. Ured ministra obrane je zaključio da je CVNX-1 previše skroman da bi ostvario bitni napredak te je od ratne mornarice zatražio da poboljša projekt investiranjem više vremena i novca u istraživanje i razvoj.

Velika uporabljivost
Krajnji rezultat toga je CVN-21. Iako je i on temeljen na trupu nosača zrakoplova klase Nimitz, te zbog toga nije potpuno novi projekt, CVN-21 ima novi pogonski sustav, bitno izmijenjenu konfiguraciju letne palube i radikalno izmijenjene brodske sustave. Zapravo su svi sustavi kod kojih je to bilo moguće postali električno pokretani, uključujući i katapulte za zrakoplove. Uza sve to provedene su i znatne promjene u skladištenju i prijevozu zrakoplovnog naoružanja. Velik broj tehnologija koje su se trebale prvi put uporabiti na CVNX-2 projektu, kao što je napredni sustav za zaustavljanje aviona i dinamični oklop, naknadno je prebačen na projekt CVN-21 kako bi se ugradio već na CVN-78.
Krajnji je cilj poboljšanje maritimnih mogućnosti samog nosača uz kvantitativno povećanje borbenih operacija koje je moguće izvesti u određeno vrijeme. To u praksi znači da će s letne palube CVN-78, kad uđe u punu operativnu uporabu, svaki dan moći poletjeti do 160 aviona, što je za čak 15 posto bolje nego kod nosača klase Nimitz. Maksimalno kratkotrajno povećanja omogućit će čak 220 polijetanja u jednom danu. Uz to brodska posada, uključujući i zrakoplovnu grupu, imat će čak 500 do 900 ljudi manje u odnosu na klasu Nimitz te će brojati oko 4 660 ljudi.
Sadašnji programi razvoja mornaričkog zrakoplovstva uvelike definiraju zračnu komponentu koja će se na američkim nosačima zrakoplova naći od 2015. Ta će zračna komponenta uključivati tri inačice višenamjenskog borbenog aviona F/A-18 Super Hornet: jednosjedna inačica F/A-18E koja će biti zadužena za zračnu borbu i za opskrbu drugih aviona gorivom u zraku; dvosjedna inačica F/A-18F, većinom u podinačici Block 2 s aktivnim radarom s elektroničkim skeniranjem, koja će se rabiti za složene jurišne zadaće i podrške snagama na zemlji. Na kraju tu će biti i najnovija inačica Super Horneta – EA-18G Growler namijenjena elektroničkom ratovanju. U trenutku kad CVN-78 uđe u operativnu uporabu, američko ratno zrakoplovstvo već će rabiti i dugoočekivani stealt višenamjenski borbeni avion F-35C Joint Strike Fighter (JSF). JSF će u mornaričkim zrakoplovnim snagama zamijeniti već ostarjele višenamjenske borbene aviona F/A-18C/D. Još jedan važan avion bit će leteći radar E-2, to jest njegova najnovija inačica E-2D Advanced Hawkeye.

Američka ratna mornarica od nedavno forsira i razvoj potpuno nove vrste borbenih letjelica namijenjenih nosačima – bespilotne borbene letjelice (Unmanned Combat Air System – UCAS). U ovoj fazi razvoja, koja je na samom početku, još se ne može s preciznošću govoriti o veličini letjelice/a, vremenu ulaska u operativnu uporabu niti o broju UCAS-a koji će se ukrcavati na američke nosače zrakoplova. Ono što se zasad zna je da američka ratna mornarica smatra da će UCAS-i zahtijevati znatno manje energije za katapultiranje nego potpuno naoružan Super Hornet te, prema tome, znatno manje energije sustava za kočenje tijekom njihovog povratka na letnu palubu. Uz to očekuje se da će UCAS-i biti i znatno manji nego Super Horneti i JSF-i, te da će zauzimati znatno manje mjesta u hangarima, što će pak ostaviti prostora za dodatno povećanje broja zrakoplova na nosačima.
Značaj nove klase američkih nosača zrakoplova ponajviše se vidi u činjenici da svi glavni sustavi na nosačima aviona klase Nimitz trenutačno rade na svojim maksimumima i da samo nove tehnologije te promjene u unutarnjem dizajnu nosača mogu osigurati kontinuirano povećanje borbenih letova. Projektirani tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća nosači klase Nimitz imaju prevelik broj važnih sustava koji su pokretani parom – ne samo katapulti za avione već i grijanje, kuhinje i praonice. Svi ti sustavi rade zahvaljujući parovodima ukupne dužine deset kilometara. Naravno, cijeli taj sustav zahtijeva neprestano održavanje. Nažalost Nimitzov pogonski sustav ne proizvodi dosta energije da se ti sustavi zamijene znatno modernijim električnim. Zbog toga i ugradnja najnovijeg elektromagnetskog katapulta za zrakoplove (Electro-Magnetic Aircraft Launch System – EMALS) na nosače zrakoplova klase Nimitz nije moguća.

Nosači zrakoplova serije CVN-21 moći će se prepoznati po manjem zapovjednom otoku koji je pomaknut više prema krmi. Letna paluba bit će nešto veća, djelomično i stoga što je zapovjedni otok manji a djelomično i zbog toga što je povećanja na mjestima koja su se kod nosača klase Nimitz pokazala kao premala. Za primjer, katapult broj četiri na nosačima klase Nimitz ne može se rabiti za polijetanje aviona s maksimalnom poletnom masom jer iznad tog katapulta nema dostatno vjetra. To je na nosačima CVN-21 promijenjeno, a oni uz to imaju tri a ne četiri dizala za zrakoplove i samo dvoja hangarska vrata (umjesto tri kao na nosačima klase Nimitz). Ovim se rješenjima smanjuje istisnina uz istodobno bolje pozicioniranje težišta broda koje je kod klase Nimitz izgubljeno zbog raznih modifikacija koje su naknadno postavljene.

Lakše manipuliranje naoružanjem
Na nosačima zrakoplova serije CVN-21 posebna je pozornost dana lakšem manipuliranju zrakoplovnim oružjem kako bi se povećala brzina ponovnog opremanja zrakoplova za borbene operacije. Nosači zrakoplova klase Nimitz dobili su klasična dizala pokretana sajlama. Uz to opremili su ih i horizontalnim protueksplozivnim vratima kojim su odvojeni magazini za oružje i hangari te letna paluba. No, dizala pokretana sajlama ne mogu proći kroz vrata tako da se oružje mora pomicati horizontalno između dva dizala. Zbog toga nepotrebno prelaze put koji je dug otprilike 500 metara, a koji uz to posadi oduzme i do dva sata rada.

Kako bi se taj problem riješio i ubrzao put oružja iz magazina do letne palube i hangara, na nosačima serije CVN-21 primijenit će se potpuno drugačija dizala. Za njihovog dobavljača Northrop Grumman je odabrao tvrtku Federal Eyuipment Company. Nova dizala se ne pokreću sajlama već linearnim elektromotorima koje proizvodi tvrtka MagneMotion. Linearni elektromotori otklanjaju potrebu za okomitim sajlama te omogućuju da dizala prolaze kroz otvorena protueksplozivna vrata. Novo dizalo moći će podići oko 22 tone ili dvostruko više nego dizala za oružje na nosačima klase Nimitz, ali i omogućiti potpuno novu konstrukciju prostora namijenjenog za skladištenje, opremanje i transport zrakoplovnog oružja. Sedam dizala podizat će bombe i projektile iz brodskih magazina na područje rezervirano za oružje koje se nalazi odmah ispod letne palube. Tu će se oružje opremati i raspoređivati po zrakoplovima. Tako će oružje na letnu palubu dolaziti pripremljeno za postavljanje na zrakoplove, i to za svaki zrakoplov pojedinačno. Prebacivanje oružja iz oružničke palube na letnu obavljat će se pomoću tri brza dizala. Na letnoj palubi dizala za oružje, postaje za punjenje zrakoplova, gorivom i oprema za održavanje zrakoplova bit će skupljena u pit-stop zonu kako se zrakoplovi ne bi morali micati po letnoj palubi između prostora za punjenje gorivom, naoružavanjem i održavanjem. Jednostavnije održavanje i opremanje zrakoplovima je najveći pojedinačni faktor na nosačima serije CVN-21 koji će povećati broj mogućih borbenih letova u jednom danu.

Kako bi se tehničkom osoblju olakšao rad na zrakoplovima američka ratna mornarica je pokrenula projekt razvoja novih alata od kojih će neki biti slični alatima koji se već rabe u industriji a neki, više specijalizirani, razvit će se potpuno samostalno. Ti će novi alati smanjiti broj sati rada potrebnih za održavanje zrakoplova i njihovo naoružavanje, što će pak dovesti do smanjenja broja posade. Neki od tih alata su “posuđeni” iz nuklearne industrije, koja ima dugogodišnje iskustvo rada s daljinski upravljivim alatima. U tom dijelu glavni je nositelj poslova Oak Ridge National Laboratories (ORNL). Office of Naval Rexearch financira rad ORNL-a u razvoju tehnologije poboljšanja ljudskog rada (Human Amplification Technology – HAT) u kojem važan dio ima i razvoj oruđa za manipuliranje naoružanjem i vojnom tehnikom, u ovom slučaju zrakoplovnog naoružanja tijekom njegovog postavljanja i skidanja sa zrakoplova. HAT tehnologija je dosad pokazala mogućnosti da se predmeti mase nekoliko tona pozicioniraju na određeni prostor s preciznošću od samo nekoliko milimetara.

Još jedno područje uporabe HAT tehnologije koja će se izravno uporabiti na nosačima serije CVN-21 jesu kolica za prijevoz teških tereta Compact Agile Material Mover (CAMM). ORNL je predstavnicima američke ratne mornarice predstavio CAMM kolica u lipnju 2006. CAMM je razvijen na osnovi prijašnjeg ORNL proizvoda Off-Center In-Line Omnidirectional Wheel (OCILOW). Zahvaljujući OCILOW tehnologiji CAMM se može pokretati u bilo kojem smjeru uključujući i bočno te automatski održavati poziciju do nagiba od trideset stupnjeva.

Utjecaj EMALS-a
Važan pomak CVN-21 u odnosu na klasu Nimitz je prelazak na električne sustave. Iako su zadržane parne turbine, kao osnovni pogonski sustav brodski će sustavi proizvoditi znatno više električne energije. Zbog toga će CVN-21 biti “električni brod” s 2,5 do 3 puta više generirane energije nego klasa Nimitz.
Razvijen u tvrtki Bechtel novi A1B nuklearni reaktor u odnosu na A4W reaktor koji se rabi na klasi Nimitz ima znatno veću učinkovitost i bolji sustav hlađenja. Veća učinkovitost omogućava pokretanje većeg broja električnih generatora. Pojednostavljena je i konstrukcija generatora koji je dobio najsuvremeniju elektroničku kontrolu. Jednostavnija konstrukcija smanjuje i potrebu za održavanjem tako da će CVN-21 moći provesti znatno više vremena na moru nego klasa Nimtiz.
Više električne energije omogućava i uporabu EMALS katapultova. Klasa Nimitz dobila je parne katapultove koji su razvijeni još pedesetih godina prošlog stoljeća. Ali, ti katapultovi imaju brojna ograničenja. Jedno je ograničenje u najvećoj masi aviona na 32 tone. Uz to imaju ograničenje i u najmanjoj masi i veličini letjelice jer što je manja masa to je veće ubrzanje i opterećenje konstrukcije.

EMALS rabi linearne elektromotore čija se snaga (ubrzanje) može precizno regulirati. Uz to jednostavniji su za održavanje te će njihova uporaba smanjiti broj posade za 30 do 40 ljudi.
Još jedno bitno poboljšanje na nosačima serije CVN-21 bit će novi sustav za zaustavljanje aviona Advanced Arresting Gear (AAG) koji je razvio General Electric. AAG je temeljen na tehnologiji vodene turbine koja se rabi za sustava za kočenje aviona u kopnenim bazama. AAG je još dobio i eletkromagnetski motor, kočnicu i sustav za namotavanje te najmoderniji sintetičku sajlu (stari rabi čeličnu). Cilj je bitno smanjiti cijenu sustava i povećati vrijeme uporabe.

Tomislav JANJIĆ