Iako danas uglavnom zaboravljen, Hound Dog je bio prvi američki krstareći projektil koji je ušao u operativnu uporabu. Tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća upravo je Hound Dog činio osnovu udarne moći američkog ratnog zrakoplovstva

Velik uspjeh prvog krstarećeg projektila koji je potkraj II. svjetskog rata ušao u operativnu uporabu, njemačkog V-1 (Vergeltungswaffe – osvetničko oružje), pokrenuo je tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća pravu lavinu sličnih projekata. Uviđajući svu moć tog oružja i američke i sovjetske oružane snage željele su ga imati, ponajprije kao sredstvo za dopremu nuklearnog oružja do ciljeva.

I dok su sovjetske oružane snage od početka odlučile svoje krstareće projektile rabiti isključivo na bombarderima i podmornicama, američke su imale znatno šire planove. Tako su nastali projektili Snark i Navaho, namijenjeni lansiranju iz kopnenih lansera. Snark je zapravo bila balistička raketa s krilima, maksimalnog dometa većeg od 10 000 kilometara. Navaho je bio pravi krstareći projektil, dužine 26,6 metara (sa startnom raketom 29 m), opremljen s dva protočno-mlazna motora. Na visini od 18 000 metara mogao je postići brzinu od 3,25 Macha i dosegnuti cilj na udaljenosti od 10 180 kilometara. Zbog brzog razvoja interkontinentalnih balističkih projektila, Navaho nikad nije ušao u operativnu uporabu.

Balistički projektili uskoro su se našli i na nuklearnim podmornicama, tako da je i američka ratna mornarica izgubila interes za uporabu strateških krstarećih projektila. Jedini pravi korisnik ostalo je ratno zrakoplovstvo. Već sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća Sovjetski Savez je u operativnu uporabu uveo svoj prvi krstareći projekti namijenjen lansiranju iz zraka Raduga KS-1 Komet (NATO oznake AS-1 Kennel) koji je u stvari bio mlazni avion bez pilota. Početkom šezdesetih na bombarderima Tu-16 pojavio se golem krstareći projektil K-10S (NATO oznake AS-2 Kipper). Dužine 9,5 metara, mogao je pri brzini od 1400 km/h dosegnuti cilj na udaljenosti od 350 kilometara. Bilo je jasno da je za sovjetsko ratno zrakoplovstvo krstareći projektil osnovno oružje, a bombarder tek sredstvo da ga prenese dovoljno blizu cilju.

Američki počeci
Iako su američke oružane snage za potrebe svojih strateških nuklearnih snaga već tijekom 1946. započele razvoj krstarećih projektila Snark i Navaho, američko ratno zrakoplovstvo je čvrsto vjerovalo da će ubrzanim razvojem bombardera s trubomlaznim pogonom ostati u dovoljnoj tehnološkoj prednosti koja će omogućiti nadvladati sovjetsku protuzračnu obranu. A onda se 1947. pojavio MiG-15 (vidi Hrvatski vojnik 85), a iza njega i PZO raketni sustavi velikog dometa S-25 Berkut (SA-1 Guild) i S-75 Dvina/Volkhov. Njihovim dolaskom američki bombarderi više se nisu mogli isključivo osloniti na svoju brzinu i visinu leta, pa je američko ratno zrakoplovstvo žurno trebalo nova rješenja.

Po uzoru na sovjetsko ratno zrakoplovstvo, i američko se odlučilo za razvoj vođenih projektila. Hitno rješenje nađeno je u Bellovom vođenom projektilu na raketni pogon Rascal. Razvoj Rascala, pod oznakom ASM-A-2, započeo je još 1946., ali se odvijao vrlo sporo. Razvoj je ubrzan tek 1953., a oznaka projektila promijenjena je u XB-63. Tijekom 1955. oznaka je opet primijenjena, ovaj put u GAM-63. Rascal je u operativnu uporabu ušao tek 1957. godine. Iako je bio dugačak čak 9,74 metra i imao masu od 6120 kilograma, GAM-63 je zapravo bio vođeni projektil malog dometa, tek nešto više od 160 kilometara. To je značilo da su posade bombardera, kako bi uništile cilj u unutrašnjosti Sovjetskog Saveza, zapravo morale preletjeti veliku većinu puta. Jedina mu je prednost bila maksimalna brzina od 1,6 Macha, što je značilo da nakon lansiranja s bombardera ima velike šanse pogoditi cilj, posebno ako je cilj bio veličine grada.

Zbog svega toga Rascal nije bio nikakvo dugoročno rješenje. Stoga ne čudi što je iz operativne uporabe povućen već 1959. godine. Drugo privremeno rješenje bilo je uporaba krstarećeg projektila GAM-72 Quail. Jedina zadaća Quaila bila je ometanje protivničkih radara kako ne bi mogli navoditi lovce-presretaće i protuzračne projektile na bombardere. U veljači 1956. tvrtka McDonnell dobila je ugovor za njegov razvoj. Prvi je let obavljen već u kolovozu 1958., a proizvodnja je pokrenuta u prosincu iste godine. U operativnu je uporabu ušao u veljači 1961. Brzina razvoja Quaila pokazuje koliko žurno je američko ratno zrakoplovstvo trebalo takav sustav. Iako je u operativnoj uporabi trebao ostati samo nekoliko godina, zadnji je Quail povućen tek 1978.

Počeci razvoja Hound Doga
Kako se Rascal pokazao potpunim neuspjehom, sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća američko je ratno zrakoplovstvo poduzelo mjere za poboljšanje svojih mogućnosti prodora u sovjetski zračni prostor. Poboljšanje se posebno odnosilo na bombardere B-52. Zbog toga je 15. ožujka 1956. pokrenut novi program General Operational Requirement 148 za razvoj naprednog Weapon System 131B krstarećeg projektila. Novo je oružje bilo namijenjeno teškim bombarderima s nuklearnim oružjem pod zapovjedništvom Strategic Air Command (SAC). Cilj je bio razviti nadzvučni krstareći projektil velikog dometa koji će nositi termonuklearnu bojnu glavu. Projektil je morao biti dovoljno mali i lagan da B-52 može nositi najmanje dva komada. Ugovor za razvoj 21. kolovoza 1957. dodijeljen je tvrtki North American Aviation (kasnije Rockwell International).

Prva testiranja projektila bez pogona započela su u studenom 1958. Prvi let s vlastitim pogonom XGAM-77 je prvi put obavio 23. travnja 1959. a kao lansirna platforma poslužio je jedan B-52D. Prvi uspješni let s ugrađenim sustavom za samonavođenje obavljen je u listopadu iste godine. Time je razvoj projektila GAM-77 bio gotov, a službeni završetak objavljen je na kraju proračunske godine 1959.

Još 16. listopada 1958., dok je razvoj projektila tek počinjao, North American je dobio ugovor za početak njegove serijske proizvodnje. Kako je SAC stalno isticala da njezini bombarderi više ne mogu nekažnjeno prodirati u sovjetski zračni prostor rastao je i pritisak na uvođenje GAM-77 u operativnu uporabu. Rizik brzog uvođenja u operativnu uporabu bio je to veći jer je GAM-77 bio na rubu tehnoloških mogućnosti s kraja pedesetih godina prošlog stoljeća, bez obzira na to što je dobar dio tehnoloških rješenja i sustava “ukraden” s projekta Navaho.
Koliko je američko ratno zrakoplovstvo, a posebno SAC, željno očekivalo dolazak novog krstarećeg projektila pokazuje i podatak da je tadašnji SAC-ov zapovjednik general Thomas S. Power osobno preuzeo prvi GAM-77 na velikoj svečanosti 21. prosinca 1959. Projektil je dobio i ime Hound Dog (po velikom hitu Elvisa Presleya “You Ain’t Nothing But a Hound Dog”). U lipnju 1963. promijenjene su oznaka iz GAM-77 u AGM-28A.

Opis projektila
Već smo spomenuli da je Hound Dog bio na samom rubu dostupne tehnologije, da je jedan od rijetkih projekata koji su razvijani takvom brzinom, a uspješno su okončani. Doduše, velika zasluga pripada i stručnjacima koji su radili na projektu Navaho i razvili većinu potrebnih tehnologija i sustava.

Gledano iz čisto aerodinamičnog kuta, Hound Dog je i danas iznimno napredan projektil. Osnovu mu je činilo vitko tijelo s minimalnim aerodinamičkim otporom, dužine 12,95 metara i promjera samo 711 milimetra. Kako su delta krila s eleronima (razmaka 3,66 metara) pomaknuta sasvim na stražnji dio tijela, nije imao klasične horizontalne stabilizatore, a kako bi se postigla potrebna stabilnost leta na nos su postavljeni kanardi. Na sam kraj tijela postavljen je mali vertikalni stabilizator.

Kako u tako uskom trupu nije bilo mjesta za snažan motor koji će projektil potjerati nadzvučnim brzinama, on je jednostavno ovješen u gondolu ispod stražnjeg dijela trupa. U gondolu je smješten turbomlazni motor Pratt & Whitney J-52-P-3 koji se inače ugrađivao u mornarički palubni bombarder A-6. Kako tijekom leta nadzvučnim brzinama ne bi došlo do gušenja motora prevelikom količinom zraka, postavljen je usisnik promjenjivog presjeka. Kako bi se do maksimuma iskoristilo svih 33 kN potiska motor je dobio i mlaznicu promjenjivog presjeka. Sva ta rješenja omogućila su postizanje maksimalne brzine od 2,1 Macha i operativne visine leta od čak 16 800 metara. Iako je poznato da mu je masa u trenutku lansiranja bila 4500 kilograma, nema dostupnog podatka o tome kolika je bila masa goriva. U svakom slučaju, tijekom leta na velikoj visini maksimalni domet Hound Doga bio je zadovoljavajućih 1100 kilometara. AGM-88 je mogao letjeti i na samo 1500 metara visine pri brzini od 0,83 Macha te dosegnuti cilj na udaljenosti nešto većoj od 320 kilometara. Tek da bude spomenuto, u originalnom zahtjevu GOR 148 tražio se projektil koji će na visini od 16 500 metara postići brzinu od 2 Macha i domet od 560 kilometara. Tako je SAC napokon dobio oružje koje mu je omogućilo napasti ciljeve u dubini Sovjetskog Saveza bez potrebe da riskira živote posada bombardera, istovremeno uz gotovo neznatnu mogućnost da će sovjetska protuzračna obrana moći oboriti projektil.

Uporaba Pratt & Whitney J-52-P-3 motora otvorila je još jednu mogućnost. Naime, tijekom polijetanja u zadaće napada ciljeva u Svojetskom Savezu Stratofortressi bi morali, uz devet tona mase dva Hound Doga, podignuti i maksimalnu količinu goriva od 182 tone. Iako opremljeni sa čak osam motora to je bila teška zadaća. Kako bi im se olakšalo, rješenje je pronađeno u uključivanju motora J-52, čijih 33 kN pojedinačnog potiska svakako nije bila zanemariva pomoć. Kako je J-52 motor rabio isto gorivo kao i Stratofortressovi motori Pratt & Whitney J75, posada je neposredno prije lansiranja Hound Doga morala prebaciti iz spremnika bombardera u spremnike projektila istu količinu goriva koja je potrošena tijekom polijetanja.
Termouklearna bojna glava bila je W28, ista koja se rabila na nuklearnoj bombi B28. Tijekom eksplozije W28 je proizvodila snagu od 1,1 megatona.

Sustavi za navigaciju
Hound Dogova najslabija strana bio je sustav za samonavođenje na cilj, iako je bio napravljen od tada najsuvremenijih elektroničih sklopova (poluvodiča i tranzistora) bez vakumskih lampi. Osnova mu je bio N-6 inercijalni navigacijski sustav koji je bio povezan s navigacijskim sustavom bombardera. Princip djelovanja bio je da navigacijski časnik neposredno prije lansiranja projektila odredi točan položaj bombardera, na temelju čega su se u N-6 inercijalni sustav unosili podaci o smjeru i dužini leta do cilja. N-6 sustav je omogućavao da se prije lansiranja odredi točna ruta, s mogućnošću višestruke promjene smjera i visine leta radi zbunjivanja obrane. Kako bi se dodatno povećala preciznost, u svaki potkrilni nosač namijenjen jedino nošenju AGM-28 projektila ugrađen je dodatni astronavigacijski sustav Kollsman KS-120. Zbog toga je tijekom odlaska na servis sa svakim projektilom išao i njegov potkrilni nosač. Osim što je služio za preciznije vođenje Hound Doga, dobro je došao i kao potpora originalnom navigacijskom sustavu Stratofortressa koji je često bio neprecizniji od KS-120.

Kako originalni inercijalni navigacijski sustav ipak nije bio dovoljno precizan, pa je zakazao na nekoliko testnih lansiranja, razvijena je inačica GAM-77A (AGM-28B). Kod nje je astronavigacijski sustav KS-120 zamijenjen boljim i znatno kompaktnijim Kollsmanovim KS-140 sustavaom. KS-140 je bio dovoljno kompaktan da ga se moglo smjestiti u projektil. Tako je AGM-28B dobio kombinirani astronavigacijski-inercijalni sustav koji je bitno poboljšao preciznost. Kako bi se poboljšale mogućnosti djelovanja na malim visinama, ugrađen je radarski visinomjer. Javnosti je dugo ostalo skriveno i da su sa GAM-77A izvedene veće promjene na konstrukciji. Preciznije, metalna kapa na nosu, metalni usisnik za zrak i neke druge komponente zamijenjene su kompozitnim. Ove naizgled sitne izmjene dovele su do drastičnog smanjenja radarskog odraza. Po nekim tvrdnjama radarski odraz GAM-77A je bio toliko mali da ga se sve do osamdesetih godina prošlog stoljeća nije moglo otkriti postojećim radarima. Prvi XGAM-77A prvi je put lansiran u lipnju 1961. U operativnu je uporabu GAM-77A uveden već u rujnu iste godine.

Krajem pedesetih godina prošlog stoljeća američko ratno zrakoplovstvo pokrenulo je projekt AGM-48 Skybolt ALBM (Air-Launched Ballistic Missile). Skybolt je trebao sredinom šezdesetih zamijeniti Hound Doug ali je cijeli projekt otkazan 1962. godine. Zbog toga je AGM-28 morao ostati u operativnoj uporabi još petnaest godina. Kako bi napravio daljnja poboljšanja, proizvođač je počeo razvijati navigacijski sustav s praćenjem terena nad kojim projektil leti Tercom (Terrain Contour Matching). Tercom je trebao postati osnova za razvoj inačice AGM-28C. Prvo je testiranje obavljeno 1971., ali kako je već 1972. donesena odluka da će se Hound Dog zamijeniti znatno suvremenijim projektilom AGM-69 SRAM, odustalo se od daljnjeg razvoja AGM-28C. Ista je bila sudbina i inačice AGM-28E koja je trebala dobiti sustav za pasivno otkrivanje radarskog zračenja, čiji je razvoj započeo 1973.

Operativna uporaba
Jedini bombarder u naoružanju američkog ratnog zrakoplovstva koji je mogao ponijeti Hound Doga bio je B-52 Stratofortress. Za naoružavanje Hound Dogom odabrane su inačice B-52G i B-52H. Razvoj inačice B-52G odobren je zbog kašnjenja u razvoju nadzvučnog bombardera Convair B-58 Hustler. Iako je B-52G trebao biti tek privremeno rješenje, ostao je u operativnoj uporabi do početka devedesetih godina prošlog stoljeća, za razliku od Hustlera koji je povućen još 1970. Među velikim brojem modifikacija i poboljšanja, B-52G je dobio jača krila i snažnije turbomlazne motore Pratt & Whitney J75. Priprema za nošenje Hound Doga obuhvaćala je i postavljanje po jednog posebnog potkrilnog nosača između trupa i prvog para motora na svako krilo. Kasnije su za nošenje Hound Doga preuređeni i svi B-52H, koji su u osnovi bili isti kao i B-52G, ali su dobili znatno ekonomičnije turboventilacijske motore Pratt & Whitney JT3D (TF33).

Zadaća Stratofortressa bila je da donese Hound Dogove što bliže sovjetskom zračnom prostoru pritom najčešće leteći na velikim visinama. Prije samog lansiranja, ovisno o zadaći i snazi obrane posada je mogla odabrati tri profila leta projektila. Prvi je bio za velike visine. On je predviđao naglo penjanje projektila na velike visine, sve do 16 500 metara (visina je ovisila o visini lansiranja i udaljenosti do cilja), te postizanje najveće moguće brzine. Nakon dolaska iznad cilja projektil bi se strmo obrušio prema njemu. Iako se to ne spominje u literaturi, vjerojatno bi pritom još jednom dodatno dobio na brzini.

Druga mogućnost napada bila je s malih visina. Kod izvornog AGM-28A ta je mogućnost bila simbolična. Tek je dolazak AGM-28B s radarskim visinomjerom pružio veće mogućnosti napada s visina od oko 1500 metara. Dodatni problem je bio što bi se pritom domet smanjio na oko 640 kilometara. Kako nije mogao pratiti konfiguraciju terena nad kojim je letio, preciznost AGM-a 28A tijekom leta na malim visinama ponajviše je ovisila o preciznosti podataka u njegovom inercijalnom navigacijskom sustavu.

S jačanjem sovjetske protuzračne obrane, dodana je i treća mogućnost – Dog Leg Attack. Ona je obuhvaćala obje prijašnje mogućnosti, s dodatkom da se projektil u prvom dijelu leta kretao prema određenoj poziciji koja nije morala biti i cilj. Nakon što bi je preletio, projektil bi naglo zaokrenuo i ubrzao prema pravom cilju. Cilj Dog Leg Attacka bio je zbuniti sovjetsku protuzračnu obranu (posebno pilote lovaca-presretača).

Bez obzira na profil leta, Hound Dog se mogao programirati da detonira svoju termonuklearnu bojnu glavu tijekom udara u cilj ili iznad njega. Detonacija iznad cilja rabila bi se za velike mekane ciljeve kao što su gradovi. Detonacija tijekom udara u cilj rabila bi se za otporne ciljeve kao što su bili zapovjedna središta ili silosi s interkontinentalnim balističkim projektilima.
Iako bi se, radi povećanja dometa, Hound Dog najčešće lansirao s velikih visina mogao se lansirati i s malih (ne manjih od 1500 metara). Taktičarima je to pružalo velik izbor mogućnosti napada i pokušaja prodora kroz sovjetski zračni prostor. Najčešće bi se rabila mogućnost visoko lansiranje/visok let. Ako bi bombarder mogao prići dovoljno blizu cilju, mogla se rabiti i kombinacija visoko lansiranje/niski let. Za uništavanje ciljeva koji su bili na samom rubu sovjetskog teritorija (kao što su vojno-pomorske baze) ili ciljeve u državama Varšavskog ugovora. magla se rabiti i kombinacija nisko lansiranje/niski let koja je pružala i dodatni potencijal iznenađenja. Najneobičnija bi bila mogućnosti nisko lansiranje/visok let. Kako bi tijekom penjanja Hound Dog potrošio većinu goriva, dolet bi mu postao neznatan, pa se ta mogućnost najvjerojatnije rabila samo za zbunjivanje sovjetske protuzračne obrane. Svim tim kombinacijama mora se pridodati i Dog Leg Attack mogućnost.

Unatoč svim prednostima, Hound Dog je imao i velike nedostatke. Najveći je bio konstantna nepouzdanost koja je bitno smanjivala broj projektila spremnih za uporabu. Drugi problem bio je u veličini. Bombarder Stratofortress dugačak je 48,5 metara s rasponom krila od 56,4 metra i najvišom masom od 220 tona. Ipak je mogao ponijeti samo dva Hound Doga, i to pod krilima. Tijekom leta projektili bi stvarali velik otpor koji bi bitno smanjivao dolet bombardera. Zbog toga je početkom sedamdesetih godina američko ratno zrakoplovstvo jedva dočekalo dolazak AGM-69 SRAM (Short Range Attack Missile), usprkos činjenici da je imao domet od samo 160 kilometara. Pojava novih krstarećih projektila male veličine i velikih dometa definitivno je označila kraj za Hound Dog. Boeingov AGM-86 ALCM (Air-Launched Cruise Missile) i BGM-109 Tomahawk tvrtke General Dynamics donijeli su dužine manje od šest metara i domete veće od 2000 kilometara, uz neusporedivo veću preciznost. Zbog toga su krstareći projektili Hound Dog povućeni iz operativne uporabe 1977. godine.

Zaključak
Hound Dog je jedan od najuspješnijih projekata američkog ratnog zrakoplovstva svih vremena. Razvijen u rekordno kratkom roku od tri godine, bio je oružje koje bi i danas, svojom brzinom većom od dva Macha i visinom leta iznad 16 000 metara, bilo ubojito. Zbog toga ne čudi što je više od deset godina nakon povlačenja iz operativne uporabe, tijekom rata za oslobađanje Kuvajta od iračke okupacije, predloženo da se nekoliko Hound Dogova modernizira i uporabi u borbama. Naravno, umjesto termonuklearne bojne glave nosili bi klasičnu, mase 780 kilograma. Iako prijedlog nije prihvaćen, znakovit je sam po sebi.

Dražen MIČIĆ