Mirovne operacije su temeljni angažman moderne vojske. Jedna od najvažnijih komponenti svake mirovne operacije jest uspostava dobrih odnosa s domicilnim stanovništvom. Treba izbjeći situaciju u kojoj će lokalno stanovništvo mirovne snage doživjeti kao strance-okupatore, a mirovnu operaciju kao okupaciju i miješanje u unutarnje poslov

Uspostaviti mir, prekinuti neprijateljstva sukobljenih strana i zaustaviti masovna stradanja civilnog stanovništva samo je početak, a ponekad i lakši dio, mirovne operacije. Konačni uspjeh, odnosno provedba političkih ciljeva koje je donijelo mjerodavno tijelo (vrhovni zapovjednik, vlada, Vijeće sigurnosti UN-a…) ovisi o uspješnom suočavanju s poslijeratnom situacijom i uspješnom upravljanju njome. Osobito se to odnosi na uspostavljanje odnosa povjerenja i razumijevanja s lokalnim stanovništvom. U svim fazama operacije, razumijevanje lokalnog stanovništva ključni je čimbenik uspjeha ili neuspjeha.

Bez povjerenja je teško osvojiti “srce i dušu” lokalne sredine, koja ipak najviše utječe na to kako će se situacija razvijati. Ako lokalna sredina, ili neka jača skupina unutar nje, iz nekih razloga zaključi da novo stanje nije po njihovoj mjeri, to je siguran preduvjet za brzu pojavu raznovrsnih problema.

Temeljni je problem kako lokalni puk uvjeriti da je mir najbolja opcija. Ta poruka, gledana iz položaja promatrača sa Zapada jest aksiom, nešto što je razumljivo samo po sebi i što uopće ne treba dublje elaborirati. Ali, u društvima koja su dugo vremena provela u ratu teško je uopće pokazati vrijednost mira jer dugoročno nasilje može promijeniti mnoge društvene elemente. Tako postoje države u kojima su cijele generacije stasale u ratnom okružju, pa je nasilje i rat jedino što poznaju.

U takvom je okružju teško nametnuti ideju da je mir najbolja opcija. Jedna od većih zapreka su lokalni gospodari rata kojima je rat i nasilje temeljni izvor sveukupne moći. Oni su često gospodari života i smrti, apsolutna vlast na nekom području. Ne odriču se lako tog položaja nego će radije rabiti oružje kako bi očuvali položaj i moć. Treba se samo prisjetiti nesnosne situacije u Somaliji i neuspješne mirovne operacije UN-a 1993. Međunarodne snage nisu uspjele zagospodariti situacijom, a lokalni gospodari rata uspjeli su očuvati moć. I dalje su vukli poteze koji su sprečavali smirivanje stanja te su uspješno onemogućavali međunarodnu zajednicu u uspostavi trajnog mira.

Najveću su cijenu platili stanovnici Somalije, izloženi nasilju, gladi i smrti. Somalija je i danas jedna od tzv. “neuspješnih država”, koje zbog dugotrajne unutarnje nestabilnosti izazivaju stalnu brigu susjednih država i cijele međunarodne zajednice. Nestabilna unutarnja situacija pogoduje ilegalnim skupinama koje u takvim državama, zbog nepostojanja odgovorne vlasti, uspostavljaju baze i skrovišta. Najčešće je riječ o skupinama koje se bave terorizmom, trgovinom oružjem, drogom, ljudima ili bilo čime što se u danom trenutku isplati.
To su samo neki ilustrativni primjeri pred kakvim se problemima mogu naći mirovne misije te koliko je važno pozitivan identitet takve misije pretočiti u pozitivnu sliku misije kod lokalne zajednice.

Povjerenje
U 20. stoljeću bilo je mnoštvo ratova i mnoštvo prilika da se prouči djelovanje na domicilno stanovništvo. Od krvavih primjera okupacije tijekom II. svjetskog rata, koja je samo poticala otpor i pobunu, pa do uspješnih primjera dobre suradnje ekspedicijskih snaga i lokalnog puka koji mogu poslužiti kao dobra vodilja za današnje doba brojnih mirovnih misija.
Ono što se iz tog razdoblja može naučiti dade se sažeti u jednu ključnu rečenicu. Treba steći, i održati, povjerenje lokalnog stanovništva! Jedna od tehnika kako to postići je i kvalitetno informiranje lokalnog stanovništva o operaciji. Dio mirovne misije su i kampanje informiranja lokalnog stanovništva, odnosno postizanja prednosti temeljene na kontinuiranom prikupljanju obradi i širenju informacija.

Informacijska aktivnosti su usmjerene i na narušavanje protivničkog procesa donošenja odluka i na protivnički sustav informiranja te istodobno štićenje vlastitoga informacijskog sustava.

Ideja informacijskog utjecaja na protivničke snage i lokalno stanovništvo nije nimalo nova. Osobito se intenzivira tijekom II. svjetskog rata, a snažan razvoj doživljava nakon rata. Čest naziv za takve aktivnosti tijekom povijesti bio je propaganda, ali danas taj naziv, zbog nekih povijesnih reminiscencija na zloporabe, u hrvatskom jeziku ima uglavnom negativnu konotaciju.

Sličnosti s civilnim aktivnostima
Trenutačni dosezi informacijskih operacija govore o teškoćama u stvaranju i provedbi učinkovite informacijske kampanje. To je na neki način ironično jer sudionici raznih mirovnih operacija dolaze uglavnom iz zapadnih zemalja, a to su sve društva s vrlo snažnom javnošću i marketinškim komunikacijama svih vrsta. Od jakog političkog marketinga do oglašavanja svega i svačega. Informacijske operacije imaju siti cilj kao i marketinško komuniciranje: djelovati na ciljnu skupinu kako bi ona pozitivno reagirala na poruku.

Kako informacijske operacije i marketing naglašavaju i fizičku i psihičku reakciju na poruku rabe i slične metode.

Časnici zaduženi za informacijske operacije u osnovi rade isti posao kao i mnoge reklamne i slične agencije: otkriti, definirati, oblikovati i isporučiti. Praksa je pak pokazala kako u mnogim vojskama časnici zaduženi za taj posao nemaju dostatnu izobrazbu da bi planirali, koordinirali i obavljali vojnooperativnu inačicu marketinške kampanje.

Ako sami časnici nemaju otprije potrebne vještine s (civilnih) područja informacijskih tehnologija, upravljanja, odnosa s javnošću, komunikologije, marketinga, organizacijskih i drugih vještina potrebnih za takav posao, često su prepušteni sami sebi i svojoj snalažljivosti.

Na strategijskoj razini, mnoge vojske ustrojavaju specijalizirana tijela koja daju potporu zapovjedništvima na terenu u provedbi operacija pa tako mogu obuhvatiti i informacijske operacije, ali često nedostaje specijalista koji bi trebali osmisliti sveobuhvatnu informacijsku aktivnost.

Informacijske su operacije zapravo marketinška komunikacija. Marketinški priručnici navode četiri ključna čimbenika marketinga: proizvod, cijena, promocija i mjesto na tržištu. Informacijski planovi u operacijama najčešće imaju samo jednostavan promocijski plan (mjesta za nastupe, medijske aktivnosti, odnosi s javnostima te mjesta za oglašavanje), koji obuhvaća određeno područje. Najčešće se ne ide u dublje tumačenje “proizvoda” koji se “prodaje” i po kojoj “cijeni” se prodaje “potrošaču”. Neki promatrači navode kako bi to trebalo učiniti tako da se misija predstavi kao “brand” s odgovarajućim ključnim porukama. A te poruke npr. mogu biti usmjerene prema informiranju lokalne javnosti da će mirovna misija donijeti određene boljitke ciljnoj publici ako se ona odluči “kupiti” ga.

Brandiranje mirovne misije
U marketinškoj terminologiji brand je zbroj svih percepcija o proizvodima, zaposlenicima, organizaciji itd., koje stvara marketing. Brand daje obećanje potrošačima i tvrtka mora biti vrlo ustrajna kako bi to obećanje ispunila. U vojnom se svijetu to ogleda u činjenici da mirovna misija (koja se provodi pod ovlašću neke institucije: UN, NATO, EU…) i postrojbe koje je provode u percepciji lokalnog puka jesu brand koji treba kapitalizirati da se naglasi snaga i minimaliziraju slabosti.

Brand mirovne misije može se iskoristiti na više načina. Mirovna misija u pravilu znači stabiliziranje stanja, poboljšanje sigurnosne situacije, te povećani dotok pomoći i potpore lokalnom puku. To su vrijedni “proizvodi” i, ako doista postoje na terenu, bilo bi šteta ne iskoristiti ih u operaciji informiranja i uvjeravanja domicilne javnosti u vrijednost same misije.

Još jedan način je i sklapanje partnerskih odnosa s organizacijama koje su u području djelovanja stekle ugled uspješnim djelovanjem. Neke organizacije mogu biti iznimno ugledne i vrlo poštovane u lokalnom puku, a spremne su raditi zajedno na temelju jasnih ciljeva i dobrih programa kako bi zajedno pomogli ugroženima. Misija ima i određenu ekonomsku moć jer troši mnogo novca na lokalnom području. Pažljivim i planiranim djelovanjem mogu se podupirati lokalna tijela, skupine i organizacije koje su naklonjene miru, stabilnosti i napretku.

Tko je “potrošač”?
Informacijska se operacija može gledati kao “prodaja” mirovne misije lokalnom puku. Isto kao što komercijalna marketinška kampanja mora najprije definirati ciljno tržište (kupce), isto tako i informacijska operacija mora početi s razumijevanjem ljudi kojima se obraća i na koje nastoji djelovati. Tu je sličnost između civilnih marketinških stručnjaka i vojnih eksperata za informacijske operacije velika.

Različite vrste kupaca imaju različite značajke i reagiraju na drukčiji način jer imaju i drukčije interese. Kad je riječ o informacijskim operacijama u mirovnim misijama, ciljno tržište bi uz opće domicilno stanovništvo trebali biti i njihovi lideri (politički, vjerski, vojni, ekonomski). Ako postoji znatna i organizirana opstrukcija provedbi mirovne misije, treba i na to paziti, jer lokalni puk (i lokalne vođe) na neki način može birati koji će “proizvod kupiti”. Ako je opozicija agresivna i služi se oružanim nasiljem, situacija se dodatno komplicira, jer postoji mogućnost da lokalni puk koji podržava mirovnu misiju bude i životno ugrožen.

Ozbiljan nedostatak tijekom mirovne operacije može biti, a često i jest, nedovoljno znanje i poznavanje lokalnog puka i načina kako utjecati na njih. Uz podatke koje je relativno jednostavno naći i naučiti (osnovni podaci enciklopedijskog karaktera), treba prikupiti i podatke o etničkim skupinama, plemenima, njihovoj motivaciji, običajima, ciljevima, vođama, međuodnosima, teritorijalnoj rasprostranjenosti, ekonomskoj moći, izvorima prihoda i slično.

Uspješna informacijska kampanja počinje s pomnim istraživanjem kako bi se identificirale želje i potrebe “potrošača”. To bi trebalo uključivati identificiranje mogućih segmenata populacije i njihovih vođa, njihovih ciljeva, motivacija, očekivanja, dnevne rutine te vjerskih običaja.

Iako je riječ o velikom i napornom poslu koji zahtijeva angažiranje mnogo ljudi, i to je također ona razlika koja može odlučivati o uspjehu ili neuspjehu u postizanju ciljeva mirovne misije.
Uspješna marketinška kampanja počiva na emocijama, a jaki brand ima dobre priče koje ga prate. Studije su pokazale kako se ljudi mnogo bolje sjećaju pojedinosti kad su informacije čuli u obliku priče. Priča osigurava okvir za učenje i lagano se prenosi. Čak i u zapadnim društvima, koja su preplavljena medijima, ljudi se radije oslanjaju na osobne mreže obitelji i prijatelja nego na medije za prikupljanje informacija o idejama, proizvodima i slično. U modernim društvima, npr. u SAD-u, prosječna osoba podijeli negativno iskustvo, pripovijedajući ga, s najmanje 25 drugih osoba. U društvu koje ima jaču usmenu predaju, taj broj može biti znatno veći. Treba voditi računa o kulturološkim čimbenicima. Naime, priča i emocionalni naboj koji mogu biti savršeno razumljivi u zapadnom društvu mogu u nekom drugom ostaviti stanovništvo potpuno ravnodušnim ili još gore, priča mu može biti odbojna, odvratna ili uvredljiva. Najvažnije je pronaći pravu priču za prave ljude, vodeći računa o kulturološkom elementu.

Sve što organizacija (npr. mirovna misija) čini prenosi poruku, a do određene razine poruka ovisi o izvoru i primatelju. Pošiljatelj poruke mora organizirati svoje napore tako da odgovarajuća poruka dođe do ciljne skupine.

Analizirajući potrebe lokalnog puka mogu se otkriti one (spontane) točke na kojima se odvija pojačana interakcija između njih i mirovnih snaga. Te točke treba pomno identificirati i osobito paziti na odgovarajuće ponašanje svih pripadnika misije te odgovarajuću konzistentnu komunikaciju. Tako se pomaže izgraditi pozitivna slika snaga, a to je jedna od važnih pretpostavki uspjeha misije.

Osnova za stjecanje kredibiliteta jesu konzistentnost, osjetljivost i kreativnost.

Konzistentnost stvara pozitivne odnose i veze. Unificirana slika koju pokazuje organizacija upućuje na njezinu unutarnju stabilnost. Konzistentnost mora biti održavana i na strategijskoj i na taktičkoj razini. Na taktičkoj razini, poruke usmjerene na istu publiku trebale bi imati isti stil i ton. Na primjer, ako imamo dvije ciljne skupine, potencijalne pobunjenike i aktivne pobunjenike, i kod jednih i kod drugih treba poticati odustajanje od nasilja. Poruka koja se upućuje potencijalnim pobunjenicima mogla bi se temeljiti na nadi i prosperitetu ako odaberu mirni i konstruktivni način djelovanja, a poruka aktivnim pobunjenicima mogla bi se temeljiti na stavu o nekorisnosti i štetnosti nasilja. Ali obje poruke trebale bi imati sličnu osobnost i poziciju i morale bi biti jednostavne za identificiranje onima kojima su namijenjene. Trebaju biti načinjene na taktičkoj razini ali u suglasju sa strategijskim ciljevima mirovne misije.

Planiranje i provedba informacijske operacije nije trivijalna zadaća jer je riječ o informacijskom pokrivanju većeg prostora na kojem često obitava heterogeno stanovništvo. Čak i kad se na najvišoj razini načini dobar i obećavajući strategijski komunikacijski plan, nitko ne može biti siguran da će u provedbi na terenu taj plan biti učinkovit i sinkroniziran. Provedba takvog složenog plana uvijek može zapasti u teškoće, a planirane se aktivnosti brzo mogu pokazati neprimjerenima.

Takvi izazovi nameću potrebu decentralizacije planiranja informacijskih operacija, njihova planiranja i provedbe, kako bi se tako što bolje prilagodilo promjeni uvjeta na terenu. Ali to zahtijeva višu razinu stručnosti i na nižim razinama. Različite postrojbe koje, zbog slabe koordinacije, šalju različite poruke mogu samo nepotrebno zbuniti lokalni puk. Lokalni puk ne zna da su te dvije postrojbe greškom i lošom koordinacijom poslale različite poruke, oni jedino vide iste odore ili istu zastavu i različite poruke koje dolaze s istog mjesta.

Planeri moraju voditi računa o učinku poruka na različite ciljne skupine te paziti da se poruke stvorene na jednoj razini ili području ne razlikuju od poruka s druge razine ili drugog područja. Naravno, pri tom treba voditi računa i o fleksibilnosti ako poruke treba precizno prilagoditi određenom području i skupini. No, pritom bi sve ključne poruke i dalje bi trebale biti jasne i prepoznatljive na svim razinama i u svim područjima.

Slanje proturječnih poruka i obećavanje stvari koje se ne mogu ispuniti ugrožava kredibilitet snaga i misije. Ukoliko se obećaju mir i stabilnost a snage na terenu to ne mogu ostvariti, onda da će to dovesti do pada kredibiliteta misije. Nesigurnost, napadi i stradavanja potkopavaju povjerenje u ključne poruke.

Medijski plan
Medijski plan obuhvaća medije kojima će se poruka prenositi do ciljne skupine, krajnjih korisnika informacijskih i komunikacijskih proizvoda. Iako se u zapadnim društvima za to rabe masovni mediji odnosno televizija, radio, tisak, treba voditi računa o tome kakvo je stvarno stanje na terenu onog područja na kojemu djeluje misija. U pravilu je riječ o društvima tzv. Trećeg svijeta i državama sa slabom demokratskom tradicijom i nepovjerenjem u masovne medije. To nepovjerenje ima korijene u prošlosti, kad su se mediji rabili isključivo u propagandne svrhe.

Problem također može biti nepismenost, koja priječi etabliranje snažnog i utjecajnog tiska, ili pak siromaštvo i nerazvijena infrastruktura, koja usporava razvoj elektroničkih medija, osobito televizije.

No, i u takvim je društvima moguće medijski djelovati, osim tradicionalnog sredstva – radio postaja – polagano prodiru i nove tehnologije pa ne treba zanemariti internet ili neke moderne nosače informacija kao što su CD ili DVD. Naravno, treba se prilagoditi i lokalnim, “nisko tehnološkim” kanalima komunikacije kao što su npr. usmena predaja.

Pri izradi medijskog plana treba paziti na to kako lokalni puk doživljava međunarodne snage. Ako je slika loša već u samom startu misije, trebat će uložiti mnogo dodatnog truda kako bi se to ispravilo.

Važno je da rezultati prate riječi odnosno da se ostvare rezultati vidljivi lokalnom puku. Jedino se tako može kvalitetno raditi na slici u javnosti te poslati odgovarajuću poruku ciljnoj skupini.

Treba računati i na slične aktivnosti druge strane. Masovna dostupnost modernih komunikacijskih tehnologija omogućava proizvodnju raznih sadržaja s relativno jednostavnom opremom (videokamera, fotoaparat, računala, veza na internet, uređaj za snimanje CD/DVD diskova).

Takav način širenja poruka protivničke strane može biti vrlo uspješan i prouzročiti brojne probleme jer tako stječu simpatizere i šire potencijalnu novačku osnovicu. Slične aktivnosti zahtijevaju promišljen i učinkovit odgovor, koji će opet biti u suglasju s ključnim porukama misije.

Dobro poznavanje lokalne situacije, “tržišta”, u takvoj situaciji postaje još važnije. Ukoliko se to ne može ostvariti klasičnim medijskim modelom (oslanjanjem na masovne medije), treba osmisliti učinkovite alternativne načine komunikacije.

Da bi se taj cilj uspješno ostvario, poslove mora obavljati uvježbano i kvalitetno osoblje sa svim potrebnim znanjima i vještinama.

Igor SKENDEROVIĆ

Foto: DoD