Već u starom vijeku, u najranijim razdobljima ustrojavanja oružanih snaga, uočena je potreba za jedinstvenim odijevanjem njihovih pripadnika

Nastankom država kao najvišeg oblika organiziranja društvene zajednice počinje i razvoj vojski, specijaliziranih državnih organizacija namijenjenih vođenju oružane borbe u ratnim djelovanjima. Razvoj robovlasničkog društva i potrebe vođenja dugotrajnih osvajačkih ratova uvjetovali su pojavu stajaćih vojski, manje ili više najamničkog karaktera. U takvim okolnostima, već od najranijih razdoblja ustrojavanja oružanih snaga, javlja se potreba za jedinstvenim odijevanjem i jedinstvenom osobnom opremom njihovih pripadnika. Prije svega, proistekla je iz posebne društvene uloge vojske i samim tim nužnosti izdvajanja njezinih pripadnika od ostalih društvenih slojeva već na prvi pogled. Takvo je odijevanje pripadnicima oružanih snaga osiguravalo i odgovarajuću razinu društvenog autoriteta i poštovanja.

Rod i pleme

Zahvaljujući jedinstvenom odijevanju vojnika, u jeku bitke na prvi su se pogled mogli razlikovati “svoji” od neprijatelja. To je bilo posebno važno vojskovođama, koji su morali pratiti tijek bitke i brzo donositi odluke o promjenama taktike, težištu borbenih djelovanja i slično. Uočena je i potreba raspoznavanja časnika i dočasnika od običnih vojnika, kao i jasno isticanje njihove hijerarhijske stratifikacije. Časnici su imali drukčiju (obično znatno bogatiju), odjeću od dočasnika i vojnika pa su ih podređeni mogli lako uočiti i pratiti tijekom bitke. Časnici su se međusobno razlikovali po odjeći pa su, u skladu s višim položajem, bili bogatije odjeveni i opremljeni. Takvo je odijevanje imalo i društveni značaj. Naime, časnici imaju i formalnu i stvarnu vlast u oružanim snagama, dok vojnički sastav, iako najmasovniji, nema stvarnu moć.

Izdvajanje zapovjednog sastava od ostalih ratnika uočljivo je još prije ustrojavanja oružanih snaga u pravom smislu riječi – u predetatističkom razdoblju rodovskih (gentilnih) i plemenskih zajednica. Tadašnja vojna organizacija uglavnom počiva na spontanom okupljanju ratnika pod vodstvom plemenskog ili rodovskog vođe u slučaju neposredne ratne opasnosti, pri čemu se rodovsko uređenje vjerno odražava i na bojištu.

Razgovor s precima

Rod (“gens”) nekadašnja je temeljna društvena, kao i vojna zajednica. Viši stupanj bilo je bratstvo (ako je postojalo), te pleme. U višoj fazi društvenog razvoja stvaraju se plemenski savezi, primarno u svrhu ratovanja, a znatno rjeđe u drugim okolnostima. Rodovski i plemenski poglavari obično su bili i vojni vođe u slučaju ratne opasnosti, osim ako to nisu više mogli biti zbog starije životne dobi ili nekog tjelesnog nedostatka. Rodovski vojni vođe više su birani po tjelesnoj snazi i kondiciji te po osobnoj hrabrosti nego po drugim kvalitetama. Oni su u prvom redu bili borci koji su ljude vodili vlastitim primjerom. Upravo zbog toga morali su objema stranama biti jasno vidljivi i uočljivi tijekom bitke. Suborcima su trebali biti primjer ratničke hrabrosti i autoriteta, a neprijateljskoj su strani već svojom pojavom trebali ulijevati strah i nesigurnost. Pritom je autoritet ratnog vođe izgrađivan, osim na osobnoj i formalnoj razini, samom snagom položaja koji je obnašao. Rodovski i plemenski poglavari nosili su stoga odjeću i oznake koje nisu smjeli nositi drugi članovi roda i plemena, a koje su već na prvi pogled odavale dostojanstvo i istaknutost njihova položaja. Ovisno o snazi autoriteta, u pojedinim je slučajevima dovoljno bilo da se poglavari samo pojave na nekom dominantnom položaju tijekom bitke da bi se njezin rezultat okrenuo u korist njihovih ratnika. Zanimljiv je slučaj indijanskog ratnog poglavice Bika Koji Sjedi (oko 1831. – 1890.), koji nije ni sudjelovao u Bitki kod Little Bighorna 1876. godine, u kojoj je poražena konjanička pukovnija američke vojske pod zapovijedanjem generala Georgea Armstronga Custera (1839. – 1876.), nego je sjedio u indijanskom kampu i “komunicirao s duhovima predaka”. Već samo to saznanje bilo je njegovim ratnicima dovoljan poticaj za iznimno visok borbeni moral.

Nepoznata boja

Podaci o prvim organiziranim vojnim postrojbama potječu iz Mezopotamije. Sumerski su gradovi države u III. tisućljeću pr. Kr. međusobno često ratovali, zbog čega su razvili prilično snažne oružane snage. Osnovno su naoružanje činila koplja i bojne sjekire te metalni bodeži i noževi. Borili su se u zbijenim postrojima, dobro zaštićeni velikim kožnatim štitovima i karakterističnim kacigama. Prema sačuvanim izvorima, sumerski ratnici nosili su suknje od ovčjeg runa i jednostavne vunene ogrtače, a na pojedinim reljefnim prikazima mogu se vidjeti i kabanice s kapuljačama, slične pastirskim, na kojima su ušivene metalne pločice, vjerojatno s ciljem dodatne zaštite. Budući da postoji razmjerno malo artefakata iz tog razdoblja, nije poznato kako su se razlikovali sumerski ratnici iz pojedinih gradova država koji su međusobno često ratovali. Ne zna se je li možda bila riječ o različitim bojama odjeće, ukrasima na štitovima i slično.

U III. tisućljeću pr. Kr. na povijesnu pozornicu stupa Egipat, organizirana kraljevina s potpunom državnom administracijom. To je jedina drevna država (možda su iznimka pojedini grčki polisi, no tek djelomice), čiji je razvojni kontinuitet moguće pratiti iz primordijalnog u antičko razdoblje. Oklope egipatski vojnici uglavnom nisu nosili, a laneni ili kožnati prsnik s prišivenim metalnim, drvenim ili koštanim pločicama mogli su si dopustiti samo plemići i visoki vojskovođe. Vojnici koji su bili naoružani za blisku borbu imali su velik kožnati štit na drvenom okviru, katkad ojačan brončanim okovom. U borbi su egipatski ratnici nosili samo pojas oko bedara, a u razdoblju Nove države (XVI. – VII. st. pr. Kr.) i kasnog razdoblja (VII. – V. st. pr. Kr.) i karakterističan srcoliki štitnik na donjem dijelu trbuha i između bedara. No, prepoznatljiv dio “odore” bio je prugasti rubac koji su nosili na glavi, a čija je osnovna zadaća bila zaštita od sunca.

Plava kruna faraona

Prema pronađenim artefaktima, faraon se uvelike razlikovao od svojih ratnika kojima je bio vrhovni zapovjednik i redovito ih osobno vodio u pohode. Kako su vladari trebali biti istaknuti među ratnicima i psihološki djelovati na protivnika, njihova je ratnička oprema imala više reprezentativnu nego zaštitnu ulogu. Naravno, faraon je nosio skupocjen oklop. Obično se sastojao od kožnatog prsluka ojačanog pločicama od različitih metala i poslaganih u obliku ribljih ljuski. Preko tog prsluka navlačila su se dva remena sa zlatnim pločicama te kružno žičano ojačanje vrata i ramena. Bio je nadaleko uočljiv na borbenim dvokolicama, no možda još i uočljiviji po svojoj ratnoj kruni (kepreš) karakterističnog oblika i intenzivno plave boje. Za njih se zna zato što su prikazane na slikovnim artefaktima i opisane u hijeroglifima, no sačuvani dijelovi ne postoje. Stoga je do danas ostalo nepoznato od kojih su materijala bile izrađene i otkud takva intenzivna sjajna plava boja. Prvi dokazi o postojanju kepreša datiraju iz razdoblja Srednje države, odnosno iz kratke vladavine faraona Neferhotepa III. (1629. – 1628. pr. Kr.), dok se kod prvog vladara Nove države Amasisa I. (vladao oko 1549. – 1524. pr. Kr.), percipira isključivo kao ratna kruna. Tijekom cijelog razdoblja XVIII. dinastije kepreš je ratni simbol faraona, koji nosi isključivo tijekom ratnih kampanja i slavlja nakon uspješno provedene kampanje ili pojedine bitke.

Jedinstveno odijevanje bilo je obilježje i staroperzijskih elitnih postrojbi, “besmrtnika”. Tako su nazvani jer je postrojba stalno bila popunjena na brojno stanje od deset tisuća pripadnika, a ako bi je tko napustio zbog bolesti, starosti ili drugih razloga, na njegovo je mjesto odmah postavljan novi vojnik. Oni su činili stratešku pričuvu kojom je zapovijedao car i angažirao ih isključivo po svojem nahođenju. Prema sačuvanim artefaktima iz razdoblja Perzijskog Carstva, posebno po obojenom reljefnom prikazu iz razdoblja vladavine Darija I. (522. – 486. pr. Kr.), jasno je da su “besmrtnici” odjeveni jednako, u slikovitu i nadaleko prepoznatljivu odjeću, odnosno tuniku karakterističnog uzorka. Po svemu sudeći, bili su dužni nositi bradu i kosu koje su uređivane na poseban način kako bi bili što sličniji. Časnici su se od običnih “besmrtnika” razlikovali samo po temeljnoj boji tunike, dok su svi ostali detalji bili jednaki, uključujući i oružje koje su koristili. U starom vijeku to su prva relevantna svjedočanstva o jedinstvenom odijevanju cijelih vojnih postrojbi, dok su kod ostalih naroda razlike među pojedinim ratnicima bile znatno veće, a pogotovo kod grčkih polisa.

Marinko OGOREC