Do ulaska F-35 Lightninga II u operativnu uporabu, jedini borbeni avioni na američkim nosačima bit će Horneti i nešto veći Super Horneti

Kako su pripreme za smjenu američkih palubnih borbenih aviona započele osamdesetih godina XX. stoljeća, poklopile su se s krajem komunističke vladavine u istočnoj Europi i raspadom Sovjetskog Saveza. Neposredna posljedica za američko palubno zrakoplovstvo, posebice za borbene avione na nosačima, bila je da su “spali na dva slova”. Preciznije rečeno, na dva slova i dvije brojke – F/A-18.
Neki uobičajeni početak za tekst o palubnom višenamjenskom borbenom avionu bio bi da su se projektanti od samog početka projektiranja brinuli kako zadovoljiti sve potrebe naručitelja, u ovom slučaju američke ratne mornarice. No, u slučaju F/A-18 Horneta takav početak ne bi bio točan. Naime, Hornet je svoje postojanje započeo zajedno s YF-16 kao YF-17. Kad je američko ratno zrakoplovstvo odabralo Fighting Falcon, činilo se da je YF-17 završio svoju kratku karijeru.

Priča o F/A-18 počinje još daleke 1965. godine, kada je počela formulacija koncepta za nove lovce visokih performansi. Te studije uključivale su F-X, teški lovac presretač, i laki dnevni lovac – Advanced Day Fighter (ADF). ADF je trebao imati masu oko 12 000 kg i znatno bolje letne odlike nego sovjetski MiG-21. Pojava MiG-a 25, koji je razvijao brzine do tri Mach uplašila je obrambene analitičare, te su se sva sredstva prebacila na realizaciju F-X koncepta, koji je na kraju doveo do F-15, dok je ADF privremeno stopiran. Nakon nekog vremena, Pentagon je pokrenuo program, ali samo kao pričuvu u slučaju da program F-X kasni ili zapadne u probleme. Kako su troškovi razvoja F-15 silno rasli, ponovno se javilo zanimanje za program, ovaj put pod nazivom Light Weight Fighter (LWF), i 1971. podnesen je zahtjev proizvođačima za izradu koncepta.

Tražio se lovac koji će imati visok odnos potisak/težina, a težinu ispod 12 000 kg, i koji će biti visokopokretan. Nisu se tražile performanse MiG-a 25, već je naglasak bio na mogućim uvjetima koje će morati ispunjavati lovac u budućim zračnim okršajima, dakle visine između 9000 i 12 000 m, brzine između 0,6 i 1,6 Mach, više se polagalo na radijus zaokreta, ubrzanje i dolet nego na brzinu. Inzistiralo se na maloj veličini zbog iskustava iz borbi u Vijetnamu. Naime, MiG-17 i MiG-21 bili su zbog svoje veličine vrlo teško uočljive mete u bliskoj zračnoj borbi. Program je trebao ispunjavati tri cilja: zrakoplov je trebao iskoristiti sve prednosti novih tehnologija, smanjiti rizik nesigurnosti prilikom razvoja i proizvodnje, te ostaviti mogućnost intenzivnih modifikacija. Pet proizvođača ponudilo je svoje prijedloge: Boeing, Northrop, General Dynamics, Ling-Temco-Vought i Lockheed. Godine 1972. izabrana su dva finalista, General Dynamics i Northrop, a projekti su nazvani YF-16 i YF-17. Uporaba prefiksa Y (development) umjesto X (eksperimental) uvjetovana je kombinacijom tehnologije koja je već postojala i eksperimentalne tehnologije.

YF-16 je pokretao jedan P&W F-100 turbomlazni motor, dok su YF-17 pokretatala dva GE YJ101 motora. U General Dynamicsu smatrali su da jednomotorni koncept omogućuje znatno smanjenje količine nošenog goriva, a time i znatno manju masu zrakoplova, dok su studije pokazale da dvomotorni zrakoplovi nisu mnogo pouzdaniji. Unatoč tome što su mnogi piloti letjeli na njima u vrijeme testiranja, zanimljivo je da YF-16 i YF-17 nisu nikad letjeli jedan protiv drugoga, no imali su priliku letjeti protiv MiG-17 i MiG-21, koje je USAF držao u strogoj tajnosti. Godine 1975., YF-16 je proglašen pobjednikom, i to zbog manjih operativnih troškova, većeg doleta i veće pokretljivosti. Još jedna prednost pred YF-17 bila je činjenica da je u YF-16 bio ugrađen motor F100, jednak onome koji se ugrađivao i u F-15, pa su u USAF-u mislili da će kupovinom više takvih motora pomoći u nabavi lovca koji oni “stvarno” trebaju.

Nakon pobjede YF-16 činilo se da će YF-17, kao i mnogi prije, završiti svoju “karijeru” i prije nego što je počela. Tako bi i bilo da se 1971. nisu umiješali američka ratna mornarica i marinski korpus, koji su tražili višenamjenski borbeni avion kojim će istodobno zamijeniti svoje jurišnike i smanjiti potrebe za sve skupljim Tomcatom. Tijekom 1973. pokrenuta je opsežna studija mogućnosti realizacije jeftinijeg aviona, koji će imati odlike slične kao F-15 i moći djelovati s nosača zrakoplova. U svibnju 1975. objavljeno je da su američka ratna mornarica i marinski korpus odabrali F/A-18, razvijen na temelju YF-17, koji su zajedno razvili tvrtke McDonnell Douglas i Northrop. U biti F-18 je bio dvostruko teži od YF-17 (kako bi izdržao naprezanja tijekom uzlijetanja i slijetanja na nosače), te je dobio jače motore. U usporedbi s F-16, dobio je klasičnu konstrukciju, koja je više težila pouzdanosti i jednostavnosti održavanja.
Prvi je prototip obavio prvi let 18. studenog 1978., a prvi su F/A-18A/B Horneti u operativnu uporabu uvedeni 7. siječnja 1983. Najveća razlika između F/A-18A i F/A-18B jest u činjenici da je prvi jednosjed, dok je drugi dvosjed. Međutim, borbene mogućnosti oba aviona gotovo su identične. S vremenom su stariji F/A-18A/B zamijenjeni naprednijim F/A-18C/D. Kao i kod prethodne inačice, C označava jednosjed, a D dvosjed. Prvi je F/A-18C prvi put poletio 1985. godine, a isporuke serijskih primjeraka američkoj ratnoj mornarici i marinskom korpusu započele su u rujnu 1987.

Oznaka F/A-18 pokazuje da je avion od početka namijenjen i za zračnu borbu, ali i za izvršavanje zadaća uništavanja ciljeva na kopnu i moru. Zbog toga su ga opremili višenamjenskim radarom AN/APG-73 (ranije inačice imale su AN/APG-65), koji ciljeve u zraku može otkrivati na udaljenosti većoj od 150 km. Radar može otkrivati i pratiti ciljeve na kopnu i moru. Naoružanje za borbu u zraku obuhvaća projektile AIM-120 Amraam i AIM-9 Sidewinder. Za uništavanje ciljeva na moru može nositi do četiri protubrodska vođena projektila AGM-84 Harpoon, a ciljeve na kopnu može uništavati projektilima AGM-65 Maveric ili AGM-88 Harm, te laserski vođenim bombama. Za blisku borbu u zraku, u nos su mu ugradili šesterocijevni top M-61M1 Vulcan kalibra 20 mm.

Prvu borbenu uporabu Horneti su imali u travnju 1986. tijekom sukoba s Libijom. Iako Hornet ima slabije odlike u zračnoj borbi od Tomcata, Eaglea i Fighting Falcona, pokazao se kao vrlo dobar višenamjenski avion, koji ima dobar odnos kvaliteta/cijena. Stoga je američka ratna mornarica odlučila odreći se Tomcata i umjesto njega na svojim nosačima zrakoplova zadržati Hornete i Super Hornete. Iako to nije bilo planirano, Hornet je postigao zavidan izvozni uspjeh. Tako su trenutni korisnici: Australija (AF-18A/B), Finska (F/A-18C/D), Kanada (CF-18A/B), Kuvajt (KAF-18C/D), Malezija (F/A-18D), Španjolska (EF-18A/B) i Švicarska (F/A-18C/D). Zanimljivo je da nijedan od stranih korisnika ne rabi Hornete s nosača zrakoplova, već kao klasične višenamjenske borbene avione smještene na zemlji.

Super Hornet
Super Hornet je nastao na temeljima F/A-18A-D Horneta, a na zahtjev američke ratne mornarice, koja je hitno trebala novi višenamjenski palubni borbeni avion, naročito kad je 2006. iz operativne uporabe povukla lovce F-14 Tomcat. Super Hornet je nastao kao kompromis između upotrebljivosti aviona i što manje cijene. Nakon što je postalo jasno da će održavanje Tomcata postati neprihvatljivo skupo, američka ratna mornarica je odlučila pokrenuti razvoj aviona koji će ga zamijeniti. Raspad Sovjetskog Saveza znatno je promijenio prioritete. Umjesto borbe protiv sovjetskih nadzvučnih protubrodskih projektila, novi je avion trebao imati mogućnosti istodobne borbe protiv aviona i uništavanja ciljeva na zemlji. Kako bi se do maksimuma smanjili rizici razvoja i cijena, odlučeno je da se novi avion razvije na temeljima Horneta. U odnosu na Hornet, Super Hornet ima veći dolet, može ponijeti veću količinu oružja, veću vjerojatnoću preživljavanja u borbi, bolju elektroniku i sposobnost za daljnja unapređenja. Super Hornet je nastao tako da su projektanti uzeli nacrte Horneta i produžili trup za 0,86 m. Povećanje mase kompenzirano je povećanjem krila za 25%. Vodoravni su stabilizatori povećani za 36, a okomiti za 15 posto. Naravno, ugrađeni su i jači motori. Povećanjem trupa najviše su dobili unutrašnji spremnici za gorivo, koji su povećani za čak 33%. Kako su povećani i podvjesni spremnici, ukupna količina goriva koju Super Hornet može ponijeti jest čak 14 000 kg, a to je dovoljno da se rabi i kao leteća cisterna za dopunu gorivom u zraku drugih aviona.

Osim Tomcata, Super Hornet je zamijenio i palubne jurišnike A-6 Intruder i A-7 Corsair II. I dok je jednosjed F/A-18E namijenjen ponajprije lovačkim zadaćama (iako je itekako sposoban uništavati ciljeve na moru i kopnu), za jurišne zadaće i pružanje bliske zračne potpore namijenjen je dvosjed F/A-18F. To ne znači da F/A-18F nema mogućnost zračne borbe, već da su dva člana posade primjerenija za složene zadaće otkrivanja i uništavanja ciljeva na kopnu. Od samog početka razvoja, F/A-18A/B bio je višenamjenski borbeni avion, podjednako sposoban za zračnu borbu i jurišne zadaće. Na žalost američke ratne mornarice, zbog ograničenja u snazi parnih katapultova dvosjedi F/A-18B i F/A-18D su, zbog svoje povećane mase, imali velika ograničenja tijekom djelovanja s nosača zrakoplova i uglavnom se nisu rabili za borbene zadaće. Taj je nedostatak (navodno) otklonjen kod dvosjeda F/A-18F, koji je mornarički ekvivalent zrakoplovnom F-15E. Naravno, zbog ograničenja snage parnih katapultova i korisnog prostora na nosačima, F/A-18F je znatno manji od F-15E.

Kad je napravljeno sedam prototipova, odobrena je 1996. maloserijska proizvodnja 12 F/A-18E/F Super Horneta. Prvi naručitelj bila je, naravno, američka ratna mornarica. Poslije je taj broj povećan na 62 primjerka, koji su isporučeni do kraja 2001. godine. Prvi primjerak pravog serijskog Super Horneta dovršen je u rujnu 2001. Maloserijska proizvodnja pokrenuta je da bi se ubrzao postupak uvođenja Super Horneta u operativnu uporabu i anulirala “rupa” koja je mogla nastati nakon povlačenja F-14 Tomcata iz operativne uporabe. Osim toga, Super Horneti su morali zamijeniti i preostale ostarjele F/A-18A/B Hornete, kojima su istekli resursi. Dio Super Horneta prenamijenjen je u leteće cisterne kao zamjena za S-3B Vikinge (izvorno razvijeni kao palubni protupodmornički avioni). Američka ratna mornarica naknadno je odobrila i razvoj posebnog EA-18G Growlera (razvijen na osnovi F/A-18F), kao zamjenu za palubni avion za elektronička djelovanja EA-6B Prowler.

Do danas Boeing je američkoj ratnoj mornarici isporučio oko 350 Super Horneta, a trenutačna je ukupna narudžba za 581 F/A-18E/F, uključujući i 80 EA-18G Growlers te sedam prototipova. Sadašnji višegodišnji ugovor završava iduće godine, a već se priprema novi, koji će obuhvatiti narudžbu za novih 89 aviona, s rokom isporuke 2012. godine. Američka ratna mornarica već sada ističe da joj nedostaje 69 palubnih lovaca, a ta bi brojka na kraju mogla narasti na čak 200 primjeraka. To će prije svega ovisiti o daljnjim kašnjenjima u razvoju i početku serijske isporuke F-35C Lightninga II. Zbog zahtjeva djelovanja u Afganistanu i Iraku, svi Horneti, pa tako i F/A-18E/F, imaju povećani broj sati leta, te polijetanja i slijetanja na nosače, što im ubrzano troši resurse. Zbog toga bi kombinacija kašnjenja F-35C i ubrzanog smanjenja resursa mogla potaknuti nove narudžbe. Naime, američka ratna mornarica planira da do 2030. godine na svakom nosaču zrakoplova ima zrakoplovnu skupinu od 44 borbena aviona, koja bi se sastojala od kombinacije F-35C i F/A-18E/F Super Horneta. Iako još uvijek službeno očekuju da bi F-35C u ograničenu uporabu mogao ući 2015. godine, neslužbeno se mogu dobiti potvrde da je realnije kašnjenje od najmanje 12 pa sve do 27 mjeseci, uz povećanje troškova razvoja i nabave na čak 38 milijardi dolara. S druge strane, Super Hornet je u serijskoj proizvodnji od 42 do 44 aviona godišnje (uz mogućnost povećanja) pa daljnje narudžbe mogu dovesti samo do smanjenja cijene pojedinačnog aviona. Zbog toga su iz Boeinga predložili da, uz planiranih 89 Super Horneta, s mornaricom potpišu ugovor za isporuku dodatnih 69 aviona, s početkom isporuke od 2010. godine i završetkom 2014. Osim isporuke novih aviona, Boeing bi tako produžio “život” proizvodnim kapacitetima. Navodno bi američka ratna mornarica na taj način uštedjela najmanje 10 posto novca.

Uz neporecive visoke odlike kao jurišnik, Super Hornet je također učinkovit u ulogama zračne zaštite flote i eskortiranja drugih zrakoplova. S tri 1820-litarska odbaciva spremnika za gorivo, na borbenom položaju u zraku može ostati čak 2,9 sati na udaljenosti od 280 km od nosača zrakoplova, naoružan s dva vođena projektila zrak-zrak kratkog dometa Raytheon AIM-9 Sidewinder i četiri projektila zrak-zrak srednjeg dometa AIM-120 AMRAAM. Za razliku od većine modernih lovačkih aviona, maksimalna brzina mu je “samo” 1,8 Macha, a i pokretljivost u bliskoj zračnoj borbi mu je slabija od konkurenata. Operativni vrhunac letenja mu je 16 700 m.

Svaki Super Hornet može ponijeti do pet velikih odbacivih spremnika za gorivo, od kojih se jedan može zamijeniti uređajem za pretakanje goriva u letu (“hose-and-drogue”), koji im omogućava da djeluju i kao leteći tankeri zamjenjujući avione S-3. Tijekom operacije Iraqi Freedom avioni F/A-18E/F obavili su više od 400 zadaća pretankavanja goriva u letu. S tri odbaciva spremnika za gorivo prelet im je čak 3000 km.

F/A-18E/F ima jedanaest podvjesnih točaka, uključujući dvije na vrhovima krila i tri na trupu. Na njima može nositi projektile Boeing JDAM (Joint Direct Attack Munition) mase 900 kg, Raytheon AGM-88 Harm, Raytheon AGM-154 JSOWS (Joint Stand Off Weapon), GBU-32/35 JADAM, Raytheon AGM-65 Maverick i protubrodske vođene projektile Boeing AGM-84 Harpoon. Uz to može nositi i laserski navođene bombe GBU-12 mase 225, GBU-16 mase 450 kg ili GBU-10/24 mase 900 kg. U dogledno vrijeme očekuje se i dozvola za nošenje i borbenu uporabu projektila Lockheed Martin AGM-158 JASSM. U tipičnom udaru na kopnene ciljeve na većoj udaljenosti Super Hornet nosi tri odbaciva spremnika, dva projektila zrak-zrak AIM-9 i dva AIM-120, dva projektila zrak-zemlja Harm, jedan projektil zrak-zemlja JDAM i jednu laserski navođenu bombu.

Super Horneti su opremljeni radarom APG-79, koji ima nisku vjerojatnost otkrivanja i malih je dimenzija. Ima mogućnost praćenja dvostruko više ciljeva nego APG-73 i može iskoristiti maksimalne domete projektila AIM-120. Uz to, omogućit će visoku rezoluciju mapiranja terena na velikom dometu, dajući povećanu preciznost bombama koje se navode uz pomoć GPS-a. Super Horneti Block I donijeli su, u odnosu na F/A-18C/D, povećani borbeni polumjer djelovanja, veću nosivost naoružanja i, zbog dva dodatna nosača (ukupno jedanaest), veću raznovrsnost naoružanja tijekom leta. Super Horneti Block II načinili su korak dalje donijevši AESA radar Raytheon APG-79, kao zamjenu za stariji APG-73 ugrađen na avione Block I. APG-79 omogućava otkrivanje ciljeva na većim udaljenostima te, između ostalog, omogućava lansiranje projektila zrak-zrak AMRAAM protiv ciljeva na maksimalnom dometu. Osim toga može praktično istodobno otkrivati ciljeve u zraku i na zemlji (mapiranjem terena i identifikacijom ciljeva). Razvoj Super Hornetova AESA radara uspješno je okončan 2007. godine nakon početne evaluacije operativnih mogućnosti, te je pokrenuta serijska proizvodnja. Međutim, kako Raytheon i dalje poboljšava mogućnosti APG-79 radara, nužne su daljnje evaluacije. Trenutačno su Super Horneti opremljeni APG-79 radarima spremni za ograničenu operativnu uporabu. Prva eskadrila opremljena tim avionima bit će VFA-22. Potom će započeti opremanje eskadrile VFA-213.

Prvi strani kupac Super Horneta 2007. godine postalo je australsko ratno zrakoplovstvo. Prvobitni je plan bio da se s 24 F/A-18F zamijene dotrajali F-111C/G. Zamjena je trebala biti obavljena u razdoblju od listopada 2009. do kraja 2011. godine. Super Hornet je ponuđen i Indiji, koja trenutačno ima najveći međunarodni natječaj za izbor srednjega višenamjenskog borbenog aviona.

EA-18G Growler
Osnovna namjena EA-18G Growlera jest elektroničko djelovanje i uništavanje “odabranih” ciljeva kao što su radari. Iako nije višenamjenski borbeni avion kao Super Hornet, na čijim je temeljima i razvijen, Growler je ipak zadržao znatne borbene mogućnosti. Prvi let prvog prototipa Growlera, novog palubnog aviona za elektroničko djelovanje američke ratne mornarice, obavljen je 15. kolovoza 2006. Trenutačno avion prolazi kroz evaluaciju operativnih mogućnosti, te bi se uskoro mogao naći u ograničenoj operativnoj uporabi.

Super Hornet se rabi i kao leteća cisterna za popunu gorivom u zraku. Na fotografiji F/A-18F opskrbljuje gorivom F/A-18E
Boeing je 3. lipnja 2008. već obavio isporuku prvog standardno opremljenog Growlera ratnoj mornarici. Slično kao i kod Super Horneta, koji je morao zamijeniti Tomcat, tako je i žurba za uvođenjem Growlera u operativnu uporabu uvjetovana potrebom da se zamijene “ostarjeli” EA-6B Prowleri, koji su u operativnoj uporabi još od 1971. godine. Uvođenjem Growlera u operativnu uporabu, i odlaskom Prowlera, zrakoplovna skupina američkih nosača bit će znatno homogenija, što će olakšati njezino održavanje te pojednostaviti obuku pilota i tehničkog osoblja.

EA-18G nastao je na osnovi F/A-18F Super Horneta i s njim dijeli čak 90 posto dijelova. Američka ratna mornarica namjerava kupiti 80 Growlera i s njima, počevši od 2009. godine, započeti povlačenje Prowlera iz operativne uporabe. Svaka od 10 mornaričkih zrakoplovnih pukovnija trebala bi dobiti jednu eskadrilu s pet Growlera, plus još jednu samostalnu eskadrilu namijenjenu za obuku posada. Matična baza svih Growler eskadrila bit će Naval Air Station Whidbey Island.

Velika je prednost Growlera što je zadržao borbene mogućnosti, tj. moguće ga je opremiti naoružanjem zrak-zrak i zrak-zemlja. Izbor je širok i obuhvaća proturadarske vođene projektile AGM-88E AARGM (Advanced Anti-Radiation Guided Missile), projektile zrak-zrak srednjeg dometa AIM-120 AMRAAM (Advanced Medium-Range Air-to-Air Missile) i projektile zrak-zrak malog dometa AIM-9X. Na nosače za oružje moguće je postaviti i kontejnere s elektroničkim sustavima kao što je ometač ALQ-99. Osnovna je zadaća Growlera otkrivanje i uništavanje neprijateljske protuzračne obrane, iako se teoretski može rabiti za znatno širi spektar zadaća, kao što je zračna borba.

F/A-18C F/A-18E/F EA-18G
Dužina 17,07 m 18,31 m 18,31 m
Raspon krila 12,31 m 13,62 m 13,62 m
Poršina krila 37,16 m2 46,45 m2 46,5 m2
Visina 4,66 m 4,88 m 4,88 m
Masa prazan 10 455 kg 13 387 kg 13 900 kg
Maksimalna na polijetanju 25 400 kg 29 937 kg 29 964 kg
Pogon 2 x General Electric F404-GE-402 2 x General Electric F414-GE-400 2 x General Electric F414-GE-400
Najveći pojedinačni potisak 78,7 kN 97,9 kN 97,9 kN
Maksimalna brzina 1900 km/h veća od 1,8 Macha 1900 km/h
Brzina penjanja 13 715 m/min ? ?
Operativni vrhunac leta veći od 16 000 m veći od 15 000 m veći od 15 000 m
Borbeni polumjer djelovanja kao lovac 1065 km kao lovac 760 km 722 km
kao jurišnik 537 km kao jurišnik 850 km

Igor KAUCKI