Postavljen između američkih C-17 Globemaster III i C-130 Hercules, europski A400M trebao bi biti idealno rješenje za većinu ratnih zrakoplovstava

 

Možda najveći problem projekta A400M, oko kojega su se vodile dugogodišnje rasprave, bio je odabir vrste pogona. Dok je dio kupaca zagovarao uporabu turboventilacijskih motora (kao na Globemasteru III), većina je tražila turboelisne motore (kao na Herculesu). Osim veće brzine leta i veće nosivosti, zagovornici turboventilacijskih motora su isticali da u Europi ne postoji dovoljno snažan turboelisni motor. Rješenje je pronađeno u osnivanju nove tvrtke – Europrop International (EPI) s osnivačima Turbo Propulsores – ITP (Španjolska), MTU Aero Engines (Njemačka), Rolls-Royce (Velika Britanija) i Snecma (Francuska). Trenutačno jedina zadaća EPI-a je razvoj i proizvodnja turboelisnog motora TP400-D6.

Prvi let tog motora izvorno je planiran za početak ove godine. Iako je prvi TP400-D6 još u travnju ove godine postavljen na lijevi unutarnji nosač na posebno modificiranom Lockheed Martinovom C-130K Herculesu W.2, letna su testiranja otkazana za studeni. Do otkazivanja je došlo nakon testiranja obavljenog na zemlji 28. veljače 2006. (u Istersu pokraj Marseillesa). Preciznije, testiranja su pokazala da je nužno pojačati vezu između turbomlaznog motora i reduktora. Naime, snaga turbomlaznog motora se preko reduktora prenosi na elisu. Kod motora TP400-D6 riječ je o osmerokratkoj elisi FH36 tvrtke RAtier-Figeac promjera 5,3 metra. Krakovi elise načinjeni su od kompozitnih materijala, čime im se povećava izdržljivost i smanjuje masa. TP400-D6 je najsnažniji turboelisni motor ikad proizveden na Zapadu, sa snagom od 9694 kW (13 000 ks). U operativnoj uporabi snaga će biti ograničena, tako da će piloti tijekom polijetanja moći rabiti snagu od 8203 kW (11 000 ks). TP400-D6 je drugi najsnažniji turboelisni motor na svijetu. Od njega je jači još samo ruski NK-12MP snage 11 030 kW (15 000 ks) koji se rabi na avionima Tu-95MC i Tu-142.

Specifičnost A400M bit će konfiguracija motora koji se neće vrtjeti u istom smjeru kako je to uobičajeno, već će kod para motora na svakom krilu okretanje elisa biti asimetrično. Projektanti su zaključili da će na taj način smanjiti vibracije i naprezanja krila i asimetrično kretanje zraka preko krila. Najveća prednost zapravo je znatno olakšano upravljanja avionom u slučaju otkazivanja jednoga ili čak dva motora.

U trenutku pisanja ovog teksta, EPI još nije objavila podatke jesu li počela letna testiranja TP400-D6. Planirano je osmomjesečno letno testiranje s ukupno 7500 sati. U lipnju 2007. tvrtka MTU je objavila kako je započela sa sastavljanjem prvog TP400-D6 motora pomoću alata i strojeva koji će se rabiti i u serijskoj proizvodnji. Za početak je planirana proizvodnja 24 motora namijenjena ugradnji na prvih šest aviona koji će se rabiti za letna testiranja. Isporuka prvog serijskog TP400-D6 planirana je za 2009. godinu, s planiranim povećanjem mjesečne proizvodnje na deset motora tijekom 2010.

Sa 60 naručenih aviona njemačko ratno zrakoplovstvo bit će najveći korisnik A400M. Njime će zamijeniti znatno manje transportne avione C-160 Transall. Transall ima dva turboelisna motora i nosivost od samo 16 tona. Maksimalna brzina mu je tek 513 km/h, a dolet 1850 kilometara. Tako će 60 A400M zamijeniti 83 C-160D koliko ih njemačko ratno zrakoplovstvo trenutačno ima u operativnoj uporabi. Uz njih rabi još četiri Airbus A310 Multi-Role Tanker Transport (MRTT) aviona.

A310 MRTT pokreću dva turboventilacijska motora, prije svega su namijenjeni pretakanju goriva u letu. Osim toga mogu prevesti i 37 tona tereta. Unatoč tako velikoj nosivosti, konstrukcija im ne omogućava prijevoz tereta veličine oklopnog vozila, već samo specijalnih kontejnera ili tereta na paletama. Tako njemačko ratno zrakoplovstvo trenutačno nema mogućnost strateškog zračnog prijevoza, pa ni prijevoza većih tereta u Afganistan. To će se promijeniti kad stignu prvi A400M. Po sadašnjim planovima to će biti tijekom 2010. godine, ako ne bude daljnjih odgađanja. Njemačko ratno zrakoplovstvo neće svoje A400M rabiti samo za zadaće transporta. Manji dio će pretvoriti u leteće cisterne (kao dopunu avionima A310 MRTT) i u sanitetske zrakoplove za evakuaciju ranjenika. Uporabom A400M kao leteće cisterne prvi put će dobiti mogućnost popune gorivom u letu i helikoptera, s obzirom da su A310 MRTT prebrzi za njih.

Potreba za tako velikim brojem velikih transportnih aviona pojavila se s njemačkim uključivanjem u međunarodne mirovne i humanitarne operacije. S povećanjem broja A400M u operativnoj uporabi, rast će i sposobnost njemačkog ratnog zrakoplovstva da samostalno pruža logističku potporu svojim snagama u mirovnim operacijama, prije svega u udaljenijim državama kao što je Afganistan. Tamo njemačka vojska trenutačno ima 3000 vojnika i šest Panavia Tornado IDS izvidnička aviona koji djeluju unutar NATO ISAF (international Security Assistance Force) snaga.

Jedini je problem što njemačko ratno zrakoplovstvo i kopnena vojska trebaju A400M odmah. To je jedan od razloga zašto Nijemci namjeravaju svoje A400M rabiti u bliskoj koordinaciji s European Air Transport Command (ETAC), s posebnim naglaskom na suradnji s Francuskom koja je naručila 50 aviona. Objašnjenje povećanog njemačkog interesa za francuske A400M je u tome što će francusko ratno zrakoplovstvo svoje prve avione dobiti već 2009., pod uvjetom da ne bude novih kašnjenja u razvoju. Osim toga Nijemci računaju na mogućnost obuke svojih pilota i tehničkog osoblja na francuskim A400M što bi dodatno ubrzalo ulazak njihovih aviona u operativnu uporabu.

Mogućnosti zajedničke obuke
Tako smo došli do vrlo važnog pitanja obuke pilota i tehničkog osoblja. Po sadašnjim planovima sva će ratna zrakoplovstva, koja su se odlučila za A400M, svoje osoblje poslati na preobuku u Airbusov Common Training Centre u Sevilji. Nakon što preobuku prođe početni broj ljudi njemačko, a vjerojatno i sva ostala zrakoplovstva, osnovat će vlastite centre za preobuku. Zasad se zna da će na tom području usko surađivati njemačko i francusko zrakoplovstvo, uz ostavljenu mogućnost proširenja suradnje na druge korisnike A400M.

Specifičnost A400M bit će konfiguracija motora koji se neće vrtjeti u istom smjeru, kako je to uobičajeno, već će kod para motora na svakom krilu okretanje elisa biti asimetrično
Kad jednom uđu u operativnu uporabu njemački A400M prvo će se rasporediti u baze u Wunstorfu i Hohnu (sjeverozapadni dio Njemačke) gdje su trenutačno smještene eskadrile opremljene sa C-160D. Zbog dolaska znatno većih aviona i proširenja zadaća, baze će proći kroz veliko preuređivanje i osuvremenjivanje koje će uključiti i gradnju nove infrastrukture, prije svega novih (većih) hangara.

S naručenih 25 aviona, koji bi u operativnu uporabu trebali ući tijekom 2010., britansko ratno zrakoplovstvo bi moglo biti treći partner Njemačkoj i Francuskoj u zajedničkoj preobuci osoblja. Za razliku od njemačkog, kojemu će A400M postati osnovnim transportnim avionom, britanski će biti tek dopuna postojećim C-130J i C-17. Zapravo će poslužiti kao zamjena za C-130K koji se ubrzano bliže kraju operativnog vijeka. Osnovu britanskih zračno-transportnih mogućnosti početkom XXI. stoljeća činit će osam C-17. Tako će 25 A400M poslužiti kao zamjena za 23 C-130K. To će britanskom ratnom zrakoplovstvu pružiti znatno povećanje operativnih mogućnosti jer je nosivost A400M 37 tona a C-130K 16 t. Osim toga, A400M će imati i znatno veću brzinu krstarenja i dolet u odnosu na C-130K. To će dovesti do znatnog smanjenja troškova prijevoza tone tereta po kilometru. Britansko ratno zrakoplovstvo ističe i da će s A400M dobiti avione opremljene najsuvremenijom tehnologijom koja će bitno smanjiti troškove održavanja i povećati postotak aviona spremnih za uporabu. Zbog toga će se britanski C-17 rabiti za prijevoz najtežih tereta (kao što su tenkovi), a A400M za prijevoz srednje teških tereta, u koje ulaze i vozila iz programa FRES (vidi Hrvatski vojnik broj 156). Da će britanski A400M biti itekako zaposleni, pokazuje podatak da srednje teški tereti čine oko polovine svih tereta koji se prevezu britanskim transportnim avionima. S nosivošću od 19 tona britanski će C-130J i dalje rabiti za prijevoz ljudstva ili lakših tereta.

Više za manje
Osim sposobnosti prijevoza dvostruko više tereta na istu udaljenost u odnosu na C-130K, prednost A400M je i u tome što će imati posadu od tri člana, u odnosu na pet potrebnih za Herculesa. Osim uštede u plaćama i dnevnicama, uporaba A400M će donijeti i produženje servisnih intervala.

U početku će, kao i drugi korisnici, britansko ratno zrakoplovstvo svoje osoblje slati u Common Training Centre u Sevilji. Kad na taj način osposobe kritičnu masu ljudi otvorit će svoje središte za obuku u Brize Nortonu. Početak rada ovog središta planirano je najranije za 2012. godinu. Dvadeset i pet aviona bit će taman dovoljno za formiranje dvije eskadrile. Zanimljivo je da će obje smjestiti u zrakoplovnu bazu u Brize Nortonu. Grupiranje svih A400M objašnjava se potrebom smanjenja troškova opremanja baza i racionalnijom iskoristivošću ljudi (zemaljskog osoblja) i opreme.

Brize Norton je logičan izbor, jer je uz bazu Lyneham, već sada sjedište svih britanskih transportnih aviona. Zbog toga će biti potrebna minimalna ulaganja u modernizaciju infrastrukture kako bi se prilagodila potrebama održavanja A400M. Pomalo u šali britansko ratno zrakoplovstvo ističe da će vjerojatno najveće ulaganje biti u posebne rampe koje će zemaljskom osoblju omogućiti pristup horizontalnim stabilizatorima postavljenim na vrh repa. Kako je C-17 za dva metra “viši” od A400M britansko zrakoplovstvo će ipak morati kupiti nove. Nešto veći trošak će biti ako se pokaže da će se morati napraviti i novi hangari za redovito održavanje A400M. Hoće li se hangari graditi prije svega ovisi o odluci da li će održavanje aviona preuzeti osoblje britanskog zrakoplovstva ili privatne tvrtke.

Po tvrdnjama iz vrha britanskog ratnog zrakoplovstva službeni ulazak u operativnu uporabu flote 25 A400M bit će objavljen otprilike s dolaskom sedmog aviona 2011. Naravno, pod uvjetom da ne bude daljnjih zastoja u razvoju i kašnjenja s isporukom.

Za razliku od njemačkog i britanskog ratnog zrakoplovstva u kojima će A400M zamijeniti već postojeće transportne avione, za južnoafričko ratno zrakoplovstvo kupnja A400M znači dobivanje potpuno novih mogućnosti. Oni će naslijediti Boeinge 707-344C/328C/320B koje je južnoafričko zrakoplovstvo rabilo u zadaćama strateškog transporta i popune gorivom u letu drugih aviona. Južnoafričko ratno zrakoplovstvo trenutačno ima velike probleme sa svojom flotom transportnih aviona čiju osnovu čini devet “ostarjelih” C-130B, koji su zbog sigurnosnih razloga već duže prizemljeni. Zanimljivo je da Južnoafrikanci namjeravaju zadržati C-130B u operativnoj uporabi i nakon dolaska A400M, nakon što ih moderniziraju na standard C-130BZ. Uz njih rabe i četiri laka transportna aviona Casa C-212 i jedan CN-235. Zbog toga će, kad u studenome 2010. stignu prvi A400M, južnoafričko ratno zrakoplovstvo dobiti potpuno nove transportne mogućnosti, kakve nije nikad imalo. Iako su naručili samo osam aviona, i ratno zrakoplovstvo i kopnena vojska već najavljuju najrazličitije namjene koje bi A400M morali obavljati. Stoga neće čuditi ako Južna Afrika iskoristi opciju iz ugovora i naruči dodatnih šest.

Uz Maleziju, Južna Afrika je trenutačno jedina država koja je naručila A400M a da nije članica NATO-a. Zbog toga ostaje otvoreno pitanje hoće li južnoafrički avioni sudjelovati u združenim NATO A400M snagama, i ako hoće, u kojoj mjeri. Ono što je sigurno, južnoafričko osoblje će biti uključeno u zajedničke programe preobuke, ako nikako drukčije onda unutar Common Training Centrea u Sevilji. Kasnije će preuzeti samostalnu obuku budućih pilota i zemaljskog osoblja. Pregovori o vrsti i obujmu preobuke između Airbusa i južnoafričkog ratnog zrakoplovstva obavit će se tijekom 2008. godine.

Još uvijek nije službeno objaviljeno koju će eskadrilu opremiti novim avionima. Najvjerojatnije je da će A400M dospjeti u 60 Squadron koji je nekad letio na letećim cisternama Boeing 707. Kako će se južnoafrički A400M rabiti i za zadaće popune gorivom u letu, odabir te eskadrile nameće se kao najlogičniji. Iako je već bilo takvih najava sada je sigurno da će 28 Squadron nastaviti letjeti na svojim C-130BZ, te neće dobiti A400M. Bez obzira u kojoj eskadrili A400M završili, južnoafričko ratno zrakoplovstvo će morati uložiti dodatni novac u opremanje baze novim hangarima i tehničkom opremom, prije svega novim platformama za održavanje repa. Zbog toga ne čude najave da će zrakoplovna baza Waterkloof pokraj Pretorije dobiti potpuno novi kompleks isključivo namijenjen smještaju i održavanju aviona A400M. Tijekom opremanja novih hangara južnoafričko zrakoplovstvo će pokušati do maksimuma iskoristiti francuska iskustva čije će ratno zrakoplovstvo svoje prve A400M dobiti godinu dana prije.

Iako još nisu doneseni konačni planovi za što će se sve južnoafrički A400M rabiti, već je sada jasno da će im temeljna zadaća biti da zajedno sa C-130BZ provode opskrbu svih postrojbi južnoafričke vojske unutar državnih granica, ali i izvan njih. Zadaće koje će A400M morati hitno preuzeti od C-130BZ je opskrba južnoafričkih snaga angažiranih u mirovnim operacijama u Africi i šire, te sudjelovanje u humanitarnim zadaćama.

Zajednički standardi
Iako nije članica NATO-a južnoafričko ratno zrakoplovstvo namjerava svoje A400M što je više moguće opremiti sustavima koje će dobiti i avioni članica saveza. Zbog sigurnosnih razloga, ali i zbog pritiska tamošnje namjenske industrije, možda će avione morati opremiti domaćim sustavima za elektroničko djelovanje i sustavima veze. Svih osam južnoafričkih A400M trebalo bi biti isporučeno do kraja 2012., čak iako dođe do manjih zastoja u razvoju. Uz to planirano je da moguće kraće odgode isporuke južnoafričko ratno zrakoplovstvo “zakrpa” pojačanom uporabom C-130BZ. Do većih će problema doći samo ako bude većih kašnjenja u isporuci a pojačana uporaba C-130BZ dovede do izlaska resursa i njihovog trajnog prizemljenja. Zasad ni Airbus ni južnoafričko ratno zrakoplovstvo ne smatraju tu mogućnosti vjerojatnom.

Iako južnoafrička vlada još uvijek nije potvrdila kupnju dodatnih šest A400M, postoje jasni signali da tamošnje ratno zrakoplovstvo već sada računa na njih u svojim kalkulacijama. Osim što će kad-tad morati zamijeniti istrošene C-130BZ južnoafričko ratno zrakoplovstvo treba dodatne transportne avione koje bi rabilo u djelovanjima u državama članicama Southern African Development Comunity i/ili African Union.

Potencijalni novi kupci
S ubrzanim približavanjem prvog leta, Airbus je intenzivirao i potragu za novim kupcima. Kao najveću prednost spominje se činjenica da je A400M jeftiniji od C-17 Globemastera III i znatno potentniji od C-103 Herculesa. Airbusova analiza tržišta i mogućeg izvoza ne razmatra mogućnost izvoza na velika tržišta kao što su američko, kinesko i država bivšeg Sovjetskog Saveza, jer ih smatraju “pretvrdima”, to jest tržištima na kojima dominiraju lokalni “igrači”. Uz to potencijalni izvoz A400M u Kinu ograničen je embargom Europske unije na izvoz vojne opreme i tehnologija.

Unatoč tome u zadnje vrijeme čelništvo Airbusa ipak razmatra mogućnosti izvoza A400M u Sjedinjene Američke Države. Najveća prednost A400M je u činjenici da ni jedna američka tvrtka trenutačno ne nudi sličan avion. Najbliži konkurent mu je C-130J, u osnovi tek modernizirani C-130, projektiran još pedesetih godina prošlog stoljeća. Uz sva poboljšanja, a upravo zbog činjenice da su mu korijeni još u pedesetim godinama, C-130J je zapravo krajnji domet Herculesa i već je sada očito da više ne odgovara novim zahtjevima mogućnosti prijevoza tereta na velike udaljenosti. Airbus procjenjuje da bi im “proboj” na sjevernoameričko tržište donio povećanje prodaje za barem nekoliko stotina aviona. Njihov se optimizam temelji na prodajnom uspjehu taktičkog transportnog aviona C-27J Spartan talijanske tvrtke Alenia Aeronautica. U lipnju ove godine C-27J je pobijedio na zajedničkom programu nabave novog transportnog aviona američke kopnene vojske i zrakoplovstva Air Force Joint Cargo Aircraft Program, što je rezultiralo narudžbom 78 aviona. Narudžbu je zapravo dobio Global Military Aircraft Systems (GMAS) kozorcij koji uz Alenia Aeronauticau još čine L-3 Communications i Boeing Integrated Defense Systems. Treba spomenuti i da je velika prednost C-27J u tome što je zapravo riječ o umanjenom C-130J. Pri njegovom stvaranju aktivno je sudjelovala i američka tvrtka Lockheed Martin, koja inače proizvodi C-130J.
S druge strane A400M je samostalno razvijen bez sudjelovanja američkih tvrtki. Prije bilo kakvog pokušaja proboja na američko tržište, Airbus će morati pronaći odgovarajućeg partnera koji će na sebe preuzeti proizvodnju A400M u Sjedinjenim Državama.

Uz to ostaju i velika tržišta Južne Amerike i Azije. Na njima bi jedini ozbiljni konkurent mogao biti ukrajinski An-70 nosivosti 47 tona. Zapravo su se na samom početku razvoja A400M neki krugovi zalagali da se otkupi licencija za proizvodnju An-70 te da se u njega ugrade moderniji sustavi. Jedini je problem što tvrtka Antonov još uvijek nije našla kupca za An-70, pa zbog toga ne može pokrenuti serijsku proizvodnju. Kao najizgledniji kupac spominje se Kina, zbog koje se navodno razvija model s turboventilacijskim motorima.

Airbus još uvijek ima velike potencijalne mogućnosti prodaje na domaćem, europskom terenu. Osim dodatnih narudžbi iz država koje su već kupile A400M, Airbus može očekivati i nove narudžbe od država koje se još uvijek nisu odlučile za njihov transportni avion, ali koje u idućih deset godina moraju odabrati zamjenu za svoje zastarjele Herculese, kao što su Danska, Nizozemska, Norveška i Švedska. Na listi kupaca bi se mogle naći i nove članice NATO saveza, prije svega Poljska. Druga mogućnost je stvaranje zajedničke europske flote transportnih aviona u kojoj bi percipirale i manje članice NATO saveza koje nemaju ni finacijskih mogućnosti ni dovoljno velike potrebe za kupnju velikih transportnih aviona, ali ipak moraju opskrbljivati svoje snage u operacijama u Afganistanu i Iraku. Kao osnova mogli bi poslužiti njemački i francuski A400M koji će djelovati pod European Air Transport Command (EATC), a kojemu bi se pridružile manje (siromašnije) članice NATO saveza zajedničkom kupnjom aviona. Airbus Military ističe da po njihovim proračunima flota od 50 A400M ima dovoljno transportnih kapaciteta da u petnaest dana iz Europe u područje Perzijskog zaljeva preveze 7200 vojnika, 2500 vozila (uključujući topništvo i laka oklopna vozila), 23 helikoptera i pričuvne dijelove za 24 borbena aviona – sveukupno više od 17 000 tona.

Dražen MILIĆ