Sustavi koji bi trebali stvoriti neprobojnu “barijeru” oko tenkova i BVP-a barem zasad nisu puno pridonijeli smanjenju potrebe za klasičnim oklopom. Ipak, znatno podižu vjerojatnost preživljavanja vozila, posebice pri prvom kontaktu s protivnikom

Razvoj materijala i tehnika pasivne oklopne zaštite vojnih vozila u proteklih je desetak godina znatno napredovao. Međutim, protuoklopna sredstva također se ubrzano razvijaju, ne samo prema većoj razornosti nego i prema brojnim drugim tehnologijama koje osiguravaju preciznije pogotke s veće udaljenosti i to u najosjetljivije dijelove vozila. Potreba za sve boljom zaštitom, tj. za sve više oklopa, dovela je do vozila koja dostižu krajnju granicu praktične uporabljivosti zbog velike mase i dimenzija. Primjerice, masa zadnjih inačica američkog tenka Abrams prelazi 70 tona. Kako sve deblji oklop povećava masu vozila, potreban je i jači pogonski sustav koji onda troši više goriva, zahtijeva više održavanja, dakle, skuplji je. Isto tako, debljina oklopa bitno utječe na rast siluete vozila, što statistički povećava vjerojatnost pogotka. Sve to utječe i na mobilnost postrojbi jer se takva glomazna vozila teže prebacuju na bojište: zahtijevaju sve jače labudice i sve bolje ceste, šire tunele, više nadvožnjake, jače mostove itd. Protivnik zbog toga lakše predviđa rute njihova kretanja.

Barem privremen spas i ublažavanje te spirale rasta mase i dimenzija oklopnih vozila nudi se kroz razvoj aktivnih sustava zaštite, koji je omogućen eksponencijalnim rastom digitalne računalne tehnologije i minijaturizacijom elektronike. Osnovni princip rada aktivnih sustava svodi se na otkrivanje i presretanje protuoklopnih projektila s pomoću protuprojektila ili usmjerenih eksplozija. Najjednostavnije rečeno, to su svojevrsni minijaturni PZO proturaketni sustavi. Začetnik je takvih sustava bio Sovjetski Savez, no do danas je njihov razvoj najviše odmaknuo u Izraelu. Zbog toga izraelski sustavi Trophy i Iron Fist danas gotovo dominiraju na svjetskom tržištu, no i drugi imaju projekte vrijedne pažnje.

Sovjeti prvi, Rusi nastavljaju

Prvi aktivni sustav zaštite vojnih vozila uveden u operativnu uporabu bio je sovjetski Drozd, razvijen 1970-ih. Imao je radarsku antenu, po dvije lansirne cijevi kalibra 107 mm sa svake strane kupole tenka, pripadajuće streljivo te veliko kućište s upravljačkom elektronikom koje se nalazilo na stražnjoj strani kupole. Sustav je reagirao na ciljeve koji se kreću brzinom između 70 i 700 m/s te je lansirao streljivo na vrijeme za aktivaciju kad je ciljani projektil na otprilike sedam metara od tenka. No, prilično je ograničen, može presretati samo ciljeve koji dolaze unutar polja od 60 stupnjeva ispred prednje strane kupole tenka. Streljivo Drozda ima fragmentiranu bojnu glavu koja pri detonaciji stvara gusti zastor trogramskih krhotina i tako uništava dolazeći projektil. Drozd je uporabljen tijekom sovjetske intervencije u Afganistanu i to navodno s 80-postotnom učinkovitošću u presretanju RPG projektila, međutim nije bio popularan zbog velike kolateralne štete za vlastito pješaštvo u blizini tenka. Stoga dugo nije korišten, no poznato je da je izvezen u Kinu i na Bliski istok. Razvijena je i inačica Drozd 2, koja je pokrivala 120 stupnjeva prednje polusfere kupole s pomoću dva radara i imala više lansera. Trebala je naći primjenu na tenku T-80U, ali to nije zaživjelo.

U Rusiji je 1990-ih razvijan sustav Arena. Dio koji najviše upada u oči jest radarski podsustav u obliku okomitog cilindra koji se postavlja na gornju plohu kupole tenka ili borbenog vozila pješaštva. Streljivo je raspoređeno na bočnim stranama kupole, u kasetama koje izgledom podsjećaju na blokove nakošenog reaktivno-eksplozivnog oklopa. Arena, prema službenim podacima proizvođača, tvrtke KBM, ima masu između 1000 i 1300 kg te pokriva zonu od 270 stupnjeva. Presreće, kao i Drozd, ciljeve brzine između 70 i 700 m/s koje otkriva na udaljenosti od oko 50 metara uz vrijeme reakcije, tj. od otkrivanja cilja do ispaljenja streljiva, od 0,07 sekundi. Može djelovati protiv više istodobnih prijetnji, a opasna zona za pješaštvo iznosi između 20 i 30 metara u radijusu oko branjenog vozila. Međutim, ruska vojska nije taj sustav nikad uvela u naoružanje, vjerojatno zbog financijskih rezova koji su u Rusiji 1990-ih zahvatili obrambeni sustav. U skladu s tim, ni izvozni napori nisu urodili plodom.

Najnoviji ruski tenk T-14 Armata, koji nikako da uđe u serijsku proizvodnju i pravu operativnu uporabu, trebao bi biti opremljen sustavom Afganit. O njemu se malo zna, ali čini se da je koncepcijski prilično nalik na Drozd 2 i nije nemoguće da je izravan nastavak njegova razvoja. Naime, raspolaže s četiri radara integrirana u kupolu, koji pokrivaju svih 360 stupnjeva oko tenka. Za kinetičko djelovanje zaduženo je pet fiksnih cijevnih lansera raspoređenih u podnožju bočnih strana kupole koji pokrivaju otprilike 60 stupnjeva sa svake strane kupole. Pretpostavlja se da je Arena integrirana s obrambenim “mekim” (soft-kill) sustavom zadimljavanja i ometanja protuoklopnih projektila. Prema ruskim izvorima, Afganit može uspješno djelovati čak i protiv kinetičkih potkalibarnih topničkih projektila. Borbeno oklopno vozilo T-15, još jedna izvedenica Armate, također ima Afganit s tim da je kod njega raspoređen po tijelu podvozja vozila.

Ukrajinsko-turska veza

Početkom 2000-ih ukrajinska tvrtka Mikroteh počinje razvijati modularni sustav Zaslon. Čine ga kutijasti elementi koji se jednostavno mogu rasporediti po vozilu. Svaki od njih ima jednu ili dvije izvlačive cijevi u kojima se nalazi jednostavni radar (radi u frekvencijskom pojasu X) te bojna glava. Naravno, tu je i kontrolna konzola koja ide u vozilo. Princip rada je da se “kutije” sustava Zaslon aktiviraju, tj. cijevni dio izvuče se prilikom ulaska u opasnu zonu. Radar na vrhu cijevi pretražuje perimetar od oko 2,5 metra od vozila te po okomici od tla do 20 stupnjeva iznad horizonta. Po otkrivanju cilja na otprilike osam do deset metara aktivira bojnu glavu koja djeluje predefiniranim krhotinama linearno u krug paralelno sa stranama vozila. Raspon brzine ciljeva protiv kojih Zaslon može djelovati je između 70 i 1200 m/s, a vrijeme reakcije iznosi između jedne i dvije milisekunde. Bojna glava relativno je jaka te zahtijeva sigurnosni razmak od velikih 400 m. Pojedine module moguće je isključiti u koordinaciji s kretanjem vlastitog pješaštva u blizini vozila. Kako je spomenuto, moduli Zaslona dolaze u konfiguraciji s jednim ili dva cijevna elementa, pri čemu je drugi moguće aktivirati oko pet sekundi nakon detonacije prvog. Masa tih modula kreće se, ovisno o konfiguraciji, između 50 i 130 kg.

Zaslon isprva nije postigao tržišni uspjeh iako je postojao stanoviti interes Poljske i Indije. No, Turska početkom 2018. objavljuje da je odabrala baš taj sustav, doduše u domaćoj inačici pod nazivom Akkor Pulat. Za vojsku je žurno nabavljala čak 120 sustava. Naime, nabavu su potaknula loša iskustva u borbama na sjeveru Sirije, tj. velika ranjivost turskih tenkova M-60A3 i Leopard 2A4 te u nešto manjoj mjeri moderniziranih M-60T, koja je i medijski bila prilično praćena. Odabir ukrajinskog sustava rezultat je zadovoljenja zahtjeva za kvalitetu i tražene učinkovitosti. Međutim, Turska bi zbog političkih okolnosti teško mogla nabaviti takve sustave iz drugih zemalja koje su najdalje otišle u razvoju, prije svega Izraela.

Turska inačica koju proizvodi Aselsan koristi lakše i jednostavnije jednostruke module s fiksiranim cijevnim elementom. To povećava izloženost sustava različitim oštećenjima, no smanjuje njegovu kompleksnost. Tipičan raspored na turskim tenkovima obuhvaća po dva modula na svakom boku i po jedan na prednjoj i stražnjoj strani tijela tenka.

Trofejni Izraelac

Zapadno tržište bez premca drže dvije izraelske tvrtke: Rafael sa sustavom Trophy, koji je doživio primjenu ponajviše na tenkovima; te Elbit s Iron Fistom, pogodnijim za nešto lakša vozila. Njihov je razvoj potaknulo neugodno iskustvo izraelske vojske iz Drugog rata u Libanonu 2006. godine, kad su protivničke snage masovno rabile moderne protuoklopne sustave.

Rafael je ugovor za razvoj Trophyja dobio već 2007., njegova je operativna uporaba počela 2009., a uskoro se i dokazao u stvarnim borbenim situacijama. Tako je, od “vatrenog krštenja” 1. ožujka 2011. na granici pojasa Gaze do danas, barem prema poznatim informacijama, Trophy pokazao 100-postotnu učinkovitost, što u pojedinačnim incidentima, što u intenzivnim operacijama, pa i protiv modernih protuoklopnih sustava kao što je ruski Kornet. Stoga ne čudi da je Trophy, u svrhu zaštite tenkova, postao prvi izbor najzahtjevnijih kupaca. Dosad je integriran na sve osnovne tipove zapadnih tenkova osim francuskog Leclerca. Dakle, osim što je masovno, s više od 1500 kompleta, ugrađen na domaće Merkave 3 i 4 (i teške oklopne transportere Namer), odabrala ga je i Američka kopnena vojska za svoje Abramse, Njemačka za Leoparde 2, a Ujedinjeno Kraljevstvo za modernizirane Challengere 3. Kako bi podupro sva ta tržišta, Rafael se udružio s drugim velikim imenima vojne industrije. Za američko tržište počeo je suradnju s Leonardom, a u Europi s tvrtkama General Dynamics European Land Systems i Krauss-Maffei Wegmann, s kojima je u studenom 2021. najavio osnivanje konzorcija EuroTrophy baziranog u Njemačkoj.

Osnovna inačica tog sustava nazvana Trophy HV razmjerno je glomazna, s ukupnim volumenom sastavnica od 0,69 m³ i mase 820 kg. Stoga je primarno namijenjena tenkovima. Razvijena je i kompaktnija inačica Trophy VPS (koristi se i naziv MV) mase 480 kg i volumena 0,29 m³. Ona je usvojena za Namer u konfiguraciji borbenog vozila pješaštva i integrira se u njegovu daljinski upravljanu kupolu. Obje inačice zahtijevaju električno napajanje prosječne snage 980, odnosno vršne snage 3750 W. Svojedobno je razvijena i koncepcijski različita inačica Trophy LV za laka vozila, ali čini se da se od nje odustalo.

Precizna paljba

Komponente sustava Trophy sastoje se od radara Elta EL/M-2133 s četiri antene, računalno-upravljačkog podsustava te dva zakretna lansera s vezanim automatskim punjačima i štitovima za posadu u slučaju da je posada na oknima. Tu je i streljivo, za koje je procijenjeno da ne prelazi pet-šest komada po lanseru. Streljivo je u obliku ploče koja pri detonaciji stvara uzak, precizno usmjeren snop sastavljen od nekoliko eksplozivno formiranih projektila. Pogađajući cilj, oni u većini slučajeva ne izazivaju njegovu eksploziju pa je tako osigurana razumna zaštita od kolateralne štete. Rafael navodi da sustav može djelovati protiv svih vrsta projektila s kemijskim bojnim glavama, tj. eksplozivom, te pokriva svih 360 stupnjeva oko vozila po horizontali. Naveden je i “visoki kut” po elevaciji, no on vjerojatno nije dovoljan za obranu od projektila koji napadaju odozgo po strmoj putanji. Posebno je korisna sposobnost Trophyja ignoriranje projektila za koje procijeni da neće pogoditi vozilo, ali i računanje položaja lansiranja projektila. Informaciju o potonjem prosljeđuje ciljničkom sustavu vozila i sustavu za upravljanje bojištem, tj. drugima u postrojbi. Moguće je i uvezivanje Trophyja sa sustavima “meke” zaštite vozila, tj. sustavima ometanja protuoklopnih vođenih projektila i sustavima zadimljavanja.

Prvo neuspjeh, a onda…

Drugi je uspješan izraelski sustav − Iron Fist − razvila tvrtka IMI Systems, koju je u međuvremenu kupio Elbit. Sustav je razvijan paralelno s Trophyjem. Premda je pokazao dobre rezultate na ispitivanjima, Izraelske obrambene snage isprva ga nisu odabrale. Kasnije je odabran za modernizaciju nizozemskih borbenih vozila pješaštva CV9035 te za američki Bradley, a 2020. ipak ga je uzela i izraelska vojska. Iron Fist, kao i Trophy, ima dvije inačice, lakšu i težu, s tim da su obje kompaktnije i lakše od Trophyja te pogodnije za lakša oklopna vozila. Lakša inačica, Iron Fist Light Decoupled, može se integrirati i na laka oklopna vozila kao što je Oshkosh L-ATV (JLTV) mase 10 tona i upravo je tu inačicu izraelska vojska odlučila postaviti na svoje oklopljene buldožere D9, pa i na nova borbena oklopna vozila na kotačima Eitan pogona 8×8.

Senzorski dio sustava sastoji se od radara i infracrvenih optičkih senzora, što omogućuje trostruki način detekcije prijetnje. Prvi je detekcija pokreta radarom, drugi je detekcija bljeska kod lansiranja projektila s pomoću infracrvenog sustava, a treći otkrivanje infracrvenog potpisa projektila u letu. U sustav uobičajeno idu dva zakretna lansera po azimutu i dva po elevaciji s po dvije cijevi, tj. dva streljiva. Streljivo je omanji projektil čija bojna glava primarno djeluje tlakom eksplozije, tj. udarnim valom kojim lomi i skreće cilj uz minimalno stvaranje krhotina. Osim što smanjuje opasnost od kolateralne štete, takva bojna glava Iron Fistu omogućuje djelovanje protiv superbrzih kinetičkih potkalibarnih projektila. Neće ih uništiti, ali može ih u stanovitoj mjeri skrenuti i destabilizirati i time smanjiti njihov učinak. Iron Fist može se, kao i Trophy, uvezati sa sustavima upravljanja bojištem te “mekim” protumjerama.

Američki odabir

Integracija aktivnih sustava obrane s vozilom nije jednostavna, posebice kad se ne radi o novodizajniranim vozilima koja imaju osigurane preduvjete za te sustave. To najbolje potvrđuje slučaj Američke kopnene vojske. Ona je 2016. odlučila pronaći brzo prijelazno rješenje aktivne obrane za svoja glavna borbena oklopna vozila: tenk Abrams, borbeno oklopno vozilo na kotačima Stryker i borbeno vozilo pješaštva Bradley. Kako bi se smanjio rizik i osigurala brza integracija sustava, odabrana su postojeća rješenja “s police”. Odluka je pala na Trophy za Abrams i Iron Fist za Bradley, a za Stryker priliku je dobila domaća tvrtka Artis sa sustavom Iron Curtain.

Integracija Trophya na Abrams i testiranje te kombinacije prošli su bez većih problema premda su na kupoli tenka bile potrebne određene izmjene. Naime, njezin se balans mijenjao zbog dodavanja gotovo tone opterećenja (tolika je masa Trophyja). Amerikanci su zabilježili nemogućnost ručnog zakretanja kupole pri nagibu tenka većem od pet stupnjeva te probleme pri pogonjenom okretanju kupole pri nagibu većem od osam stupnjeva. Zanimljivo je primijetiti da Abrams, za razliku od drugih suvremenih tenkova, još uvijek koristi hidraulički sustav okretanja kupole, a ne električni.

Što se tiče performansi i pouzdanosti, Trophy se na testiranju pokazao odličnim i, primjerice, obranio tenk u svih 48 testnih pokušaja “uništenja”. Na koncu, pokrenuta je serijska ugradnja na Abramse i dosad su sustavom opremljene četiri brigade. Međutim, situacija s druga dva sustava nije išla tako glatko. Za početak su sredstva za njihovo testiranje odobrena s oko pola godine zakašnjenja, a s početkom integracije i testiranja počeli su i problemi. U ljeto 2018. odustalo se od sustava Iron Curtain jer se pokazao manje zrelim nego što se prvotno očekivalo. Američka kopnena vojska namjerava ove godine testirati Trophy i njemački StrikeShield kao opcije za Stryker.

Integracija Iron Fista u Bradley također se pokazala vrlo zahtjevnom, ali ipak izvedivom. Naime, vozilo u inačici M2A3 nema dovoljno električne energije za opskrbu tog sustava pa je za potrebe projekta vojska morala uzeti komponente, tad u razvoju, za buduću nadogradnju Bradleyja na standard M2A4. Nakon što je osigurana integracija s vozilom, počela su testiranja, ali javili su se problemi sa samim Iron Fistom. Koliko je poznato, problem je bio s internim sustavom distribucije njegova napajanja. Na kraju je problem otklonjen i testiranja su uspješno nastavljena te se planiralo pokretanje serijskog instaliranja u sklopu same modernizacije Bradleyja na inačicu M2A4. Međutim, zbog smanjenja proračuna opremanje Iron Fistom odgođeno je i tek će naknadno biti ugrađivan na vozila.

Njemački izazivač

Ako bi netko na tržištu mogao ugroziti spomenutu izraelsku dominaciju, to bi mogao biti njemački Rheinmetall sa sustavom StrikeShield. Njemačka vojska ga, istina, nije (još) odabrala, ali naručila ga je Mađarska, kao dio opreme za borbeno vozilo pješaštva Lynx, čiji je također prvi kupac (opširnije u tekstu Potpuna modernizacija Mađarskih obrambenih snaga, HV br. 645). Svjetski uspjeh tog sustava vjerojatno će umnogome ovisiti o tome kakvim će se pokazati na planiranim testiranjima Američke kopnene vojske.

Atraktivnost StrikeShielda leži u tome da se radi o sustavu koji objedinjuje aktivnu i pasivnu zaštitu te se montira na vozilo kao i modularni pasivni ili eksplozivno-reaktivni oklop. Njegovi moduli debljine nešto manje od 150 mm iznad “klasične” oklopne ploče imaju sklopove aktivne zaštite koje čine radari, optički senzori te samo streljivo. Moduli se mogu postaviti tako da su okrenuti i prema gore te time brane od projektila koji napadaju odozgo. Radari su malog dometa, svega tridesetak metara. Međutim, sustav ima iznimno veliku brzinu reakcije pa može presresti projektile ispaljene i s deset metara udaljenosti od vozila. Uvjetno rečeno, prednost je slabijeg radara u tome da je jeftiniji, zahtijeva manje električne energije i slabije ga zamjećuju sustavi za elektroničko ratovanje zbog svega 1 W izlazne snage. S druge strane, treba ih više za zaštitu jednog vozila. Prema Rheinmetallovu promomaterijalu, komplet za Lynx ima 15 radara, 35 optičkih senzora te 33 komada streljiva. Rheinmetall tvrdi i da je uspješno proveo ispitivanja svojeg sustava i protiv kinetičkih potkalibarnih projektila.

Protumjere, slabe strane, dopuna oklopu

Osnovna je protumjera protiv aktivnih sustava obrane − zasićenje. Tu se ne misli na istodoban napad iz različitih smjerova zato što je većina aktualnih sustava adekvatno opremljena za te situacije. Misli se na mogućnost uzastopnih napada iz istog smjera koji ne dopuštaju sustavu dovoljno brzo punjenje novog streljiva, ili djelovanje prvog streljiva “skriva” dolazak sljedećeg projektila. Upravo taj pristup primijenili su Rusi kod samohodne inačice POVRS-a Kornet, koja može istodobno upravljati dvjema raketama ispaljenim u kratkom vremenu, s tim da idu jedna iza druge po jednoj ciljničkoj crti.

Razmatrajući slabe strane aktivnih sustava obrane vozila možemo ih sumirati na upitnu sposobnost obrane od potkalibarnih projektila, na to da većina sustava ne pokriva gornju polusferu vozila, da imaju ograničen broj streljiva i da mogu biti opasni za vlastito pješaštvo u blizini vozila. Nadalje, ti sustavi razmjerno su osjetljivi na oštećenja, pogotovo njihovi senzori. Zato su, na primjer, ranjivi na djelovanje topničke vatre. U pravilu zahtijevaju dosta električne energije, što otežava integraciju u vozila. Usto, zbog radarskih emisija imaju elektronički potpis koji može otkriti položaj vozila. Na kraju, tu je i cijena: kompleti StrikeShielda za 209 vozila Lynx stoje Mađarsku 140 milijuna eura, tj. malo manje od 700 tisuća eura po kompletu. Planirana nabava 154 kompleta Iron Fista s popratnim streljivom te potporom za Bradleyje Američke kopnene vojske iznosila je 122,2 milijuna dolara, tj. oko 800 tisuća dolara po kompletu.

Zbog svega navedenog, aktivni sustavi obrane vozila, barem zasad, nisu puno pridonijeli smanjenju potrebe za klasičnim oklopom, a stoga ni “obuzdavanju” mase i gabarita vozila. Ipak, oni znatno podižu vjerojatnost preživljavanja vozila, posebice pri prvom kontaktu s protivnikom. Daljnji razvoj tih sustava mogao bi ići u smjeru proširenja uloge i na obranu od malih besposadnih letjelica i tzv. lutajućeg streljiva, čija će prisutnost na modernim bojišnicama biti masovna.

Tekst: Vedran SLAVER