Ministarstvo hrvatskih branitelja i ove je godine raspisalo natječaj za najbolju priču o Domovinskom ratu, na koji se i ovaj put javio velik broj učenika. I ovaj, peti po redu natječaj, pokazao je zanimanje djece za tematiku vezanu uz Domovinski rat, što je još jedna potvrda ovog iznimno poticajnog projekta. Za razliku od dosadašnjih, ovogodišnji natječaj dao je priliku i učenicima srednjih škola iz Bosne i Hercegovine koje izvode nastavu prema nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku. U ovom broju donosimo prvu od ukupno sedam pohvaljenih priča učenika iz Bosne i Hercegovine

U Kraljevstvu Šest Baklji, što okupljaše šest šuma, već dugo se komešao nemir mračan i neugodan. Srebrni orlovi dvoglavi oduvijek sjeđaše na višoj stolici i željaše više. Smatrahu kako im to više pripada. Letješe blizu suncu, i poželješe postati suncem. Htjedoše sve u svojim pandžama i zavinutim si kljunovima Skovaše plan, a svaku zamisao suživota s drugim zvijerima, šumskim im susjedima, zabarikadiraše balvani mržnje, teški i krupni. Puzajući prvo napadoše najmanje stanovnike luške. Protjeraše ih i zauzeše njihove domove. Bježahu jedni i pobjegoše; bježahu drugi, ali pobjeći uspješe do šume svetih tek njihove duše; treći pak stadoše želeći se boriti, ali vatri iz orlovljih grla ne bijahu dorasli. Goraše sunce početkom proljeća, gorahu stomaci moći gladni dvoglavih orlova. Ne puze više, ne vuku se po tlu, već raširiše krila i oblije­ćahu uokolo. Paljahu, spaljivahu, zapališe sve. Bijaše ubijen prvi član policije šumske, a rođen iz pepela očaja i straha, poput feniksa, bijes u srcima.

U susjednoj šumi, što ju ova bijaše obgrlila, stanovnici izgubiše vid, srce im posta slijepo. Ne mogaše protiv orlova jer ne bjehu dovoljno jaki pa se okrenu protiv slabijih što ne nosaše zelenu maramu. Nije njihov rat rekoše, a ravno sve bješe od plamena grkljana koji htjede Veliku Šumu svoju.  Skok na neprijatelja, ipak isplaniraše u susjednoj šumi jer ne bijahu tamo samo orlovi i zelenaši, bijahu i šumarci čili, vješti, za boj spremni i u boju već usidreni. Vukov grad pretrpje ponajviše. Stanovnici, nedužne ovčice, boriše se kao vukovi i porazu odolije­vahu. Ta, ne zna se jesu li vukovi u janjećoj, ili pak janjci u vučjoj koži. Stojaše hrabro, i kada im sve bješe oduzeto. Oduzeti kaniše orlovi ne samo sadašnjost i budućnost, već i prošlost, sve u ime Velike Orlovske Zemlje. Šuma to ne bijaše kadra dozvoliti.  Sedmoga dana listopadnog mjeseca obrušiše se orlovi nad dvorom šumskim i ne mogaše više šuma u Kraljevstvu ostati. Proglasi se sljedećega dana neovisnom, svojom, slobodnom. Odluči kako više neće trpjeti, već stati na bojište. I gubljaše šuma, gubljaše, ali stisnuše se desnice vojnika divljih srca – tigrova, kuna, pauka, sokolova, vukova, puma… Sloga, ljubav i zajedništvo put je kojim koračaše. Odlučiše biti omega ovom tiranstvu i alfa sutrašnjem danu. Započeše otkos zlotvora. Poput orkana mu slomiše slavu. Kao bljesak snijega zime i sunca ljeta zaslijepiše okrutnu pticu. Kumovaše grom i oluja na vjenčanju poraza i dvoglava orla. Konačnim maestralnim udarcem, s juga potezom, šah-matirali su neprijatelja. I tako pade dvoglavi orao srebrni što visoko bijaše letio. Visoko je letio i još niže pao. Nije, valjda, vidio one što činiše mu se mravima, termitima iz nebeskih prostranstava, a sada je od istih, tu na tlu, manji… Ugasnuše se baklje i nestade Kraljevine. Svaka sada baklja imade novo obličje, a šuma što prolijevaše grimiz za znak si uzme šahovnicu s poljima krvi i slobode. Postade svoja i predivna.

Natalija Pavlović, učenica 3. razreda Katoličkog školskog centra “Don Bosco” Žepče