Uporaba sile je oduvijek bila pojava koja je pratila ljudsko društvo. Razvoj društva permanentno je slijedio razvoj sredstava i metoda uporabe sile, a njihov osobito sofisticirani razvoj kategoriziran je ulogom države, kao najvažnijeg oblika političke i administrativne organizacije društva

Povijest ljudske civilizacije je u tolikoj mjeri ispunjena silom i nasiljem da se može zaključiti kako je u povijesnom hodu i čovjeka i naroda nasilje neprekidna popratna pojava, uzrok i pretpostavka njegova opstanka i iščeznuća. Doduše, nasilje i sila općenito prate povijesni razvoj ljudskog društva, no ne mogu biti pretpostavkom njegovog opstanka, jer sila je produkt sukoba interesa koji nastaje isključivo kao društvena, a ne biološka kategorija. Hipotetički, rješavanjem sukoba interesa nenasilnim putem i sredstvima, nestala bi potreba za silom kao društvenom kategorijom, međutim, još uvijek za njezino isključenje (kao najgrubljeg instrumenta rješavanja društvenih antagonizama) iz društvenog života, nije dovoljna samo neodređena etička osuda, već i neposredna, adekvatna konkretna akcija. Drugim riječima, za odvraćanje od uporabe sile, jedino je učinkovita suprotstavljena sila, identična ugrožavajućoj. Ovakav zaključak je sukladan Hobbesovoj teoriji “prirodnog stanja” o zlu biološki ukorijenjenom u čovjeku koje ga “tjera na rat svakog protiv svih”. U tom kontekstu, “kada se ljudi late oružja, odbacuju svako poštovanje božanskih i ljudskih zakona, kao da im je od tada odobreno, bez ikakvog suzdržavanja, činjenje svakojakih zločina” (H. Grotius).

Neki primjerci tipičnih lovačkih pušaka sačmarica, najmasovnijeg lovačkog oružja – “položara” ili “duplonka”(prva odozgo), “bokerica” (četvrta odozgo) i poluautomatske sačmarice
Uporaba sile unutar organizirane društvene zajednice, uglavnom je klasificirana kao kriminalna djelatnost i borba protiv nje, ili rat kao kompleksni sukob u kojem se masovno i organizirano primjenjuje oružano nasilje i vodi oružana borba. Suvremena teorija i praksa totalnog rata (koji doslovno angažira svekolike raspoložive resurse jedne države ili nacije protiv koje se takav rat pokreće), zahtijeva masovnu primjenu oružja raznih vrsta i namjena, kako bi se mogao uspješno voditi i rezultirati pobjedom. Sukladno tome, većina država je razvila i opremila svoje oružane snage odgovarajućim sustavima naoružanja i ratne tehnike, međutim, povijest pokazuje da u velikom broju ratnih sukoba, jedna od zaraćenih strana nije imala dovoljno naoružanja i vojne opreme. Uglavnom se radilo o oslobodilačkim i antikolonijalnim ratovima, revolucionarnim ustancima i sličnim društvenim procesima, nastalim kao produkt složenih političkih previranja i masovnih narodnih pokreta. Takvih sukoba je bilo tijekom cijelog povijesnog razvoja ljudske civilizacije (npr. robovski ratovi u rimskoj imperiji, seljački ustanci u srednjem vijeku i sl.), a nakon II. svjetskog rata osobito su karakteristični u raznim lokalnim i ograničenim ratovima. Krajem XX. i početkom XXI. stoljeća uglavnom se i vode ratovi u kojima je jedna od strana u sukobu organizacijski, tehnički i logistički znatno inferiornija, zbog čega mora prilagođavati načela borbenih djelovanja okolnostima u kojima se realiziraju (najsvježiji primjer je upravo naš Domovinski rat). Za agresorsku stranu oni obično imaju obilježja lokalnog ili regionalnog sukoba, no, za branitelje imaju sve značajke totalnog rata, jer zahtijevaju krajnja naprezanja njihovih cjelokupnih resursa. U tom kontekstu, razumljivo je da će za obranu biti rabljena i ona sredstva koja nisu primarno za to namijenjena, uglavnom kao dopuna namjenskim (kojima se u takvim okolnostima obično raspolaže u nedovoljnim količinama).

Pojam “alternativnog” oružja
Patrona sa cjelovitom kuglom umjesto sačme – vrlo ubojito streljivo s iznimno jakim zaustavnim učinkom
Nedostatak vojnog oružja, namijenjenog i u skladu s time konstrukcijski riješenog upravo za ratovanje, zahtijevao je od slabije strane pronalaženje načina i mogućnosti učinkovitog suprotstavljanja bolje naoružanom protivniku. Sva sredstva i metode namijenjene tom cilju možemo nazvati “alternativnim oružjem”. Kako je ljudska imaginacija osobito snažna kada treba stvoriti sredstvo za uništenje drugog ljudskog života (što posebno dolazi do izražaja u neposrednoj ugroženosti – npr. ratnim djelovanjima), pod pojmom “alternativnog” oružja može se podrazumijevati čitav niz predmeta i alata iz svakodnevne uporabe (npr. običan čekić, kuhinjski nož, sjekira za drva i sl. mogu biti iznimno učinkovita oružja u određenim okolnostima), ali isto tako i složenih, na profesionalan način prerađenih oružanih sustava (npr. iz II. svjetskog rata poznat je vrlo jednostavni i jeftini pištolj za kratkotrajnu uporabu Liberator, kojeg su saveznici slali pripadnicima pokreta otpora u okupiranoj Europi. Zamisao je bila da se pomoću tog oružja onesposobi protivnički vojnik, od kojeg bi se uzelo njegovo vojničko oružje kao ratni plijen i koristilo se u daljnjim borbama. Vijetnamski rat je prikaz cijelog niza maštovitih klopki, kojim su se borci Vietkonga koristili u borbi s američkim snagama, dok su Amerikanci razvili nasljednika Liberatora tzv. Deer-gun za masovno naoružavanje pripadnika sajgonskog režima. U početnom razdoblju rata na prostorima bivše Jugoslavije, hrvatske snage su se koristile prerađenim meteorološkim /protugradnim/ raketama, kako bi na određeni način kompenzirale nedostatak topničkih oruđa, itd. itd).

Lovačke puške risanice (kuglare) opremljene optičkim ciljnicima. Mogu se rabiti kao alternativno (snajpersko) oružje praktično bez ikakvih preinaka
Da bi se mogla provesti potpuna sistematizacija svih “alternativnih” oružja, bilo bi potrebno znatno više prostora od raspoloživog, a sama struktura teme bi se neizbježno rasplinula u vrlo širokom području njezine razrade. Zbog toga je potrebno koncentrirati se na uski segment alternativnog oružja, koje je po svom konstrukcijskom rješenju vrlo slično vojnom, a u priličnoj mjeri je u uporabi kod određenog broja građana, kao što je lovačko, sportsko i trofejno oružje.

Lovačko oružje
Lovačko vatreno oružje je po svojim konstrukcijskim osobinama vrlo slično vojničkom, pa je razumljiva njegova masovna uporaba kao alternativa u gotovo svim dosadašnjim sukobima. Intenzivno je rabljeno i u ratu na prostorima bivše Jugoslavije praktično od svih zaraćenih strana, iako osjetno manje na srpskoj strani (zbog velike pomoći u vojnom naoružanju koje je srpskim pobunjenicima dostavljala JNA). Osnovna podjela lovačkog vatrenog oružja je na puške sačmarice i risanice (kuglare).
Uporaba sačmarica u borbenim uvjetima dosta je ograničena, zbog razmjerno malog dometa i balističkih osobina klasične lovačke sačme. Naime, najviše standardne lovačke sačme se izrađuje uglavnom u promjeru 2-4 mm, koja na udaljenosti većoj od 50 m teško može onesposobiti čovjeka, pogotovo ukoliko je rasap sačme velik (npr. kod pušaka bez tzv. čoka). No, uporabom streljiva za borbene sačmarice, koja se puni sačmom promjera 5-9,5 mm, u lovačkim puškama ili monolitnih kugli (npr. Brenneke) čini lovačke sačmarice vrlo opasnim borbenim oružjem u uvjetima bliske borbe. Pri tome čak nisu potrebne veće adaptacije oružja, jer se to streljivo proizvodi u kalibrima koji se rabe za lovačko oružje (problem se može pojaviti ukoliko se iz pušaka koje nisu za to namijenjene ili adaptirane, ispaljuje tzv. magnum streljivo. Radi se o streljivu sa znatno jačim barutnim punjenjima, koje projektile izbacuje većom početnom brzinom i kinetičkom energijom. Zbog toga su znatno veći pritisci i temperatura u cijevi, te ukupno naprezanje materijala od kojeg je oružje izrađeno, što može rezultirati njegovim oštećenjem i ozljedama strijelca).

Malokalibarska puška ruske proizvodnje, namijenjena rekreativnom gađanju i lovu na sitne štetočine. Uz određene preinake može se rabiti kao učinkovito alternativno oružje
S druge strane, uporaba lovačkih pušaka risanica je redovna i masovna pojava u gotovo svim oružanim sukobima, jer se to oružje po svojim tehničkim karakteristikama gotovo nimalo ne razlikuje od vojničkih pušaka repetirki. Slične su i balističke osobine lovačkog streljiva s vojničkom istih kalibara, zbog čega se lovačkim risanicama može učinkovito koristiti na istim razdaljinama kao i vojničke puške. Osim toga, većina lovaca takve puške oprema optičkim ciljnicima, koje vrlo precizno upucavaju uglavnom na daljine 100-200 m (iznimka su jedino puške s optičkim ciljnikom za lov u planinskom području koje se često upucavaju i na 250-300 m), što ih čini gotovo idealnim snajperskim oružjem, osobito pri borbama u naseljenom mjestu. Osnovni problem pri uporabi lovačkog oružja u ratnim uvjetima je velika raznolikost kalibara i vrsta streljiva, što znatno otežava opskrbu, pogotovo kada se takvim oružjem koriste pripadnici pokreta otpora i borbenih organizacija koji, u pravilu, nemaju potpuno definiran međunarodni legitimitet. Legalna međunarodna prodaja oružja i vojne opreme takvim pokretima dosta je ograničena i otežana, pa u skladu s tim i sve vrste streljiva (uključujući i lovačko). Uostalom, najsvježiji primjer je upravo rat u bivšoj Jugoslaviji, tijekom kojeg je međunarodna zajednica uvela embargo na uvoz oružja čak i kad su pojedine novonastale države međunarodno priznate i stekle punopravno članstvo u najvećim multilateralnim organizacijama.

Sportsko oružje
Osnovna namjena sportskog oružja je zabava i rekreacija, ili postizanje vrhunskih natjecateljskih rezultata, te je za te svrhe i konstrukcijski riješeno. U tom kontekstu, može se razvrstati prema shemi broj 1.

Uz lovačko, sportsko (posebno rekreativno) oružje je relativno široko rašireno kod civilnog pučanstva, posebno ukoliko se radi o malokalibarskom oružju (za koje su u velikom broju zemalja znatno blaži uvjeti koje mora zadovoljiti budući vlasnik, kako bi mogao dobiti odgovarajuću dozvolu). Zbog toga je dosta pogodno za uporabu u kriznim situacijama kao alternativa, dok se ne pruži mogućnost nabavke odgovarajućeg vojnog i policijskog oružja. Suvremeno sportsko oružje ima uglavnom iste elemente kao i vojničko, ali se od njega razlikuje po težini, dimenzijama, originalnim konstrukcijskim rješenjima mehanizma za okidanje, posebnim oblikom kundaka, rukohvata i ciljničkih sprava. Pri tome su tehnički zahtjevi koji se postavljaju pred natjecateljsko oružje, zbog potrebne visoke preciznosti, znatno složeniji od zahtjeva kojima mora udovoljiti oružje namijenjeno rekreaciji. U usporedbi s vojnim, sportsko oružje:
• je u prosjeku znatno preciznije i točnije (iznimka su vojne snajperske puške);
• obično ima složenije i osjetljivije ciljničke sprave;
• u prosjeku ima manji kapacitet spremnika za streljivo (npr. oružje za natjrcanje u preciznom gađanju je isključivo konstruirano za jedan metak);
• složenije je i preciznije izrade, s više ergonomski oblikovanih detalja, pa je zbog toga skuplje;
• ima osjetljiviji i složeniji mehanizam za okidanje;
• u prosjeku je teže i većih dimenzija.
Za razliku od lovačkog, sportsko oružje mora biti u većoj ili manjoj mjeri adaptirano, kako bi moglo poslužiti kao alternativa u kriznim i ratnim situacijama.
Streljačko oružje rabi se za rekreativna gađanja i u streljačkom sportu, a kako je najpribližnije vojničkom, može se lakše i u većoj mjeri prilagoditi za uvjete oružane borbe. Pri tome, najbrže i najlakše se adaptira velikokalibarsko oružje i puške za “trap” i “skeet” gađanja (sportske puške “trap” i “skeet” su u stvari klasične puške sačmarice, prilagođene tom tipu natjecanja, koje niti ne zahtijevaju posebne adaptacije, već se mogu rabiti jednako kao i lovačke sačmarice). Velikokalibarskim puškama je obično potrebno prilagoditi ciljničke sprave i povećati kapacitet spremnika za streljivo, dok na velikokalibarskim pištoljima i revolverima uglavnom nisu potrebne nikakve prilagodbe.

Natjecateljska zračna puška olimpijske razine. Zbog visoke specijaliziranosti i samim time posebnih tehničkih karakteristika, njezina preinaka u alternativno oružje praktično nije isplativa
Malokalibarsko oružje načelno zahtijeva veće konstrukcijske izmjene, jer je standardni metak za tu vrstu oružja (22 Long Rifle) preslab za borbenu uporabu, osim u slučajevima krajnje nužde. S druge strane, pojedini tipovi tog oružja su zbog svojih malih gabarita, a visoke preciznosti rabljeni za specijalne zadaće, gotovo bez ikakvih izmjena (u tu svrhu se najčešće rabe pištolji). Tako je kod izraelske tajne službe Mossad standardno oružje prigušena malokalibarska Beretta M-76, njemački BND često se koristi sportskom Berettom 948, dok američke specijalne snage rabe tri vrste malokalibarskih pištolja – “High Standard” HD, “Colt Woodsman” i “Ruger” Mk-2. Svojedobno se bivši sovjetski KGB za specijalne zadatke koristio natjecateljskim malokalibarskim pištoljem Margolin).
Zračno oružje je isključivo namijenjeno za sport i rekreaciju (osobito za vježbu u gađanju), a projektil se izbacuje snagom komprimiranog zraka, bilo zbog nagle kompresije koju vrši opruga ili iz ampule plina (najčešće CO2) pod pritiskom. Svojedobno je zračno oružje(nastalo je početkom XVII. stoljeća) bilo rabljeno za vojnu namjenu (npr. Girardonijeva puška), no, usavršavanjem vatrenog oružja, zračno sve više dobiva sekundarni značaj i razvija se kao jeftino sredstvo za uvježbavanje u gađanju. U tom svojstvu, zračno oružje je danas jako rašireno za potrebe obuke i vježbe u gađanju, kako u gotovo svim oružanim snagama, tako i civilnim streljačkim organizacijama (metak za zračnu pušku je jeftiniji od metka za vojničku 150-200 puta, a osim toga i zračna puška je od vojničke jeftinija u prosjeku nekoliko desetaka puta). Ukoliko bi se rabilo kao bilo kakvo alternativno oružje, moralo bi biti prerađeno u velikoj mjeri. Naime, standardna zračna puška kal. 4,5 mm izbacuje zrno (tzv. diabolo-kuglica) težine 0,5 g brzinom oko 120 m/sek i prosječnom snagom oko 7,5 J na ustima cijevi, što je daleko ispod parametara potrebnih za onesposobljavanje čovjeka. Da bi takvo oružje postalo borbeno uporabljivo, bilo bi nužno povećati kalibar cijevi i ležište metka, te gotovo u potpunosti promijeniti mehanizam, što bi bilo krajnje opasno, jer materijal od kojeg se izrađuje uglavnom nije predviđen za naprezanja pri ispaljivanju jakog streljiva. Zbog toga, bilo bi neekonomično i previše složeno od zračnog stvarati alternativno borbeno oružje, pa se to u načelu niti ne radi (npr. u ratu na prostorima bivše Jugoslavije upotrebljavano je sve i svašta u sukobima: od prastarih kubura, preko svih vrsta lovačkog i trofejnog, do najsuvremenijeg vojnog oružja, ali nije zabilježen niti jedan pokušaj prilagodbe zračne puške ili pištolja). Iznimka je uporaba zračnog oružja za ispaljivanje prilagođenog streljiva (igala ili strelica obično punjenih ili premazanih raznim otrovima), koje se može koristiti u pojedinim specijalnim akcijama.

Streličarsko oružje namijenjeno je za vježbu i natjecanje u gađanju lukom i strijelom ili samostrijelom, a u nekim zemljama dopušten je i lov tim oružjem. Suvremeni lukovi i samostrijeli su vrlo ozbiljno oružje, koje se bez ikakvih prilagodbi može rabiti u oružanom sukobu za borbu na malim udaljenostima. Snaga modernog luka (npr. sustava kompaund) kreće se od 40-75 funti, pri čemu izbacuje projektil (strijelu) brzinom 60-70 m/sek, što je dovoljno da na udaljenosti 40-50 m onesposobi protivnika. Samostrijeli su u prosjeku jače snage (125-180 funti). Pojedine oružane snage još uvijek rabe ovo oružje u specijalnim postrojbama, zbog njegove nečujnosti.
Ostalo sportsko oružje obuhvaća sve druge bacače projektila (ili potencijalne bacače), od kojih su kao alternativna oružja zanimljivi plinski pištolji i podvodne puške (podvodne puške su u stvari specifičan ribolovni alat, namijenjen za podvodni ribolov. Radi se o mehanizmu za izbacivanje projektila (harpuna) kojim podvodni ribolovac gađa ribu. Osnovna podjela je po načinu davanja kinetičke energije harpunu na puške na gumu, puške na oprugu i puške na komprimirani zrak. Njihova snaga ovisi o veličini i načinu izbacivanja projektila). Plinski pištolji rabe se kao signalno i startno oružje, ali uz određenu prilagodbu mogu se kratkotrajno koristiti za izbacivanje projektila (slično kao pištolji Liberator ili Deer-gun iz II. svjetskog rata).
Podvodne puške se mogu rabiti kao alternativno oružje u krajnjoj nuždi, zbog kratkog dometa i prilično velike nepreciznosti. No, njihova velika snaga (osobito izvan vode) i konstrukcija harpuna, omogućavaju nanošenje vrlo ozbiljnih ozljeda i gotovo trenutačno izbacivanje protivnika iz borbe, što ih čini alternativnim oružjem za kojeg nisu potrebne nikakve prilagodbe. U primorskim krajevima podvodne puške su dosta raširene, jer za njihovo posjedovanje, u velikom broju zemalja, nije potrebna nikakva dozvola ili registracija.

Trofejno oružje
Pod tim pojmom podrazumijeva se povijesno oružje ili njihove replike, čija uporabna vrijednost je istekla ili su zastarjelog mehanizma. Najčešće se radi o raznim primjercima oružja iz proteklih ratova (I. i II. svjetski, Balkanski ratovi i sl.), te oružju iz pojedinih povijesnih razdoblja (kubure, puške “šišane”, muskete i dr.). U principu, takvim oružjem se u malom broju može koristiti za namjenu zbog koje je prvobitno napravljeno, a u još manjem broju je njegova uporaba sigurna. No, kako je u ratnim okolnostima dobra svaka cijev iz koje može izletjeti zrno, tako je i trofejno oružje rabljeno u gotovo svim ratovima (u početku rata na prostorima bivše Jugoslavije, srpska strana se planirano koristila trofejnim i zastarjelim oružjem iz skladišta bivše Teritorijalne obrane, naročito kratke strojnice Thompson M-1 i Špagin PPŠ-41, te strojnice M-53 i MG-42 “Šarac”, kako bi time prikazala “spontanost” oružanog ustanka u kojeg je krenuo “goloruki narod”, pa se koristi onim čime može i što mu se nađe pri ruci. Taj “dokaz” trebale su pojačati i predstave s krađom trofejnog oružja u Titovoj Korenici iz Spomen-doma “6. ličke divizije” i raznih muzeja u mjestima na kriznom području. Ostale strane koristile su se trofejnim oružjem iz stvarnih potreba).

Kratka strojnica “Thompson” M-1. Veteran iz II. svjetskog rata, ali u širokoj uporabi i tijekom našeg Domovinskog rata (osobito u početnom razdoblju)
Sudbina trofejnog oružja kao alternative u suvremenim ratnim uvjetima je kao i već navedenih pištolja Liberator i Deer-gun – obično se radi o jednokratnoj upotrebi, tj. onesposobiti protivnika i uzeti njegovo oružje s kojim se nastavlja borba. Zbog toga, trofejno oružje koje je u većoj ili manjoj mjeri zastupljeno u početku sukoba, tijekom njegovog razvoja naglo gubi na značaju, jer se zamjenjuje suvremenim vojnim naoružanjem.

Zaključak
Ovim tekstom razrađena je samo jedna od bezbrojnih mogućnosti uporabe raznih predmeta, inače nevojnog karaktera, za uporabu u oružanim sukobima. U ovom slučaju, radilo se o oružju i raznim bacačima projektila, koji se relativno lako mogu transformirati za vojne potrebe, no, postoje široke mogućnosti uporabe raznih predmeta, koji su u principu vrlo daleko od pojma “oružje”, pogotovo vojnog. Njihova temeljita obrada teško da bi stala i u deblju knjigu, što ne govori samo o tehnici kao takvoj već ponajprije o stanju i dosezima ljudskog uma, što uvelike zalazi u područje psihologije i sociologije ljudske vrste. Naime, čovjek se od zvijeri razlikuje i po tome što je razvio bezbroj tehnika, načina i mogućnosti oduzimanja života pripadniku svoje vrste, dok zvijeri to rade samo iznimno, a svojim ubilačkim oružjem (koje im je priroda dala) koriste se uglavnom na životinjama koje im predstavljaju prirodnu hranu. Dakle i razlog zbog kojeg zvijer ubija drugu životinju vrlo je jednostavan, dok su razlozi zbog kojih čovjek ubija čovjeka vrlo složena politička, sociološka i filozofska kategorija, često toliko nerazumljiva da ulazi u sferu imaginacije. Uostalom, u oružanom sukobu razlozi više i nisu bitni. Treba preživjeti!

Marinko OGOREC