Američka kopnena na putu transformacije

Američka kopnena vojska sudjeluje u operacijama zadnjih osam godina, a pokušaji da uravnoteže obveze u Iraku i Afganistanu s ambicioznim planom modernizacije, premašuju njihove mogućnosti

Američka kopnena vojska (US Army) nastavlja obavljati postavljene zadaće unatoč teškim izazovima: sudjelovanje u dvije misije, obje traju duže nego Drugi svjetski rat, pokušavajući istodobno provesti sveobuhvatnu transformaciju oružanih snaga, najveću u njihovoj povijesti. Problemi s kojima se susreću su brojni: od premorenih, nemotiviranih djelatnika, problema s popunom snaga, zastarjelom opremom, nedovršenim doktrinama…

Na sastanku Udruženja Američke kopnene vojske (AUSA- Association of United States Army) održanom u siječnju 2008. general George Casey, načelnik stožera kopnene vojske SAD-a, rekao je kako je današnja vojska neuravnotežena te dodao da će trebati minimalno četiri godine da se vojska ponovno stabilizira. Vođen predviđanjima kako će se postojeći konflikti diljem svijeta dugoročno nastaviti barem sljedećih deset godina, američki ministar obrane Robert Gates je odobrio je plan modernizacije vrijedan 2,8 milijardi dolara kako bi se ubrzalo povećanje Američke kopnene vojske.

Početak transformacije započeo je nakon povlačenja većeg dijela američkih snaga iz Iraka sredinom 2009. godine. Od svih koalicijskih snaga u Iraku, SAD je ponio najveći teret borbe i imao najveće gubitke. Od ljeta 2003. godine provodili su tešku, skupu i frustrirajuću protu-pobunjeničku borbu (COIN – Counter-Insurgency) za koju poslane snage nisu bile dostatne, spremne, ni opremljene. Provedba zadaće je dodatno bila otežana uvjetima na terenu, uključujući jezik, vjerske i plemenske običaje o kojima većina vojnika i njihovih zapovjednika nije znala gotovo ništa. Nakon niza pokušaja i pogreški te uz ljudske i materijalne gubitke, učinkovitost provedenih operacija je počela rasti.

S druge strane, Afganistan ponovno postaje žarište svjetske krize, protupobunjenička misija protiv odlučnog i spremnog protivnika u sve kompleksnijem regionalnom političkom i vojnom okruženju. Ostvarivanje vojnih uspjeha otežano je neriješenim političkim pitanjima u zemlji. Niz zemalja koje sudjeluju u operaciji sa znatnim snagama i kapacitetima pokušavaju naći način kako održati sudjelovanje u operaciji unatoč gubitcima i sa slabom javnom potporom kod kuće. NATO pokušava generirati dovoljno snaga i sredstva, posebno borbenih postrojbi i helikoptera.

Kako bi uspjeli provesti ambiciozni Obamin plan o upućivanju 30 000 vojnika u Afganistan uz postojećih pet brigada koje se tamo već nalaze, američka se vojska uhvatila u koštac s rješavanjem krucijalnih problema obrambenog sustava. Prvi dio transformacije započeo je rješavanjem i poboljšavanjem personalnih pitanja američkih aktivnih i pričuvnih snaga.

Personalna transformacija
Kako bi se dostiglo ciljano povećanje snaga od 74 000 vojnika do 2011. godine, uvedeni su novi programi novačenja i zadržavanja osoblja. Njih 65 000 bili bi pridodani aktivnim snagama, od kojih će se popuniti šest novih Brigadnih borbenih timova, 8 000 se dodjeljuju Nacionalnoj gardi, a 1 000 pričuvnim snagama.

Kopnena vojska će tada poprimiti odobrene veličine i to: aktivne snage 547 400, Nacionalna garda 358 200, a pričuva 206 000. Tako povećana omogućit će bolje rotiranje snaga, ali povećati i troškove. Samo plaće za povećavani broj vojnika između 2009. i 2013. stajat će 70 milijardi, te još 18 milijardi dolara za opremanje snaga.

Uz stvaranje novih snaga, američka vojska se mora nositi s posljedicama koje su operacije u Iraku i Afganistanu i učestale višestruke rotacije ostavile na ljude. Zbog nedostatnog broja vojnika i postrojbi, nije bilo poštivanja tzv. vremena mirovanja.

Vrijeme mirovanja je omjer boravka vojnika na terenu i kući, koji bi, u najgorem slučaju, trebao bi biti jedan na jedan, tj. za godinu dana na terenu, ostanak minimalno godinu dana kod kuće. Ali ovaj model se u potpunosti raspao između siječnja 2007. i sredine 2008. tijekom borbe protiv pobunjenika kada je dodatnih 22 000 vojnika bilo poslano u Irak. Posljedica potrebe za velikom koncentracijom snaga značio je da je dio postrojbi ostajao u Iraku 15 mjeseci nakon manje od godine dana kući. Jedan od motiva za navedeno povećanje broja vojnika i stvaranje novih postrojbi jest smanjenje stresa postojećih snaga i omogućavanje postrojbama i pojedincima da provedu što više vremena kući između razmještaja u operacije.

Jedno od prvih istraživanja utjecaja višestrukih rotacija u području operacija na mentalno zdravlje vojnika, pokazalo je kako vojnici koji odrađuju višestruke borbene rotacije imaju 50% veće šanse da obole od akutnog borbenog stresa od onih koji su bili samo jednom. Od 2001. godine u Afganistanu i Iraku bilo je razmješteno više od 650 000 vojnika, od kojih je oko 170 000 bilo u višestrukim rotacijama, te promatrajući provedeno istraživanje u tom kontekstu, postalo je jasno kako višestruke rotacije imaju implikacije na cjelokupne oružane snage.

Još jedan pokazatelj trenutačnog stanja u američkoj vojsci jest nedostatak ključnog osoblja, posebno satnika, koji često nakon odrađenih osam godina ugovora izlaze iz sustava. Kako bi nadoknadili ovaj manjak, Ured za upravljanje ljudskim resursima Američke kopnene vojske objavio je da su potpisali dodatne ugovore sa 7500 satnika (od njih 18 000) u vrijednosti 200 milijuna dolara kako bi ih motivirali za ostanak u službi. Stimulans uključuje i dodatnih 35 000 dolara u gotovini ako potpišu još jedan trogodišnji ugovor za ostanak u službi, mogućnost odabira mjesta služenja, poslijediplomski studij i druge mogućnosti školovanja.

Stvaranje novih postrojbi
Personalno povećanje snaga prati ustrojavanje novih postrojbi i reorganizacija sustava zapovijedanja. Kopnena vojska već je započela sa stvaranjem 76 modularnih brigadnih borbenih timova (BCT- Brigade Combat Team) i to 48 aktivnih snaga i 28 nacionalne garde. Provođenje totalne transformacije kopnenih snaga ostat će u spomen i trajnu ostavština bivšeg načelnika stožera KoV-a, generala Peter Schoomakera. Schoomaker je bio na toj dužnosti od kolovoza 2003. do travnja 2007. Vodio je projekt stvaranje modularne strukture postrojbe, dovoljno jake i samoodržive za provedbu svih zadaća u urbanom području, ali brze, mobilne i dovoljno fleksibilne da se lako može transformirati za odgovor na sve nepredvidive zadaće u području operacija. Tako su stvoreni brigadni borbeni timovi.

BCT je borbeniji i višenamjenski organiziran za razliku od prijašnjih brigada, s većim brojem vojnika u svakoj. Novi BCT bit će podređeni divizijskim zapovjedništvima, a trebalo bi ih biti 11 ili 12, što je povećanje od postojećih 10 iz 2007. Svaka divizija imala bi po četiri BCT-a i po jednu zračnu brigadu. Logističku potporu pružat će 16 logističkih brigada, sastavljanih od postrojbi koje su se nalazile u korpusima, divizijama i zapovjedništvima potpore. Divizijsko topništvo i topničke brigade razine korpusa, pretvaraju se u brigade za paljbenu potporu, sposobne za pružanje potpore vlastitim borbenim sustavima zajedno sa združenim zračnim i mornaričkim sredstvima.

Planirano uvođenje novog sustava generiranja snaga poboljšat će sustav odabira i pripreme postrojbi za upućivanje u operacije. Pojedini BCT bit će odabran za misiju u skladu s kriterijima poput stupnja spremnosti i održivosti. Nakon toga odabrat će se zapovjedništvo u skladu sa sličnim kriterijima, te će se cjelokupne snage namjenski organizirati i uputiti u područje operacije. Zapovjedništvo može biti generirano među zapovjedništvima kopnenih snaga, zapovjedništva združenih snaga (JTF) ili čak i kombiniranih združenih snaga zajedno sa saveznicima, ovisno o zahtjevima zadaće i političkim smjernicama.

Ostanak u Europi
Dio snaga potrebnih za obavljanje novih, proširenih zadaća u Afganistanu, trebalo se generirati i povlačenjem američkih snaga iz Njemačke. Iako najavljeno i pripremljeno, povlačenje je 2008. zaustavio ministar obrane Gates te odobrio da se dva BCT-a zadrže u zemlji još nekoliko godina. Razlog ove odluke je bio dvojak: prvo, nedostatak objekata i baza za smještaj postrojbi pri povratku u SAD-e, te zbog geopolitičkih okolnosti u euro-azijskom području prema kojima je i dalje potrebna jača američka vojna prisutnost u Europi. Ipak, ni postrojbe koje su ostale u Europi prolaze transformaciju: BCT iz 1. oklopne divizije i BCT iz 1. pješačke divizije transformiraju se u dva nezavisna BCT-a 170. i 172. Oba BCT-a koja su za sada ostala u Njemačkoj bit će vraćena tijekom 2012. i 2013., a u Europi će i dalje ostati 2. oklopna pukovnija (Stryker) u Njemačkoj i 173. padobranski BCT u Italiji.

Budući borbeni sustavi
Projekt sveobuhvatne tehnološke rekonstrukcije kopnene vojske nazvan je Budući borbeni sustavi – Future Combat Systems (FCS). Cilj projekta jest postupno stvaranje kompletno novih snaga – promjena ustroja, izglednosti i tehničko-tehnološke opremljenosti.
Projekt je trebao trajati sljedećih 25 godina, a provodio bi se u nekoliko faza. S ograničenim testiranjem započelo se 2008. godine. Probni element FCS-a je 5. brigada 1. oklopne divizije, poznata i pod nazivom Namjenske snage za vojnu evaluaciju (AETF- Army Evaluation Task Force) stacionirane u Ft Blissu, Texas. AETF je zadužen i za testiranje i ocjenjivanje nove FCS opreme. Kopnena vojska koristi se dijelom rezultata istraživanja i testiranja kako bi se odabrana oprema implementirala i uvela u oružane snage i prije, te se počela primjenjivati u aktualnim operacijama.

Prvi set ljudi i opreme testiran je na vježbama u srpnju 2008. Nova oprema uključivala je i nove precizne paljbene sustave, računalne sustave za distribuciju vizualnih podataka, samostalne senzore, mini bespilotne letjelice Class I Block O Micro Air Vehicles, te mini višenamjenske robote. Službeno ocjenjivanje prvog kompleta opreme obavljeno je 2009., Dana 31. srpnja 2008. usvojen je plan nabavke FSC opreme u vrijednosti 3,6 milijarde. Opremanje prvog Brigadnog borbenog tima FSC opremom planira se za polovicu 2011. No, dio programa je otkazan u proljeće 2009.

Modernizacija i opremanje
Nakon prvog smanjenog angažmana američkih snaga početkom 2009. godine, te nakon planiranog povlačenja iz Afganistana 2011., kopnena vojska će i dalje imati sedam do devet BCT-a na terenu, umjesto dosadašnjih 15 do 16. Pokušat će se razviti značajne snage teško-mehaniziranog pješaštva implementirajući nove tehnologije i nove doktrine, dok će lako pješaštvo u Stryker BCT-ima biti glavna snaga borbenih operacija. Modernizacija kopnenih snaga provoditi će se u borbi za resurse s mnogim drugim projektima poput neophodnog ulaganja u američko ratno zrakoplovstvo i ratnu mornaricu.

Napori da se vojska “resetira” nakon osam godina neprekidnih operacija nastavit će se tijekom cijelog sljedećeg desetljeća. Poseban naglasak će biti na zamjeni i popravku više od 130 000 komada opreme godišnje; od osobnog naoružanja do oklopnih vozila i helikoptera.

Između 2006. i 2008. godine kopnena vojska je dobila za opremanje više od 38 milijardi, uz dodatnih 13 milijardi dolara godišnje sve dok operacije traju te dodatne dvije godine nakon što se operacije završe. Državni financijski ured je nedavno izvijestio kako će trošak opremanja modularnih postrojbi, širenja oružanih snaga, obnavljanja opreme i zamjene određenih sredstava iznositi oko 190 milijardi dolara u razdoblju 2004.-13.

Trenutačno su u tijeku veliki projekti nabave uključujući kupnju novih zrakoplovnih platformi, vozila, topničkih sustava i obavještajno-nadzorno-izvidničkih sustava.

Opremanje novim borbenim vozilima i oružnim sustavima
Pri kraju je program opremanja šest brigadnih borbenih timova s osam inačica oklopnih vozila Strayker. Posljednje dvije inačice vozila isprobane su na terenu, i to Stryker s topom kalibra 105mm (MGS) i NKB vozilo.

Posljednji šesti BCT privodi kraju svoju obuku, a s njihovim opremanjem završava se isporuka 2000 Strykera koji se sada nalaze u oružanim snagama.

Tisuću komada protu-minskih vozila zaštićenih protiv zasjeda (MRAP- Mine Resistant Ambush Protected) je također dostavljeno tijekom posljednjih nekoliko godina. Njihova nabava je u početku bila motivirana prijetnjom od improviziranih eksplozivnih naprava u Iraku, ali narudžbe i dalje stižu, uključujući i 67,3 milijuna vrijedan ugovor iz srpnja 2008. Ugovor je dobila General Dynamics Land Systems – Canada za isporuku 111 vozila RF-31 Mk5. U svibnju 2008. Force Protection Industries dobila je ugovor vrijedan 17,1 milijun dolara za logističko održavanje i potporu MRAP-a. MRAP vozila se sada nalaze u cijelom vojnom sustavu, a zbog povlačenja snaga iz Iraka, narudžbe će se vjerojatno smanjiti, osobito u korist novih modela oklopnih vozila poput združenog lakog taktičkog vozila (JLTV).
Nekoliko se industrijskih timova natječe za izradu dizajna JTLV-a koji bi dugoročno trebao zamijeniti Humvee s lakim, održivim, ekonomičbijim vozilom sposobnim za djelovanje u raznim misijama i različitim razinama ugroze. U travnju 2008. su stigle ponude za prvi krug natječaja. Kopnena vojska i marinci zajedno analiziraju ponude kako bi odabrali koje će kompanije ići u drugi krug natječaja. Nakon odabira dizajna i ponude naručit će se 40 000 JLTV-a. Ponude su poslali industrijski timovi Oshkosh Truck i Northrop Grumman, General Dynamics i AM General te Lockheed Martin Mobility and Protection Systems.

Raketni sustav HIMARS
Što se tiče paljbene potpore, kopnena vojska je primila u sustav i više od 400 iznimno laganih terenskih haubica M777A1 155 mm, precizne topničke projektile Excalibur 155 mm kao i 44 komada visoko mobilnih raketnih sustava HIMARS.

Nova generacija haubica je također u izradi kako bi omogućila vatrenu potporu modularnim pješačkim brigadnim timovima. Novi će sustavi zamijeniti dosadašnje vučne haubice 105mm M119A1/A2 do 2018. Nova će haubica imati oko 1905 kg, brzine paljbe 6 do 10 projektila u minuti i doseg do 24 km.

Nabava bespilotnih letjelica
Daljnja nabavka i korištenje cijelog niza taktičkih bespilotnih letjelica je također od iznimne važnosti. One su važan dio ISR sustava, ali povećavaju i paljbenu moć snaga u Iraku i Afganistanu, posebno u rezidencijalnim četvrtima. Sa bespilotne letjelice RQ-5A Hunter moguće je lansirati i projektil GBU-44B Viper Strike.

Nova višenamjenska naoružana bespilotna letjelica serije Warrior (General Atomic Aeronautical Systemsa) također ulazi u uporabu. Nasljednik uspješnog Predatora, Warrior ima izvidničke i borbene sposobnosti. Može nositi projektile Hellfire i Viper Strike, a osposobljen je i za dugotrajna izviđanja i prijenos podataka. Warrior može letjeti na visini od 8,3 km i opremljen je elektrooptičkim/infracrvenim senzorima te SAR radarom.

Korporacija AAI proizvela je dvije pošiljke od 14 i 17 dodatnih bespilotnih letjelica Shadow 200 vrijednih oko 400 milijuna dolara. Sustavi Shadow su obavili više od 60 000 misija i skupili 260 000 sati leta nad Irakom i Afganistanom.

Aero Vironment je dobio ugovor vrijedan 17,7 milijuna u kolovozu 2008. za proizvodnju dodatnih standardnih sustava Raven kojima se koristi kopnena vojska. Ovaj ugovor je nastavak na prijašnji ugovor vrijedan 45,8 milijuna dolara za nabavku dodatnih bespilotnih letjelica RQ-11B Raven. Svaki sustav Raven se najčešće sastoji od tri letjelice, zemaljske nadzorne stanice, rezervnih dijelova i odgovarajućih usluga održavanja. Raven se najčešće rabi za osiguranje baza, izviđanje ruta i prometnica, planiranje operacija i zaštitu snaga. Tijekom 2007. godine obavili su oko 150 000 sati leta.

Kopnena vojska također razvija i bespilotne letjelice helikopterskog tipa – MQ-8B Fire Scout u sklopu programa Budućih borbenih sustava (FCS). Već ih je naručeno 8, a planira se nabavka osam ili devet dodatnih sustava. Testiranje Fire Scouta planirano je za 2010., a uvođenje u operativnu uporabu između 2012. i 2014. Fire Scout ima malo krilo i mogućnost nošenja dodatne opreme ukupne težine do 1640 kg, od čega 270 kg naoružanja, te je dizajniran i za izviđanje i za borbene udare. Na pilonima se mogu nositi i protuoklopni projektili Hellfire i Viper Strike.

Transformacija Nacionalne garde i pričuve
Usporedo s aktivnim kopnenim snagama, američka Nacionalna garda i Pričuva su također bili pod iznimnim opterećenjem od 2001. godine te njihova transformacija teče usporedo s transformacijom ostatka kopnene vojske. Tijekom 2008. godine Kongres je odobrio podizanje ustrojbenog mjesta zapovjednika Nacionalne garde na razinu generala zbora (general s četiri zvjezdice), te podizanje statusa Nacionalne garde u samom Ministarstvu obrane. Akt za podizanje statusa Nacionalne garde rezultirao je izvlačenjem Nacionalne garde iz zapovjedništva kopnene vojske i njegovim podređivanjem izravno Ministarstvu obrane.

Zapovjednik Nacionalne garde od travnja 2003. do travnja 2009. bio je general pukovnik Steven Blum, koji je preuzeo mjesto zamjenika zapovjednika američkog Zapovjedništva sjever. Njegov nasljednik, Craig R. McKinnely promaknut je u čin generala zbora.
Sukladno novom Zakonu o obrani i novoj ulozi, Ured za Nacionalnu gardu je odgovoran za koordinaciju Ministarstva obrane sa zapovjednicima u saveznim državama, drugim federalnim agencijama i zapovjedništvima o pitanjima osoblja, proračuna i operacija. Sukladno zakonu, sva borbena zapovjedništva će povećati broj viših časnika s 5 na 15 kako bi se nova mjesta popunila časnicima Nacionalne garde i pričuve. Ipak, Nacionalna garda neće imati mjesto u Glavnom stožeru, a načelnik GS neće imati utjecaj na opremanje ili financiranje Garde.

Izvješće Povjerenstva o Nacionalnoj gardi i pričuvi iz siječnja 2008. dostavilo je 95 prijedloga kako provesti tranziciju u učinkovite i održive snage operativne pričuve. Povjerenstvo je predložilo niz promjena zakona i pravilnika, izmjenu sustava obuke, opremanja i dostizanja medicinske spremnosti. Poseban prijedlog se odnosio na integriranje sustava služenja u aktivnim snagama i pričuvnoj vojnoj komponenti, nudeći istu plaću, osoblje, sustav promicanja i uvjete umirovljenja.

Ovakav sustav bi trebao omogućiti olakšanu tranziciju djelatnih vojnih osoba u pričuvu i natrag u aktivnu službu bez ograničenja tijekom cijele njihove vojne karijere. Prihvatljive su i opcije uzimanja dužeg vremena mirovanja od oba oblika vojne karijere zbog obiteljskih razloga ili zbog daljnjeg školovanja, ali im je omogućen povratak u aktivnu ili pričuvnu službu kad god to požele. Uspješna implementacija takvih modela već se provodi u oružanim snagama Skandinavskih zemalja.

Ipak, Nacionalna garda se također suočava sa značajnim manjkom opreme. Potrebno je uložiti oko 13 milijardi dolara tijekom sljedećih 5 godina kako bi se oprema Nacionalne garde dovela na potrebnu razinu. Ipak, njihove postrojbe koje služe u Afganistanu i Iraku opremljene su u cijelosti, te je Ured Nacionalne garde stvorio listu opreme koja se može koristiti u zemlji i inozemstvu ukupne vrijednosti oko 2 milijarde.

Vojni proračun za 2009. godinu predvidio je 5,6 milijardi za opremu Nacionalne garde, te 1,4 milijardi za opremu Pričuve. U prvih 6 mjeseci 2009. 400 000 komada opreme ukupne vrijednosti 17 milijardi dostavljena je u njihove postrojbe.

Tijekom 2007. – 2008. razmjestive snage Nacionalne garde transformirane su u 58 modularnih brigadnih postrojbi. Rekonstrukcija je uključivala deaktiviranje 10 regionalnih zapovjedništava i jednog zapovjedništva Nacionalne garde, te stvaranje četiri zapovjedništva za održavanje snaga. Nova modularna, razmjestiva i funkcionalna zapovjedništva osnovana su kako bi zapovijedala i nadzirala uporabu funkcionalnih snaga Garde. Zapovjedništva su za zračne snage, snage za održavanje, vojnu policiju, zapovjedništva tri manevarske brigade borbene potpore i osam brigada za potporu. Dodatno, do kraja 2011. planira se i zatvaranje 176 objekata i preseljenje u novih 125 centara Nacionalne garde.

Oklopna vozila povećane zaštite MRAP
Te mjere sačinjavaju najvažnije elemente rekonstrukcije i preorijentacije Nacionalne garde i Pričuve u povijesti kopnene vojske. Pričuvne snage još nisu bile pod prevelikim pritiskom zbog upućivanja u borbena područja, ali su zato odrađivali dodatne lokalne i nacionalne misije i zadaće kod kuće – od štićenja jugozapadne granice do razvijanja kapaciteta u slučaju novih terorističkih napada, kao i borbu protiv požara i pomoć kod saniranja posljedica ostalih prirodnih nepogoda i katastrofa.

Zaključak
Dok se vojska nosi s povećanim obvezama i istodobnom sveobuhvatnom transformacijom, aktivni i umirovljeni vojni intelektualci promišljaju o novim ulogama i zadaćama, organizaciji, obuci, doktrini koja je vojsci potrebna za učinkovito djelovanje u budućim desetljećima i nadalje, nakon Iraka i Afganistana.

Svijet se nalazi pred razdobljem “stalnih kriza” diljem svijeta barem sljedećih 10 godina, koji će zahtijevati stalnu uporabu snaga, ali ostaje nepoznato koje snage i koje sposobnosti je potrebno razvijati, kakvu strukturu snaga, kako prioritizirati zahtjeve i gdje usmjeriti profesionalni fokus.

Godine 2007. snage su bile usredotočene na ponovno razvijanje borbenih vještina u ruralnom i planinskom okruženju, gotovo u cijelosti zanemarene u jeku vođenja gradskih i protu pobunjeničkih operacija (COIN) u Iraku od 2004. godine. Viši časnici posebno rodova borbene potpore, poput topništva i oklopništva, izrazili su zabrinutost zbog smanjenja vlastitih organskih sposobnosti zbog gotovo neprestanog korištenja kao “zakrpe” pješaštvu.

Ipak, danas se debata proširila na širu raspravu o tome kako na najbolji način podmiriti sve izazove koje proizlaze iz potrebe da jedna postrojba istovremeno uspješno provodi i protu-pobunjeničke operacije i održi sposobnost provođenja sukoba visokog intenziteta. Koncept ovakvog razvoja snaga neki stručnjaci nazivaju “hibridni rat”. U mnogim scenarijima, tradicionalno poimanje konvencionalnog i regularnog ratovanja je izblijedilo suočeno s zahtjevima za naprednim razinama profesionalne agilnosti i sposobnosti svakog vojnika i svakog zapovjednika u operativnom spektru.

Gledajući u budućnost, postoji dobri razlozi da se vjeruje kako će se američka vojska uspjeti transformirati na temeljima stečenih iskustava sakupljenih tijekom operacijama od 2001. godine. Ako uspiju u svom naumu, američka vojska će i dalje ostati najsposobnija, najobučenija i najopremljenija vojska na svijetu.

Vlasta ZEKULIĆ