Američke podmornice klasa E, F i G

U samo nekoliko godina razmišljanja i stav o podmornici kao borbenom sredstvu i njezinim ofenzivnim mogućnostima postupno su se mijenjali u službenim krugovima američke ratne mornarice, ali i kod njezinih najvećih oponenata i najtvrdokornijih konzervativaca koji su jedinu i neprijeporanu pomorsku moć vidjeli u golemom kalibru i teškom oklopu površinskih divova – bojnih brodova

Razlozi takvoj promjeni raspoloženja i stava o podmornici rezultat su združenog djelovanja nekoliko čimbenika. Prvi i najvažniji bio je nepokolebljiv stav najvišeg vrha američke mornarice da uopće krene u razvoj i počne naručivati podmornice. U samo osam-devet godina, uz potporu svih tadašnjih administracija koje su bile na vlasti u Washingtonu, američka ratna mornarica je uspjela za svoje potrebe naručiti znatan broj podvodnih plovila. Do početka 1910. godine u sastav podmorničarske flote ušlo je dvadesetak podmornica, svrstanih od početne SS 1 Holland pa do SS 19 D-3 u četiri klase (Holland + A, B, C i D). Nekoliko podmornica bilo je već tada u početnim stupnjevima izgradnje, a konstruktorski timovi vodećih kompanija Electric Torpedo Boat i Lakeov projektantski ured već su radili na novim tipovima i klasama.

Drugi važan čimbenik koji je utjecao na promjenu stava o podmornicama bilo je uvođenje podmornice u pomorske vježbe zajedno s površinskim snagama flote.
Jedna od prvih takvih združenih “ratnih igara” američke mornarice odigrala se 25. rujna 1900. (tri tjedna prije nego je podmornica Holland i službeno ušla u sastav mornarice) ispred pomorske baze u Newportu. Prema scenariju vježbe neprijateljska eskadra, sastavljena od tri bojna broda (Kearsage, Indiana i Texas) i čak devet zaštitnih i blokadnih torpednih brodova i razarača tijekom noći je blokirala pomorsku bazu koju su štitile tri obalne baterije. Unutar pomorske baze ostala su blokirana tri broda (među njima i bojni brod Massachusetts) i podmornica Holland.

Plan napadačke flote bio je torpedima i minama blokirati jedan od dva moguća izlaza iz zaljeva u kojemu se nalazila pomorska baza i prisiliti iznenađenu i blokiranu eskadru da izađe pred teške topove triju bojnih brodova koji su čekali izvan dometa obalnih baterija. Predviđeni scenarij dvodnevne dnevno-noćne združene vježbe “pokvarila” je podmornica Holland.
Pod zapovjedništvom poručnika Caldwella, isplovila je sa veza u prvi mrak i izašla iz blokiranog zaljeva u podvodnoj plovidbi. Iskoristila je vrlo širok raspored blokadnog dijela napadačke eskadre i neopaženo se uputila nekoliko milja dalje na pučinu, prema osvijetljenim bojnim brodovima. Napravila je krug oko njih i potom izronila uz zapovjedni brod napadačke eskadre Kearsage. Svjetlosnim reflektorom uputili su šokiranoj posadi Kearsega poruku da su “upravo potopljeni”, kao i ostala dva bojna broda. Sljedeće noći napadačka flota je bila mnogo opreznija. Punu pozornost usmjerili su na to da ih ponovno ne iznenadi podmornica, pa su “zaboravili” ostatak blokirane eskadre i manevriranje vlastitih snaga koje su po izdanoj zapovijedi morale biti u potpunom zamračenju. U nastalom metežu, u simuliranim torpednim i topničkim napadima blokadna eskadra je nanijela ozbiljne gubitke vlastitim bojnim brodovima. Uzročnik takvog neplaniranog završetka “ratne igre” bila je indirektno podmornica Holland, odnosno strah zapovjednika površinskih velikih i moćnih brodova da ih ponovno ne porazi i ponizi malo podvodno plovilo koje su neki podrugljivo nazivali “podvodnom igračkom za mlade i ambiciozne pomorske časnike”. Uspjeh podmornice Holland na tim pomorskim manevrima nije prošao neopaženo i o njemu je nekoliko dana izvještavao veliki dio američkih tiskovina. U sljedećim godinama, na brojnim pomorskim vježbama nove klase podmornica samo su potvrđivale borbene mogućnosti i više ih nitko nije smatrao igračkom, kao što je to bilo s podmornicom Holland 1900. godine.

Treći važan čimbenik bilo je jačanje zanimanja za podmornice u državama koje su počele vrlo ozbiljno izlaziti na svjetsku vojno-političku i ekonomsku scenu (Japan, Njemačka, Italija, Nizozemska), sve veći razvoj i početak serijske proizvodnje podmornica u državama koje su već dotad imale više ili manje iskustva u podmorničarskoj brodogradnji, kao što su Francuska, Rusija i Velika Britanija.

U takvom okruženju promijenila su se gledišta i razmišljanja o podmornici. Mornarica je nakon nekoliko početnih godina serijske proizvodnje, počela slobodnije planirati razvoj i naručivati nove klase podmornice u skladu s razvojem znanosti i tehnologije te novim spoznajama o podvodnoj navigaciji.

Nacrt podmornice klase E

 

Podmornice klasa E i F
Godine 1909. američka mornarica naručila je od kompanije Electric Boat projekte za dvije nove klase podmornica koje su bile gotovo identične po tehničkim karakteristikama. Planom je bilo predviđeno da se ukupno izgradi serija od dvije podmornice koje će kasnije biti nazvane E klasom. Zanimljiv je podatak da se serija podmornica koja će dobiti oznaku F i koja se od klase E razlikovala tek nešto većim vanjskim dimenzijama i deplasmanom, počela graditi gotovo četiri mjeseca prije od klase E.

Svih šest podmornica obiju klasa dobilo je na porinuću uz broj novogradnje i svoje osobno ime koje je reformom od 17. studenog 1911. promijenjeno u velika slova E i F uz dodatak progresivno rastućeg broja (1 i 2 za klasu E) odnosno od 1 do 4 za klasu F.

Najvažnije obilježlje podmornica iz klasa E i F je da su to prve američke podmornice na kojima su umjesto dotadašnjeg benzinskog motornog pogona bili ugrađeni dizelski motori. Dizelske motore od 350 i 390 ks za njih isporučila je američka tvrtka New London Shipbuilding & Engine Company, ali se njima posade baš i nisu usrećile jer se nisu pokazali dovoljno pouzdani. Nakon niza problema i kvarova, odlučeno je da se zamijene na svih šest podmornica klasa E i F. Kompletna agregatna zamjena svih 12 glavnih motora na šest podmornica obavljena je tijekom 1915. godine. Osim što su bile prve podmornice koje su dobile dizel-električnu propulziju, podmornice tih dviju klasa bile su prve opremljene pramčanim hidrofilnim površinama (kormilima dubine) i serijski ugrađenim radiouređajem s teleskopski uvlačivim radiojarbolom.

Podmornice klase E službovale su na istočnoj, atlantskoj obali SAD-a a podmornice klase F na zapadnoj, pacifičkoj obali. Podmornica SS 24 E-1 (Skipjack) službovala je kao obalna patrolna podmornica i kao plovilo za uvježbavanje posada. Preživjela je I. svjetski rat. Razoružana je 20. listopada 1921., a otpisana iz flotne liste 19. travnja 1922. Druga podmornica SS 25 E-2 (Strugeon) imala je burniju povijest. Služila je također kao obalna patrolna podmornica i kao plovilo za uvježbavanje posada. U dva navrata doživjela je teže havarije. U ljeto 1914. godine došlo je do prodora mora u baterijski prostor, što je dovelo do izlijevanja sumporne kiseline iz njih i oslobađanje velike količine otrovnog plina klora. Baterija i svi uređaji koji su bili potopljeni morali su potom biti zamijenjeni novim. Dana 15. lipnja 1916. došlo je do eksplozije vodika koji se nakupio u prostoru akumulatorske krmene baterije. Snažnom eksplozijom podmornica je bila znatnije oštećena. Poslije popravka vraćena je u službu. Preživjela je rat i otpisana istog dana kad i SS 24.

Podmornice klase F službovale su kako je već rečeno u pacifičkim vodama. Kao i klasa E, služile su za obalne ophodnje i uvježbavanje posada. Po lošem i maglovitom moru 17. prosinca 1917. došlo je do međusobne površinske kolizije (sudara) podmornica SS 20 F-1 (Carp) i SS 22 F-3 (Picerel) nakon čega je SS 20 potonula.

Podmornica SS 23 F-4 (Skate) potonula je 25. ožujka 1915. zbog tehničkog kvara. Izvađena je i popravljena. Razoružana je i otpisana 1915. godine, ali nije završila u rezalištu. Prebačena je na Hawaje gdje su njezini dijelovi 1940. godine iskorišteni za protupodmorničke prepreke u pomorskoj bazi Pearl Harbor.

Ostale dvije, F-2 i F-3 također su preživjele rat. Razoružane su i otpisane iz flotne liste američke mornarice 17. kolovoza 1922.

Podmornice klase G
Povijest nastanka podmornica klase G vrlo je zanimljiva iz nekoliko razloga. Prvi je da je riječ o projektu koji nije vezan uz samo jednog konstruktora. Prve tri jedinice iz serije od četiri podmornice konstruirao je Simon Lake, a četvrta je konstruktorsko djelo Talijana Cesarea Laurenttija. Ona je i jedina američka podmornica koja je ušla u operativnu primjenu, a nju je bila konstruktorsko djelo Amerikanaca.

Naime, za vrijeme Lakeove odsustnost iz SAD-a i njegove rusko-europske konstruktorske epizode, na domaćem – američkom tržištu Hollandova se kompanija profilirala kao gotovo jedini konstruktor i graditelj podmornica za mornaricu. Naravno, takvoj je situaciji pogodovalo nekoliko čimbenika, kao nepostojanje veće konkurencije jer je ono najbolje na tom polju u Americi (osim konstruktorskog tima koji je oko sebe okupio Lake) Holland već bio okupio pod okrilje svoje Electric Boat kompanije. Drugi vrlo važan čimbenik koji je utjecao na takvo stanje bio je vrlo dobro raširen i organiziran vojno-politički lobi koji je u najvišim američkim krugovima zagovarao Hollandove interese.

Politička kriza koju je u američkom Kongresu potaknula grupa Lakeovih lobista kulminirala je 1908. godine. Ključno pitanje oko kojega su se lomila koplja odnosilo se na procedure i postupke mornarice u nabavci novih ratnih brodova a posebno podmornica. Kongresna kriza trebala je rezultirati pokretanjem istrage o nepravilnostima, zloporabama položaja i namještanju poslova pri nabavama novih podmornica. Preplašen neugodnim pitanjima koja bi mu javno mogla biti postavljena i na koja bi pod zakletvom morao odgovoriti, tadašnji ministar mornarice (Secretary of Navy) izabrao je kompromisno rješenje. Donekle je modificirao svoje stavove o Simonu Lakeu i na savjet najbližih suradnika pristao uz odluku da se s njim potpiše ugovor o konstrukciji i izgradnji nekoliko plovnih jedinica za podmorničarsku flotu SAD-a.

Točnije, prema predugovoru bilo je predviđeno da se za mornaricu izgrade četiri podmornice klase D. Na prvi pogled Simon Lake je trebao biti zadovoljan takvim razvojem situacije. No to ni iz daleka nije bilo tako.

Naime, mornarica je narudžbu uvjetovala nevjerovatno oštrim klauzulama. Konstruktor i brodograditelj Simon Lake i njegova kompanija Lake Torpedo Boat Company obvezali su se da će projektiranje i izgradnju prve podmornice izvesti potpuno o svom trošku. I vrlo, rigorozan program ispitivanja podmornice koji je specificirao US Navy Department išao je u potpunosti na trošak brodograditelja. Na kraju, kao omča oko vrata Lakeu, bio je zahtjev mornarice o striktnom poštivanju rokova izgradnje i početka ispitivanja. Tek ukoliko bi svi zahtjevi bili zadovoljeni, mornarica bi otkupila podmornicu i platila Simonu Lakeu i njegovoj tvrtki podmornicu i sve troškove ispitivanja. Tadašnji mornarički autoriteti su tim, gotovo nemogućim uvjetima dodali još jedan. Uvjetovali su da posljednja, četvrta podmornica iz serije bude plod konstrukcije sasvim drugog konstruktora. Nadali su se da će takvim zahtjevima slomiti Lakea i prisiliti ga da odustane od ponude i na taj način duže vrijeme ni na koji način ne naruši monopol Hollandovog vojno-političkog lobija.

Kriva procjena mornaričke administracije
Simon Lake se nije dao slomiti. Vjerovao je u sebe i u kvalitetu svojih projekata, pa je hrabro prihvatio izazov. Kobilica prve podmornice postavljena je na navoz brodogradilišta Newport News Shipbuilding & Drydock Co. početkom veljače 1909. Unatoč svim problemima i nedaćama koje su ga pratile tijekom izgradnje, Lakeu je uspjelo ispoštovati potpisane rokove i točno dvije godine i šest dana nakon polaganja kobilice uspio je podmornicu porinuti u more. Klasu G činile su sljedeće podmornice: Seal, Tuna, Tarbot i Thresher. U duhu tadašnje prakse, sve su pri porinuću dobile osobna imena. Sve četiri su se međusobno razlikovale u dosta važnih detalja, pa bi se svaka od njih mogla smatrati klasom za sebe.

Slučaj s podmornicama klase G zanimljiv je i stoga što Hollandu sklona mornarička administracija nije vjerovala da će Lakeova podmornica uspjeti zadovoljiti zadane kriterije na ispitivanjima. Uvjerene da će Lakeov projekt doživjeti neuspjeh, mornaričke vlasti dodijelili su kodne oznake SS 19 i SS 20 drugim podmornicama (Hollandovim podmornicama klasa D i F). Međutim, podmornica Seal postigla je na testnim plovidbama vrlo dobre rezultate i pokazala se superiornijom Hollandovoj klase C. US Navy Department nije više imao izbora, pa je morao otkupiti Lakeovu podmornicu. Dodijeljen joj je kodni broj SS 19 ?, što je predstavljalo vjerovatno i do današnjeg dana neponovljen kuriozitet. Nakon prve podmornice izgrađene u brodogradilištu Newport News Shipbuilding u Virginiji , naručene su još dvije istog tipa čije je projekte potpisao Simon Lake.

Podmornice klase G svojim su vanjskim dizajnom podsjećale na podmornice klase Kaiman koje je Lake uspješno izgradio za rusku carsku mornaricu.

Najvažnija značajka ove klase bila je propulzija koja je izvorno bila osigurana sa čak četiri benzinska White & Middlenton Company motora i dva Diehl Manufacturing Company elektromotora, te sustav naoružanja koji se sastojao od dviju pramčanih torpednih cijevi ugrađenih u čvrsti trup podmornice. Osim njih, borbeni sustav podmornice sastojao se od još dviju dodatnih torpednih cijevi, ugrađenih na okretno postolje postavljeno na lakom trupu pramčane palube. Ovaj sustav omogućavao je ispaljivanje torpeda preko lijevog i desnog boka podmornice čak i u podvodnoj plovidbi. Koliko je to na prvi pogled omogućavalo veće taktičke mogućnosti uporabe, toliko se kasnije pokazalo nepraktičnim rješenjem, ponajprije radi ponovnog punjenja torpednih cijevi koje posada sama nije mogla obaviti (to je bilo moguće obaviti samo uz pomoć dizalice u pomorskoj bazi), a zatim i zbog narušavanja hidrodinamičkih osobina podmornice. Pogodnim rasporedom i dovoljnim razmakom između pramčano ugrađenih torpednih cijevi u pramčanoj sekciji je ostalo dovoljno prostor da se u njega smjesti “mokra komora” za ulazak i izlazak ronioca u/iz podmornice.

Tijekom 1916. godine na podmornicama klase G obavljeno je nekoliko značajnih modifikacija u kojima su skinute okretne torpedne cijevi s palube, a uklonja su i po dva pramčana glavna benzinska motora. To je učinjeno zbog toga što je bilo mnogo problema u sinkronizaciji dvaju benzinska motora na jednoj propelerskoj osovini tijekom površinske plovidbe. Inženjeri su smatrali da bi uklanjanje po jednog benzinskog motora sa svake osovine pozitivno utjecalo na povećanje maksimalne površinske brzine, budući da ionako zbog navedenih problema sa sinhronizacijom nijedan od četiri glavna motora nije bio u stanju razviti punu instaliranu snagu. Na Lakeovu žalost, izvedeni zahvati, osim smanjenja mase (deplasmana) nisu urodili očekivanim povećanjem maksimalne površinske brzine.

Četvrtu podmornicu iz klase G konstruirao je talijanski inženjer Cesare Laurentti. Budući da je i on bio limitiran općim tehničkim zahtjevima koji su bili nametnuti Simonu Lakeu, ni njegova podmornica nije bitnije odskakala od prve tri. Odlikovala se tek nešto manjim površinskim i podvodnim deplasmanom i nešto drukčijim rasporedom balastnih tankova. Na podmornici G-4 borbeni komplet ukrcanih torpeda bio je smanjen s osam na šest komada.

Sve četiri podmornice klase G preživjele su I. svjetski rat ,ali u njemu nisu aktivno sudjelovale. Svoj aktivni vijek u službi američke ratne mornarice provele su uglavnom na patrolnim zadaćama i obalnoj obrani pomorskih baza te za uvježbavanje posada. Nakon otpisivanja iz aktivne službe poslužile su postrojbama američke flote kao ciljevi za topnička i torpedna gađanja te za uvježbavanje napada na podmornicu novorazvijenim tipovima dubinskih bombi.

Igor SPICIJARIĆ