Filipini su završetkom Španjolsko-američkog rata 1898. godine došli pod američku upravu. Želeći spriječiti aneksiju i osigurati neovisnost svoje zemlje, filipinski ustanici pokrenuli su oružanu pobunu

Europljani su, preciznije članovi Magellanove ekspedicije, 1521. prvi put ugledali Filipine. No za velikog portugalskog moreplovca pravog imena Fernão de Magalhães (r. oko 1480.), koji je tad plovio pod španjolskom zastavom, to je otkriće značilo i kraj. Poginuo je 27. travnja te godine u sukobu s domorodcima na otoku Mactanu. Ipak, Španjolci su u drugoj polovini XVI. stoljeća počeli kolonizirati otoke i nazvali ih po tadašnjem kralju Filipu II. (1527. – 1598.). Unatoč povremenim problemima s drugim europskim kolonijalnim silama (Britanci su ih držali od 1762. do 1796.), Španjolska je desetljećima upravljala otocima i to iz Meksika. Nije imala previše problema s lokalnim stanovništvom sve do početka XIX. stoljeća. Razvojem svjetske trgovine revolucionarne ideje polako se počinju širiti i izvan Europe. Imuni na takva zbivanja nisu ostali ni Filipini, pogotovo od 1834., kad je kraljevskim dekretom donesena odluka da grad Manila službeno bude otvoren za svjetsku trgovinu. Španjolskoj je situaciju otežavalo i priznanje neovisnosti Meksika 1821. godine. Zbog toga je bila prisiljena Filipinima upravljati izravno iz Madrida, što je znatno oslabilo nadzor nad tim područjem. Prvi veliki problemi za Španjolsku javljaju se 1872., kad su se vojnici filipinskog podrijetla pobunili u tvrđavi San Felipe na otoku Luzonu. Odgovor kolonijalnih vlasti bio je žestok pa je nekoliko pobunjenika, među kojima i tri svećenika, pogubljeno. Mnogi su deportirani u španjolske kažnjeničke kolonije.

Pokreti i pogubljenja

Navedeni događaji ostavili su dubok trag na filipinskim domoljubima, a mnogi obrazovani emigranti tražili su reformu španjolske kolonijalne vlasti. Među njima posebno se isticao romanopisac José Rizal (r. 1861.), koji je 1892., vrativši se iz Europe, osnovao organizaciju Filipinska liga. Ona se mirnim putem zalagala za promjenu španjolskog načina upravljanja. Nedugo potom, Rizal je uhićen u Manili i deportiran na Mindanao, što je dovelo do raspada organizacije. Međutim, jedan od članova, Andrés Bonifacio (r. 1863.), potaknuo je osnivanje znatno radikalnije tajne organizacije Katipunan, koja je željela oružanom pobunom osloboditi Filipine od španjolske kolonijalne uprave. Premda Bonifacio nije uspio dobiti Rizalov pristanak na tu opciju, filipinska revolucija počela je u kolovozu 1896., a već iduće godine proglašena je neovisna republika na čelu s predsjednikom Emiliom Aguinaldom (1869. – 1964.). Međutim, Rizala su španjolske vlasti uhitile i u prosincu 1896. pogubile. Bonifacio se u svibnju 1897. također našao pred streljačkim vodom, i to po zapovijedi Aguinalda, s kojim se sukobio.

Na Kubi se od 1895. ponovno rasplamsala oružana pobuna protiv španjolske kolonijalne vlasti. Kako Španjolci nisu mogli staviti situaciju pod nadzor, u američkom javnom i političkom prostoru sve se više govorilo o potrebi za intervencijom na Kubi. Američko gospodarstvo i tvrtke dobrim su dijelom stradali zbog situacije u toj zemlji. Premda je SAD podupirao kubanske pobunjenike, predsjednik William McKinley (1843. – 1901.) nije htio da se radikalni kubanske vođe domognu vlasti. Stoga je odlučio vojno intervenirati na Kubi s dva cilja. Prvi je bio istjerati Španjolce, a drugi instalirati na Kubi vlast odanu SAD-u. SAD je samo tražio izgovor za uključenje u sukob, koji je počeo 15. veljače 1898., kad je u Havani nakon nerazjašnjene eksplozije potonula američka oklopljena krstarica USS Maine. Nakon toga SAD je od Španjolske tražio da povuče vojsku s Kube, ali ona je to odbila.

Nova imperijalistička sila

McKinley je u travnju 1898. i službeno objavio rat Španjolskoj, pod izgovorom zaštite američkih građana i interesa te pomoći kubanskoj neovisnosti. U tri mjeseca rata Španjolska je potpuno poražena, nakon što joj je mornarica SAD-a uništila malu zastarjelu flotu u Manilskom zaljevu te mornaricu ispred Santiaga de Cube. Nakon što su u tom gradu poražene i kopnene snage, Španjolska je u srpnju 1898. kapitulirala na Kubi. SAD je proširio osvajanja pa su tako u kolovozu 1898. pod nadzor stavljeni Portoriko i Filipini. Pariškim sporazumom iz prosinca 1898. godine Španjolsko-američki rat službeno je završen. Španjolska je SAD-u prepustila Portoriko, Guam i Filipine te se odrekla prava na Kubu, koju su uskoro zaposjele američke snage i instalirale sebi odanu vlast. Osim što mu je Španjolska morala platiti ratnu odštetu, SAD je tim ratom postao nova imperijalistička sila.

Nakon odlaska Španjolaca iz zemlje, dio filipinskih pobunjenika koji je pobjegao u inozemstvo vratio se u domovinu sa željom za sudjelovanjem u vlasti. Međutim, američki predsjednik McKinley smatrao je da će nadzor nad američkom bazom u Manilskom zaljevu biti djelotvorniji ako anektira cijele Filipine. Premda je McKinley znao da bi reakcija Filipinaca mogla biti žestoka, smatrao je da je takva odluka nužna za izgradnju američkog imperija u Aziji. Aneksija je u javnosti pravdana zaštitom slobode naroda u bivšim španjolskim kolonijama. Nije dugo trebalo čekati odgovor filipinskih vlasti na čelu s Emiliom Aguinaldom, predsjednikom Prve Filipinske Republike.

Bitka za Manilu naziv je za prve oružane sukobe američke te vojske Prve Filipinske Republike, koji su počeli 4. veljače 1899. godine. Na američkoj strani, od gotovo dvadeset tisuća vojnika, najveću ulogu imala je Prva pješačka pukovnija iz Nebraske. Prema najčešćim podacima, filipinske snage bile su za nekoliko tisuća vojnika brojnije. Dvodnevna bitka završena je američkom pobjedom. To je spriječilo filipinske nacionaliste da osvoje tabore američkih snaga u Manili, ali usprkos tomu, pobuna se proširila cijelom zemljom. Idućeg je tjedna mornarica SAD-a uništila i stavila pod nadzor grad IIoilo na otoku Panayu. Filipinska vlast tek je 2. lipnja 1899. službeno proglasila rat SAD-u premda su se borbe manjeg ili većeg intenziteta vodile već gotovo četiri mjeseca.

Hladno protiv vatrenog

Dok su prvi mjeseci rata bili obilježeni frontalnim sukobima, od jeseni 1899. dolazi do promjene. Američke snage imale su znatnih problema s novom filipinskom gerilskom strategijom. Stoga su se taktički usredotočile na nadzor ključnih područja i nisu toliko riskirale s borbama u ruralnim područjima koja ionako nisu imala ozbiljnijeg strateškog značaja.

Filipinske snage bile su puno slabije opremljene i naoružane. Rijetke skupine (ili postrojbe) imale su vatreno oružje, a glavnina je bila naoružana samo bolo noževima, kopljima, lukovima, strijelama i ostalim hladnim oružjem. Taj nedostatak često su nadoknađivale pravim fanatizmom na bojištu. Glavni cilj filipinske pobune protiv SAD-a bila je neovisna i stabilna zemlja predvođena oligarhijom sastavljenom od pripadnika obrazovane klase. Predsjednik Aguinaldo uspio je ujediniti cjelokupno stanovništvo pa su tako filipinske snage tijekom rata imale više od sto tisuća borbeno spremnih pojedinaca, a dobar dio njih bili su seljaci. Tijekom 1900. cilj glavnih filipinskih vojnih zapovjednika bio je nanijeti američkim snagama gubitke koji će okrenuti američku javnost protiv rata. Nada su im bili predsjednički izbori, na kojima je McKinleyjev protukandidat bio William Jennings Bryan (1860. – 1925.). Taj član Demokratske stranke otvoreno je isticao svoja protuimperijalistička stanovišta. Filipinci su smatrali da bi njegova pobjeda mogla dovesti do povlačenja SAD-a iz njihove zemlje. Međutim, McKinley je prilično uvjerljivo osvojio novi mandat, što je demoraliziralo filipinske čelnike, koji su bili svjesni da će se američka imperijalistička politika nastaviti. Na terenu su trpjeli sve veće gubitke jer se nisu mogli nositi s nadmoćnom američkom vojnom tehnologijom i dobro uvježbanim snagama, koje su se nakon početnog nesnalaženja privikle na gerilski način borbe.

Katastrofalne posljedice

Američki vojnici izveli su krajem ožujka 1901. dobro uvježbanu diverzantsku akciju u kojoj su, u odorama filipinske vojske, ušli u tabor Filipinaca te zarobili predsjednika Aguinalda. Operaciju je predvodio general Frederick Funston (1865. – 1917.), a pomoć su imali i od Filipinaca koji su se pridružili američkim postrojbama. Zarobljeni predsjednik prisegnuo je 1. travnja 1901. u palači Malacañang u Manili na vjernost SAD-u i prihvatio američku vlast. Desetak dana kasnije izdao je Proklamaciju o formalnoj predaji SAD-u, govoreći svojim sljedbenicima da polože oružje i odustanu od borbe. Zarobljavanje čelnika zadalo je težak udarac Filipincima, ali ne tako snažan kao što su Amerikanci očekivali. Vođenje filipinske vlade preuzeo je general Miguel Malvar (1865. – 1911.). U početku je sa svojom vojskom zauzeo prema Amerikancima isključivo obrambeno stanovište. Međutim, ubrzo je počeo ofenzivu u gradovima i područjima pod američkim nadzorom. Početni Malvarovi uspjesi brzo su se rasplinuli nakon što je američki general George Bell (1859. – 1926.) započeo 1902. godine protunapad, prisilivši mnoge filipinske vojnike na predaju. Konačno se, 16. travnja, predao i sam Malvar zajedno s nekolicinom svojih časnika, bolesnom ženom i djecom. Predaja još jednog vođe praktički je označila kraj rata, premda je otpor u nekim dijelovima Filipina trajao sve do ljeta.

Rat je službeno završen 2. srpnja 1902., čime su Filipini praktički postali američka kolonija. Novi američki predsjednik Theodore Roosevelt (1858. – 1919.), tijekom jeseni proglasio je amnestiju za sve osobe na filipinskom otočju koje su sudjelovale u pobuni. Posljedice rata na Filipinima bile su katastrofalne. Prema okvirnim podacima, poginulo je između dvjesto tisuća i milijun civila i vojnika, dobrim dijelom zbog gladi te epidemije kolere. Smrtno je stradalo između četiri i pet tisuća američkih vojnika, također ponajviše zbog bolesti i zaraza prouzročenih lošim higijenskim uvjetima na bojištu. Filipini su punu neovisnost od SAD-a proglasili tek 1946., nakon završetka Drugog svjetskog rata.

TEKST  Josip Buljan