Iako nije bio ni približno tako revolucionaran kao Messerschmittov Me-262, Arado Ar-234 Blitz ostat će trajno upamćen kao prvi u borbi uporabljen bombarder koji su pokretali turbomlazni motori

Po današnjim mjerilima Ar-234 prije bi bio jurišnik nego bombarder, ali u vrijeme kad je nastao od njega se očekivalo, kao i od drugog njemačkog tajnog oružja, da preokrene tijek rata. U stvarnosti Ar-234 je imao vrlo mali utjecaj na tijek rata jer se na bojišnicama pojavio prekasno i u premalom broju. Umjesto toga, zajedno s eksperimentalnim Heinkelovim He-343 i Junkersovim Ju-287 turbomlaznim bombarderima, utjecao je na razvoj suvremenog vojnog i civilnog zrakoplovstva.
Zanimljivo je da je upravo tvrtka Arado uspjela napraviti prvi bombarder na turbomlazni pogon, s obzirom na to da se do tog projekta uglavnom bavila projektiranjem i proizvodnjom mornaričkih aviona s plovcima. Ne postoji podatak da je Arado ikada prije projektirao i proizveo ijedan bombarder, te je odluka o projektiranju tako naprednog aviona bila poprilično veliki rizik za tvrtku. Ispostavilo se da je upravo Arado, za razliku od Heinkela i Junkersa, uspio dovršiti posao prije kraja II. svjetskog rata i tako osigurati svoje mjesto u povijesti. Ovdje je dan sažet opis razvoja i borbenih djelovanja Blitza u nekoliko posljednjih ratnih mjeseci, iako taj avion, kao i Messerschmittov Me-262 zavređuje daleko više prostora.

Početak razvoja
Razvoj Ar-234 počeo je početkom 1941. kad je razvoj njemačkih turbomlaznih motora obećavao da će se njima moći napraviti toliko napredni borbeni avioni koji će osigurati njemačku pobjedu. Proces projektiranja novog bombardera na sebe je osobno preuzeo tadašnji direktor tvrtke Arado profesor Walter Blume. Projekt je označen kao “E370” i bio je odgovor na zahtjev njemačkog ministarstva zrakoplovstva (ReichsLuftfahrtMisnisterium – RLM) za brzim izvidničkim avionom. Zbog nedovoljne snage turbomlaznih motora avion je trebao biti što laganiji. Stoga je dobio vitko valjkasto tijelo u čijem je nosu osigurano mjesto za jednog pilota. Odabrana je konfiguracija visokokrilca, a motori su smješteni u gondole pod krilima. RLM je zahtijevao avion doleta 2150 kilometara i kako bi se smanjila masa aviona Blume je predložio da se umjesto klasičnog stajnog trapa s kotačima koriste teretnim kolicima s tri kotača koja su se tijekom uzlijetanja odbacivala. Kolica su opremili s pet zaustavnih padobrana. Tijekom vožnje po zemlji pilot je mogao upravljati kolicima uz pomoć prednje pokretne noge. Kolica su opremili i hidrauličkim kočnicama. Slijetanje se obavljalo na jednu veliku skiju smještenu ispod trupa aviona u visini krila, a pod svaku gondolu motora postavljena je po jedna manja skija namijenjena stabilizaciji.

Već pri projektiranju određena je maksimalna brzina od 780 km/h i operativni plafon leta od 11 000 metara. Borbeni radijus djelovanja trebao je biti oko 2000 kilometara. RLM je odobrio izradu dva prototipa pod vojnom oznakom Ar-234.
Arado se silno želio dokazati na novom području te su dva prototipa Ar-234 V1 i Ar-234 V2 gotovo potpuno dovršena prije kraja 1941. godine. Međutim, kasnila je isporuka turbomlaznih motora Jumo 004. Zapravo Jumo 004 nisu došli u Arado još cijelu iduću godinu, te su prva dva isporučena tek u veljači 1943., a i ti su bili predviđeni samo za statičke testove kompatibilnosti s avionom te neke testove vožnje po zemlji. Razlog stalnim odgodama isporuke motora bila je u prioritetu koji je imao Me-262, te su stoga svi raspoloživi turbomlazni motori odlazili u Messerschmitt. Motori sposobni za let isporučeni su tek potkraj proljeća 1943. tako da je Ar-234 V1 obavio svoj prvi let tek 15. lipnja 1943. Prvi su letovi obavljeni bez ikakvih problema, osim što se padobrani na kolicima na prva dva leta nisu otvorili te su kolica bila uništena. Do rujna iste godine već su letjela četiri prototipa.
I prije prvog leta RLM je ozbiljno razmatrao mogućnost da se Ar-234 pretvori u bombarder. Zbog toga je u Arado upućena narudžba za dva prototipa u bombarderskoj inačici pod oznakom Ar-234B te je dodano ime Blitz (Munja). Kako je avion bio premalen da bi nosio bombe unutar trupa, morao se pronaći prostor za nošenje bombi na vanjskim nosačima. Uz to dobio je i klasični stajni trap tipa tricikla jer su se skije pokazale kao vrlo loše rješenje, ali i da bi se dobio prostor ispod gondola motora za nošenje bombi.
Program razvoja znatno je usporen kad se 2. listopada 1943. srušio Ar-234 V2 zbog kvara na motoru. Pri padu je poginuo i pilot. Unatoč tome Hitleru je Ar-234 predstavljen potkraj studenog te godine. Nakon toga je, na Hitlerov osobni poticaj, razvoj aviona znatno ubrzan te je dobio isti status kao i Me-262.
Posebno je ubrzan rad na bombarderskoj inačici te su u kratkom vremenu dovršena još četiri prototipa. Prototip Ar-234 V5 dobio je nove motore Jumo 004B-0 koji su imali potisak od 8,2 kilograma (kao i motori na prvim prototipovima) ali su bili 90 kilograma lakši. Prototipovi Ar-234 V6 i Ar-234 V8 dobili su turbomlazne motore BMW 003 potiska 7,85 kN. Iako manjeg potiska od Junkersovih BMW-eovi su motori imali i znatno manju težinu tako da se letne odlike nisu bitno narušile. Ta dva prototipa posebno su važna jer su to prvi četveromotorni avioni na mlazni pogon. Ar-234 V6 imao je četiri motora pod krilima, svaki smješten u zasebnu gondolu, dok je Ar-234 V8 imao motore smještene u dvije dvostruke gondole. I jedno i drugo rješenje kasnije će se primijeniti na većem broju vojnih i civilnih aviona. Nakon letnih ispitivanja zaključeno je da je rješenje s dvostrukim gondolama uspješnije jer su pojedinačne gondole stvarale aerodinamičke probleme.
Od trećeg prototipa nadalje svi su opremljeni s po dva raketna motora namijenjenih skraćenju staze uzlijetanja koje su postavili na krila iza gondola turbomlaznih motora. Svaki je Walter 109-500 raketni motor imao masu od 280 kilograma i potisak od 4,9 kN u 30 sekundi rada. Nakon uzlijetanja motori su se odbacivali i na zemlju spuštali padobranima. Avioni su opremljeni sustavom koji je automatski isključivao drugi raketni motor ako bi jedan zatajio kako bi se spriječilo nekontrolirano skretanje aviona.
Prvi prototip sa stajnim trapom s kotačima dovršen je tek početkom 1944. i dobio je oznaku Ar-234 V9 ili Ar-234B-0. Prvi je let obavio 10. ožujka 1944., u vrijeme kad je već pokrenuta serijska proizvodnja. Do kraja lipnja iste godine već je isporučeno prvih 20 preprodukcijskih Ar-234B. Unatoč tome ambiciozni plan o velikoserijskoj proizvodnji morao je biti odbačen jer su tijekom zadnjeg tjedna veljače 1944. saveznički bombarderi masovno napali njemačke pogone za proizvodnju aviona i znatno smanjili proizvodne kapacitete. Iako je taj napad zaobišao Aradove pogone koji su bili izvan dometa savezničkih bombardera napadi su ostavili ozbiljnog traga u mogućnosti nabave raznih avionskih sustava, posebice motora.

U ožujku 1944. Arado je Ar-234 V5 i Ar-234 V7 opremio kamerama i predao specijalnoj Luftwaffeoj izvidničkoj postrojbi radi testiranja uporabljivosti aviona u izvidničkim zadaćama, ali i da bi se postrojbe upoznale s novim tipom aviona. Savezničko iskrcavanje na Normandiju dalo je tim avionima priliku da se prvi put iskažu u ratu. Naime, saveznički su lovci dominirali iznad plaža Normandije obarajući sve njemačke izvidničke avione. Tako su sva zapovjedništva u Francuskoj i Berlinu ostala bez nužnih informacija o veličini invazije i smjerovima savezničkih napredovanja. Činilo se da bi upravo Ar-234 V5 i Ar-234 V7 zbog svoje velike brzine mogli probiti savezničku obranu i sigurno obaviti zadaće. Zato su oba 25. srpnja 1944. upućena u Francusku. Jedan se morao vratiti dok je drugi sigurno stigao na odredište. Na njemačku žalost ostao je neoperativan cijeli tjedan jer su uzletna kolica, raketni motori i ostala oprema u Francusku upućeni kamionima. Tako je prvi operativni let izveden 2. kolovoza 1944. Čast je pripala poručniku Erichu Sommeru koji je let iznad obala izveo na visini od 9200 metara pri brzini od oko 740 km/h. Sommer se vratio živ i zdrav jer su ga visina leta i brzina učinili neuhvatljivim za savezničke lovce. Zapravo se nakon rata doznalo da ga nisu ni otkrili. Snimke koje je donio zaprepastile su Berlin jer su pokazale da se na obalama Normandije nalazi 1,5 milijuna vojnika sa svim potrebnim naoružanjem. Tog je dana u Francusku stigao i drugi avion te su u idućih tri tjedna zajedno obavili 13 izvidničkih misija. Ni jednom ih saveznički lovci nisu uspjeli presresti, a kamo li napasti.

Opis Ar-234B Blitz
Iako je prije svega bio namijenjen za bombarderske zadaće Blitz je zadržao i mogućnost oavljanja izvidničkih zadaća, što pred kraj rata nije bila zanemariva mogućnost. Kao bombarder mogao je ponijeti 1,5 tona bombi na vanjskim nosačima ispod trupa i gondola motora. Najčešće je nosio tri bombe po 500 kilograma, iako je mogao ponijeti i jednu bombu mase 1000 ili 1400 kilograma na nosaču pod trupom. Kad je služio kao izvidnik Ar-234B mogli su opremiti s odbacivim spremnicima goriva zapremine 300 litara koje bi ovjesili ispod gondola motora.
Za serijske avione odabrana je konfiguracija s dva turbomlazna motora Junkers Jumo 004B potiska 8,83 kN. Maksimalna brzina bez bombi i dodanih spremnika goriva bila je 740 km/h na visini od 6100 metara. S vanjskim teretom brzina bi se smanjila na 660 km/h, ali i to je bilo dovoljno da se u najvećem broju slučajeva izbjegnu saveznički lovci. Prvi su prototipovi postizali i 30 km/h veće brzine ali je masa stajnog trapa s kotačima učinila svoje.
Dužina tijela bila je samo 12,6 metara i osim prednjeg dijela u kojem je sjedio pilot cijelo je iskorišteno za smještaj spremnika za gorivo. Blitz je imao razmak krila 14,1 metar i površine 26,4 m2. Prazan je težio 5200 kg, a pod punim opterećenjem 9850 kg. Operativan plafon leta bio mu je 10 000 metara, te ga on sam po sebi ne bi zaštitio od napada lovaca kao što su bili P-51 Mustang i Spitfire XIVE. Tim prije jer je s maksimalnim teretom bombi i goriva operativni plafon leta padao na 8800 metara ili čak i manji. Maksimalni dolet bio mu je 1630 kilometara, a s 1500 kg bombi i maksimalnom količinom dolet se smanjivao na 1100 kilometara. Kako se rat približavao kraju taj je podatak imao sve manju važnost. Kako je Ar-234B imao veliku brzinu slijetanja dobio je kao standardnu opremu kočeći padobran, rješenje kojim će se kasnije masovno koristiti na borbenim avionima Istoka i Zapada.
Aerodinamički lijepo oblikovan nos aviona napravljen je od pleksiglasa i davao je pilotu izvrstan pogled naprijed i na stranu, dok je pogled prema stražnjem dijelu aviona bio moguć jedino pomoću periskopa. Periskop je zapravo ugrađen kako bi se pilotu omogućilo gađanje ciljeva iz obrušavanja pod blagim kutom. Iako su neki prototipovi dobili izbacivo sjedalo za pilota serijski avioni nisu dobili tu pogodnost. Kako je pilot ulazio i izlazio iz Blitza kroz mali otvor na vrhu kabine izlazak u nuždi nije bila baš lagana zadaća. Ako ste letjeli na malim visinama niste trebali ni pokušavati.
Iako je u odnosu na Me-262 Ar-234B bio konzervativne konstrukcije imao je vrlo dobra letna svojstva i čak akrobatske mogućnosti zbog čega su njegovi piloti u nekim slučajevima uspijevali izbjeći napade savezničkih lovaca. Pod kraj rata te su odlike Blitza dovele do planova za razvoj dvosjednog noćnog lovca. Najveći problem koji nikada nije riješen bili su nepouzdani turbomlazni motori Jumo 004B koji su zahtijevali remont ili zamjenu nakon samo deset sati leta. I kočnice su se prebrzo trošile te su se trebale mijenjati nakon samo tri slijetanja. Potrošnja goriva znatno je varirala ovisno o visini leta. Na 10 000 metara iznosila je samo trećinu od potrošnje na razini mora. Ako bi se bombarderska zadaća trebala obaviti na maloj visini ciljevi nisu smjeli biti dalje od 190 kilometara od uzletišta. S dopunskim spremnicima i leteći na velikim visinama Ar-234B je u ulozi izvidnika mogao doseći zonu izviđanja na udaljenosti od 720 kilometra.

Operativna uporaba Ar-234B
Općenito je prihvaćena ocjena da se s Ar-234B moglo znatno lakše letjeti nego na Me-262, te je i preobuka na Blitz išla znatno lakše. Piloti su vrlo brzo otkrili sve mogućnosti novog bombardera. Bio je podjednako podesan za napade iz obrušavanja, pri čemu je kut obrušavanja morao ostati mali kako avion ne bi dosegnuo zvučni zid i postao neupravljiv, kao i za napade iz vodoravnog leta s malih i vrlo velikih visina. Pri napadu iz obrušavanja piloti su odbacivali bombe u rasponu visina od 5000 do minimalno 1500 metara kako bi imali vremena ispraviti avion. Ciljanje je obavljano uz pomoć periskopa smještenog iznad glave pilota. Za napade s malih visina iz vodoravnog leta piloti nisu imali nikakve ciljničke sprave te su bombe izbacivali po osjećaju, što je ponekad donosilo i kontraefekte, osobito ako su savezničke i njemačke postrojbe bile vrlo blizu.
Kako je Blitz prije svega bio bombarder projektanti su osigurali vrlo napredan sustav za bombardiranje s velikih visina. Pritom su trebali riješiti problem samo jednog člana posade koji je istodobno trebao upravljati avionom i ciljati. To je riješeno ugradnjom naprednog Patin autopilota koji je od pilota zahtijevao da dovede avion na oko 30 kilometara od cilja. Nakon toga pilot bi uključio Patina, odmaknuo upravljački sustav na desno te se nagnuo nad ciljnički sustav Lotfe 7K. Ciljnički je sustav bio povezan s autopilotom tako da je svako namještanje ciljničkog križića na cilj automatski dovodilo do korigiranja leta aviona. Lotfe 7K je automatski odbacivao bombe. Tako je Blitz postao prvi avion opremljen automatskim sustavom za gađanje ciljeva na zemlji.
Prvobitno je predviđeno da svi Blitzovi u stražnjem dijelu dobiju dva topa kalibra 20 mm kako bi se zaštitili od napada iz stražnje sfere. Kako pilot nije mogao iz kabine vidjeti što se događa iza aviona topovi su se pokazali nepotrebnim te se na kasnijim avionima nisu ni ugrađivali.
Luftwaffe je vrlo brzo prepoznala sve dobre odlike Ar-234 te ga je u stalnim izvidničkim misijama počela rabiti od jeseni 1944., a od listopada iste godine počela je sa stalnim izviđanjem iznad Engleske. Unatoč brojnim letovima saveznički piloti nisu izvijestili o susretima s Blitzom sve do 21. studenoga 1944. kad su dva Mustanga izvijestila da su iznad Nizozemske primijetili jedan mlazni avion koji je nadletio njihovu formaciju. Nakon što je primijetio da je otkriven pilot Blitza povećao je snagu motora i nestao velikom brzinom.
Bombarderske zadaće počele su na Božić 1944. kad je devet Ar-234 s po jednom bombom od 500 kg napalo ciljeve u gradu Liegu (Belgija) kako bi poduprli njemačku ofenzivu u Ardenima. Takvi su napadi nastavljeni sve dok se vrijeme nije toliko pogoršalo da su postali neizvedivi. Blitzovi će poslužiti sve do kraja rata u izvidničkim i bombarderskim zadaćama uz vrlo male gubitke.

Ar-234C
Na iskustvima s Ar-234 V6 i Ar-234 V8, te jednim Ar-234B koji je također dobio četiri turbomlazna motora BMW 003, Arado je odlučio razviti novu inačicu znatno boljih odlika. Tako je Ar-234C dobio četiri turbomlazna motora BMW 003 svaki potiska 7,85 kN, po dva pod svakim krilom. Kako se ukupna snaga povećala ss 16,4 kN na 31,4 kN potiska uz povećanje mase praznog aviona za samo 790 kilograma, znatno se povećala maksimalna brzina leta na čak 873 km/h, isto kao i Me-262. S takvom brzinom Ar-234C je u izvidničkim zadaćama postao potpuno neuhvatljiv za savezničke lovce koji su bili 100 kilometara sporiji. I operativni plafon leta povećao se na 12 000 metara, dok se operativni radijus djelovanja smanjio na 660 kilometara, što u tom trenutku i nije bilo tako važno. Luftwaffe je bila oduševljena novim avionom i odlučila je da Ar-234C postane osnova za cijelu seriju podinačica namijenjenih izviđanju, bombardiranju, za zadaće noćnog lovca i inačica za “opću uporabu”. Odmah je naručeno nekoliko tisuća aviona. To je naravno bila iluzija jer je prvi prototip Ar-234 V19 poletio tek u listopadu 1944. pa je svaka ideja o masovnoj proizvodnji bila tek iluzija. Uz to, iako su BMW-ovi motori bili naprednije konstrukcije od Junkersovih njihova je pouzdanost bila još slabija. Ali kraj rata nije pružao izbirljivost i takva sitnica više nije utjecala na odlučivanje. Do kraja rata Arado je ipak uspio isporučiti Luftwaffi 14 Ar-234C, tek toliko da se ustroji jedna eskadrila. Uz to uspio je isporučiti i 210 aviona inačice Ar-234B, ali je tek polovica iskorištena u borbi.

Zaključak
Iako ne toliko revolucionaran kao Me-262 Arado Ar-234 Blitz je odigrao podjednako važnu ulogu u razvoju modernog mlaznog zrakoplovstva. Dokazao je da su turbomlazni motori uporabljivi i na bombarderima, a tvrtka Arado je obavila pionirski posao u ispitivanju mogućnosti uporabe četiri motora i njihovog načina ugradnje na avione. Uz to projektanti ove tvrtke počeli su s brojnim novim projektima koji će svoj nastavak razvoja doživjeti nakon rata i to u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama. Tako su na osnovi Ar-234B postavili strelasta krila i opremili ga s dva turbomlazna motora BMW 033R i raketni motor na tekuće gorivo s vremenom rada 3 minute kako bi se povećala brzina penjanja. Prototip je razrezan ali se ideja ponovno pojavila u pedesetim na bombarderu Victor britanske tvrtke Handley Page.
Još zanimljiviji je bio projekt “E.560”. Riječ je o velikom bombarderu sa strelastim krilima raspona 18 metara. Zanimljivo je bilo da su repni stabilizatori trebali imati delta oblik. Avion su trebali opremiti s četiri turbomlazna motora smještena pod krilima. Iako “E.560” nikada nije otišao dalje od studije na papiru zanimljivo je da je 15. travnja 1952. prvi put poletio Boeingov B-52 Stratofortress koji je koncepcijski vrlo nalik “E.560”.
Podjednako je važna i činjenica da su brojni Ar-234B nakon rata završili na Zapadu, te samo jedan u Sovjetskom Savezu. Samo su Britanci na otok prebacili 12 komada koje su intenzivno testirali. Četiri Ar-234 prebačeni su, s drugim njemačkim mlaznim i raketnim oružjem, nosačem Reaper u Sjedinjene Države. Tri su predana američkim zračnim snagama te jedan mornarici. Jedan od tri Ar-234 koja su predana zrakoplovstvu prebačen je u zrakoplovnu bazu Wright-Petterson Air Force Base na intenzivno testiranje. Taj je primjerak naknadno poklonjen Smithsonian Institution’s Air & Space Museu gdje je i sada izložen. Pretpostavlja se da je to jedini sačuvani Ar-234.
U osnovi projektiran kao izvidnički avion Ar-234 ni nakon mnogih preinaka nikada nije u potpunosti zadovoljio kao bombarder, prije svega zbog premale nosivosti i samo jednog pilota. Taj se nedostatak nije do kraja ispravio niti kod inačice Ar-234C. Zato je u svojoj osnovnoj ulozi izvidnika s velikih visina Ar-234 bio nenadmašan, a u toj se ulozi mogao rabiti i deset godina kasnije u Korejskom ratu i još bi uvijek bio uspješan. Možda bi tek sa sjevernokorejskim MiG-ovima 15 imao neke teškoće.

Domagoj MIČIĆ, Damir PAVLOVIĆ