Razvijen kao prvi američki interkontinentalni balistički projektil Atlas je na posljetku znatno veći utjecaj imao na razvoj američkog svemirskog program

Razvoj balističkih projektila sustava Atlas može se pratiti sve od 1945. kad je američko ratno zrakoplovstvo prvi put pokazalo zanimanje za razvoj strateškog balističkog projektila dometa 5750 milja (9200 kilometara). Na temelju zahtjeva za ponude koji je objavljen u listopadu 1945. tijekom kasnih četrdesetih i početkom pedesetih godina prošlog stoljeća američko će zrakoplovstvo dobiti projektile velikog dometa Atlas, Navaho, Snark i Matador/Mace. Tvrtka Consolidated Vultee Aircraft Corporation, koja je poznatija pod imenom Convair, započela je u travnju 1946. projekt MX-774 kojim se željela dokazati mogućnost proizvodnje krstarećih i balističkih projektila velikog dometa. Projekt je vodio Belgijac Karel Jan Bossart koji je predložio projektiranje i izradu dva različita vođena projektila velikog dometa (6000 milja – 9600 km) – subsonični krstareći projektil s mlaznim pogonom i nadzvučni balistički projektil s raketnim pogonom. Za balistički projektil je odredio naprednu konstrukciju spremnika za gorivo napravljenu od lima debljine 1 mm, a koju bi u potrebnom obliku držao pritisak goriva. Zbog toga je takvo rješenje nazvano balon spremnici. Naglo posljeratno smanjenje izdvajanja za vojsku osjetio je i MX-774 projekt, te je američko ratno zrakoplovstvo odlučilo da se Convair usredotoči isključivo na razvoj balističkog projektila. Tako je 19. travnja 1946. Convair dobio ugovor vrijedan 1 893 000 američkih dolara za proizvodnju i testiranje deset projektila MX-774 kako bi dokazala napredne bossartove ideje o balističkom projektilu male mase i velike nosivosti. Kako bi što prije dokazao uporabljivost novog oružja i osigurao narudžbe Convair je započeo sa statičnim testiranjima raketnih motora već početkom 1947.

U međuvremenu je američko ratno zrakoplovstvo objavilo kako je odlučilo dodijeliti ugovor za projektiranje novih krstarećih projektila velikog dometa tvrtkama Northrop i Martin. Osim što su se napori u razvoju krstarećeg projektila velikog dometa pokazali kao slijepa ulica ta je odluka imala još jednu tešku posljedicu – zbog daljnjeg smanjenja izdvajanja za vojne potrebe američko je ratno zrakoplovstvo u lipnju 1947. odlučilo poništiti ugovor za projekt MX-774 i tako privremeno zaustaviti razvoj balističkog projektila, samo tri mjeseca prije početka prvih letnih ispitivanja. To je za neposrednu posljedicu imalo kašnjenje programa razvoja sustava Atlas od punih šest godina. Uz to je tvrtka Convair morala uložiti svoja sredstva da bi dovršila tri mala projektila namijenjena testiranju motora, sustava za upravljanje i bojne glave. Testovi, obavljeni u razdoblju od srpnja do prosinca 1947. na poligonu White Sands Proving Grounds u New Mexicu, bili su ohrabrujući. Projektili su nazvani Hiroc (od high altitude rocket) ili RTV-A-2.
Izbijanjem Korejskog rata i sve veće nepovjerenje između kapitalističkog Zapada i komunističkog Istoka (koji će dovesti do dugotrajnog Hladnog rata) ponovno su otvorili mogućnost većih izdataka za vojne namjene te je u rujnu 1951. tvrtka Convair dobila novi ugovor (MX-1593) koji je obuhvaćao projektiranje i gradnju balističkog projektila koji bi se temeljio na spoznajama koja su stečena na projektu MX-774. Tijekom 1953. Convari Division (koja je postala sastavni dio tvrtke General Dynamics, sada) obznanila je plan ubrzanog razvoja novog balističkog projektila velikog dometa.

Ubrzani razvoj tehnologije proizvodnje nuklearnog oružja riješio je jedan problem – prevelike i nezgrapne nuklearne bojne glave. Drugi problem s početka pedesetih godina prošlog stoljeća bio je niski stupanj pouzdanosti raketnih motora s tekućim gorivom. Posebni je bio problem niski postotak uspješnog startanja raketnog motora koji je u to vrijeme bio manji od 50 posto. Rješenje je pronađeno u takozvanom modelu stupanj i pol kod kojeg se istodobno pale svi motori kako bi podigli projektil sa zemlje u putanju. Kako bi se tijekom leta smanjila masa projektila startni (booster) motori su se odbacivali nakon prestanka rada. Tako je dobivena konfiguracija koja je omogućavala da se svi motori ispravno pokrenu i prije nego što projektil poleti, što je bitno povećavalo njegovu pouzdanost.
Dozvola za potpuni razvoj novog balističkog projektila dana je u siječnju 1955. Novo je oružje dobilo oznaku Weapon System WS107A-I. U Convairu je projektil dobio internu oznaku Model 7. Zanimljivo je da je u isto vrijeme u Sovjetskom Savezu Korolev radio na razvoju sličnog interkontinentalnog balističkog projektila (InterContinenatal Ballistic Missile – ICBM) kojem je dao oznaku R-7. Očito je da su obje strane smatrale da će im upravo broj sedam donijeti sreću. Upravo su izvješća obavještajnih službi iz rujna 1955. o ubrzanom razvoju ICBM-a u Sovjetskom Savezu (koji su u to vrijeme bili na višem stupnju razvoja od američkih) doveli do toga da je WS107A-I dobio najviši nacionalni prioritet razvoja. Tako će projekt Atlas postati jedan od najvećih i najkompliciranijih programa razvoja, testiranja i usvajanja u operativnu uporabu bilo kojeg oružja američke vojske. U skladu s novim prioritetima Karel Bossart se sa svojim razvojnim timom preselio u novu tvornicu Convair Astronaticsa u blizini San Diega. Kako je cijeli projekt bio prevelik ne samo za Convair već i za General Dynamics u projekt je uključeno više od 3500 kooperanata koji su dopremali više od 100 000 različitih komponenata. Kako su svi morali biti izrađeni najvećom točnošću razvoj projektila Atlas doveo je do istodobnog razvoja mnogih područja znanosti i tehnike, te do tehnološkog napretka američke industrije. Sličan će utjecaj tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća imati projekt Apollo.

Atlas A
Originalno označen kao X-11 (XB-65A) novi je projektil dobio naziv Atlas po seriji projektila koji su dostavljeni u Cape Canaveral zbog letnih ispitivanja. Projektil Atlas A bio je dugačak 22,75 metra i promjera 3,6 m. Maksimalna poletna masa bila mu je 198 000 kilograma. Testiranje raketnih motora i drugih sustava krenulo je u lipnju 1956., da bi prva testiranja svih sustava počela potkraj iste godine. Prvo lansiranje Atlasa A (četvrtog prototipa), koji je imao samo startne motore tvrtke North American potiska oko 54 000 kilograma, obavljeno je 11. lipnja 1957. Jedan je startni motor ubrzo nakon polijetanja prestao raditi te je projektil zbog sigurnosti odmah uništen. Lansiranje šestog prototipa prošlo je nešto bolje, dok je tek lansiranje dvanaestog prototipa bilo potpuni uspjeh. Od ukupno osam probnih lansiranja Atlasa A čak je šest završilo neuspjehom jer su projektili ili eksplodirali tijekom lansiranja ili su morali biti uništeni tijekom leta. Samo su dva pokušaja završila letom od 960 kilometara. Svi projektili Atlas A imali su određenu balističku putanju s vrhom na otprilike 6000 metara. Dva startna motora gasila bi se nakon 150 sekundi rada. Nisu se odbacivala u letu nego bi zajedno s projektilom udarila o površinu mora.

Atlas B
Unatoč neuspjesima razvoj Atlasa je nastavljen velikom brzinom jer su iz Sovjetskog Saveza stizale vijesti o ubrzanom razvoju balističkih projektila dometa većeg od 1000 kilometara. Zbog toga je u kolovozu 1958. razvijena inačica Atlas B s operativnim putnim motorom tvrtke North American. Na toj je inačici zadržana ista dužina projektila kao i na Atlasu A. Putni su motor postavili u sredinu između dva startna. Svaki je motor imao potisak od 54 000 kilograma. Ugrađeni su i raketni motori za korekciju vektora brzine i smjera potiska 204,3 kilograma. Kao gorivo rabljeni su tekući kisik i RP-1 (kerozin). Tekući kisik se čuvao u gornjem spremniku zapremine 70,88 m3, dok se kerozin čuvao u donjem spremniku zapremine 46,66 m3. Atlas B je dobio i sustav za odbacivanje startnih motora i povratni modul tako da je mogao vjerno simulirati mogućnosti operativnog projektila.
Prvi Atlas B lansiran je 19. srpnja 1958. Projektil je izgubio potisak motora nakon 43 sekunde leta, eksplodirao i srušio se u Atlantik. Drugi Atlas B lansiran je 28. studenog iste godine. Ovaj put su svi motori odradili po planu i nakon što je projektil dosegnuo visinu od 4800 metara ušao je u preprogramiranu balističku putanju. Nakon dvije minute leta dva startna motora prestala su s radom te su odbačena. Putni je motor nastavio raditi još iduće dvije minute, te je nakon toga zajedno s tijelom projektila pao u ocean. Nakon prestanka rada putnog motora uključili su se motori za korekciju putanje koji su radili oko 30 sekundi. Kad je projektil dosegao zadanu putanju odvojio se povratni modul koji je nastavio let prema cilju bez mogućnosti korekcije putanje. Tom je prilikom dosegnut zadani domet od 9600 kilometara.

Atlas C

Inačica Atlas C bila je zadnji razvojni model na kojem se htjelo znatno poboljšati vođenje projektila i njegova preciznost. Zbog toga je Atlas C napravljen tako da bude što vjerniji operativnoj inačici kako bi se s njim mogla obaviti ne samo testiranja krajnjeg dometa već i ispitala preciznost povratnog modula. Projektil su opremili s dva startna motora, svaki potiska 74 250 kilograma, i jednim putnim motorom Rocketdyne potiska 25 650 kg. Za preciznu korekciju leta ugrađena su dva manja Rocketdyne raketna motora potiska 450 kg. Kao gorivo zadržana je kombinacija tekućeg kisika i RP-1 (kerozina). Tijekom polijetanja rabili su se svi motori, čak i oni za korekciju putanje.
Prva podinačica inačice Atlas C rabila je radioinercijalno vođenje koje je bilo ocijenjeno kao bolje od starog inercijalnog vođenja. Unatoč tome je još tijekom 1958. odlučeno da se radioinercijalno vođenje uporabi na projektilu Titan, a da Atlas dobije najnoviji radioinercijalni sustav vođenja tvrtke Bosch Arma. Atlas C je dobio i operativni povratni modul s bakarnom termičkom zaštitom koji se u završnoj fazi leta odvajao od projektila i samostalno nastavljao prema cilju.
Prvi je Atlas C lansiran s Cape Canaverala 23. prosinca 1958. Iako se povratni modul nije odvojio od projektila svi su ostali sustavi ispravno radili. Tek je lansiranje obavljeno 24. kolovoza 1959. dovelo do potpuno uspješnog leta pri kojem je ostvaren traženi maksimalni domet od 9600 kilometara.
Za razliku od projektila inačica Atlas A i Atlas B, projektil inačice Atals C bio je dugačak 24,57 m.
Preostali projektili inačice Atlas C iskorišteni su za obuku postrojbi što je bilo od vrlo velike važnost s obzirom na to da je riječ o potpuno novoj vrsti oružja.

Atlas D

Atlas D je prva inačica koja je ušla u operativnu uporabu a rabila se i kao lansirna raketa u projektu Mercury. U početku je Atlas D trebao biti tek prototip operativnog interkontinentalnog balističkog projektila (ICBM). Početni su planovi predviđali da se na Atlasu D testiraju svi sustavi koje su namjeravali ugrađivati u operativni ICBM. Međutim, ratno je zrakoplovstvo zahtijevalo ubrzanje projekta te je odlučilo da će upravo Atlas D postati prvi američki operativni ICBM. Zapravo su odlučili započeti s gradnjom operativnih lansirnih položaja i prije nego što je lansiran prvi Atlas D, a sve s ciljem da se nadoknadi američkog kašnjenje u odnosu na Sovjetski Savez.
Optimizam američkog ratnog zrakoplovstva temeljio se na činjenici da je Atlas D u osnovi bio identičan s inačicom Atlas C, osim nekih manjih izmjena. Jedna od važnijih je bila ugradnja jačih startnih motora pojedinačnog potiska 82 575 kilograma, za razliku od startnih motora Atlasa C koji su imali pojedinačni potisak od 74 250 kg. Putni motor i motori za korekciju putanje ostali su isti. Zahvaljujući novim startnim motorima Atlas D je postizao veća početna ubrzanja što je bilo dovoljno za maksimalni domet veći od 16 600 kilometara. Svi testni projektili inačice Atlas D od početka su građeni tako da simuliraju profil leta operativnog projektila.

Početni se optimizam vrlo brzo pretvorio u očaj. Naime, prvi je Atlas D lansiran sa Cape Canaverala 14. travnja 1959. Drugi je lansiran 18. svibnja i treći 6. lipnja iste godine. Sva su tri projektila eksplodirala nakon manje od tri minute leta. Kad se činilo da je projekt Atlas otišao u “slijepu ulicu” te da mu nema spasa s Cape Canaverala je 28. srpnja 1959. lansiran četvrti Atlas D koji je, na opće čuđenje, uspješno završio svoj let. Unatoč činjenici da je samo jedno od četiri lansiranja uspješno okončano Atlas D (označen kao SM-65D) je u listopadu 1959. proglašen operativnim. SM-65D uskoro je zamijenio CGM-16D s boljim povratnim modulom i poboljšanom toplotnom zaštitom.
Odmah je razmješten u Vandenberg Air Force Base (California), Offutt Air Force Base (Nebraska) i Warren Air Force Base (Wyoming). Prvi Atlas D postao je operativan 31. listopada 1959. u Vandenberg Air Force Base. Ta je postrojba dobila tri projektila koja su se čuvala na otvorenom, s tim da je u svakom trenutku jedan projektil bio spreman za lansiranje.
S vremenom su i Vandenberg Air Force Base i ostale baze dobile hangare od armiranog betona koji su se nalazili iznad zemlje, a u kojima su se Atlas projektili čuvali u vodoravnom položaju. Prije lansiranja trebalo je otvoriti krov hangara, postaviti projektil u okomit položaj i napuniti ga gorivom. Za cijeli taj postupak dobro uvježbanoj posadi trebalo je između 15 minuta i pola sata. Svi su projektili Atlas D povučeni iz operativne uporabe tijekom 1964., ali ih je čak 175 iskorišteno kao nosači svemirskih letjelica, uglavnom u projektu Mercury.

Atlas E
Iako se na prvi pogled može učiniti da je domet od 16 600 kilometara dovoljan da se iz Sjedinjenih Američkih Država pogode svi važniji ciljevi u Sovjetskom Savezu praksa je pokazala da to nije tako, osobito nakon odluke da se ICBM-ovi rasporede i u južne savezne države kako bi bili što dalje od sovjetskih balističkih projektila. Zbog toga je američko ratno zrakoplovstvo od proizvođača zatražio da napravi inačicu Atlasa dometa većeg od 17 500 kilometara. Tako je nastala inačica Atlas E s poboljšanim raketnim motorima koji su imali 8 posto veći potisak. Ugrađen je i poboljšani inercijalni sustav kontrole leta koji je znatno manje ovisio o zemaljskoj posadi. Prvi Atlas E lansiran je 6. srpnja 1961. s Cape Canaverala. Projektil je uspješno završio let preletjevši 14 500 kilometara. To je ujedno i najveća udaljenost koju je preletio bilo koji projektil iz porodice Atlas.

Za Atlas E su izgrađena nova lansirna mjesta u bazama Fairchild Air Force Base (Washington), Forbes Air Force Base (Kansas) i Warren Air Force Base (Wyoming). Atlas E je uveden u operativnu službu 28. rujna 1961. u Fairchild Air Force Base. Iako su se projektili i dalje čuvali u vodoravnom položaju novi hangari se više nisu radili nad zemljom nego ispod nje. Bili su duboki 53 i široki 16 metara. Nakon što bi smjestili projektil u hangar na krov bi nabacili tanak sloj zemlje te su ta skloništa za Atlas projektile dobila nadimak lijesovi, a projektili inačice Atlas E nazvani su ptice iz lijesova. Cilj nabacivanja zemlje na krov hangara bio je povećati njegovu otpornost na pritisak koji se stvara tijekom eksplozije nuklearnog oružja.
Svi su projektili Atlas E povučeni iz operativne uporabe tijekom 1965.

Atlas-Vega
Projekt Atlas-Vega američke agencije NASA predviđao je gradnju rakete-nosača svemirskih letjelica u kojem bi Atlas imao ulogu prvog stupnja. NASA je projektom Atlas-Vega htjela dobiti nosače kojima će moći lansirati svoje satelite i istraživačke brodove u duboki svemir i/ili prema susjednim planetima. Rad na razvoju Atlas-Vega projekta već je dobrano odmakao kad je NASA otkrila da su CIA i američko ratno zrakoplovstvo pokrenuli tajni projekt razvoja gotovo potpuno identične rakete-nosača Atlas-Hustlera (kasnije Atlas-Agena) kojim su htjeli u orbitu oko zemlje lansirati špijunske satelite iz programa Corona. Zbog toga je projekt Atlas-Vega otkazan.

Atlas-F

Zadnja operativna inačica bila je Atlas F koja je u osnovi bila identična inačici Atlas E osim što je bila prilagođena za čuvanje u vertikalnim silosima ukopanim u zemlji. Silose napravljene od armiranog betona i čelika potpuno su ukopali pod zemlju a projektil postavili na dizalo. Da bi još više smanjili vrijeme potrebno za lansiranje u projektile su, kad bi se proglasio viši stupanj pripravnosti, napunili kerozinom koji je mogao ostati u spremniku duže vrijeme bez opasnosti od eksplozije ili korozije. Neposredno prije lansiranja u projektil bi se ubacio tekući kisik. Zatim bi projektil dizalom podigli na površinu i lansirali. Na taj je način vrijeme potrebno za lansiranje smanjeno na manje od deset minuta, što je bila znatna ušteda u odnosu na inačice Atlas D i Atlas E. Osim toga okomiti su silosi imali znatno veću otpornost na utjecaje nuklearne eksplozije te su ih kao najbolje rješenje za smještaj i lansiranje svojim ICBM-a usvojili Sovjetski Savez, Francuska i Kina.
Prva postrojba opremljena projektilima Atlas F (Schilling Air Force Base u Kansasu) postala je operativna 9. rujna 1962. Tim projektilima opremljene su postrojbe u Plattsburg Air Force Base (New York), Lindol Air Force Base (Nebraska), Altus Air Force Base (Oklahoma), Dyess Air Force Base (Texas) i Walker Air Force Base (New Mexico).
Iako je inačica Atlas F bila tehnološki najnaprednija brz razvoj raketne tehnologije uvjetovao je da njihovo povlačenje iz operativne uporabe krene već 1964. Projektili Atlas F prvo su povučeni iz Dyess Air Force Base 1. prosinca 1964. Zadnji je povućen iz operativne uporabe 12. ožujka 1965. iz Plattsburg Air Force Base.

Mirnodopska uporaba
Iako je porodica projektila Atlas razvijana isključivo za vojne namjene ona je svoju pravu namjenu pronašla u velikom broju civilnih programa istraživanja svemira. Nakon što je 1965. iz operativne uporabe povučen zadnji Atlas F (zamijenjen je projektilom LGM-30 Minuteman s raketnim motorima na kruto gorivo) projektili Atlas su rabljeni u programima Mariner (od 1962. do 1973.), Mercury (od 1962. do 1963.) i u programu Gemini (od 1963. do 1966.). Programom Mariner NASA je krenula u istraživanje Marsa, Venera i Merkura. Prvih pet Marinera lansirani su pomoću raketa-nosača Atlas-Agena, dok je idućih pet lansirano raketama-nosačima Atlas-Centaur. Projektom Mercury Sjedinjene su Države htjele poslati prvog čovjeka u svemir. Iako ih je u tome pretekao Sovjetski Savez (Jurij Gagarin je 12. travnja 1961. svojim brodom Vostok 3KA-2 postao prvi čovjek u svemiru) Amerikanci su ipak nastavili s projektom. Vrhunac projekta Mercury zbio se 5. svibnja 1961. kad kombinacija raketa Atlas, Redstone i Little Joe (označena kao Freedom 7) u svemir ponijela Alana Sheparda. Unutar projekta Mercury, nakon Sheparda, u svemir je poletjelo još pet američkih astronauta. Projekt Gemini bio je svojevrsni nastavak projekta Mercury i priprema za puno ambiciozniji projekt Apollo.
Atlas služi i danas kao nosač-lanser za satelite a proizvodi ga tvrtka Lockheed Martin, ali sada rabi ruske raketne motore Energomash RD-180.

Siniša RADAKOVIĆ