Naslov ovog teksta svakako ne sugerira da se riječni predator iz porječja tople Amazone preselio u hladne vode Baltičkog mora. To egzotično ime dobila je mala dizel-električna podmornica iz Projekta 865, koju je razvio konstruktorski biro “Malahit” iz Petrograda. Jedina sličnost koju ova podmornica dijeli sa svojom agresivnom imenjakinjom iz Amazone jest što obje imaju podjednako “oštre zube”

Početkom posljednjeg desetljeća 20. stoljeća, kad su se počele jasnije nazirati pukotine u kohezijskim vezama koje su držale na okupu tvorevinu zvanu i znanu kao SSSR, počeo je razvoj male diverzantske podmornice za VMF (Vojno-morsku flotu SSSR-a). Zahtjev mornaričkih stratega bio je iskazan u potrebi za podmornicom koja bi bila u stanju neopaženo djelovati u pličinama litoralnog pojasa SSSR-a, ali isto tako koja će svoje ofenzivne mogućnosti moći iskoristiti u protivničkim sidrištima, lukama i plovnim putovima.

Konstrukcija podmornice povjerena je projektantskom timu iz projektnog biroa “Malahit” u ondašnjem Lenjingradu (današnjem i starom Sankt Peterburgu) koji je predvodio inženjer Jurij Minev. Rezultat njihova razvoja i konstrukcije bila je mala diverzantska podmornica, pravi podvodni “predator”, koja je u trenutku svoje prezentacije mogla po toni svoje težine ponijeti više naoružanja od bilo kojeg svjetskog takmaca iz te kategorije. Konstruktori iz “Malahita” stvorili su klasično pogonjenu diverzantsku podmornicu sposobnu za borbeno djelovanje torpedima i minama, ali i najopasnijim oružjem koje obična podmornica može ponijeti – pomorskim diverzantima.

Izgradnja prvih dviju malih diverzantskih podmornica, koje su dobile oznake MS 520 i MS 521, bila je povjerena brodogradilištu “Admiralteskije Verfi” u St. Peterburgu koje ih je porinulo i predalo u službu ratnoj mornarici tijekom 1991. godine.

Diverzantske podmornice iz Projekta 865 poznate su na Zapadu i kao klasa “Losos”. Izgrađene su od nemagnetičnih titanovih legura povećane čvrstoće, koje se odlikuju vrlo visokom otpornošću prema koroziji. Podmornica “Pirana” konstruirana je iznimno robusno, s velikom žilavošću, i jedno je od njezinih glavnih svojstava izrazito visok stupanj bešumnosti u podvodnoj plovidbi. Unutrašnji interijer također je dizajniran prema zahtjevima visoke učinkovitosti četveročlane posade i ukrcanih diverzanata.

Dva vanjska ugrađena hermetička kontejnera omogućavaju ukrcaj različitog asortimana specijalne opreme namijenjene za potrebe posade i ukrcanih diverzanata, uključujući i individualna prijevozna sredstva (podvodne skutere) za kretanje posade i diverzanata pod vodom. Diverzanti tijekom svojih aktivnosti pod vodom mogu ostati u fizičkom kontaktu s “Piranom”, koja ih može opskrbiti kisikom za disanje, toplinom (odnosno grijanjem) tijekom duljeg boravka u hladnim vodama te električnom energijom potrebnom za funkcioniranje različitih hidroinstrumenata i ostale specijalne opreme kojom se oni koriste.

Zbog vrlo dobrih navigacijskih osobina, poboljšane upravljivosti i krajnje pojednostavljenom sustavu upravljanja, Pirana je iznimno prikladna za izvođenje operacija i prepada na protivničko brodovlje i pomorske instalacije u zatvorenim i plitkim akvatorijima litoralnog pojasa. Pri konstrukciji, sovjetski odnosno ruski konstruktori posebno su vodili računa o njezinoj prilagodbi specifičnostima koje vladaju u Baltičkom i Crnom moru te Kaspijskom jezeru, što nikako ne isključuje njezinu vrlo visoku učinkovitost u morima kao što su Egejsko, Jadransko ili neko drugo, bilo koji otočni arhipelag ili oceanska obalna područja.

Prema ruskim izvorima, podmornica je posljednjih godina znatnije modernizirana u odnosu na temeljni model i opremljena najmodernijim navigacijskim, komunikacijskim, hidro-akustičkim i radarskim sustavima, koji uz vrlo visok stupanj automatizacije i nadzora nad svim brodskim sustavima (podmornicom može upravljati u slučaju potrebe samo jedan član posade) osiguravaju svojstva koja imaju i mnogo veća i bolje opremljena podvodna plovila. Zbog ugrađene opreme “Pirana” može čuti, vidjeti, pratiti i uništiti ciljeve kao i velike torpedne podmornice, ali se zbog malih dimenzija i deplasmana može provući u područja u koje većina sličnih podmornica to ne može. Unatoč njezinim malim vanjskim dimenzijama, njezina unutrašnjost osigurava vrlo dobre životne uvjete za posadu i ukrcane diverzante. To je postignuto prije svega primjenom netradicionalne konstrukcije i dizajna, minijaturizacijom primijenjene opreme i lociranjem naoružanja i transportnih kontejnera izvan čvrstog trupa podmornice. Umjesto triju glavnih balastnih tankova ugrađen je samo jedan, koji se upotrebljava ciklički u različitim modusima rada.

“Pirana” se odlikuje za podmornice takvog tipa velikom autonomijom. Punjenje njezinih baterija (1200 kW/h) i nadopuna zaliha komprimiranog zraka za daljnjih deset dana može se obaviti u površinskoj plovidbi podmornice (prema ruskim tvrdnjama) za manje od osam sati. S obzirom na to da je ipak riječ o maloj diverzantskoj podmornici, zalihe goriva, maziva, hrane i pitke vode dovoljne su za desetodnevni boravak na moru. Podmornica je sposobna sama u određenoj mjeri, uz pomoć ugrađenih sustava, rješavati probleme kao što je regeneracija zraka, separacija rabljenih lubrikanata, fekalnih i ostalih “sivih voda”. Baziranje podmornice moguće je na bilo kojem priručnom vezu na kojem je moguće dovući priključke za:
• istosmjernu struju napona 190 – 320 V, snage 10 – 25 kW
• izmjeničnu struju napona 220 V, snage 4 kW, frekvencije 400 Hz
• komprimirani zrak od 200 MPa
• kondicionirani (rashlađeni ili zagrijani) zrak
“Pirana” je prvi put predstavljena očima javnosti (doduše, samo kao model u umanjenom mjerilu) na izložbama naoružanja i vojne opreme IDEX-93 u Abu Dhabiju i IDEF 93 u Ankari. Prilikom svog prvog predstavljanja izazvala je veliko zanimanje u mornaričkim krugovima zapadnih zemalja. Naime, tada su jedini ozbiljniji konkurenti iz te kategorije podmornica koje je Zapad mogao predstaviti i ponuditi (i to samo kao projekte) na međunarodnom vojnom tržištu bile talijanska podmornica S 300 S i njemačka podmornica TR-300. Spomenuta dva projekta bila su prikazana u Abu Dhabiju, ali ne i na izložbi u glavnom gradu Turske, koji je uslijedio odmah poslije onoga u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Razvoj podmornice “Pirana” zahtijevao je od konstruktorskog tima rješavanje mnogih problema, koji su se pojavljivali i koji su s vremenom bili uspješno apsolvirani.

Konstrukcija
Po svojoj konstrukciji “Pirana” je klasična dvotrupna podmornica s dizel-električnom propulzijom. Njezina duljina preko svega iznosi 28,3 metra, širina preko svega 4,8 metra, a visina 5,1 metar. Ukupni površinski deplasman, prema posljednjim ruskim specifikacijama, iznosi 218 tona, a podvodni deplasman mjeri punih 390 tona. Najvažnije svojstvo konstrukcije trupa jest to da su na njoj instalirane dvije torpedne cijevi za ispaljivanje torpeda kalibra 533 mm. Radi uštede dragocjenog prostora, obje torpedne cijevi, kao i hermetizirani kontejneri za smještaj pomorskih mina ili druge specijalne opreme (općenito korisnog tereta), nisu smješteni na klasičan način u pramčani dio čvrstog trupa podmornice. Konstruktori iz projektnog biroa “Malahit” smjestili su torpedne cijevi i teretne kontejnere u laki trup, visoko iznad vodene linije s obje strane podmorničarskog tornja smještenog iznad prve trećine duljine trupa podmornice. Bliže tornju smještene su torpedne cijevi, a s vanjske strane hermetički teretni kontejneri predviđeni za smještaj mina ili specijalne opreme.
Na samom pramcu nalaze se hidrofilne površine, odnosno kormila dubine, koja se pomoću ugrađenog hidrauličkog sustava mogu uvući u međuprostor između lakog i čvrstog trupa. Krmom podmornice “Pirana” dominiraju velike okomite površine kormila pravca, koje se sastoji od dva dijela: fiksnog stabilizatora i pokretnog lista kormila. Prstenasta zaštita propelera služi ujedno kao donji (odnosno gornji) oslonac pokretnom dijelu kormila pravca. Krmene hidrofilne površine odnosno kormila dubine postavljena su pod kutom od 90° u odnosu na kormila pravca i pomaknuta su otprilike jedan metar u odnosu na njih prema srednjem dijelu trupa podmornice. Zanimljivo je da se na krmenim kormilima dubine nalaze hidraulički pokretna zakrilca (kao na zrakoplovima). Pramac podmornice služi za smještaj sonara, a toranj služi za smještaj teleskopski izvlačivih instalacija radara, radio antena i šnorkela. Korištenjem titanovih legura omogućeno je “Pirani” prema ruskim specifikacijama da zaranja na dubinu od 200 metara.

Propulzija “Pirane”
Kako je već rečeno podmornica “Pirana” ima klasičnu dizel-električnu propulziju. Glavni pogonski motor je ruske proizvodnje (iz stučne literature nije se moglo precizno doznati kojeg je tipa) i deklarirane snage od 160 kW (~ 215 KS). Uz dizel motor instaliran je i elektromotor snage 60 kW (~81 KS). Oba pogonska motora ugrađena su u krmenoj polovini podmornice i preko spojke i odrivnog ležaja prenose snagu na propelersku osovinu s četverokrakom elisom. Ugrađena akumulatorska baterija osigurava podmornici 1200 Kw/h. Autonomija podmornice u površinskoj plovidbi iznosi prema specifikacijama proizvođača 1450 NM pri brzini od 6.4 čvora, odnosno 250 NM brzinom od 4 čvora u podvodnoj plovidbi. Maksimalne brzine iznose 6,45 u površinskoj i 6,7 čvorova u podvodnoj plovidbi. Tankovi goriva konstruirani su za ukrcaj ukupno 6,4 tone dieselskog goriva.

Sustav nadzora nad propulzijom podmornice u najvećoj je mjeri automatiziran. Prema dostupnim podacima za podmornice iz Projekta 865 razvijan je još od 1991. godine poseban tip AIP (Air Independent Propulsion) zračno-nezavisnog pogonskog postrojenja. Projekt je bio razvijan u SKBK (Special Boiler Design Bureau) u St. Petergu. Prema dostupnim saznanjima, AIP pogon razvijan za temeljni projekt podmornice “Pirana” nosio je naziv “Kristal – 20” i bio je uspješno testiran te odobren od Ministarstva obrane tadašnjeg SSSR-a. Nisu poznati razlozi zbog kojih AIP pogon nije instaliran na prve dvije podmornice temeljnog projekta 865 pod kodnim oznakama MS 520 i MS 521.

Naoružanje
Prema ruskim specifikacijama, naoružanje podmornice “Pirana” sastoji se od dva torpeda kalibra 533 mm. Ispaljuju se iz dviju torpednih cijevi ugrađenih u međuprostoru između dva trupa, visoko iznad vodene linije podmornice. Paralelno uz torpedne cijevi instalirana su također i dva cijevna hermetička kontejnera čiji je promjer identičan kalibru torpednih cijevi – 533 mm. U njih je moguće ukrcati dvije pomorske mine ili odgovarajuću količinu specijalne opreme za posadu, odnosno za ukrcane pomorske diverzante. Svakako, određeni je hendikep što “Pirana” ne raspolaže mogućnošću nošenja većeg broja pričuvnih torpeda ili mina, međutim to bi bitno utjecalo na narušavanje njenih vanjskih gabarita i deplasmana. Uz to se nastojalo, ponajprije konstruktorski, osigurati što veći volumen za smještaj pomorskih diverzanata i njihove opreme. U normalnim okolnostima podmornice iz Projekta 865 mogu ukrcati 6 pomorskih diverzanata ali taj broj može biti i veći ako se za potrebe izvršenja neke zadaće. smanji broj posade što stupanj automatizacije podmornice dopušta. Umjesto dviju pomorskih mina moguće je u hermetičke kontejnere ukrcati dvije transportne električne ronilice tipa Sirena-UM, koje imaju mogućnost transporta dvaju ronilaca – diverzanata (maksimalna nosivost iznosi 460 kg) na daljinu od 11 NM brzinom od 2 do 4 čvora.

Razvijene inačice podmornice “Pirana”
Budući da su ruski konstruktori bili iznimno zadovoljni taktičko-tehničkim svojstvima podmornice “Pirana” odlučeno je još 1993. godine da se krene u daljnji razvoj temeljnog projekta koji je rezultirao konstrukcijom još dviju inačica u ruskim mornaričkim dokumentima poznatih pod nazivima “Pirana – T” i “Pirana – 2”.

Bit modifikacija obavljenih na inačicama “Pirana – T” i “Pirana – 2” sastoji se u povećanju vanjskih gabarita, ugradnji torpednih cijevi manjeg kalibra – 400 mm, povećanju borbenog kompleta ukrcanih torpeda te na koncu u ugradnji AIP pogona što je znatno unaprijedilo operativno – taktičke sposobnosti. Na taj se način obitelj podmornica “Pirana” pridružila već prije produciranim diverzantskim mini podmornicama tipa P-130 i P-170.

Ruska ratna mornarica i brodograđevna industrija ponudile su, sukladno s novom ruskom politikom izvoza naoružanja i opreme, na prodaju osnovni projekt podmornice “Pirana” i njezinih novorazvijenih inačica. Svojevremeno je (koliko je poznato) čak i Švedska bila prilično zainteresirana za “Piranu” u razdoblju 1994.-95. godine. U posljednjih nekoliko godina interes za kupovinom novijih inačica pokazalo je nekoliko mornarica, prije svega iz područja Perzijskog zaljeva. Koliko je poznato ruski “Rosoboronexport”, glavna državna tvrtka za izvoz naoružanja i opreme, nije realiziralo ni jednu prodaju podmornica ovog tipa iako je već nekoliko godina kompletan asortiman mini podmornica iz obitelji “Pirana” predstavljen i ponuđen u njihovim prodajnim katalozima.

Umjesto zaključka
Nakon gotovo desetljeća i pol stagniranja u razvoju, ruska ratna mornarica je na putu svog povratka na svjetska mora i oceane. Taj povratak sigurno neće biti ni brz ni jednostavan, ali je više nego očito da Putin i vladajuća garnitura u Kremlju misle ozbiljno. U sklopu razvoja “nove” ruske flote, gdje je težište fokusirano na razvoj konceptualno novih kapitalnih brodova, stealth dizajna – nije zaboravljena niti zapostavljena ni podvodna komponenta VMF. Uz nove nuklearne i klasične podmornice opremljene AIP propulzijom, iz “naftalina” su izvučeni i neki projekti poput “Pirane”, koji zbog nedostatka financijskih sredstava i raspada SSSR-a nikada nisu ušli u serijsku proizvodnju. Dva izgrađena primjerka, MS 520 i MS 521, organizacijski su pripadali Baltičkoj floti i bazirale su u pomorskoj bazi Liepaja. U razdoblju od 1993. do 2000. godine, podmornice su dva puta bile otpravljane u pričuvu VMF i dva puta reaktivirane natrag u službu. Prema dostupnim podacima, od 2002. godina naovamo podmornice osnovnog Projekta 865 u aktivnom su operativnom statusu. Broj izgrađenih modificiranih primjeraka “Pirane – T” i “Pirane – 2” nije moguće sigurno utvrditi.

Sigurno je samo to da je ruska mornarica reaktivirala i po novom principu i doktrini svog razvoja nastavila koristiti i unapređivati isključivo ona sredstva i mornaričke borbene sustave koji su tehnički blisko usporedivi s njihovim zapadnim pandanima. U području uporabe mini diverzantskih podmornica pogodnih za ofenzivne uloge u litoralnom pojasu to su svakako podmornice iz obitelji “Pirana”.

Najbolji dokaz za tu tvrdnju jesu saznanja koja su početkom rujna 2007. (točnije, 6. rujna) izazvala veliko iznenađenje u zapadnim vojnim krugovima. Naime, nespretnošću (ili to možda ipak nije bila nespretnost) jedne lokalne ruske općinske uprave i njezine gradske tiskovine u javnost je preko interneta “procurila” vijest o skorom završetku nove podmornice, Zapadu nepoznatog konstruktorskog dizajna.

Uskoro se ispostavilo da je ipak riječ o tipu podmornice tipa “Kilo”, ali deplasmana 2300/3950 tona. Povećanje podvodnog deplasmana za čitavih 900 tona nije nikada beznačajan konstruktorski potez već je uvijek povezan s ugradnjom gabaritne i teške opreme. Budući da se službeni Kremlj ne oglašava ni jednom riječju o Projektu 20120 – kako se navodno zove projekt ove podmornice – na Zapadu su vojni analitičari uglavnom izveli prve zaključke, koji se uglavnom kreću u dva pravca. Prvi je da su Rusi razvili novu inačicu AIP propulzije. Drugi spominje mogućnost da je razvijen mini nuklearni reaktor prikladan za ugradnju u trup klasične dizel-električne podmornice. Slični eksperimenti obavljani su u bivšem SSSR-u još 1985. godine kada je na klasičnu podmornicu B-68 bio ugrađen modificirani nuklearni reaktor tipa VAU-6 snage 600 kW. Vrlo je vjerojatno da je Rusija odlučila za nju još uvijek preskupi razvoj AIP propulzije i njegovu serijsku proizvodnju i primjenu donekle “preskočiti” ugradnjom mnogo moćnijeg propulzijskog sustava na klasične podmornice posljednje generacije. S obzirom na to da u svijetu mnoge ratne mornarice nastoje povećati operativne mogućnosti svojih podmornica vrlo je vjerojatno da bi Rusija lako našla kupce za takav tip podmornice, naravno pod uvjetom da projekt uspije i da se Rusi odluče na prodaju.

Kao drugi dokaz, u prilog takvoj tvrdnji svakako ide činjenica da su Rusi isto tako prionuli poslu i na istim principima modernizirali već pomalo zastarjelu diverzantsku ronilicu tipa “Triton – 1”. Ta mala, dvosjedna diverzantska ronilica, s duljinom od 5 m, dijametrom u najširem dijelu od samo 1,2 m, istiskivala je pod vodom tek 1600 kg. Električna propulzija osiguravala joj je doplov od nekih 30-40 NM a mogla je zaroniti tek do 40 metara dubine. Prema nekim saznanjima najnovija modificirana inačica diverzantske ronilice “Triton – 2” (sa zasad nepoznatim kodnim nastavkom koji označava inačicu) već je respektabilno plovilo koje može doseći radne dubine koje znatno prelaze 100 metara i koje može u svojoj unutrašnjosti ponijeti do šest ronilaca – diverzanata.

Pošto je tijekom ljeta 2007. godine porinut u more “Jurij Dolgorukij” – prva ruska nuklearna podmornica izgrađena nakon raspada SSSR-a – očito je da je u ruskoj mornarici naglasak prebačen isključivo na rekonstrukciju i modernizaciju podmorničarskih klasa i tipova tek nekoliko najperspektivnijih (i svakako najboljih) projekata posljednje generacije. Budući da sve moderne doktrine pa tako i ruska vojna doktrina naglašavaju izuzetnu važnost litoralnog pojasa, ruski stratezi nisu željeli ništa prepustiti slučaju. Rezultat takvih promišljanja jest ponovno reaktiviranje i modernizacija Pirane. Hoće li se jato tih predatora uskoro početi povećavati – pokazat će vrijeme. U svakom slučaju, ostaje zaključak da je baltička Pirana tip predatora među najboljima u svojoj klasi. Ruska mornarica je svakako namjerava promovirati u apsolutnog podmorskog gospodara svoga litoralnog pojasa.

Tehnički podaci male diverzantske podmornice Projekta 865 “Pirana”
Dimenzije trupa
Duljina preko svega	28,3 m
Širina preko svega	4,8 m
Visina	5,1 m
Duljina čvrstog trupa	20,9 m
Širina čvrstog trupa	3,7 m
Deplasmani
Površinski	218 tona
Podvodni	390 tona
Propulzija/snaga
Dizel motor	1 x 215 KS
Elektromotor	1 x 81 KS
Aku-baterija	1 x 1200 Kw / h
Propelerska osovina	1
Doplov/brzina
Površinska	1450 NM / 6,4 čv
Podvodna	250 / 4,0 čv
Maksimalne brzine
Površinska	6,45 čv
Podvodna	6,70 čv
Naoružanje
Torpedno	2 x 533 mm
Minsko	2 x 533 mm
Ostala oprema
Radar	1 A / P
Sonar	1 A / P
Ronilica	2 x Sirena-UM
Gorivo	6,4 tone
Diverzanti	6
Posada	3-4

 

Tehnički podaci ruskih mini diverzantskih podmornica
	P-130	P-170	PIRANA	PIRANA -T	PIRANA – 2
T E H N I Č K I P O D A C I
Deplasman (podvodni)	130 t	170 t	218 t	250 t	400 t
Duljina	31,0 m	30,0 m	28,3 m	33,4 m	31,0 m
Širine	3,0 m	4,0 m	4,8 m	5,1 m	5,8 m
Visina	5,2 m	5,1 m	5,1 m	5,1 m	5,4 m
Propulzija	DM + PB	DM + PB	DM + PB	DM + PB	DM + AIP
Dubina zarona	200 m	200 m	200 m	200 m	200 m
Maksimalna podv. brzina	12 čv	12 čv	6,65 čv	12 čv	12 čv
Maksimalni podvodni doplov	2000 NM	2000 NM	250 NM	2000 NM	1200 NM
Automnost	20 dana	20 dana	10 dana	20 dana	20 dana
Posada	4	4	3-4	4	4
Diverzanti	6	6	6	6	6
N A O R U Ž A N J E
Krstareće PBR	*	*	–	–	–
Torpeda 533 mm	*	2	2	2	2-8
Torpeda 400 mm	6	4	–	5	6
Mine	*	*	–	4	–
Sirena – UM	**2	**2	2	–	2

 

 

Igor SPICIJARIĆ