Nakon ustrojavanja ostalih dijelova Vojne krajine duž granice i kordona s Osmanlijskim carstvom posljednja na red došla je granica na Kupi i Savi takozvana Banska krajina. Nakon ustroja regularnih postrojbi u Slavonskoj krajini tadašnji hrvatski ban Karlo grof Batthányi ustrojio je 1750. na nekadašnjem području Petrinjske ili Banske krajine dvije pješačke i jednu konjaničku regularnu krajišku pukovniju

Prva banska pukovnija podizana je i novačena u zapadnom dijelu Banske krajine na području nekadašnje Glinske kapetanije, Druga banska pukovnija u istočnom dijelu na području nekadašnje Petrinjske i Dubičke kapetanije. Nakon ustroja svaka banska pukovnija je imala četiri bojne s po četiri satnije od 240 vojnika i još dvije satnije od po 120 elitnih vojnika – grenadira. Kasnije, preustrojem 1769. grenadiri su zamijenjeni oštrostrijelcima (Scharschützer), a svaka pukovnija brojala je ukupno 4080 vojnika, dočasnika i časnika. Specifičnost dviju banskih pukovnija u odnosu na druge krajiške pukovnije bila je u tome što je njihov titularni vlasnik bio hrvatski ban koji je imao pravo imenovati sve časnike, pa je u tim pukovnijama služilo mnogo domaćih plemića, časnika i dočasnika. Iako je bilo određeno da Bansku krajinu i postrojbe u njoj uzdržavaju hrvatski staleži i Kraljevina postrojbe stacionirane ondje bile su ipak pod izravnim zapovjedništvom Dvorskog ratnog vijeća. Od svoga osnutka postrojbe Banske krajine borile su se u gotovo svim ratovima Habsburgovaca.
O hrabrosti i požrtvovnosti banskih krajišnika najbolje nam pokazuje podatak da su od kada je uvedena zlatna i srebrna medalja za hrabrost 1790. pa sve do 1809. pripadnici pojedinih postrojbi Banskog generalata odlikovani s 3 zlatne i 12 srebrnih medalja za hrabrost.

Prva banska krajiška pješačka pukovnija br. 10
Prva banska pukovnija ustrojena je već 1749., ali je službeno zaživjela od 1750. Ustrojio ju je tadašnji hrvatski ban grof Karlo Batthányi na području Banske krajine. Od tada pa sve do ukidanja Vojne krajine vlasnici pukovnije (Inhaber) bili su hrvatski banovi. U preustroju austrijske vojske 1769. pukovnija je dobila redni broj 69, a novim preustrojem 1798. dobila je novi naziv “Nacionalna krajiška pješačka pukovnija” i novi redni broj 10. Nakon rata 1809., kada je mirom u Schönbrunnu Austrija prepustila Francuskoj krajeve južno od rijeke Save, Prva banska krajiška pješačka pukovnija je iz austrijske prebačena u francusku službu.
Pukovnija je ustrojena na jugozapadnom području Banske krajine na području nekadašnje Glinske kapetanije. Stožer pukovnije bio je u nekadašnjem kapetanijskom sjedištu u Glini, a satnijska zapovjedništva su bila: 1. Čemernica, 2. Vranovina, 3. Glina, 4. Maja, 5. Klasnić, 6. Maligradec, 7. Kraljevčane, 8. Gora, 9. Stankovac, 10. Bović, 11. Lasinja i 12. Vrginmost.
Za razliku od drugih krajiških pješačkih pukovnija koje su samo kratko vrijeme nakon ustrojavanja imale titularne vlasnike (Inhaber) banske pukovnije imale su ih tijekom čitave svoje povijesti, a to su kao što smo već spomenuli bili hrvatski banovi. Nakon bana Karla Batthyányija koji je bio vlasnik od 1750, do 1756. naslijedio ga je general konjaništva grof Franjo Nádasdy. Njega je 1783. zamijenio novi hrvatski ban, također general konjaništva i grof Ivan Nepomuk Erdödy. Posljednji titularni vlasnik pukovnije prije nego je predana Francuzima bio je ban, podmaršal i grof Ignjat Gyulai. Kako titularni vlasnici nisu bili i neposredni zapovjednici na to mjesto imenovani su pukovnici. Prvi pukovnik od 1750. bio je pukovnik Adam Wenzel grof Batthányi, a već sljedeće godine zamijenio ga je pukovnik Bokletich. Njega je 1753. naslijedio pukovnik Kristofor grof Oršić, a njega pak 1756. pukovnik Johann von Zedtwitz. Godine 1762. dužnost zapovjednika Prve banske pukovnije preuzeo je pukovnik Friedrich Görlichich, a 1773. pukovnik Ivan grof Drašković Trakošćanski. Četiri godine kasnije, 1777. dužnost je preuzeo pukovnik Franjo Paulić, te potom 1786. pukovnik Anton grof Pejačević i 1793. pukovnik Carl Billek von Billenberg. Kratko vrijeme, tijekom 1789., pukovnijom je zapvijedao pukovnik Daniel Orešković, a 1799. zamijenio ga je pukovnik Stjepan Mihaljević. Od 1805. pukovnik je Bonaventura Mihanović, a sljedeće 1806. zamjenjuje ga pukovnik Marko Božić. Posljednji pukovnijski zapovjednik prije predaje Francuzima bio je pukovnik Alois Bernjaković.
Iako nisu bili ustrojeni u regularne postrojbe banski krajišnici su se od samih početaka borili u Ratu za austrijsko naslijeđe (1740.-1748). Kada je počeo Sedmogodišnji rat (1757-1764) dvije bojne banskih krajišnika krenule su na bojište u Češkoj. Godine 1757. sudjelovali su u bici kod Praga i borili se u sukobu kod Görlitza, a istaknuli su se prilikom zauzeća Schweidnitza. Sljedeće godine pukovnija je pod zapovjedništvom pukovnika Zedtwitza uspješno branila položaje kod Reinerza protiv navala pruskih postrojbi princa Braunschweiga, a potom je sudjelovala u opsadi Neisse. Tijekom 1759. godine Prva banska krajiška pukovnija bila je u Saskoj gdje se borila kraj Grünberga i istaknula se kod Cöllna. Zbog svega toga kao i svojih prijašnjih zasluga u zapovijedanju banskim krajišnicima pukovnik Zedtwitz je odlikovan najvišim austrijskim odličjem ordenom reda Marije Terezije. U 1760. godini pukovnija je sudjelovala u prepadu kod Cosdorfa, u opsadi Dresdena, u bojevima kod Wittenberga i Jessena a istaknula se prilikom povlačenja iz Leipziga. Tada su se posebno istaknuli potpukovnik Rauch, bojnik Gerliczy i satnik Gabriel von Dessewffy. Tijekom posljednjih godina rata 1761. i 1762. pukovnija je bila stacionirana u Saskoj i kasnije Šleskoj, ali nije sudjelovala u većim akcijama.
U bavarskom nasljednom ratu 1788. godine jedna bojna Prve banske pukovnije priključila se glavnini austrijske vojske u Češkoj. Jedna satnija pod zapovjedništvom satnika Adama Burića de Pournay istaknula se braneći mjesto Gross-Aupa od mnogo nadmoćnijeg neprijatelja, zbog čega je spomenuti časnik odlikovan ordenom Marije Terezije.

U posljednjem turskom ratu 18. stoljeća Prva banska pukovnija sudjelovala je 1788. u pohodu u Tursku Hrvatsku, a pojedini njezini dijelovi sudjelovali su u bojevima na rijeci Glini i kod Kladuše. Tijekom sljedeće godine pukovnija je čuvala kordon i istaknula se pri obrani utvrđenih položaja kod Černog potoka nasuprot znatno jačem protivniku. Tom prilikom zapovjednik pukovnije, pukovnik grof Anton Pejačević odlikovan je ordenom Marije Terezije.
Tijekom Prvog koalicijskog rata protiv revolucionarne Francuske (1792.-1799.) pojedini dijelovi Prve banske pukovnije, kao i druge krajiške postrojbe, sudjeluju u sastavu kombiniranih bojni u bojevima na njemačkom i talijanskom bojištu sve do 1797. kada se ponovno sjedinjavaju u vlastite bojne. Jedna od takvih bojni pod zapovjedništvom pukovnika Oreškovića nalazila se 1799. na talijanskom ratištu i sudjelovala u zauzeću Mesole, opsadi citadele Ferrare, a potom je upućena u primorje. Ondje je u zaljevu Spezia sudjelovala u osvajanju Venere i jedne od utvrda sv. Marija. Sljedeće ratne godine bojna nije dolazila u sukob s neprijateljem. U ratu 1805. čak tri bojne Prve banske pukovnije poslane su na talijansko bojište i borile su se u bici kod Caldiera. Tijekom rata 1809. dvije bojne banskih krajišnika ušle su u sastav XI. korpusa pod zapovjedništvom hrvatskog bana Ignjata Gyulaja, a tada se istaknuo bojnik Ljubibratić prilikom prepada na predstraže francuske divizije Serras kod mjesta Staro Selo. Potom se Prva banska pukovnija predvođena zapovjednikom pukovnikom Božićem istaknula u bojevima kod Pordenonea i Sacile, kao i na rijeci Piavi te konačno u bici kod Raaba. Istodobno jedna pričuvna bojna bila je u Dalmaciji pod zapovjedništvom generala Stojčevića.
Tijekom ratova 1789.-1790. vojnici Prve banske pukovnije odlikovani su s jednom zlatnom, a 1798.-1801. s jednom srebrnom, te u ratu 1809. s još dvije srebrne medalje za hrabrost.

Druga banska krajiška pješačka pukovnija br. 11
Poput Prve i Drugu bansku krajišku pješačku pukovniju ustrojio je 1750. godine hrvatski ban Karlo Batthyány. U preustroju 1769. pukovnija je dobila redni broj 70, a od 1798. nazivala se Nacionalna krajiška pješačka pukovnija i dobila novi redni broj 11. Kao i prva pukovnija mirom u Schönbrunnu 1809. Druga banska krajiška pješačka pukovnija je iz austrijske prebačena u francusku službu.
Pukovnija je ustrojena na sjevernom i istočnom dijelu nekadašnjeg Banske krajine na području nekadašnje Petrinjske kapetanije. U Petrinji se nalazio i pukovnijski stožer dok su satnijski stožeri bili u: 1. Rujevcu, 2. Dvoru, 3. Divuši, 4. Mecenčanima, 5. Jabukovcu, 6. Sisku, 7. Graduši, 8. Sunji, 9. Stazi, 10. Majuru, 11. Dubici i 12. Jasenovcu.
Druga banska pukovnija je poput prve za titularne vlasnike imala hrvatske banove: od 1750. Karla Batthyányija, od 1756. generala konjaništva grofa Franju Nádasdyja, od 1783. generala konjaništva grofa Ivana Nepomuka Erdödyja i podmaršala grofa Ignjata Gyulaija. Drugom banskom pukovnijom zapovijedali su pukovnici: od 1750. pukovnik Wenzel Hnogek von Kleefeld, potom od 1755. pukovnik Johann von Zedtwitz, a već iduće 1756. pukovnik Kristofor grof Oršić. Njega pak 1761. nasljeđuje pukovnik grof Petar Troilo Sermage, a njega već sljedeće godine pukovnik Pavao Rauch. Od godine 1774. Drugom banskom pukovnijom zapovijeda pukovnik Peter Potitzky, potom od 1783. pukovnik Ivan Jelačić Bužimski. Od 1789. pukovnik je Johann von Herberth-Rathkeal. Za novog zapovjednika godine 1793. imenovan je pukovnik Aleksandar Milutinović, a godinu dana poslije pukovnik Ivan Simonović. Nadalje se zapovjednici brzo mijenjaju, od 1795. zapovjednik je pukovnik Adam Machovacs, potom od 1797. pukovnik Josip Dedović, zatim od 1799. pukovnik Juraj Duka, a posljednji zapovjednik Druge banske pukovnije bio je od 1805. do 1809. pukovnik markiz Vincenz Vasquez.
Banski krajišnici su i prije nego što su ustrojeni u regularnu pukovniju ratovali u Austrijskom nasljednom ratu (1740-1748), a po izbijanju Sedmogodišnjeg rata (1756-1763) čitava Druga banska pukovnija godine 1756. sudjeluje u bici kod Lobositza. Sljedeće 1757. godine bore se u bici kod Praga, a potom se pojedini njezini dijelovi bore u boju kod Welmina, gdje su se istaknuli potpukovnik Friedrich Görlichich (Grličić) i bojnik Peter Potitzky, potom u prepadu na Nollendorf, jurišu kod Gottleuba i na kraju u opsadi Schweidnitza u kojoj se istaknuo pukovnijski zapovjednik pukovnik Kristofor grof Oršić. U boju kod Dittersbacha 1758. istaknuo se bojnik Petković, a sljedeće godine banski krajišnici se tuku kod Meissena i Buchaua. Godine 1760. Druga banska pukovnija bori se kod Strehlena i Torgaua. Tijekom 1761. pukovnija je u Saskoj, a prilikom povlačenja iz Plauena istaknuo se njezin pukovnik, grof Oršić. Posljednje godine rata pukovnija je bila djelomice stacionirana u Saskoj, a djelomice u Šleskoj i nije sudjelovala u većim akcijama. U bavarskom nasljednom ratu tijekom 1778. jedna bojna Druge banske pukovnije bila je u sastavu korpusa D’Alton u Češkoj.

U ratu protiv Turaka 1788. jedan odjel pukovnije sudjelovao je u prvom jurišu na Dubicu, te potom u opsadi i zauzeću Novog i Dubice. Prilikom tih akcija istaknuli su se potpukovnici Johann von Herberth i Vincenz grof Kolowrat i satnici Mancz, Sivković i Kušević. Sljedeće 1789. Druga pukovnija stacionirana je uglavnom na kordonu, a jedan odjel istaknuo se prilikom obrane položaja Jelovac kao i natporučnik Boroević u jednom okršaju kod Kozaračke šume.
Tijekom Prvog koalicijskog rata protiv revolucionarne Francuske (1792.-1799.) pojedini dijelovi Druge banske pukovnije bore se u sastavu kombiniranih banskih bojni sve do 1797. kada se ponovno sjedinjavaju u vlastite bojne. Godine 1799. jedna bojna nalazila se na talijanskom bojištu pri opsadi Mantove. Sljedeće godine ista bojna sudjeluje u opsadi Genove i potom u bici kod Pozzola na rijeci Mincio.
Za rat 1805. podignute su tri bojne Druge banske pukovnije i upućene na talijansko ratište. Jedna od tih bojni sudjelovala je u boju kod Verone, a druga u sličnom okršaju od Avesa. Kasnije je čitava pukovnija upućena u Tirol. Tijekom rata 1809. opet su dvije bojne banskih krajišnika na talijanskom bojištu. Jedna se našla pod vatrom kod Venzone, a pukovnija se istaknula u bici kod Sacile. Tijekom općeg povlačenja austrijske vojske iz Italije Druga banska pukovnija pokrivala je lijevo krilo i potom se sjedinila s tirolskim korpusom, a pojedini njezini dijelovi našli su se u okršajima kod Perarola, Klagenfurta i Graza. Jedna pričuvna bojna Druge banske pukovnije borila se tijekom iste godine u Dalmaciji protiv korpusa francuskog maršala Marmonta.
Za svoju hrabrost pripadnici Druge banske krajiške pješačke pukovnije odlikovani su s četiri srebrne i jednom zlatnom medaljom za hrabrost.

Kombinirane banske bojne
Tijekom ožujka 1796. ustrojena je 1. kombinirana banska bojna, sastavljena od po tri satnije iz svake banske pukovnije. Bojnom je zapovijedao bojnik Carl Kissich iz Druge banske pješačke pukovnije, a bila je upućena na talijansko ratište. Ondje je sudjelovala u obrani opsjednute Mantove, ali je nakon kapitulacije Mantove 1797. raspuštena.
U rujnu 1796. ustrojena je 2. kombinirana banska bojna od satnija Druge banske pukovnije, a kao i prva raspuštena je 1797. Zapovjednik bojne bio je Adam Babogredacz von Ehrenhügel, potpukovnik Druge banske pukovnije. Bojna se borila u Italiji kod Fontaniva, Caldiera i Arcole, a pri tome se istaknuo njezin zapovjednik potpukovnik Babogredacz. Do raspuštanja 1797. bojna se nalazila u Tirolu.
Ustrojavanje 3. kombinirane banske bojne uslijedilo je također 1796., a bila je ustrojena od satnija Prve banske pukovnije. Zapovijedao joj je Ivan Mixich (Mižić), bojnik Prve banske pukovnije, a bojna je također upućena na talijansko ratište. Ondje se borila u okršaju kod Brenta, a u bici kod Caldiera pretrpjela je velike gubitke. Sljedeće 1797. sudjeluje u borbama kod Verone, a potom je raspuštena.

Od po tri satnije iz svake banske pukovnije 1796. ustrojena je 4. kombinirana banska bojna. Njezin prvi zapovjednik bio je bojnik Prve banske pukovnije Daniel Orešković, a već iste 1796. pa sve do raspuštanja bojnu je predvodio Jakob Uzelac, također bojnik Prve banske pukovnije. Bojna se 1796. borila u Italiji kod Brente, Caldiera i Arcole, a 1797. bila je u sklopu glavne armije. Godinu dana kasnije, 1798. bojna je raspuštena.
Postrojbe Druge banske pukovnije ustrojile su 5. kombiniranu bansku bojnu tijekom 1796., a zapovjednik joj je bio bojnik Joseph markiz Belcredi. Potkraj iste godine bojna je poslana u Italiju gdje je dio sudjelovao u zauzeću Mantove, a čitava je bojna bila prisutna u bici kod Rivolija 1797., ali nije uzela udjela u njoj. Iste te godine bojna je i raspuštena.
Obje banske pukovnije dale su postrojbe i za ustrojavanje Prve ugarsko- banske bojne podignute 1797., odnosno 1798. Prvi zapovjednik bio je Stjepan Mihaljević pukovnik Prve banske pukovnije, a 1799. zamijenio ga je bojnik Johann Boichetta. Posljednji zapovjednik od 1800. bio je bojnik Druge banske pukovnije Georg Ballasko. Bojna je isprva, tijekom 1799. bila u Tirolu, a zatim je sudjelovala u pohodu na Švicarsku i borila se u bitkama kod Winterhura i Glatta, gdje je mnogo banskih krajišnika palo u zarobljeništvo. Preostali dio postrojbe borio se u okršaju kod Züricha i Schännisa. Sljedeće godine, 1800. postrojba je stacionirana kod Bellinzona, a potom se priključila glavnini austrijske vojske i borila se kod Castegioa. Bojna je potom iduće, 1801. godine raspuštena. Djelujući kratko vojnici ove postrojbe uspjeli su steći jednu zlatnu i pet srebrnih medalja za hrabrost.
Osim kombiniranih banskih bojni vojnici Prve i Druge banske pješačke pukovnije ulazili su u sastav i drugih kombiniranih bojni. Po dvije satnije, svaka iz jedne banske pukovnije, borile su se u sastavu 1. i 9. kombinirane varaždinske bojne.

Vladimir BRNARDIĆ