Suvremena vojna industrija u velikoj mjeri eksperimentira s novim oružnim sustavima, pa tako i s novim nositeljima kinetičke energije. No ubojiti prah još će dugo biti nezamjenjiv.

Rat kao kompleksan i sveobuhvatan društveni sukob, u kojem se najdublje društvene proturječnosti nastoje riješiti sredstvima organiziranog nasilja, sastavni je dio i važan sadržaj cjelokupne povijesti civilizacije. Pesimisti skloni sarkazmu mogli bi reći kako povijest uglavnom i čine ratovi, povremeno prekidani duljim ili kraćim razdobljima mira. Konkretizacija rata svakako je oružana borba bez koje se rat ne može zamisliti, a provode je naoružane vojne postrojbe kao organiziranu uporabu nasilja. Razorni učinak ratova neposredno je povezan s tehničko-tehnološkim razvojem društva, koji je omogućio usavršavanje različitog naoružanja, povećanje njegove vatrene i ubojne moći, te samim tim razornog učinka oružane borbe.

Oružana borba kontinuirano evoluira, uglavnom kroz tehničko-tehnološki razvoj naoružanja, te taktike njegove primjene. U toj evoluciji izdvajaju se tri temeljna procesa koja su revolucionarno utjecala na društvenu bit ratovanja, u velikoj mjeri mijenjajući njegovu strukturu, ali i bit cijelog društva. To su pojava vatrenog oružja, pojava nuklearnog oružja i uključivanje umjetne inteligencije u ratovanje. Pojava vatrenog oružja redefinirala je sve strategije i taktike vođenja oružane borbe, uvelike mijenjajući oružane snage kako bi ih mogle učinkovito primjenjivati. To je tijekom stoljeća potaknulo novi tehnološki razvoj i time razvojni put civilizacije. Vatreno oružje u Europi se javlja prilično rano. U stručnoj literaturi navodi se pojava vatrenog oružja u Španjolskoj 1305., Češkoj 1310., Škotskoj 1318., Njemačkoj 1323… O njegovoj uporabi dolaze podaci iz bitaka kod Čedada (Cividale del Friuli) 1332., kod Crécyja 1346., kod Perugie 1364. godine…

Druga revolucionarna promjena jest pojava i razvoj nuklearnog oružja, koje je svojedobno dovelo čovječanstvo do ruba katastrofe te postalo potpuno nova paradigma međunarodnih odnosa i arhitekture međunarodne zajednice. Treća revolucionarna promjena tek je pred nama, ali itekako izgledna u bliskoj budućnosti – korištenje umjetne inteligencije u ratu. Ta zadnja prekretnica u osnovi je potpuno drugačija jer počiva na premisi koja je tijekom povijesti bila jedino u domeni čovjeka – razmišljanju i odlučivanju. Razvoj robotizacije i umjetne inteligencije otvara nove perspektive gotovo potpunog izuzeća čovjeka iz procesa vojnog odlučivanja, u prvom redu na taktičkoj, a vjerojatno razmjerno brzo i na strateškoj razini. To bi moglo imati nesagledive posljedice na razvoj civilizacije, pa i opstanak čovječanstva. No, u ovom tekstu fokusiramo se na prvu veliku prekretnicu u ratovanju, a to je pojava vatrenog oružja. Kako bi vatreno oružje moglo djelovati, bilo je nužno razviti izvore energije potrebne za davanje velike kinetičke energije projektilu koji se iz njega ispaljuje – barute.

Spomen u starim spisima

Crni barut najstarija je vrsta baruta te jedan od najstarijih, ako ne i najstariji eksploziv koji je čovjek pronašao i primijenio u praksi. Neki kao stariju spominju pirotehničku smjesu poznatu po nazivu grčka vatra, koja je osim zapaljivog imala i stanovite rasprskavajuće učinke. No, o njoj se još uvijek zna razmjerno malo. Podrijetlo crnog baruta još uvijek je nepoznato, jer neki povjesničari smatraju kako je nastao u Kini, a drugi njegovo podrijetlo pripisuju Indijskom potkontinentu. Zagovornici obiju teorija o podrijetlu crnog baruta pozivaju se na velika nalazišta salitre (KNO₃), koja su bila karakteristična za oba dijela svijeta. Ipak, prevladava teza da je crni barut pronađen u drevnoj Kini, jer se njegova okvirna receptura spominje u kineskom spisu iz IX. stoljeća. U knjizi o vojnoj tehnici iz 1040. godine naveden je najstariji spomen formule i omjera sastojaka za crni barut (75 % salitre, 15 % sumpora i 10 % drvenog ugljena), koji se pokazao učinkovitim u njegovoj proizvodnji, a kasnije je modificiran u skladu s konkretnim zahtjevima korisnika. U Kini se crni barut primarno koristio pri izradi pirotehnike za različite svečanosti i proslave, a tek kasnije, kad su uočene njegove potiskujuće sposobnosti, počeo se koristiti u naoružanju. Prvo vatreno oružje bilo je tzv. vatreno koplje korišteno tijekom dinastije Jing. Radilo se o običnom koplju na koje je bila pričvršćena patrona s barutnim punjenjem i sporogorećim štapinom. To koplje umetalo se u bambusovu (kasnije metalnu) cijev s otvorom za sporogoreći štapin na dnu. Nakon paljenja sporogorećeg štapina koji bi upalio barutno punjenje, koplje je uz prasak i plamen izlijetalo iz cijevi prema cilju. Korejci su razmjerno brzo shvatili da se više takvih cijevi može povezati u cjelinu i time znatno povećati brzinu paljbe i broj ispaljenih projektila. Uglavnom, tijekom nekoliko stoljeća stvoren je niz višecijevnih bacača, među kojima se najučinkovitijim pokazao hwacha (detaljnije u članku Neobične ratne sprave, HV br. 380).

Najučinkovitiji omjer

Nije u potpunosti razjašnjeno kad i kako je crni barut stigao u Europu. Međutim, anali ratovanja opisuju njegovu primjenu u pojedinim bitkama XIV. stoljeća, dok je vatreno oružje (a samim tim i crni barut) potpuno rašireno u većini europskih zemalja tijekom XV. stoljeća. Otprilike u istom razdoblju ustanovljen je najučinkovitiji omjer pojedinih komponenata, pa se smjesa crnog baruta ustalila na 75 % salitre (KNO₃), 15 % drvenog ugljena i 10 % sumpora. Taj omjer komponenata zadržao se do danas u proizvodnji crnog baruta. Salitra (kalijev nitrat) služi kao oksidans koji tijekom opaljenja daje potreban kisik gorivim komponentama i o njezinoj kvaliteti ovisi kvaliteta baruta. Što je salitra bila čišća, to je prijenos kisika na gorivo tijekom opaljenja bio lakši i brži. Stoga je cijeli proces eksplozije bio brži i učinkovitiji uz veći razvoj barutnih plinova, pa je i početna brzina projektila bila veća. To je razlog zbog kojeg se u proizvodnji crnog baruta upravo najveća pozornost posvećivala rafiniranju salitre kako bi bila što kvalitetnija.

Drveni ugljen goriva je komponenta koja je izgaranjem u zatvorenom krugu sa salitrom trebala davati potrebnu količinu barutnih plinova i tlak potreban za ispaljivanje projektila. Kod proizvodnje crnog baruta za širu primjenu nije bilo važno od kojeg je drva rađen ugljen. Međutim, za finiju strukturu najkvalitetnijih crnih baruta korišteno je meko drvo koje nije imalo prirodnu smolu, kao npr. breza, lijeska, javor i sl. Osim vrste drva od kojeg je rađen ugljen, na kvalitetu baruta znatno je utjecala njegova usitnjenost. Što su zrnca drvenog ugljena bila sitnija, barut je bio kvalitetniji, pa se i danas drveni ugljen melje do razine koloidne prašine prije miješanja s ostalim komponentama. Sumpor se koristio kao flegmatizator i stabilizator koji je cijelu smjesu držao kompaktnom i cjelovitom, a ujedno je bio gorivo tijekom opaljenja.

Zadimljena bojišnica

Proizvodnja crnog baruta oduvijek je bila razmjerno jednostavna, ali i vrlo opasna. Nesreće prilikom proizvodnje bile su vrlo česte. Kako u prvim manufakturama nije bilo odgovarajućih mjera zaštite i uređaja u kojima bi se relativno sigurno proizvodio crni barut, nesreće sa smrtnim ishodima ili teškim ranjavanjima djelatnika bile su stalna pojava. S druge strane, potražnja za crnim barutom i dobit koja se ostvarivala njegovom proizvodnjom i dalje su bile dovoljno privlačne da bi se proizvodio u velikim količinama. I danas se, unatoč suvremenim pogonima, smatra da je proizvodnja crnog baruta znatno rizičnija od proizvodnje ostalih baruta iako je potražnja za njim znatno manja nego što je to bilo u prošlim stoljećima, a suvremeni uređaji u kojima se proizvodi puno su sigurniji i bolje štite djelatnike. Danas se crni barut proizvodi u obliku zrnaca različitih oblika i granulacija, a koristi se u nizu proizvoda – od sporogorećeg fitilja, preko različitih usporivača u tempirnim uređajima projektila pa do pirotehničkih smjesa. Njegov je najveći nedostatak privlačenje vlage u svoju strukturu (higroskopnost), pa crni barut već s više od 2 % vlage u strukturi potpuno gubi eksplozivna svojstva. To je kroz povijest bio čest razlog zašto u pojedinim bitkama do izražaja nije dolazilo vatreno oružje iako je jedna strana njim bila puno opremljenija od druge. Drugim riječima, vatreno oružje prošlih stoljeća uopće nije bilo funkcionalno ako je padala kiša, a učinkovitost je bila upitna i u maglovitom vremenu. Drugo svojstvo crnog baruta eksplozivno je izgaranje uz oslobađanje velike količine bijelog dima. U skladu s provedenim ispitivanjima, do 50 % crnog baruta pri izgaranju daje čvrste ostatke. Što je barut kvalitetniji, manji je udio čvrstih produkata izgaranja. Zajedno s barutnim plinovima, ti čvrsti produkti izgaranja daju oblak dima koji se uočava s velike udaljenosti i potpuno otkriva strijelca. U vrijeme kad je crni barut bio jedino eksplozivno punjenje, bojišnica je ponekad bila toliko zasićena barutnim dimom da su borbena djelovanja morala stati kako bi se mogao vidjeti protivnik (jedan od takvih primjera bila je Bitka kod Ulma 1805. godine). S pojavom malodimnih baruta crni barut sve se više koristi za različite specijalizirane namjene, pa već krajem XIX. stoljeća prestaje biti glavno potisno punjenje većine vatrenog oružja.

Praskavi pamuk

Sredinom XIX. stoljeća u industrijski razvijenim zemljama kemičari poput Francuza Henrija Braconnota (1780. – 1855.) ili Nijemca Christiana Schönbeina (1799. – 1868.) djelovanjem dušične kiseline na pamuk dobivaju eksplozivnu tvar koju nazivaju praskavi pamuk. Radilo se o vrlo eksplozivnom spoju, osjetljivom na gotovo sve vanjske utjecaje. Zato je tek postupkom želatinizacije praskavog pamuka, koju je 1884. postigao francuski kemičar Paul Marie Eugène Vieille (1854. – 1934.), stvoren prvi malodimni barut, pogodan za komercijalne (bolje rečeno vojne) namjene. Četiri godine kasnije poznati švedski izumitelj dinamita Alfred Nobel (1833. – 1896.) dobiva nitroglicerinski barut otapajući nitrocelulozu (praskavi pamuk) u nitroglicerinu i daje mu naziv balistit. S druge strane, britanski znanstvenici Frederick Abel (1827. –1902.) i James Dewar (1842. – 1923.) iduće godine pronalaze energetski još jači barut: kordit. To čine postupkom otapanja praskavog pamuka i nitroglicerina u acetonu te njegovom naknadnom stabilizacijom i flegmatizacijom.

Odmah nakon pronalaska malodimni baruti pokazali su goleme prednosti u odnosu na crni barut. Prije svega, vlaga praktički ne utječe na njihovu učinkovitost. Čak i nakon što je streljivo izloženo velikom utjecaju vlage, malodimni baruti ispaljivali su projektile bez većih oscilacija balističke putanje. Osim toga, prilikom opaljenja gotovo cijelo barutno punjenje izgori u barutne plinove, bez veće količine dima koja je karakterizirala crni barut. Tijekom borbenih djelovanja to je bila znatna prednost jer korisnika malodimnih baruta nije u većoj mjeri demaskirala i, još bitnije, nije mu ograničavala vidljivost nakon opaljenja. Na kraju, tu je još jedno svojstvo koje nije toliko bitno korisnicima oružja koliko njegovim konstruktorima. Naime, kalorijska vrijednost i brzina izgaranja baruta može se regulirati razmjerno jednostavnim tehnološkim procesom proizvodnje različitih oblika i dimenzija barutnih zrnaca te njihovom flegmatizacijom. Na taj način stvoren je cijeli spektar malodimnih baruta koji su mogli obavljati gotovo sve zadaće potisnih punjenja – od običnog pištoljskog i puščanog streljiva do raketnog goriva za sve raketne projektile, uključujući i interkontinentalne nosače nuklearnih bojnih glava. Danas postoje uglavnom tri spektra malodimnih baruta, koji se mogu svrstati u kategoriju nitroceluloznih, nitroglicerinskih ili nitrogvanidinskih baruta. Posebnu podgrupu zbog specifičnosti izrade, prilagođenih svojstava i načina korištenja čine raketni baruti.

Nitrocelulozni (jednobazni) baruti

Među prvim malodimnim barutima sintetizirani su nitrocelulozni, čija je proizvodnja razmjerno jednostavna i jeftina u odnosu na ostale. Nazivaju se i jednobaznim malodimnim barutima zato što njihov kemijski sastav čini i do 97 % nitrirane celuloze. Dobivaju se nitriranjem čistog pamuka, nakon čega se ekstrahiraju različitim otapalima, uglavnom alkoholom i eterom. Gotovi baruti te vrste zadržavaju stoga karakterističan miris tih otapala. U pravilu im se dodaju različiti stabilizatori, fleksibilizatori i drugi dodaci koji uvelike utječu na postojanost i balistička svojstva nitroceluloznih baruta. Prema potrebi, gotova i oblikovana zrnca baruta mogu se grafitirati kako bi im se smanjila brzina izgaranja. Time se dobiva na ujednačenom izgaranju i stabilnim balističkim svojstvima. Nitrocelulozni baruti vrlo malo oštećuju cijev zato što pri izgaranju ne razvijaju agresivne komponente koje korozivno djeluju na metal. Osim toga, za njihovu detonaciju nisu potrebne jake kapsule koje su u najvećoj mjeri i izvor korozivnih spojeva. Zbog svojih svojstava pokazali su se kao najbolja barutna punjenja za sve vrste streljačkog naoružanja do kalibra
30 mm. Među loša svojstva mogu se ubrojiti higroskopnost i postupan gubitak otapala iz njihove kristalne strukture, koji u znatnoj mjeri mogu utjecati na promjene balističkih svojstava tih vrsta baruta. Unatoč tomu, njihova laboracija u streljivu malih kalibara čini ih stabilnim i pouzdanim i više od 30 godina nakon punjenja, s razmjerno malim promjenama balističkih svojstava. Budućnost nitroceluloznih baruta ostaje zajamčena pri izradi streljiva za streljačko naoružanje malih kalibara. Pokazali su se vrlo učinkovitim i pouzdanim potisnim sredstvom, razmjerno jeftine i jednostavne proizvodnje.

Nitroglicerinski (dvobazni) baruti

Za razliku od nitroceluloznih malodimnih baruta, nitroglicerinski se dobivaju od dviju komponenti – miješanjem nitroceluloze i tekućeg nitroglicerina. U vrlo rijetkim slučajevima nitroglicerin se zamjenjuje dinitrodiglikolom. Omjeri dviju temeljnih komponenti vrlo su različiti, što daje i vrlo različite karakteristike tim barutima. Zbog vrlo nestabilnog nitroglicerina, koji nitroglicerinske barute čini znatno osjetljivijim od čisto nitroceluloznih, moraju im se u većoj ili manjoj mjeri dodavati različiti aditivi, u prvom redu stabilizatori. Uglavnom se koristi difenilamin, ali mogu biti i drugi stabilizatori. Rabe se i plastifikatori koji omogućavaju izradu barutnih zrnaca različitih oblika i dimenzija, po potrebi usporivači izgaranja (obično procesom grafitiranja kao i kod nitroceluloznih baruta), flegmatizatori i slično. U odnosu na nitrocelulozne, nitroglicerinski baruti manje su higroskopni i manje osjetljivi na djelovanje vlage, ali zato su osjetljiviji na udar, trenje i druge mehaničke podražaje. Tijekom opaljenja razvijaju veliku količinu topline koja vrlo negativno djeluje na trošenje cijevi oružja i stvara vrlo jak plamen na ustima cijevi, što može biti demaskirajuće u borbenim djelovanjima. Unatoč tomu, zbog boljih balističkih svojstava u odnosu na nitrocelulozne barute, uvelike se koriste za proizvodnju potisnog punjenja većine topničkih oružja. Pritom su baruti s većom koncentracijom nitroglicerina pogodniji za izradu potisnih punjenja glatkocijevnih oruđa (npr. minobacači, neki tenkovski i protuoklopni topovi i sl.), dok se oni s manjom količinom nitroglicerina koriste za ostala topnička oruđa. U suvremenoj vojnoj praksi najraširenija je primjena tzv. balistita, koji se sastoje od oko 57 % nitroceluloze, 40 % nitroglicerina te oko 3 % aditiva. Omjeri variraju ovisno o namjeni baruta i njegovoj konkretnoj primjeni u pojedinim oružnim sustavima.

Bijeli baruti

Druga raširena vrsta nitroglicerinskih baruta – korditi, sve se manje koristi zbog skuplje i složenije proizvodnje i lošijih balističkih svojstava u odnosu na balistite. Korditi obično sadrže do 30 % nitroglicerina, a ostatak čini nitroceluloza i aditivi, što nije dovoljno za uspješnu želatinizaciju koju nitroglicerin ostvaruje kod balistita. Umjesto toga, želatinizacija se provodi dodavanjem otapala (najčešće acetona) koji se prije laboracije baruta mora odstraniti kako ne bi utjecao na njegova balistička svojstva. Sve to dodatno usložnjava cijeli proces. Zbog toga se u većini vojne proizvodnje sve više napuštaju korditi, a povećana erozija cijevi koju prouzročuju različiti balistiti nastoji se riješiti primjenom dodatnih aditiva odnosno novih materijala pri konstrukciji suvremenih oruđa većih kalibara.

Nitrogvanidinski, poznati i pod nazivom bijeli baruti, smjese su nitroceluloznih i nitroglicerinskih baruta s nitrogvanidinom u različitim omjerima. Nitrogvanidin je razmjerno slabo osjetljiv na vanjske podražaje (udar, trenje, toplina i sl.), ali inače je vrlo snažan prilikom detonacije. Ta se komponenta počela primjenjivati u laboraciji postojećih nitroglicerinskih baruta od 1930-ih, nakon što se otkrilo da tijekom detonacije smanjuje toplinu plamena, bljesak na ustima cijevi i eroziju cijevi, ali istodobno, zbog visokog udjela dušika zadržava vrlo visok tlak barutnih plinova. Njihov je glavni nedostatak razmjerno velika inertnost na detonaciju, zbog čega se za ispaljivanje projektila s nitrogvanidinskim barutima moraju koristiti razmjerno jake kapsule s velikom količinom inicijalnih eksploziva. Stoga su od samog nastanka bili pogodni isključivo za izradu potisnih punjenja topničkih projektila velikih kalibara, dok su za ostale vrste naoružanja bili primjenjivi isključivo u ograničenim količinama. Primjerice, izrada potisnih punjenja minobacačkih mina, bez obzira na kalibar, nije dolazila u obzir s tim vrstama baruta zbog slabog izgaranja pri nižim tlakovima.

Perspektive korištenja

Tehnološki razvoj tzv. postindustrijsko-informatičkog društva u kojem živimo iznimno je dinamičan, što neizbježno uvjetuje jednako dinamičan razvoj oružnih sustava i vojne opreme. Mikroelektronika je promijenila ciljničke sustave i sustave navođenja suvremenog naoružanja te njihove senzore za otkrivanje ciljeva, kao i strukture projektila u gotovo svim borbenim rodovima vojske. Suvremena vojna industrija eksperimentira u velikoj mjeri s novim oružnim sustavima, pa tako i s novim nositeljima kinetičke energije potrebne za onesposobljavanje potencijalnog protivnika, koji su uglavnom bazirani na impulsima čiste energije. Hoće li u dogledno vrijeme projektili streljačkog oružja, čiji se učinak temelji na njihovoj predaji kinetičke energije cilju u koji udare, biti zamijenjeni snažnim impulsima čiste, kontrolirane energije, danas je teško zaključiti. Međutim, kako razvoj naoružanja i dalje slijedi cjelokupan tehnološki razvoj društva (u velikom broju slučajeva i prednjači na tom putu općeg razvoja), takva se perspektiva čini sve vjerojatnijom.

S druge strane, dok se ne ostvare takvi razvojni procesi, baruti kao glavni nositelji energetskih punjenja za sve vrste projektila – od pištoljskog streljiva do strateških interkontinentalnih balističkih raketa – i dalje će biti nezamjenjivi. Danas je teško zaključiti jesu li suvremeni baruti došli do vrhunca razvoja (s iznimkom krutih goriva za raketne motore), ili postoji još uvijek dovoljno prostora za njihov dodatni razvoj i usavršavanje. Međutim, činjenica je da suvremeno vatreno oružje u velikoj mjeri doživljava vrhunac tehnološkog razvoja upravo zahvaljujući pouzdanim i stabilnim nositeljima energije – barutima. O tome najbolje svjedoči činjenica kako se prvi barut u operativnoj uporabi (crni barut), koji je na europskim prostorima već gotovo šest stoljeća, i dalje uspješno koristi. Štoviše, pokazuje se nezamjenjivim za cijeli niz različitih uloga u suvremenom vojnom, ali i komercijalnom streljivu.

---

Baruti za raketne motore

Do Drugog svjetskog rata baruti su korišteni uglavnom za ispaljivanje projektila iz vatrenog oružja, što je ostvarivano njihovim naglim izgaranjem uz stvaranje velike količine barutnih plinova i visokog tlaka. Razvoj raketnog oružja zahtijevao je produljeno vrijeme izgaranja barutnog punjenja, što se moglo ostvariti isključivo monolitnim barutnim blokovima s različitim inačicama paljenja. Kao temeljno raketno gorivo korišteni su dvobazni nitrocelulozno-nitroglicerinski baruti s dodatnim aditivima koji su omogućavali ravnomjerno izgaranje barutnih blokova i konzistentnu propulziju, čime je ostvarena konstantna brzina raketnog projektila. Nakon Drugog svjetskog rata velike su sile (posebno SAD i SSSR) nastavile eksperimentiranje s izradom velikih punjenja za raketne motore. Svojevrsna revolucija na tom planu ostvarena je nakon usvajanja postupka lijevanja nitrocelulozno-nitroglicerinskih barutnih blokova, čime je omogućena izrada gotovo neograničene debljine barutnog bloka. Kako je tu tehnologiju prvi usvojio i u velikoj mjeri kasnije usavršavao SAD, to mu je omogućilo razmjerno rani razvoj interkontinentalnih balističkih projektila na kruta goriva, dok je SSSR dugo ostao na tekućoj, dvokomponentnoj (gorivo i oksidator) propulziji za svoje strateške nuklearne rakete. Svaki od navedenih pogona ima dobra i loša svojstva, pri čemu su uporaba i održavanje projektila na kruta raketna goriva jednostavniji i dugotrajniji. Kasnije je i SSSR sve više razvijao takve projektile iako nikad nisu u potpunosti uspjeli zamijeniti pogon na tekuća goriva. Štoviše, to nije uspjela ni suvremena ruska proizvodnja. No, što se tiče manjih raketnih sustava, danas sve zemlje koje ih proizvode koriste isključivo kruta goriva na bazi barutnih blokova. Uz barutne blokove stalno se eksperimentira s različitim smjesama oksidatora i goriva, pri čemu se koriste različite soli kao nositelji kisika potrebnog za izgaranje (npr. amonijev ili kalijev perklorat, amonijev nitrat, metalni peroksidi i sl.). Kao gorivo koristi se asfalt, prirodne ili sintetičke smole, plastične mase (posebno poliuretan i polibutadien) i sl. Osim navedenih kombinacija goriva i oksidatora, u većoj ili manjoj mjeri dodaju im se različiti nitrocelulozno-nitroglicerinski baruti kako bi se pojačala ekspanzivnost potiska plinova i brzina izgaranja. Tu su i različiti aditivi koji služe za uravnoteženje potrebnih balističkih svojstava baruta i samim tim kinetičkih svojstava raketnog projektila. Karakteristike i zahtjevi pri izgaranju raketnih motora vođenih i nevođenih raketa dosta su različiti. Budući da razvoj raketnih motora na kruta goriva nije ni blizu tehnološkog vrhunca, može se očekivati kako će nove tehnike i tehnologije i dalje razvijati nove vrste raketnih goriva i raketnih motora u kojima će različite vrste baruta imati prilično izraženu ulogu.

---

 

TEKST  Marinko Ogorec