Stožerni narednik Dražen Henc (46), pripadnik Središnjice za upravljanje osobljem, rekorder je po broju nastupa na Memorijalu bojnik Davor Jović. Iako se približava 30 godina otkad je taj iskusni dočasnik i svestrani sportaš prvi put obukao odoru i stekao mnoge medalje na različitim natjecanjima, i dalje je primjer vojničke i tjelesne spremnosti. Pa i natjecateljskih ambicija…

Zavjesa na ovogodišnje natjecanje “Memorijal bojnik Davor Jović – natjecanje Prvi za Hrvatsku 2024” spustila se 9. svibnja u vojarni “Benkovac” u Benkovcu, dan nakon uzbudljive utrke na stazi u okolici Zadra uručenjem nagrada pobjednicima. No, osim pobjednica i pobjednika u četiri kategorije, mjesto na postolju zaslužio je i jedan natjecatelj koji (barem ovaj put) nije bio među onima koji su najbrže prošli stazu. Stožerni narednik Dražen Henc (46) dobio je zahvalnicu Dočas-ničkog lanca potpore za svoj deseti nastup na natjecanju, u čemu je apsolutni rekorder. I, vjerujte, pripadnik Središnjice za upravljanje osobljem (SzUO) ne nastupa tek toliko da zadovolji formu, nego je i uspješan na najpoznatijem i najzahtjevnijem hrvatskom vojničkom natjecanju u OSRH.

Henc je susjed naše redakcije u zagrebačkoj vojarni “Petar Zrinski“, dobro se poznajemo već petnaestak godina. Vrijeme ide, ali svaki put kad se sretnemo, djeluje jednako: vitalan, u besprijekornoj odori, nasmijan, uvijek raspoložen izmijeniti koju riječ. Ovaj smo put od njega željeli čuti malo više riječi, jer njegovo zadnje postignuće to zaslužuje. A i mnoga druga: vjerujemo da je, uručivši zahvalnicu, Dočasnički lanac potpore želio obuhvatiti godine i godine u kojima Henc postiže izvrsne rezultate na različitim vojničkim natjecanjima. A istodobno savjesno izvršava svoje vojničke dužnosti. Dokaz potonjoj tvrdnji priznanje je koje je zaslužio u travnju 2017., kad je na razini OSRH proglašen za dočasnika mjeseca.

Predispozicije za profesionalca

Mladić iz Male Pisanice kod Bjelovara, rođen 1977. godine, prvi put oblači odoru Hrvatske vojske 1996. godine kao ročni vojnik. Dio tog razdoblja provodi u riječkoj 111. brigadi. “Već tada, zapovjednici su prepoznali da imam predispozicije biti profesionalni vojnik i to su mi predložili. Pristao sam“, prisjeća se dočasnik. Sigurno je da mu je u stjecanju tih predispozicija pomogao i sport, kojim se bavi odmalena. Najdraži mu je bio nogomet, dugo godina nastupao je za klub iz Velikog Grđevca i Bedenika. Kao izdržljiv, neumoran trkač, posvetio se i orijentacijskom trčanju te krosovima. Kontinuirano je upotpunjavao sad već niz medalja samo s vojničkih natjecanja, a tu su i civilna. Ali razvijala se i vojnička karijera, Henc se usavršava u vojničkim znanjima i vještinama, marljivo radi te stječe prvi dočasnički čin. Kad je 111. brigada rasformirana, postaje djelatnik pulskog Središta za obuku pješaštva Muzil: donedavni ročnik obučavao je ročnike, “bilo je to zanimljivo vrijeme, dečki su dolazili iz svih krajeva Hrvatske, a mi smo na njih pokušavali prenositi svoje znanje“.

Poznavatelji Memorijala bojnik Davor Jović znaju da je prvo Natjecanje za najspremnijeg pripadnika OSRH Prvi za Hrvatsku održano 2012. godine na poligonu “Gašinci“. Ali oni dobri poznavatelji, vjerojatno i stariji po godinama, znaju da su mu korijeni u natjecanjima Prvi do Knina, prvi do slobode. Ona su održavana od 1997. do 2000. godine, da bi od 2001. do 2007. naslov najboljeg pripadnika OSRH zasluživao ukupni pobjednik Prvenstava OSRH u vojničkom petoboju. Upravo na potonjim natjecanjima Henc se 2004. počeo nadmetati za hrvatskog najvojnika. Daljnja je priča vrlo zanimljiva: Dočasnička škola Jastrebarsko imala je izvanrednu trojku petobojaca, Danijela Dikšića, Miroslava Kralja i Damira Miljkovića. Potonja dvojica bili su i pobjednici natjecanja Prvi do Knina, prvi do slobode. No, da bi bili momčadski konkurentni u odnosu na 350. vojnoobavještajnu bojnu i 2. gardijsku brigadu, falio im je četvrti koji će biti barem približno na njihovoj razini. Pronašli su ga upravo u Draženu Hencu, koji je u međuvremenu postao djelatnik Dočasničke škole. “Pojedinačno, nisam bio u vrhu, recimo oko osmog ili desetog mjesta. Ali to je bilo dovoljno da momčad Zapovjedništva za izobrazbu i obuku za koju smo nastupali osvaja prva mjesta“, pamti.

Na postolju sa specijalcima

Vojnički petoboj bio je vrlo zahtjevan sport, ali rado mu se posvetio. Odgovarale su mu poznate NATO-ove prepreke koje su tražile iznimnu brzinu i spretnost, a teže mu je bilo plivanje s preprekama, jednostavno zato jer nije bilo infrastrukture koja bi bila pogodna za trening. Ipak, najteže je bilo bacanje bombe, trebalo je pogoditi centar s udaljenosti od 20, 25 i 30 metara, a bomba je bila teška 550 grama: “Ako nisi imao dobru tehniku, bilo je to veliko opterećenje za lakat i rame“.

U Dočasničkoj školi Henc je promijenio nekoliko radnih lokacija, od Jastrebarskog preko Đakova do Požege. Isprva je radio kao obučavatelj, no onda se specijalizirao za personalne poslove. Tijekom 2015. godine prelazi u Središnjicu za upravljanje osobljem kao dočasnik za izobrazbu i stalno je u Zagrebu. Kroz tu dužnost stalno je u kontaktu s kolegama dočasnicima praktički iz svih grana, zapovjedništava i postrojbi OSRH. Kaže da se posao najbolje obavlja na jednostavan način: raditi po pravilnicima koji su iznimno jasni. No, zadaća ima puno i zato se manje može posvećivati orijentacijskom trčanju, krosovima i nogometu. Ali još uvijek je motiviran za Memorijal bojnik Davor Jović. Na prvom natjecanju 2012. nije nastupio, “iskreno, nisam niti znao da je obnovljeno i da se održava“. No već 2013. godine kao djelatnik Hrvatskog vojnog učilišta prijavljuje se i trenira koliko može uz posao. Pamti trenericu Tatjanu Zelić koja je imala praksu da mu daje dodatne utege za sve vježbe. To je bio dobar recept, jer sad već iskusni dočasnik dolazi u Delnice i na natjecanju u kojem su inače dominirali pripadnici tadašnje Bojne za specijalna djelovanja osvaja izvanredno treće mjesto. “Staza je bila specifična, a kiša je padala cijelo vrijeme. Tko je znao dobro čitati lokalne oznake i orijentirati se, mogao je prečicama kroz šumu puno dobiti na vremenu“, nabraja naš sugovornik, no dodaje da mu je postolje na kraju donijelo precizno gađanje iz pištolja. Naravno, kondicija i orijentacija nisu dovoljne, bitne su i vojničke vještine. A on ih ima. Spustio se u cilj otprilike istodobno s četvrtoplasiranim, tadašnjim kadetom HVU-a Stjepanom Strukarom, još jednim poznatim sportašem iz Hrvatske vojske. “Na cilju su se svi iznenadili kad su među prvima ugledali kape, a ne zelene beretke“, smije se stožerni narednik.

“Srce me vuče da se natječem“

Iduće 2014. godine bilo je drugo i zadnje natjecanje Prvi za Hrvatsku na kojem nije nastupio, jednostavno nije imao vremena i uvjete za trening. Ako si stacioniran u vojarni “Petar Zrinski“ u Zagrebu, znači da nisi naslonjen na poligon ili na prirodni okoliš u kojem se možeš pripremati. Jedino je rješenje Medvednica. Vrlo brzo vratio se na start. “Točno, nisam u operativnoj ili terenskoj postrojbi, radim u uredu, ali srce me vuče da se natječem“,  kaže.  Otkad je stavio oznaku SzUO, nastupio je baš na svim održanim natjecanjima i skupio ih je deset. Jedina godina u kojoj je mirovao bila je 2020., ali natjecanje tada nije bilo održano zbog pandemijskih mjera. I uvijek je tu negdje, ako ne pri vrhu, onda u sredini. A svi favoriti na startu gledaju ga ispod oka, jer nikad ne znaju hoće li opet već blizu cilja odjednom izniknuti ispred njih na stazi. Najteže mu je bilo 2021. na Slunju, kad je start bio kasno, u osam sati ujutro, i bilo je jako vruće, “sjećam se sunca u dva popodne, tenkovskog puta i crvene zemlje kojoj nije bilo kraja“. Najdraža mu je utrka bila u Vukovaru 2018., zbog cijele simbolike koju je nosila, a bio je jako dobar, stigao je osmi. Jako je uspješan bio i u Udbini 2019. kad je bio četvrti. I nedavno, kod Zadra, bio je solidan, makar mu kao stručnjaku za orijentaciju potpuno označena staza zapravo ne odgovara. Želi da bude što zahtjevnija, da vojničke vještine dođu do izražaja.

Recept za dobar rezultat

Iako je Henc dobro zašao u peto desetljeće života, to nije važno. Najbolji je dokaz satnik Ivan Gerenčir, koji je stariji dvije godine od Henca, a ne da je uvijek u konkurenciji za sam vrh, nego je dvaput i pobijedio. Ipak, danas razmišlja i malo generacijski: “Moj je dojam da smo na prvim natjecanjima izvan staze bili opušteniji, više smo se i družili. Doduše, bilo nas je više, čak i oko 150. Danas se svi koji imaju pobjedničke ambicije kontinuirano pripremaju, mi smo znali prolaziti utrke na svježinu“. Recept za dobar rezultat na utrci je jednostavan: “bitno je dobro rasporediti snagu i dolaziti na radne točke prije no što se na njima stvori čep, makar njih zadnjih godina ima manje, jer ima manje natjecatelja“. Iznimno cijeni neke kolege i konkurente, najviše dvostruke pobjednike Gerenčira, Peru Bertovića i Antu Jovića, “sve što rade, rade da budu najbolji, zato su i zasluživali medalje“. Ali ni Henc se ne da, ovogodišnji nastup na Prvom za Hrvatsku nije bio posljednji: “Evo, skupio sam deset natjecanja. Konkurencija je sve mlađa, sve bolja, no ja želim ići prema naprijed i sad si postavljam cilj: želim se vratiti u konkurenciju za sam vrh“! Svjestan je da će se zbog godina morati pripremati i više te intenzivnije no prije, ali ima potporu svoje postrojbe te kolega iz Počasno-zaštitne bojne te Zapovjedništva za potporu. I potporu obitelji, što je vrlo važno. “Bavljenje sportom i marljivi trening izgrađuju te kao vojnika, pomaže ti da uvijek težiš k napretku, ali i da se družiš s kolegama, da sklapaš prijateljstva. Ako ništa drugo, bavljenjem sportom i vježbanjem vojničkih vještina održavat ćeš svoju vojničku spremu i kroz više godina“, zaključuje stožerni narednik.

---

Orijentacija od malih nogu

Nakon Hencova četvrtog mjesta na natjecanju 2019. godine, jedan pripadnik specijalne postrojbe OSRH rekao je da Draženu u orijentacijskom trčanju “nema ravna u cijelom sustavu“. Na završetku razgovora, pitamo ga može li se to naučiti i uvježbati, ili je riječ o prirodnom talentu? “Moje selo sa svih je strana okruženo šumom. Kao djeca, stalno smo se kretali po njoj, ulazili i izlazili sa svih strana. Da se ne bi izgubio, jednostavno si morao imati orijentaciju i percepciju prostora. Naravno, za vojnički poziv te natjecanja to se mora i uvježbavati, posebno čitanje zemljovida“, glasi odgovor.

---

Domagoj Vlahović