U usporedbi s mornaričkim patrolnim avionima izvidničke bespilotne letjelice pružaju jednaku učinkovitost uz znatno niže nabavne i operativne troškove

Uza sve prednosti, bespilotna letjelica MQ-8 Fire Scout ima i jednu veliku manu – veličinu. Dugačka je tek nešto manje od sedam metara, a dijametar rotora joj je 8,38 m. Ni visina joj nije mala, čak 2,87 metara. Nije baš laka ni za pomicanje jer prazna teži 661 kg. S maksimalnom količinom goriva, masa inačice MQ-8B doseže čak 1430 kilograma. Zbog toga je uporaba Fire Scouta ograničena samo na velike brodove koji imaju dovoljno veliku letnu palubu i dovoljno prostora za smještaj dodatne opreme potrebne za održavanje i prevoženje tako velike bespilotne letjelice.

Za uporabu na znatno manjim brodovima, tvrtke Insitu Group i Boeing nude bespilotnu letjelicu Scan Eagle. Prvi kupac je američki marinski korpus, koji je rabi u Iraku. Iako malog doleta, Scan Eagle je dokazao svoje mogućnosti tijekom američkih operacija u iračkom gradu Fallouja u studenom 2006. Zanimljivo je da im glavna zadaća nije bila otkrivanje neprijateljskih položaja nego praćenje napredovanja američkih snaga kroz uske gradske ulice i izbjegavanje neželjenih gubitaka zbog “prijateljske paljbe”, problem koji se često javljao u prijašnjim operacijama. Uz pomoć GPS sustava navigacije, Scan Eagle može obavljati znatno širi raspon zadaća, između ostalog i nadzor obale i morskog prometa u priobalnim vodama. Za američku ratnu mornaricu i marince posebno je važna mogućnost navođenja topničke paljbe s brodova na ciljeve na kopnu.

Mogućnosti Scan Eaglea provjerila je i britanska ratna mornarica tijekom vježbe Trial Vigilant Viper, održane na poligonu Hebrides i oko njega, na sjeverozapadnoj obali Škotske. Glavni cilj je bio provjeriti mogućnosti uporabe male i jeftine izvidničke bespilotne letjelice u amfibijskim operacijama. Jedan je Scan Eagle obavio deset misija samostalno djelujući s fregate Type 23, a pritom je ostvaren prijenos televizijske slike u realnom vremenu s letjelice na matični brod. Prvi put u povijesti britanske ratne mornarice ostvaren je prijenos slike u realnom vremenu s izvidničke bespilotne letjelice na Sea King Mk7 ASaC (Airborne Surveillance and Control) helikopter. Prijenos slike nije obavljen izravno s letjelice u helikopter već putem mreže formirane za prijenos podataka i zapovijedi. Testiranje Scan Eaglea nastavljeno je idućih šest mjeseci unutar Teama JUEP (Joint UAV Experimentation Programme). Na njemu je dokazana mogućnost prijenosa i razmjene slika s mornaričkim i združenim zapovjedništvima udaljenima i stotinama kilometara.

Uporabi s malih brodova namijenjena je i izvidnička bespilotna letjelica Neptune tvrtke DRS Unmanned Technologies. Posebna je odlika Neptuna mogućnost polijetanja i slijetanja s vodene površine. Dolet mu je 75 kilometara. Osim toga, Neptune se lako može razložiti u tri dijela što se tijekom prijevoza prenose u posebno projektiranom kontejneru, a koji je sastavni dio lansera. Letjelica je opremljena suvremenim elektrooptičkim/infracrvenim motrilačkim sustavom GS207 Stabilised Multisensor 7. Osim niske cijene, glavna mu je odlika uporaba Low Power Uncooled IR (LPUIR) infracrvenog senzora, koji, za razliku od klasičnog FLIR-a (Forward-Lookink IR), ne treba složeni sustav hlađenja.

Nove letjelice za nove potrebe
Izraelsko ratno zrakoplovstvo nedavno je dobilo prvu izvidničku bespilotnu letjelicu Heron TP (nekad se označava kao Heron 2 ili Eitan) u klasi MALE (Medium-Altitude Long-Endurance) letjelica. Proizvela ga je tvrtka IAI-Malat s osnovnom namjenom nadziranja iranskog nuklearnog programa. Prvi let Heron TP obavio je 15. srpnja 2006. Zahvaljujući turboelisnom motoru Pratt & Whitney Canada PT6A snage 1200 KS, može ponijeti čak 1800 kg korisnog tereta, uključujući i vođene bombe i projektile zrak-zemlja. Tipična operativna visina djelovanja mu je 13 400 metara, a u zraku može ostati čak 36 sati. Iako je razvijen s namjerom nadzora kopnenih ciljeva velika nosivost, veliki dolet i dugo vrijeme leta čine od Herona TP idealnu izvidničko/borbenu bespilotnu letjelicu za kontrolu morskih prostranstava (rabeći odgovarajući radar).

Izraelska tvrtka Elbit Systems, koja je postala poznata, između ostalog, i po svojim bespilotnim letjelicama Hermes 180, 450 i 1500, nedavno je najavila razvoj nove letjelice Hermes 900. Iako će se razvijati na osnovama Hermesa 450, imat će dvostruko veću nosivost (900 kg) i u zraku će moći ostati 50 sati. Kako bi se ubrzao i pojeftinio razvoj, od Hermesa 450 dobiti će neke važnije sustave, između ostalog LOS (Line-Of-Sight) i BLOS (Beyond-Line-Of-Sight) satelitske sustave prijenosa podataka.

Na osnovama Elbitova Hermesa 450 razvijena je i britanska izvidnička bespilotna letjelica Watchkeeper (WK) 450. Ova MALE bespilotna letjelica bit će ključni element britanskog ISTAR izvidničkog sustava, koji će još ujediniti i avione E-3D Sentry AEW.1, Nimrod R.1 i Sentinel R.1 ASTOR (Airborne Stand-Off Radar). Usprkos činjenici da se temelji na već razvijenoj bespilotnoj letjelici, Watchkeeper neće ući u operativnu uporabu prije 2010. godine. S autonomijom od 16 sati, osnovna namjena WK450 bit će otkrivanje i identifikacija ciljeva, njihovo praćenje te, po potrebi, navođenje drugih letjelica. Zbog toga će ih opremiti opremom za motrenje u svim vremenskim uvjetima, čija će osnova biti elektrooptički/infracrveni (CoMPASS – Compact Multi-Purpose Advanced Stabilised System) i radarski senzori (Thales UK iMASTER SAR/GMTI senzor) te laserski daljinomjer s mogućnošću osvjetljavanja ciljeva. Poseban dio opreme bit će sustav za automatsku identifikaciju letjelica (IFF). Za nadzor leta, prijenos slike i podataka u realnom vremenu, ali i za zadaće povećanja dometa zemaljskih sustava veza (repetiranje), WK450 će dobiti Thales Communicationov LMAR (Lightweight Multiband Airborne Radio) datalink.

Na osnovi svoje izvidničke bespilotne letjelice Skylark I, tvrtka Elbit Systems je razvila novi Skylark II. Ova mala letjelica (raspona krila 4,2 metra i mase 35 kg) namijenjena je izviđanju na udaljenosti od 10-ak kilometara (iza brda). Unatoč malim dimenzijama, Skylark II je opremljen televizijskom kamerom u boji visoke rezolucije. Televizijska slika se prenosi korisniku u realnom vremenu preko datalinka. Cijeli sustav za nadzor leta i prijenos podataka dovoljno je malen da se može smjestiti u terensko vozilo, koje se može opremiti i komunikacijskim sustavima za prijenos podataka do zapovjedništava. Specifičnost obitelji Skylark je uporaba električnog pogona. Skylark II je dobio novi, tihi električni pogon koji mu omogućava prikriveni let na malim visinama iznad bojišta (ili nadziranog područja). Let na malim visinama osigurava povećanu oštrinu slike i lakšu identifikaciju ciljeva. Elektrooptički sustav za motrenje je 6,5 kg težak EMOS (Enhanced Micro-Optronics Solution) tvrtke Elop (u vlasništvu Elbit Systemsa). Unatoč maloj masi i veličini sastoji se od CCD kamere u boji i termovizije treće generacije. Elbit Systems navodi da je pri razvoju Skylarka II korištena i tehnologija razvijena za obitelj bespilotnih letjelica Hermes. Njihova primjena omogućuje da se Skylark II (uz meka manja prilagođavanja) rabi i kao mornarička izvidnička bespilotna letjelica za nadzor obale i mora.

U istoj kategoriji kao Skylark II izraelska tvrtka Rafael nudi svoju izvidničku bespilotnu letjelicu Skylite B. Mase samo šest kilograma Skylite B polijeće tako da ga vojnik baci u zrak. Letjelica se, zajedno sa sustavom za nadzor leta i prijenos podataka u realnom vremenu, prenosi u dva poveća ruksaka. Proizvođač navodi da Skylite B može djelovati u svim vremenskim uvjetima s polumjerom djelovanja od 10 kilometara. Ugrađen EO/IR motrilački sustav mase samo 1,2 kg osigurava sliku visoke rezolucije bez obzira na vidljivost. Slika se u realnom vremenu prenosi s letjelice na nadzornu stanicu, s koje se može poslati drugim korisnicima. Iako se Skylite B može rabiti za nadzor obale zbog specifičnog načina povratka nije najprikladniji za uporabu s brodova. Naime, letjelica za prvu fazu slijetanja rabi padobran da bi se neposredno prije dodira s tlom otvorio zračni jastuk.

Izraelska tvrtka IAI-Malat proizvodi “slavnu” bespilotnu letjelicu Harpy koja ujedinjava značajke izvidničke letjelice i samonavođenog projektila zemlja-zemlja. Letjelica se lansira iz kontejnera-lansera i namijenjena je otkrivanju, detekciji i uništavanju radarskih sustava. Iako je dugačka samo 2,1 metar i mase 135 kilograma, domet joj je 500 kilometara. Osim Harpyja IAI-Malat proizvodi minijaturne izvidničke bespilotne letjelice Bird Eye 400 i Mosquito, te višenamjenske bespilotne letjelice Hunter i Searcher II. Zajedno s tvrtkom Boeing Australia IAI-Malat je razvio izvidničku bespilotnu letjelicu I-VIEW te je ponudio australskoj vojsci unutar Joint Project 129 TUAV zahtjeva. Pobijedivši svog konkurenta ? Shadow 200B, koji su ponudile tvrtke AAI/BAE Systems Australia, prve isporuke I-VIEW-a planirane su za ovu godinu. S autonomijom od četiri do šest sati glavna mu je namjena da pri teškim vremenskim uvjetima u priobalnim vodama otkriva, identificira i prati objekte na udaljenosti do 80 km od mjesta polijetanja.

Izvidnička bespilotna letjelica Sperwer proizvod je tvrtke Safran Group (u vlasništvu korporacije Sagem Défense Sécurité). Tijekom 2003. i 2004. Sperwer je uspješno rabila kanadska vojska u Afganistanu. Obavljeno je 86 zadaća nadzora teritorija i pružanja potpore taktičkim operacijama. Na osnovama originalnog Sperwera, Safran Group je razvila veći Sperwer B. Dugačak tri metra i razmaka krila 6,8 m, ova izvidnička bespilotna letjelica može preletjeti 200 kilometara i u zraku ostati 12 sati. Ima i mogućnost nošenja tereta mase 100 kilograma – dvostruko više nego originalni Sperwer. Obje inačice Sperwera imaju datalink dosega 200 kilometara, ali Sagem kupcima Sperwera B nudi i ugradnju satelitskog linka koji omogućava nadzor leta letjelice i izvan vidokruga nadzorne postaje te ograničeni kapacitet prijenosa videosnimke (po sekvencama) s letjelice na zemlju. Sagem intenzivno radi i na integraciji Synthetic Aperature Radar sustava i drugih neoptičkih sustava na svoju najnoviju bespilotnu letjelicu. Nakon dobrih iskustava s njegovom uporabom u Afganistanu, te intenzivnih testiranja obavljenih u Finskoj za Sperwer B su se zainteresirale i oružane snage Danske, Francuske, Grčke, Nizozemske i Švedske.

Švicarska tvrtka RUAG Aerosapce razvija novu izvidničku bespilotnu letjelicu Super Ranger, baziranu na njihovoj letjelici Ranger. Sam Ranger nije originalni RUAG-ov proizvod već je razvije na osnovi IAI-Malatove bespilotne letjelice Scout. Ranger ima dolet od 100 km i u operativnoj je uporabi u švicarskoj (28 letjelica) i finskoj (dvanaest sustava) vojski. Super Ranger ima spremnik za gorivo zapremine 190 litara i mogućnost ostajanja u zraku 20 sati pri brzinama od 96 do 112 km/h. Dugačak je 7,11 m i raspona krila 9,48 m, a može ponijeti koristan teret mase 150 kg. Opremljen je LOS datalinkom dometa 200 km i BLOS satelitskim datalinkom dometa 1300 km.

Obitelj bespilotnih letjelica MQ-5 Hunter zajednički su razvile tvrtke IAI-Malat i Northrop Grumman. Najnovija inačica je MQ-5C, razvijena na osnovi demonstratora tehnologija E-Hunter (doleta 200 km), koji je napravljen sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća. E-Hunter je kombinirao trup i pogonski sustav Huntera i krila bespilotne letjelice Heron. MQ-5C dugačak je 7,5 m i ima raspon krila od čak 16,6 m. Maksimalna masa pri polijetanju mu je 997,9 kg. Pri brzini krstarenja od 96 do 128 km/h, u zraku može ostati duže od trideset sati. Elektooptički sustav za motrenje RAvenEye II zajednički je proizvod tvrtki Northop Grumman i IAI-ove tvrtke Taman Division. MQ-5C može se rabiti za širok spektar zadaća nadzora područja, otkrivanja i detekcije ciljeva, kao komunikacijski relej, pa čak i za uništavanje ciljeva na zemlji vođenim projektilima zrak-zemlja.

Talijanska tvrtka Galileo Avionica SpA (u vlasništvu korporacije Finmeccanica) razvila je višenamjensku bespilotnu letjelicu Falco. Za pokretanje letjelice mase 420 kg zadužen je motor AR682R Wankel i elisa Hoffman promjera 1,6 metara. Korisna nosivost Falcona neznatno je veća od 70 kg, dovoljno da se opremi stabiliziranom turetom EOST-45 proizvođača Selex Sensors & Airborne Systems. Letjelica se može opremiti i drugom opremom kao što je laserski daljinomjer/označivač ciljeva ili oprema za elektroničko djelovanje.

Glavna izvidnička bespilotna letjelica njemačke vojske je KZO/Kleinfluggerät Zielortung tvrtke Rheinmetall Defence Electronics. Projektirana za djelovanje u rasponu visina od 300 do 3500 metara, te doleta 100 km, ova bespilotna letjelica može djelovati i pri najtežim vremenskim uvjetima. Zahvaljujući primjeni tehnologija smanjenje radarske vidljivosti (stealth) ima povećanu vjerojatnost “preživljavanja”. Iako je originalno razvijen za uporabu iznad kopna KZO je naknadno prilagođen mornaričkoj uporabi kao letjelica za navođenje paljbe mornaričkog topničkog sustava MONARC (Modular Naval Artillery Concept). KZO je dobio digitalni datalink dometa 120 km kapaciteta 10 Kbit/s za prijenos podataka, 5 do 10 Mbit/s za prijenos infracrvenih snimaka te još 10 Mbit/s za prijenos telemetrijskih podataka o stanju letjelice i o položaju. EADS Defence Electronics tvrdi da je njihov “full-duplex” datalink potpuno zaštićen od ometanja ili upada u komunikacijski kanal. To je postignuto zahvaljujući uporabi FHSS (frequency-hopping spread-spectrum) i DSSS (direct-sequence spred-sprectrum) principa rada. KZO je dugačak 2,26 m i raspona krila 3,42 m. Specifičan je i po načinu lansiranja iz kompaktnog lansera. Potrebno ubrzanje ostvaruje se pomoću snažnih raketnih motora.
Rheinmetall Defence Electronics razvija i borbeno-izvidničku bespilotnu letjelicu TARES (Tactical Advanced Recce Strike System), a nastao je na temelju iskustava koje je tvrtka skupila tijekom razvoja sličnog sustava pod imenom Taifun. Na testiranju je ostvaren maksimalni predviđeni operativni domet od 200 kilometara. I ostali elementi sustava zadovoljili su predviđene kriterije. Ideja i cilj razvoja TARES-a jest dobiti precizno streljivo koje operateru omogućava precizan uvid u taktičku situaciju i moguće ciljeve. Tako operater može imati precizan uvid i odlučiti o prekidu napada ako se npr. pojavi mogućnost kolateralnih žrtava. Može se integrirati u širu taktičku bojišničku mrežu. Uporabljiv je i u klasičnim borbenim operacijama visokog intenziteta, ali i u raznim mirovnim misijama zbog iznimne preciznosti i mogućnosti stalnog nadzora, pa i odustajanja od napada ukoliko se za to pojavi potreba. Na razvoju TARES-a Rheinmetall Defence Electronics surađuje s izraelskim tvrtkama Rafael i IAI.

Nisu sve njemačke bespilotne letjelice proizvod tvrtke Rheinmetal Defence Electronics. Tvrtka Ingenieurgesellschaft Dipl.?Ing. Hartmut Euer mbH (EMT) proizvodi malu izvidničku bespilotnu letjelicu Luna. Ta bespilotna letjelica ima relativno kratku autonomiju boravka u zraku, između dva i četiri sata, a prosječan operativni radijus je oko 80 km. Maksimalna težina “korisnog” tereta koju može ponijeti iznosi tri kilograma, a maksimalna brzina koju može postići oko 160 km/h. Bespilotni sustav EMT LUNA njemačke su postrojbe u sklopu međunarodnih misija dosad s uspjehom rabile na području Kosova i Afganistana.

Za opremanje malih izvidničkih bespilotnih letjelica tvrtka EADS Defence Electronics razvila je Miniature SAR (MiSAR) radar mase samo četiri kilograma. Osim male mase MiSAR se odlikuje i kompaktnošću tako da se može smjestiti u samo 10 dm3. Kada djeluje s uskim snopom rezolucija MiSAR-a je 50 cm na udaljenosti od 0,5 do dva kilometra. Široki snop namijenjen brzom pretraživanju može se rabiti na udaljenosti od 500 do 1000 metara. MiSAR rabi dvije antene, smještene jedna iznad druge. Jedna se antena rabi za odašiljanje a druga za prijam radarskih zraka.

U kategoriju malih i vrlo malih izvidničkih bespilotnih letjelica koje se mogu rabiti u mornaričkim zadaćama, s autonomnošću od osam do 10 sati ulazi i Silver Fox (doleta 37 km) tvrtke Advanced Ceramics Research. Silver Fox je mala bespilotna letjelica koja se rabi za izviđanje, prisluškivanje i obradu ciljeva, a rabe je manje vojne postrojbe. Letjelica je duga 1,5 metara, raspon krila je 1,2 metra. Teži 9 kg a može nositi teret do 1,8 kg. Autonomija rada joj je pet sati, a dostiže maksimalnu visinu od 300 m. U ovu kategoriju spadaju i bespilotne letjelice Dragon Eye (rabe je američki marinci) tvrtke AeroVoronment i Sentry HP (rabi je američka ratna mornarica) tvrtke DRS Unmanned Technologies.

Njemačka vojska ima potrebu i za MALE izvidničkom bespilotnom letjelicom koja bi bila u kategoriji Predatora-B tvrtke General Atomics. Najnovija oznaka ove letjelice je MQ-9 Reaper. On nije samo veći Predator s promijenjenim tijelom nego i letjelica namijenjena drukčijim zadaćama. Reaperi su namijenjeni “lovu” na vremenski osjetljive ciljeve, pa će se eskadrile opremljene tim letjelicama označavati kao borbeno-jurišne. Američko ratno zrakoplovstvo označava ih kao “lovce-ubojice” namijenjene patroliranju iznad prostranog područja, otkrivanju ciljeva, identifikaciji i preciznom određivanju njihove pozicije s dovoljnom točnošću da ih se može uništiti GPS vođenim projektilima. Ukratko, američko zrakoplovstvo se nada dobiti letjelicu koja će moći odraditi sve korake zadaće – naći, odrediti, pratiti, naciljati, napasti i uništiti – bez potrebe vanjske potpore. Reaper može ponijeti 1363 kg tereta na nosačima na krilima i još 386 kg u trupu. Dugačak je 11 metara i ima krila raspona 20 m. Reaperovi elektrooptički senzor je Raytheonov MTS-B (Multi-spectral Targeting System) baziran na Predatorovu sustavu AAS-52(V) MTS. Instaliran u tureti promjera 56 cm, MTS-B kombinira dnevnu kameru visoke rezolucije, termoviziju, laserski daljinomjer i laserski označivač ciljeva. SAR radar APY-8 Lynx tvrtke General Atomics.

Inačica Lynx I radi u K frekfentnom rasponu. Masa radara je 52 kilograma i ima antenu s mehaničkim pretraživanjem. Maksimalna mu je rezolucija 10 centimetara, a ciljeve može otkrivati na udaljenosti do 40 kilometara. Ima mogućnost mapiranja terena nad kojim leti i automatskog otkrivanja pokretnih objekata (ground moving target indication – GMTI). Radar je projektiran tako da služi kao svojevrstan optički sustav motrenja s tom razlikom da se može rabiti u svim vremenskim uvjetima i noću. Njegov računalni program CLAW (Control of Lynx and Analysis Workstation) temeljen je na Windowsima. On uključuje kontrolu rada, obradu slike i njezin prijenos do zemaljske kontrolne postaje. CLAW sadrži i programe kao što je automatsko otkrivanje objekata napravljenih ljudskom rukom (Automatic Man-Made Object Detection – AMMOD) i program za automatsko prepoznavanje promjena na radarskom odrazu/slici. Zahvaljujući ovom programu operater može uočiti čak i tragove vozila. General Atomics je razvio i veću inačicu radara – Lynx-ER (extended range – povećani domet). Ona ima gotovo dvaput veću masu od inačice Lynx I ali omogućava gotovo dvostruko veći domet motrenja i znatno bolju rezoluciju. Jedini je problem što je Lynx-ER prevelik za Reapera. Koncept uporabe Reapera predviđa uporabu APY-8 Lynx radara za detaljnu pretragu terena širine 10 kilometara uz mogućnost motrenja do udaljenosti od 75 kilometara. Pritom bi rezolucija pala na samo dva metra. Otkrivanje i detekcija ciljeva mogući su do udaljenosti od 35 kilometara. Dodatna identifikacija ciljeva obavila bi se MTS-B sustavom, ali tek nakon što bi se letjelica mogućem cilju približila na udaljenost od osam kilometara. Na kraju, MQ-9 bi mogao obaviti snimanje cilja SAR radarom iz tri različita kuta, te uz uporabu GPS sustava osigurati precizne koordinate za JDAM projektile.

Tomislav JANJIĆ