Iako je gašenje J-UCAS programa bio ozbiljni udarac razvoju američkih borbenih bespilotnih letjelica novi projekti ratnog zrakoplovstva i ratne mornarice nagovještavaju novo ubrzanje

Iako su u relativno kratkom vremenu borbene bespilotne letjelice dokazale svoju uporabljivost osmišljavanje taktike njihove uporabe pokazalo se težim nego što se očekivalo. No, nakon što je američko ratno zrakoplovstvo formiralo svoju prvu borbenu eskadrilu bespilotnih letjelica, a britansko će ratno zrakoplovstvo to isto učiniti vrlo brzo, očekuje se i naglo ubrzanje razrade operativnih pravila uporabe borbenih bespilotnih letjelica.

Devetog studenog 2006. američko je ratno zrakoplovstvo ponovno u nečemu postalo prvo na svijetu. Ovaj put u uvođenju borbenih bespilotnih letjelica u punu operativnu uporabu. Naime, tog je dana 42. Attack Squadron (42AS), smješten u zrakoplovnoj bazi Creech u Nevadi, proglašen potpuno operativnim, a njegove borbene bespilotne letjelice General Atomics ? Aeronautical Systems Inc (GA-ASI) MQ-9A Reaper spremne za borbene zadaće. Istodobno britansko ratno zrakoplovstvo ubrzano dovršava pripreme za formiranje svoje prve borbene eskadrile opremljene bespilotnim letjelicama MQ-1L Predator A (naoružane) i MQ-9A (bez naoružanja). Očekuje se da će britanska eskadrila postati operativna tijekom ove godine.

Britanski planovi ne završavaju na tome jer je tamošnje ministarstvo obrane dodijelilo ugovor konzorciju koji predvodi tvrtka BAE Systems za program razvoja borbenih i izvidničkih bespilotnih letjelica. Program je nazvan Taranis, a njegovim će uspješnim okončanjem do 2010. britansko ratno zrakoplovstvo dobiti mogućnost da unutar programa Future Combar Air Capability (FCAC) svoje snage opremi i velikim borbenim bespilotnim letjelicama. FCAC planira zadržavanje u uporabi i aviona s posadama.

Uz američko ratno zrakoplovstvo i tamošnja kopnena vojska razvija svoje planove za uporabu borbenih bespilotnih letjelica. Tako bi od ove godine u borbenim operacijama trebala sudjelovati i bespilotna letjelica MQ-5B Hunter koja se dosad rabila za izvidničke zadaće. Tvrtka GA-ASI trenutačno američkoj kopnenoj vojsci isporučuje naoružanu bespilotnu letjelicu I-Gnat-ER, kao uvod u početak isporuke znatno sposobnije letjelice MQ-1C Sky Warrior. To su prve naoružane letjelice s fiksnim krilima koje će se rabiti u američkoj kopnenoj vojsci od 1947., kad je američko ratno zrakoplovstvo i službeno postalo samostalna grana američkih oružanih snaga.

Francusko ratno zrakoplovstvo razmatra mogućnosti uvođenja borbenih bespilotnih letjelica od 2020. kao zamjenu za svoje višenamjenske borbene avione Mirage 2000, a kao nadopuna višenamjenskim borbenim avionima Dassault Rafale. Zbog toga se Francuska uključila u europski projekt razvoja borbenih bespilotnih letjelica Syst?me de Combat Aérien Future ? Europe (SCAFE). Osim Francuske u SCAFE programu sudjeluju Italija, Španjolska, Švedska i Švicarska. Demonstrator tehnologija koje bi se mogle rabiti u SCAFE projektu je bespilotna letjelica Neuron čiji je razvoj dodijeljen konzorciju koji predvodi francuska tvrtka Dassault. Po ugovoru potpisanom u veljači 2006. Neuron bi trebao obaviti prvi let tijekom 2011.
Najveći nedostatak programa SCAFE je njegovo kašnjenje u odnosu na slične projekte u Sjedinjenim Američkim Državama i Europi. Tako njemački EADS, unatoč gubitku svog demonstratora tehnologija ? bespilotne letjelice Barracuda u rujnu 2006., i dalje nastavlja sa svojim projektom razvoja borbene bespilotne letjelice. Iako su planovi još uvijek tajni procjenjuje se da će EADS u kratkom vremenu dovršiti novi prototip borbene bespilotne letjelice koji će biti veći i s boljim letnim odlikama nego izgubljena Barracuda.

Vrijeme odluke za Sjedinjene Američke Države
Ova će godina biti odlučujuća što za američke oružane snage i njihove planove za razvoj i uporabu borbenih bespilotnih letjelica. Američko bi ratno zrakoplovstvo trebalo dovršiti analizu alternativa (analysis of alternatives ? AoA) za svoj program Next Generation Long Range Strike (NG-LRS) kojim će se odrediti hoće li budući američki bombarder biti s posadom, bez nje ili kombinacija te dvije mogućnosti. Uz to NG-LRS mora donijeti i odgovor hoće li bombarder biti nadzvučni ili podzvučni. Američka ratna mornarica planira odabrati ugovaratelja za svoj projekt demonstratora tehnologija borbene bespilotne letjelice (UCAS Demonstrator ? UCAS-D) namijenjene uporabi s nosača zrakoplova. Početak testiranja UCAS-D na nosačima zrakoplova planiran je za 2010. ili najkasnije za 2011. Uz to, američka se ratna mornarica ove godine mora odlučiti o početku odvajanja novčanih sredstava za programe razvoja borbenih bespilotnih letjelica te odrediti rok kad bi se prve operativne UCAS-Navy (UCAS-N) trebale razmjestiti na nosače.

Ovakvo kompleksno stanje što se tiče američkih borbenih bespilotnih letjelica posljedica je gašenja programa Joint Unmanned Combat Air System (J-UCAS) početkom 2006. J-UCAS je trebao okončati razvojem jedinstvene borbene bespilotne letjelice za američko ratno zrakoplovstvo i ratnu mornaricu. Još potkraj 2005. činilo se da J-UCAS dobro napreduje, sa znatnim proračunom i ambicioznim programima istraživanja i razvoja. Već početkom 2006. bio je “mrtvorođenče”. Dio novčanih sredstava J-UCAS-a prebačen je u znatno manji program američke ratne mornarice, a dio prepušten američkom ratnom zrakoplovstvu za njegove programe, uključujući “black-world” i “White-world” projekte. Manji dio sredstava vraćen je Pentagonu radi nove raspodjele. Na jednoj konferenciji održanoj potkraj 2005., dok se je još vjerovalo da J-UCAS ima budućnost, jedan se časnik američkog ratnog zrakoplovstva našalio riječima: “borbena bespilotna letjelica zasigurno je odgovor, ali još uvijek ne znamo na koje pitanje”.

Pravi razlog neuspjeha J-UCAS programa bila je nesloga američke mornarice i zrakoplovstva oko veličine i zadaća borbenih bespilotnih letjelica. Prevelike razlike onemogućile su projektiranje i proizvodnju jedinstvenog prototipa. Zahtjevima za proizvodnju dva različita prototipa uništen je svaki smisao J-UCAS programa. Američka ratna mornarica je od samog početka znala kakvu letjelicu želi. Prvi je zahtjev nosivost 900 kilograma oružja, vrlo mala mogućnost otkrivanja (ne samo radarima) i najveći mogući operativni radijus djelovanja. Uz to mornarica od svoje buduće borbene bespilotne letjelice očekuje i mogućnost izvođenja ISR (Intelligence, Surveillance and Reconnaissance) zadaća. Ono što još uvijek ne zna je koliko borbenih bespilotnih letjelica treba ni kada će moći osigurati novac za njihovu proizvodnju, te gdje će ih proizvoditi. Dodatni problem je i ograničeni broj zrakoplova (u ovom slučaju letjelica) koji američka ratna mornarica može rasporediti na svoje nosače zrakoplova. Naravno da će uporaba borbenih bespilotnih letjelica, koje će biti i duplo manje od recimo F/A-18C, omogućiti znatno povećanje broja ukrcanih letjelica na svaki nosač. S druge strane mornarica nije spremna na znatno smanjivanje broja aviona s posadama na svojim nosačima, barem ne sve dok se borbene bespilotne letjelice ne dokažu u operativnoj uporabi. Uz to mornarica još uvijek nije spremna odvojiti novac za nedokazanu tehnologiju na štetu nabave borbenih aviona s posadama.

S druge strane američko ratno zrakoplovstvo ima potpuno drukčije probleme koji se mogu opisati kao kronični nedostatak smišljene politike razvoja borbenih bespilotnih letjelica. Trenutačno postoji najmanje pet (uz vjerojatno nekoliko tajnih) projekata razvoja borbene bespilotne letjelice za američko ratno zrakoplovstvo. Tijekom 2003. i 2004. taj je problem djelomično riješen pokretanjem J-UCAS programa koji je operativno trebala voditi Defense Advaced Research Projects Agency (DARPA). Uz stručnjake DARPA-e formirano je i zajedničko tijelo sa stručnjacima zrakoplovstva i mornarice radi učinkovitije koordinacije razvoja. Potaknut takvim razvojem događaja američki je Kongres napravio snažan politički pritisak za što brže uvođenje borbenih bespilotnih letjelica u operativnu uporabu. Kao direktna posljedica tog pritiska donesena je odluka da će američko ratno zrakoplovstvo već od 2010. u svom sastavu imati čak 30 posto borbenih bespilotnih letjelica namijenjenih udarima po ciljevima na zemlji u dubini neprijateljskog teritorija. Da bi se to ostvarilo bilo je potrebno u što skorije vrijeme napraviti prototipove i započeti s letnim ispitivanjima. Unatoč političkom pritisku očito je da američko ratno zrakoplovstvo, a ratna mornarica još manje, nisu bili spremni za tako radikalan potez.

Vrh američkog ratnog zrakoplovstva, predvođen bivšim načelnikom stožera generalom Johnom Jumperom i bivšim tajnikom za zrakoplovstvo Jimom Rocheom, ponudio je ponešto drukčiji pristup. Prema njihovom viđenju J-UCAS nije se trebao rabiti samo za uništavanje ciljeva u neprijateljskoj pozadini već i, kako je to nazvao general Jumper ? “flying Coke machne”, služiti i kao borbena letjelica s velikim radijusom borbenog djelovanja koja će nositi znatnu količinu raznolikog oružja, a kojim će uništavati ciljeve na zahtjev kopnenih snaga (bliska vatrena potpora).

Unatoč tako teškim zahtjevima američke su tvrtke uspjele ponuditi koncepte koji su mogli ispunjavati obje zadaće. Tijekom 2004. i 2005. tim predvođen tvrtkom Northrop Grumman uspješno je prikazao mogućnost opremanja J-UCAS-a automatiziranim sustavima za dopunjavanje gorivom u letu (autonomous air refuelling ? AAR) koji bi borbenim bespilotnim letjelicama omogućavao da ostanu znatno duže u zraku. Zahvaljujući vrlo malom radarskom odrazu J-UCAS bi mogao ostati iznad neprijateljskog teritorija znatno duže nego današnji jurišnici i lovci-bombarderi. U kolovozu 2006. iznad zrakoplovne baze Edwards prvi je put uspješno primijenjen AAR sustav rabeći Siera Nevada GPS sustav i britanski sustav za optičko praćenje Octec.

Promjena prioriteta
Nakon što su Roche i general Jumper umirovljeni (u siječnju i studenom 2005.) u vrhu američkog ratnog zrakoplovstva ponovno je došlo do zahtjeva prema J-UCAS programu. Prvo je nestao koncept “Coke machine”. Promijenile su se i ideje o namjeni NG-LRS aviona. General Jumper i Roche snažno su podupirali razvoj FB-22 srednjeg bombardera, koji bi se razvio na osnovama lovca F-22. Novo je vodstvo bilo spremno razmotriti i druge opcije, uključujući i borbenu bespilotnu letjelicu. Međutim, u međuvremenu je američko ratno zrakoplovstvo za J-UCAS postavilo novi, znatno teži cilj ? razvoj prve platforme koja će rabiti novo oružje ? directed-energy (DE). Zbog toga je kontrola nad razvojem buduće borbene bespilotne letjelice premještena u isti ured u kojem se razvija lasersko i mikrovalno oružje (high-power microwave ? HPM).

Zapravo je ugradnja DE oružja na borbene bespilotne letjelice male zamjetljivosti logičan potez. Tim prije jer postoji geometrijska veza između snage i dometa DE oružja. Da bi se cilj uništio, oštetio ili barem neutralizirao DE oružje mora biti ili vrlo blizu cilju ili vrlo snažno (što pak znači i vrlo veliko). Uz to jedna od odlika uporabe DE oružja je da njegovo djelovanje, za razliku od klasičnog oružja, ostavlja vrlo malo tragova, što pak znači manje mogućnosti da neprijatelj otkrije borbenu bespilotnu letjelicu kao izvor napada.

Na nove je zahtjeve ratnog zrakoplovstva industrija odgovorila širokim spektrom prijedloga. Tvrtka Northrop Grumman, za razliku od Boeinga, otvoreno podupire razvoj borbenih bespilotnih letjelica. Uzrok razlike u pristupu je u činjenici da je Northrop Grumman do sada ostvario znatan napredak u razvoju svojih borbenih bespilotnih letjelica, prije svega zbog činjenice da se usredotočio na razvoj mornaričke letjelice po dobro definiranim zahtjevima ratne mornarice, koji su više-manje ostali isti i nakon propasti J-UCAS programa. S druge strane Boeing se usmjerio na zahtjeve američkog ratnog zrakoplovstva, koje, kao što smo već rekli, nikako da se definitivno odluči što želi. Tvrtka Lockheed Martin, koja se u razvoju borbenih bespilotnih letjelica udružila s Northorp Grummanom, na tajnim je prezentacijama odabranim prikazala tehnologije koje bi se rabile pri izradi letjelica. Tvrtkin odjel Skunk Works tajno je razvio demonstrator tehnologija koji kombinira nisku zamjetljivost s letom na vrlo velikim visinama, a sve to uz nisku cijenu proizvodnje.

Ali sa takvom raznolikošću ideja i zahtjeva o budućnosti borbenih bespilotnih letjelica teško da će se moći započeti s iole suvislim razvojem, barem dok se jasno ne definiraju potrebe (koliko letjelica i od kada). Bez toga nitko neće moći započeti s razvojem i testiranjem potrebnih sustava, od kojih su već neki djelomično razvijeni zahvaljujući J-UCAS programu. Bez jasnih zahtjeva, koji se neće svako malo mijenjati, teško je očekivati da će se itko usuditi upustiti u razvojni program vrijedan više milijardi dolara. Ništa manji problem je potreba za brzim razvojem dvije tehnologije koje su od vitalne važnosti za cijeli program razvoja. Prva je već spomenuti AAR sustav automatske dopune gorivom u letu. Drugi je automatiziran sustav djelovanja borbenih bespilotnih letjelica na nosačima zrakoplova, ne samo postupak slijetanja. Ratna mornarica inzistira na razvoju cjelokupnog sustava nadgledanja borbenih bespilotnih letjelica na nosaču kako bi se otklonila svaka mogućnost kolizije s drugih zrakoplovima, vozilima ili strukturom broda. I dok su postupci polijetanja i slijetanja djelomično automatizirani i na avionima s posadom nadzor njihovog kretanja po palubi isključivo je prepušten pilotima. Zbog toga mornarica želi cjelovit sustav koji će nadgledati kretanje ne samo bespilotnih letjelica već i drugih zrakoplova i vozila. Unutar J-UCAS programa bio je predviđen razvoj i demonstracija učinkovitosti tog sustava, ali ne prije 2010. ili 2011. godine, što samo po sebi govori o kakvom se složenom sustavu radi.

Visoki stupanj definiranosti zahtjeva
Što se tiče definiranosti zahtjeva za buduću bespilotnu letjelicu američka ratna mornarica je tu u velikoj prednosti ispred ratnog zrakoplovstva. Naime, i nakon okončanja J-UCAS programa mornarica nije bitno promijenila svoje zahtjeve ? letjelica za taktičke udare i izviđanje velikog borbenog radijusa djelovanja (većeg nego što ima F/A-18 E/F). Kako što je već spomenuto, problem je nastao s planovima uvođenja borbene bespilotne letjelice u operativnu uporabu. Uz to, kako bi sačuvala mogućnost daljnje kupnje aviona s posadama (F-35) mornarica je namjenu svoje buduće borbene bespilotne letjelice opisala kao “u osnovi ISR sa ograničenim mogućnostima uništavanja ciljeva na zemlji”. Da se traži samo ISR mogućnosti, razvoj bespilotne letjelice bio bi znatno jeftiniji i brži, ali zadržavanje borbene opcije otežava i poskupljuje cijeli razvoj. Zbog toga je, kako tvrdi mornarica, UCAS-D program ograničen na demonstraciju tehničkih mogućnosti uporabe bespilotne letjelice bez repnih stabilizatora, niske zamjetljivosti sposobne djelovati s nosača zrakoplova. UCAS-D program ne obuhvaća razvoj AAR sustava, senzora i uporabu bilo kojeg oblika oružja. Iako će se unutar ovog programa razviti letjelica male zamjetljivosti pri njezinoj izradi se neće rabiti RAM materijali ili sustavi za smanjenje zamjetljivosti.

Trenutačno Northrop Grummna i Boeing razvijaju prijedloge za UCAS-D projekt, koji su uglavnom temeljeni na dostignućima ostvarenim unutar J-UCAS programa (i sredstvima osiguranim u proračunskoj godini 2006.). Tako će obje tvrtke najvjerojatnije predložiti bespilotne letjelice u klasi 20 tona. Pobjednik će dobiti ugovor za daljnji razvoj do svibnja ove godine.

U skladu s tim ovogodišnji cilj američke ratne mornarice je pokretanje UCAS-D programa, kako bi se prvi let nove bespilotne letjelice ostvario oko 2009., te prvo ispitivanje mogućnosti djelovanja s nosača zrakoplova tijekom 2010. ili 2011. (u proračunskoj godini 2010.). Ova će se ispitivanja početno obaviti u ispitnom središtu Patuxent River na simuliranoj sletnoj stazi nosača zrakoplova. Ako ispitivanja prođu dobro tijekom proračunske godine 2011. trebala bi početi testiranja na nosaču zrakoplova. Prva testiranja će se obaviti na usidrenom nosaču ispred mornaričke baze Norfolk (Virginia). Idući će korak biti testiranja uporabljivosti na nosaču u plovidbi, u početku samo slijetanje i polijetanje, a potom i testiranje mogućnosti kretanja po nosaču. Razvoj svih sustava i same borbene bespilotne letjelice koja će ući u operativnu uporabu započet će najranije 2012. ili najkasnije 2014. To znači da ulazak prvih letjelica u ograničenu operativnu uporabu neće biti prije 2018. Naravno, sve je to moguće tek nakon što američka ratna mornarica konačno definira svoje zahtjeve. Iako će, po ovim planovima, puna operativna uporaba mornaričkih borbenih bespilotnih letjelica započeti tek u drugom desetljeću XXI. stoljeća procjenjuje se da će UCAS-N ostati u operativnoj uporabi čak pedeset godina. Naravno pod uvjetom da se tijekom razvoja ostvari zahtijevana razina niske zamjetljivosti, veliki borbeni radijus djelovanja i vrijeme ostajanja iznad bojišta, a koji bi trebali biti znatno veći nego u F/A-18 E/F i F-35.

Zahvaljujući razvoju ostvarenom unutar J-UCAS programa Northrop Grumman je sposoban u relativno kratkom vremenu napraviti novu borbenu bespilotnu letjelicu baziranu na X-47B projektu. X-47B rabi turbomlazni motor Pratt & Whitney F100 (bez sustava za naknadno izgaranje). U unutrašnje spremnike stane 7700 kilograma goriva što je dovoljno za borbeni radijus djelovanja od čak 5500 kilometara ili dvostruko više nego što može F-35C Joint Strike Fighter (JSF) koji je još uvijek u razvoju. Sa AAR sustavom nova mornarička borbena bespilotna letjelica moći će ostati u zraku čak 50 sati ili više. Pritom će se dopunjavanje gorivom u letu obavljati izvan borbene zone.

Za razliku od američke ratne mornarice tamošnje ratno zrakoplovstvo još uvijek nema jasno definirane zahtjeve glede svoje buduće borbene bespilotne letjelice. Veći se napredak očekuje nakon što se do kraja travnja ove godine konačno definiraju zahtjevi za NG-LRS program. Naime, tek nakon što se definitivno utvrdi hoće li NG-LRS rabiti avione s posadom, bespilotne letjelice ili njihovu kombinaciju, te hoće li oni biti podzvučni ili nadzvučni, zrakoplovstvo će moći odlučnije krenuti s razvojem borbenih bespilotnih letjelica. Unatoč kašnjenju u odnosu na ratnu mornaricu očekuje se da će prve bespilotne NG-LRS letjelice ući u operativnu uporabu 2018., istodobno s mornaričkim UCAS-N letjelicama. To je moguće jer se očekuje da će, zbog njihove manje zahtjevnosti, razvoj NG-LRS bespilotnih letjelica ići jednostavnije i brže nego UCAS-N letjelica.

Siniša RADAKOVIĆ