U zadnje dvije godine razvoj bespilotnih borbenih letjelica doživio je veliki napredak koji bi trebao, u sljedeće tri godine, dovesti do prvih letova namjenski projektiranih jurišnih bespilotnih letjelica. Ono što je ne tako davno bilo tek domena znanstvene fantastike sada postaje stvarnost

Striktno gledano, jurišne bespilotne letjelice već su nekoliko godina u operativnoj uporabi. No, riječ je tek o prerađenim i prilagođenim velikim bespilotnim izvidničkim letjelicama naoružanima vođenim projektilima zrak-zemlja. Njihova je borbena učinkovitost vrlo mala, brzina leta slaba, a dolet ograničen. Zbog toga se ne mogu smatrati pravim bespilotnim borbenim letjelicama (Unmanned Combat Aerial Vehicles – UCAV).

Ideja razvoja bespilotne borbene letjelice nije potpuno nova, već postoji nekoliko desetljeća. Zbog raznoraznih razloga, prije svega nedovoljno razvijenih tehnologija i otpora unutar ratnih zrakoplovstava, njihov je razvoj donedavno bio vrlo spor i ograničen. Tek su ubrzani razvoji kompozitnih materijala (prije svega njihove obrade), tehnologija potrebnih za prijenos podataka u realnom vremenu bez obzira na udaljenosti te znatan napredak na području umjetne inteligencije omogućili ozbiljnije programe njihova razvoja. Tome je pripomogao i brzi razvoj malih, ali zato vrlo preciznih vođenih projektila zrak-zemlja, pogodnih za uporabu s vrlo malih letjelica. Unatoč tome, san o umreženim svjetlećim munjama i elipsama, koji je tako često toliko uvjerljivo prezentiran pomoću raznih računalnih programa, i dalje je ostajao nedostižan.

Potrebe specifičnog (često urbanog) djelovanja u Iraku, Afganistanu i Izraelu potaknule su ubrzani razvoj bespilotnih letjelica prilagođenih za otkrivanje i uništavanje malih ciljeva (hunter-killeri). No, kako su razvijene na osnovi bespilotnih izvidničkih letjelica, njihova borbena učinkovitost vrlo je ograničena. Unatoč tome, pokazale su se odlične u “prljavim” i opasnim zadaćama, znatno bolje od klasičnih borbenih aviona s pilotom. Protivnici razvoja bespilotnih jurišnih letjelica tvrde da će one svojim nabavnim i operativnim troškovima znatno premašivati bespilotne izvidničko-borbene letjelice, naročito ako će rabiti tehnologije za smanjenje radarskog odraza. Ne spominju činjenicu da će ti “skupi” UCAV-i biti mnogo jeftiniji od “nevidljivih” borbenih aviona F-35 i (naročito) F-22.

I na području razvoja bespilotnih borbenih letjelica, kao i mnogo puta dosad, opet prednjače američke oružane snage. No, ovaj put njihova prednost nije toliko velika kao u slučaju nekih drugih programa poput krstarećih projektila ili “nevidljivih” jurišnika/bombardera. Još 1998. godine korporacije Northrop Grumman i Boeing dobile su ugovore za razvoj prvih svjetskih UCAV-a, a to je dovelo do demonstratora tehnologija X-47 i X-45, koji su po nekim odlikama bili znatno više od toga. Ne želeći izgubiti korak i potencijalno tržište, korporacija Lockheed Martin je sredinom 2006. javnosti prikazala svoju bespilotnu borbenu letjelicu P-175 Polecat. Polecat ima, ili, bolje rečeno, imao je mali radarski odraz, strelasta krila, te je znatno veći u odnosu na konkurente. Međutim, nakon pada prvog prototipa, šest mjeseci poslije, cijeli je program zapao u krizu, te je, po svemu sudeći, Lockheed Martin odustao od daljnjeg razvoja.

Odluka o odustajanju od daljnjeg razvoja ne bi bila čudna ako se u obzir uzme to da je za razvoj i gradnju prvog Polecata Lockheed Martin utrošio svojih 27 milijuna dolara.
Zadnje tri godine, Europa se žuri da uhvati korak s američkim programima razvoja UCAV-a. Dapače, najavljuju da bi prvi/e europski UCAV trebao ući u operativnu uporabu istodobno s američkim.

Uz nekoliko iznimaka, razvoj UCAV-a je ograničen na Sjedinjene Američke Države i europske članice NATO saveza. Američkom ratnom zrakoplovstvu i ratnoj mornarici pripada prvenstvo u stvaranju ideja i planova razvoja i uporabe UCAV-a. Tako američka ratna mornarica ozbiljno radi na razvoju svog prvog UCAV-a koji će djelovati s nosača letjelica, a koji bi u operativnu uporabu trebao ući 2020. godine. Od UCAV-a se očekuje da ponovno donesu borbenu nadmoć američkom ratnom zrakoplovstvu i ratnoj mornarici. Oni bi trebali postati oslonac borbenih djelovanja protiv snažnih neprijatelja, kao što su Kina i Iran. UCAV-i bi trebali donijeti kombinaciju velike brzine i doleta s vrlo malom zamjetljivošću, dostatnom za sigurno uništavanje neprijateljske protuzračne obrane u prvom danu rata. A to je zadaća koju sadašnje bespilotno izvidničko-borbene letjelice nikako ne mogu obavljati.

Uzmimo za primjer trenutačno najveću bespilotnu izvidničku letjelicu na svijetu, RQ-4 Global Hawk. Zbog svoje veličine Global Hawk je pogodan za izviđanja s velikih visina na velikim udaljenostima, ali nikako ne i za duboke prodore u neprijateljski teritorij. Znatno manja, ali i sporija bespilotna izvidničko-borbena letjelica MQ-9 Reaper (prerađeni Predator B) idealna je za izvidničke i jurišne misije iznad Iraka i Afganistana, ali nedovoljne nosivosti, brzine i doleta za prodore u neprijateljsku pozadinu. Mogućnosti borbenog djelovanja Reapera znatno se smanjuju u okruženju prepunom neprijateljskih lovaca i snažne protuzračne obrane. U takvom okruženju mogu djelovati samo “punokrvne” UCAV letjelice.

Kosovske lekcije
Prvi rat u kojem je američko ratno zrakoplovstvo željelo da ima UCAV-e u operativnoj uporabi bio je tijekom zračnih udara na Jugoslaviju 1999. godine. Tijekom djelovanja iznad Kosova američka vojska i saveznici izgubili su najmanje 15 bespilotnih letjelica, uglavnom uslijed pogodaka infracrvenih vođenih projektila. Srpska je vojska tijekom sukoba primijenila potpunu novu taktiku borbe protiv bespilotnih letjelica – strojnicama (na vratima) naoružani helikopteri letjeli su paralelno s njima. Helikopteri bi pratili bespilotne letjelice sve dok ih paljba strojnica ne bi oborila. Otad ratno zrakoplovstvo i ratna mornarica, u suradnji s namjenskom industrijom, intenzivno rade na razvoju UCAV-a koji će moći “odvaliti vrata” tijekom najkritičnijih prvih sati ili dana borbenog djelovanja protiv neprijatelja s dobro organiziranom i opremljenom protuzračnom obranom.

Standardni scenarij djelovanja UCAV-a predviđa da prvih dana djelovanja lete ispred borbenih aviona te svojim motrilačkim sustavima otkrivaju položaje protuzračne obrane. Sve prikupljene informacije UCAV-i, preko datalinkova, u realnom vremenu šalju avionima i zapovjedništvima. Osim toga uništavat će otkrivene ciljeve uporabom kinetičkog oružja (vođeni projektili zrak-zemlja), elektroničkih sustava za onesposobljavanje i (možda) lasera. Dugoročni planovi obuhvaćaju i uporabu energetskih oružja čiji je razvoju u tijeku. Jedna od odlika UCAV-a bit će i koordinirano djelovanje s borbenim avionima. Koordinacija se mora odvijati u realnom vremenu tijekom zajedničkog djelovanja. Teoretski gledano, postoje dva načina zajedničkog djelovanja. Prvi, jednostavniji, jest da nadređeno zapovjedništvo dodjeljuje odvojena područja djelovanja za UCAV-e i borbene avione, ili pričeka da UCAV-i “odrade” svoje zadaće pa onda u to područje pošalje avione. Drugi, znatno napredniji, predviđa sposobnost UCAV-a da svojim senzorima otkrivaju letjelice oko sebe, te izbjegavaju prijateljske i napadaju neprijateljske. Taj scenarij predviđa naprednu mogućnost otkrivanja, klasifikacije i napadanja ciljeva u zraku. Razmatraju se i mogućnosti da se dio UCAV-a specijalizira za zračnu borbu te da služe kao zaštita drugim bespilotnim letjelicama i zrakoplovima s posadama. Zasad se, više iz političkih nego tehnoloških razloga, ta mogućnost spominje samo kao opcija defenzivnog djelovanja, ali ne i ofenzivnog, koje bi ostalo isključiva domena lovačkih aviona (i njihovih pilota).

Međutim, bez obzira na mogućnosti zračne borbe, osnove obrambenih mogućnosti UCAV-a doći će iz njihova vrlo malog radarskog odraza te toplinskog potpisa, koji će ih zaštititi od otkrivanja iz zraka ili sa zemlje. Zbog toga je odabir kinetičkog oružja zadnja mjera, prije svega jer njegova uporaba automatski znači otkrivanje položaja letjelice iz koje je izbačen ili lansiran.

Usprkos svim tehnološkim izazovima razvoja UCAV-a, američke oružane snage i tamošnja namjenska industrija čvrsto su zagrizli u njihov razvoj. Osnovni razlog leži u činjenici da svaki napredak klasičnih borbenih aviona zahtijeva ulaganja milijardi dolara, i to samo u njihov razvoj, te da su nabavne cijene pojedinačnog borbenog aviona odavno premašile stotinu milijuna dolara (bez naoružanja). Tome se još moraju pridodati i troškovi obuke pilota, koji su otprilike jednaki nabavnoj cijeni aviona na kojem leti. S druge strane, UCAV-i su na početku svog razvoja, a zasad se za njihov razvoj uglavnom rabe tehnologije koje su već razvijene za borbene avione.

Osim znatno manje nabavne cijene (u odnosu na borbene avione), UCAV-i imaju još jednu veliku, moglo bi se reći odlučujuću prednost – nemaju pilote. Bez obzira na sve prednosti koje donose piloti, prije svega mogućnost trenutačnog donošenja odluka, obaranje aviona i gubitak pilota uvijek je osjetljivo političko pitanje. Ako neprijatelj obori UCAV, onda je oborio samo jedan stroj. Ako pak obori avion s pilotom (ili – ne daj Bože – više članova posade), onda se otvara cijeli niz problema koji premašuju okvir ovog teksta.

Trenutačno je jedna od većih nedoumica u razvoju UCAV-a koliko senzora “natrpati” na njih. Na prvi pogled se čini da je bolje staviti što više jer svaki senzor povećava mogućnosti otkrivanja ciljeva. Međutim, bez obzira na minijaturizaciju elektronike, senzori imaju svoju veličinu i (još značajnije) masu. Više senzora znači manje naoružanja, ali i manji borbeni polumjer djelovanja. Zbog toga je veliko pitanje koji su senzori zaista nužni za uspješno djelovanje. Naravno, postoji i teoretska mogućnost da se isti UCAV-i opreme različitim senzorima, što bi uvjetovalo nužnost njihove uporabe u parovima ili grupama.

Pitanje odabira senzora usko je povezano i s pitanjem zadaća koje će UCAV-i obavljati. Uništavanje statičnih ciljeva uspješno mogu obavljati i krstareći projektili kao što je Tomahawk ili slična dalekometna oružja koja se lansiranju iz aviona. Jedini je preduvjet točna pozicija cilja. U tom kontekstu postavlja se pitanje koje su to zadaće koje će obavljati samo UCAV-i.
Od svih programa razvoja UCAV letjelica, američka i svjetska javnost najbolje je upoznata s Unmanned Combat Air System – Demonstrator (UCAS-D) programom američke ratne mornarice. Nakon serije krivih početaka i političkih vrludanja, u kolovozu prošle godine odabrana je bespilotna letjelica X-47B, korporacije Northrop Grumman, za osnovu razvoja UCAS-D programa, kojemu je glavni cilj demonstrirati mogućnosti uporabe bespilotnih borbenih letjelica s nosača zrakoplova. UCAS-D program nije pao s neba, već se nadovezao na ugašen program Joint Unmanned Combat Air System (J-UCAS), koji je trebao dati jednu letjelicu i za zrakoplovstvo i mornaricu.

Program J-UCAS pokrenula je 2003. godine agencija Defense Advanced Research Projects Agency (DARPA) kako bi američko ratno zrakoplovstvo i ratna mornarica dobili bespilotnu borbenu letjelicu koja će imati borbeni polumjer djelovanja od najmanje 1665 km (900 nautičkih milja) i moći nositi borbeni teret od 1590 kg. Unutar J-UCAS programa razvijen je X-47A, koji je poslužio za razvoj X-47B. Zapravo je X-47B vrlo sličan X-47A, a jedine veće razlike jesu nova krila većeg razmaka (radi smanjenja brzine slijetanja) i posebni sustavi koji omogućuju automatsko slijetanje na palubu nosača. Dodan je i ojačani stajni trap, koji može izdržati povećanja naprezanja tijekom polijetanja i slijetanja s nosača. U kasnijoj fazi razvoja testirat će se i sustav za autonomno kretanje po letnoj palubi. Ako sve prođe kako treba, X-47B će biti zadnji korak prije početka razvoja operativne bespilotne borbene letjelice namijenjene nosačima zrakoplova, koji će tako postati nosači letjelica. Kako svaki nosač zrakoplova, bez obzira na veličinu, ima ograničene mogućosti smještaja letjelica, ratna mornarica očekuje da će njen UCAV obavljati širok spektar zadaća. Ne samo uništavanje ciljeva na zemlji i površini mora već i izviđanje, nadzor određenog područja te pomaganje tijekom traganja i spašavanja. Kad se 2013. godine okonča UCAS-D program, mornarica očekuje da će dobiti mogućnost početka razvoja svoje prve UCAV letjelice.

Naravno da će pristup UCAV programu razvoja imati sve američke tvrtke, ali se već sada očekuje da će, upravo zbog X-47B, upravo Northrop Grumman imati prednost za “dužinu noge”. Ta će se prednost prije svega odnositi na sustave za automatsko polijetanje i slijetanje s nosača, koji će se isključivo razvijati pomoću X-47B. Osim toga, sam je X-47 već projektiran kao UCAV letjelica, a ne tek kao puki demonstrator tehnologija. To je direktna posljedica J-UCAS programa, koji je tražio da proizvođači ponude demonstratore tehnologija koji će biti po svim odlikama najbliže moguće operativnim UCAV-ima. Osim za zadaće uništavanja protuzračne obrane, J-UCAS je tražio bespilotnu letjelicu koja će izviđati, nadzirati prostor, ometati elektroničke sustave i uništavati nepokretne i pokretne ciljeve. Zbog toga i X-45 i X-47 već imaju unutarnje spremnike za oružje, što baš nije čest slučaj kod običnih demonstratora tehnologija. Projektirani su da mogu u zoni djelovanja ostati čak 40 sati, dopunjavati gorivo u letu, te letjeti visokim podzvučnim brzinama.

I dok je američka ratna mornarica nastavila intenzivno razvijati svoju prvu pravu bespilotnu borbenu letjelicu, ratno zrakoplovstvo je naglo izgubilo interes za UCAV-e. Neki analitičari tvrde da je zapravo riječ o prebacivanju razvoja UCAV-a iz javne u tajnu zonu, to jest u tzv. crne programe koji se odvijaju u visokoj tajnosti. Neki posredni izvori informacija navode na zaključak da je američko ratno zrakoplovstvo otišlo korak dalje te je započelo s razvojem velikog UCAV-a, kojim će zamijeniti bombardere B-52 i B-1, te će, barem u početku operativne uporabe, biti dopuna stealth bombarderu B-2.

Opasnosti proliferacije
Veliki razlog za tajni razvoj prvog bespilotnog bombardera jest prije spomenuta činjenica da je velik dio tehnologija potrebnih za izradu UCAV-a već razvijen unutar programa razvoja suvremenih borbenih aviona. Zbog toga Sjedinjene Američke Države nemaju ekskluzivan dostup tim tehnologijama, već su one dostupne na svjetskom tržištu. Tako i mogući američki protivnici već posjeduju ili lako mogu nabaviti potrebnu tehnologiju za izradu svojih UCAV-a. Kina ima svu tehnologiju te otvoreni pristup najsuvremenijim tehnologijama u Rusiji i većini bivših republika Sovjetskog Saveza. Čak je i Sadamov Irak razvijao UCAV letjelicu, rabeći pritom zastarjele mlazne motore. Postoje izvještaji, čak i službeni, da je i Iran započeo s razvojem svoje UCAV letjelice te da je ona već u fazi letnih testiranja. O samoj se letjelici gotovo ništa ne zna, pa je teško zaključiti koliko je borbeno uporabljiva. Naravno, i Rusija je objavila da je započela s razvojem svojih UCAV-a. Sasvim je sigurno da će i Kina i Rusija ponuditi svoje UCAV-e na prodaju, tako da će ih moći kupiti i države (kao što je Venezuela) koje nemaju tehnologiju za njihov razvoj, ali zato imaju dovoljno novca da ih kupe. Kad se jednom nađu na tržištu, UCAV-i bi mogli postati prodajni hit, i to iz više razloga. Prvi je što će biti barem 30 posto jeftiniji od borbenih aviona istih mogućnosti. Osim toga neće trebati pilote, a to će donijeti dodatnu uštedu.

Činjenica da bi se u zraku vrlo brzo mogao naći velik broj različitih UCAV-a baš i ne veseli američke vojne planere. Nije ih previše strah da bi, recimo, kineski ili iranski UCAV-i mogli biti velika opasnost za njihove postrojbe. Više ih je strah gužve u zraku i (ne)mogućnosti identifikacije pripadnosti. Ako postoji samo teoretska mogućnost da protivnik u zonu djelovanja pošalje slične UCAV letjelice, a bez mogućnosti brze i sigurne identifikacije, doći će do znatnog povećanja “prijateljske paljbe”, podjednako od strane PZO obrane i lovačkih aviona. Nakon što neprijatelj samo jednom borbeno uporabi svoje UCAV-e, učestalost “prijateljske paljbe” postala bi neprihvatljiva. Pa čak i ako neprijateljski UCAV-i budu na bitno nižoj tehnološkoj razini od američke UCAV-a, na razini daljinski upravljivih bespilotnih letjelica natovarenih eksplozivom koje lete nisko i sporo, postrojbe će nakon nekoliko uspješnih napada otvarati paljbu na sve što leti. To prije ako neće moći brzo i sigurno identificirati svoje UCAV-e i druge bespilotne letjelice.

Naravno da se UCAV-i mogu opremiti identifikacijskim sustavima (IFF-ovima), ali njihovo zračenje otkriva položaj letjelice i tako bitno smanjuje ili čak potpuno otklanja “nevidljivost”. A kako će upravo stealth osobine biti glavna odlika UCAV-a, uporaba IFF sustava tijekom borbenog djelovanja nije prihvatljiva. Umjesto toga, rješenje brze i pouzdane identifikacije UCAV-a pokušava se pronaći kroz automatiziranu koordinaciju djelovanja svih postrojbi uključenih u borbu. Automatizacija koordinacije borbenih djelovanja ostvarit će se umrežavanjem svih zapovjedno/kontrolno/komunikacijskih sustava.

Sasvim drugo područje je potreba da se u što kraćem vremenu američke kopnene postrojbe opreme kratkodometnim PZO sustavima SHORAD (SHort-RAnge Air Defence) nove generacije. Osnovna namjena novih SHORAD sustava bit će uništavanje svih vrsta bespilotnih letjelica bez obzira na veličinu, visinu i brzinu leta. Naravno, najteže će biti otkriti i uništavati male bespilotne letjelice, koje lete na vrlo malim visinama i malim brzinama. Pozitivno je što takve bespilotne letjelice imaju i malu nosivost te ne mogu nositi velike bojne glave. Za bojnu glavu mase 50 i više kilograma treba velika bespilotna letjelica, koju je znatno lakše otkriti. Uz UCAV-e i prilagođene bespilotne letjelice, SHORAD-i nove generacije će se morati nositi i s drugim prijetnjama kao što su topnički i minobacački projektili velikog kalibra, rakete koje se lansiraju iz višecjevnih lansera, pa sve do balističkih projektila malog dometa.

Domagoj MIČIĆ