Besposadne letjelice – novi projekti

Shvativši da su besposadne letjelice postale neizbježivi dio suvremenog borbeog djelovanja mnoge su države pokrenule razvoj svojih projekata, nastojeći nadoknaditi zaostatak za američkim i izraelskim proizvođačima

Izraelske oružane snage imaju vjerojatno najbogatije iskustvo u uporabi besposadnih letjelica u svim mogućim namjenama. Upravo su one, u suradnji s tamošnjom industrijom, pokrenule razvoj suvremenih besposadnih letjelica. Zahvaljujući izraelskim iskustvima izvidničke besposadne letjelice su krenule u “osvajanje” svijeta, prvo u američkim oružanim snagama, a onda i šire. No, nisu svi bili uvjereni u njihovu uspješnost.

Besposadne letjelice su ubrzo, unatoč otporima, zakoračile i u područje borbenih djelovanja. Zapravo ne postoji niti jedan tehnički razlog zbog kojeg se besposadne letjelice ne bi rabile i u borbenim zadaćama.

Na tim osnovama izraelske oružane snage i tamošnji proizvođači krenuli su u razvoj novih tipova besposadnih letjelica s novim konceptima uporabe. U pravilu to je značilo sve veće letjelice namijenjene djelovanju u okruženju potpune zračne nadmoći.
Kako je rastao izraelski izvoz tako su se i tamošnje tvrtke sve više prilagođavale njihovim zahtjevima. Zbog toga je izraelska ponuda besposadnih letjelica zaista šarolika, počevši od najmanjih koje polijeću iz ruke pa sve do letjelica čija masa premašuje 1 000 kg. No, nisu sve izraelske besposadne letjelice namijenjene izvozu. Vjeruje se da izraelske oružane snage razvijaju, ili već imaju u operativnoj uporabi velike izvidničke i borbene besposadne letjelice namijenjene uništavanju ciljeva na velikim udaljenostima. Te letjelice sasvim sigurno imaju stealth odlike, pa ne bi čudilo da rabe turbomlazne motore.

IAI Heron 1 i Elbit Systems Hermes dvije su nove letjelice. Izraelske oružane snage Heronom 1 zamjenjuju besposadnu letjelicu Searcehr II (mase 425 kg), koja je još uvijek u operativnoj uporabi u nekoliko država, uključujući Indiju, Indoneziju, Južnu Koreju i Singapur. Zanimljivo je da je 2008. Španjolska naručila Searcher II za uporabu u Afganistanu.

Tvrtka Aeronautics Defence Systems proizvodi besposadnu letjelicu Aerostar (210 kg), koja je razvijena za potrebe izraelskih izvidničkih postrojbi. Osim izraelskih oružanih snaga Aerostar je u operativnoj uporabi u američkoj ratnoj mornarici i angolskim oružanim snagama. Vjeruje se da je Nizozemska u siječnju 2009. naručila besposadne letjelice Aerostar kao zamjenu za Sagem Sperwere (3650 kg). Narudžba je obavljena preko tvrtke Aeronautics Defense Systems Ltd. (ADS), koja na tržištu nudi i besposadnu letjelicu Dominator mase 800 kg.

U ponudi izraelskih tvrtki nalaze se i ADS Aerosky 2 (80 kg), Innovom Mini-Galcon (80 kg), IAI I-View 50 (65 kg), Emit Sparrow (43 kg) koja ima i naoružanu inačicu Blade koju je testirala britanska kopnena vojska, te Elbit Skylark II (43 kg). Ova letjelica ima kardanski obruč koji održava senzore u vodoravnom položaju. Senzori su kamera u boji koja se rabi i za noćno motrenje, termovizija treće generacije i laserski označivač ciljeva. Skylark II su kupile Kanada i Južna Koreja. Na vrhu ponude “lakih” besposadnih letjelica nalazi se Elbitov Hermes 90 (90 kg) koji je prvi put javno prikazan u ožujku 2009. Elbit navodi da Hermes 90 u zraku može boraviti do 18 sati, uz maksimalni domet 100 km (ograničenje data link sustava). U žirostabiliziranoj tureli može nositi elektrooptičke, infracrvene i laserske senzore te se s lakoćom može integrirati u bilo koji postojeći C4I sustav.

Ratna iskustva iz Gaze, Zapadne obale i Libanona, ali i potražnja na svjetskom tržištu, navele su izraelske tvrtke da razviju posebno veliku paletu malih besposadnih letjelica koje polijeću iz ruke operatera. Jedna od njih je Skylite koju zajednički proizvode Rafael i Bluebird Aero Systems. Najnovija je inačica Skylite-B. Mase samo šest kilograma Skylite B polijeće tako da ga vojnik baci u zrak. Letjelica se, zajedno sa sustavom za nadzor leta i prijenos podataka u realnom vremenu, prenosi u dvije poveće naprtnjače. Proizvođač navodi da Skylite B može djelovati u svim vremenskim uvjetima s polumjerom djelovanja od 10 kilometara. Unatoč električnom pogonu autonomija je 3,5 sati. Letjelica može poletjeti na nadmorskoj visini od 4 850 m, a operativni vrhunac leta joj je 12 000 m. Ugrađen EO/IR motrilački sustav mase samo 1,2 kg osigurava sliku visoke rezolucije bez obzira na vidljivost. Ugrađen je sustav koji automatski otkriva kretanje. Slika se u realnom vremenu prenosi s letjelice na nadzornu stanicu, s koje se može poslati drugim korisnicima. Iako se Skylite B može rabiti za nadzor obale, zbog specifičnog načina povratka nije najprikladniji za uporabu s brodova. Naime, letjelica za prvu fazu slijetanja rabi padobran da bi se neposredno prije dodira s tlom otvorio zračni jastuk.

Aeronautics proizvodi i malu izvidničku besposadnu letjelicu Orbiter (6,5 kg), koja je prodana Irskoj, Meksiku, Poljskoj i Srbiji. U tijeku je razvoj većih Orbitera 2 i 3. U listopadu 2008., AAI je objavio da će započeti prodaju Orbitera u Sjedinjenim Američkim Državama te u nekim drugim državama, te da će prodati licenciju za njegovu proizvodnju.

I tvrtka Elbit ima male besposadne letjelice koje polijeću iz ruke operatera. Najpoznatija je Skylark I (5,5 kg). Prikazana je mogućnost letenja na visini većoj od 3 800 m. Malim dimenzijama, malom težinom i jednostavnošću prikladan je za brzi terenski razmještaj i lako rukovanje. Letjelicu pokreće elektromotor, koji ima nisku razinu buke i omogućuje autonomiju letjelice u zraku do dva sata, odnosno omogućava operativni radijus od 5 do 10 km. Raspon brzina koje postiže je od 20 do 40 čvorova, a maksimalni vrhunac leta iznosi 4 876 m. Za Skylark Elbit je razvio novi sustav za noćno motrenje mase samo 700 grama što ga čini najlakšim u ovoj klasi. Skylark I je ostvario veliki izvozni uspjeh te ga rabe vojske diljem svijeta. Skylark I rabi i meksička policija, te francuske specijalne snage. Intenzivno se rabi u Afganistanu i Iraku.

U prosincu 2008. objavljeno je da je izraelsko ministarstvo obrane dodijelilo Elbitu ugovor vrijedan 40 milijuna dolara za okončanje razvoja inačice Skylark I-LE (Long Endurance), da bi se mogao rabiti kao izvidnička letjelica na razini bojne. LE inačica ima autonomiju od tri sata te znatno robusniju konstrukciju nego izvorni Skylark I.

Za sanitetsku evakuaciju i prijevoz
Izraelske su oružane snage uvijek prednjačile u razvoju novih načina uporabe besposadnih letjelica. Jedna takva ideja je uporaba besposadnih letjelica za dopremu sanitetskog materijala postrojbama na prvoj crti bojišta te evakuaciju ranjenika u pozadinu. Pritom se spominje transport čak četiri ranjenika. Jednostavna, brza i jeftina doprema tereta na prvu crtu bojišta moguća je padobranima kojima se može upravljati (leteće krilo) kao što je Emit Butterfly. No, uporaba padobrana je jednosmjerna. Za izvlačenje ranjenika potrebna je velika letjelica, po mogućnosti s okomitim polijetanjem i slijetanjem. Takva je Urban Aeronautics Mule koja rabi kanaliziranu elisu. Mule se zasniva na iskustvima stečenim s demonstratorom tehnologija Panda (22 kg). Prvi prototip Mule trebao je prvi put poletjeti u travnju 2009. Masa prazne letjelice je 635 kg, a najveća 1 089 kg. Dugačka je 5,9 m, široka 2,15 i visoka 1,8 m. S motorom od 730 KS postiže najveću brzinu od 180 km/h. Operativni vrhunac leta je 4 000 metara. Ovisno o količini goriva i teretu autonomija je od dva do četiri sata.

U siječnju 2009., Urban Aeronautics je objavio da su krenula preliminarna testiranja u zračnom tunelu za novi inačicu Mule namijenjenu za prijevoz tereta. Maksimalna brzina bi bila oko 400 km/h. Vjeruje se da bi nosivost bila usporediva s transportnim helikopterima CH-53 i AW-101.

Jednostavniji i brži način rješavanja problema transporta bio bi prenamjena klasičnih helikoptera u besposadne letjelice. U tom smjeru ide projekt NRUAV (Naval Rotary UAV) tvrtke IAI. IAI je uključen u prenamjenu indijskih mornaričkih helikoptera Alouette III u besposadne letjelice. Doduše, ovako prerađene helikoptere indijska ratna mornarica bi rabila na fregatama i razaračima za izviđanje iza radarskog horizonta, navođenje paljbe i procjenu njezinog učinka. Zahvaljujući visokom stupnju autonomnosti procjenjuje se da bi bespilotni helikopteri Alouette mogli djelovati pri visokim valovima i teškim vremenskim uvjetima, znatno težim nego što to mogu helikopteri s posadom.

Uspije li prenamjena indijskih Alouetta, ne postoji nikakva zapreka da se tako prenamijene i drugi helikopteri.

Talijanski projekti
Uz Izrael i Sjedinjene Američke Države Italija se nametnula kao treći najveći igrač na polju razvoja besposadnih letjelica. Prvo je tvrtka Selex Galileo pokrenula razvoj besposadne letjelice Falco. U međuvremenu je otkriveno da je Falco razvijen za potrebe pakistanskog ratnog zrakoplovstva. Nakon dostavljenih pet sustava, pokrenuta je proizvodnja u Pakistanu.

Selex Galileo je potom od talijanskih oružanih snaga dobio ugovor za dostavu Falca, ali i nepoznatim stranim kupcima. Tvrtka intenzivno radi na integraciji novih sustava, kao što je Picosar SAR radar, te pasivnih i aktivnih sustava za elektroničko djelovanje. Najnovija je inačica Falco Evo (Evolution). U izradi su četiri prototipa, a prvi je let planiran za polovinu 2010. Falcon Evo nije nova letjelica, već su zadržani mnogi sustavi sustavi izvornog Falca. Tako je raspon krila gotovo udvostručen, s 7,22 m na 14 m. Povećana je i najveća poletna masa s 490 na 750 kg. Istodobno je i masa korisnog tereta povećana sa 70 na 120 kg. Zbog povećanog uzgona većih krila brzina krstarenja je smanjena s 80 na 60 čvorova. Proizvođač navodi da smanjenje brzine krstarenja omogućava bolje uvjete obavljanja zadaća nadzora terena. Istodobno je i autonomnost povećana s 14 na 18 sati. Krila povećanog uzgona povećana su najveću visinu leta u odnosu na izvorni Falco za 1 000 metara, na 6 000 m. Zbog većih krila i povećanih repnih stabilizatora morali su razviti novi sustav za nadzor leta. Zapravo je razvijen novi softver koji će se rabiti u postojećim računalima sustava za nadzor leta. Zanimljivo je da je Falco izvorno razvijen da djeluje ne samo s klasičnih poletno-sletnih staza, već i s neuređenih poletnih staza, ali i s nosača zrakoplova. Stoga je Falcov stajni trap mnogo jači nego što je to zahtijevala masa letjelice, pa ga ne treba ojačavati prije ugradnje na Falco Evo.

Tvrtka Alenia proizvela je demonstrator tehnologija za bespolotnu letjelicu za srednje visine i veliki dolet (Male) nazvanu Sky-Y. Prvi je let obavljen u lipnju 2007. Krajem te godine letjelica mase 1 200 kg obavila je seriju letnih testiranja na švedskom poligonu za testiranje u Vidslu. Pritom je ostala u zraku osam sati. Nakon dodatnih testiranja te razvoja sustava, Sky-Y je nastavio letna testiranja u ožujku 2009. izad talijanske regije Puglie. Testiranja su usmjerena na verifikaciju uporabljivosti automatiziranih sustava za nadzor, prije svega Selex Galileovog Eost 46 sustava koji je stabiliziran pomoću kardanskog obruča. Sustavi su povezani s ugrađenim računalom za nadzor misije. Ova kombinacija omogućava automatizirano praćenje cilja i/ili automatski nadzor unaprijed određenog područja. Treba naglasiti da je Sky-Y prva prava europska Male bespilotna letjelica koja je dosegla razinu letnih testiranja. Računalo za nadzor misije razvijen u Quadraticsu. Zanimljivo je da je turbodizelski motor “posuđen” iz Fiata, te je izvorno namijenjen ugradnji u automobile. Sky-Y, uza sve napredne sustave, ima i automatizirano polijetanje, te mogućnost prenošenja podataka na velike udaljenosti u realnom vremenu preko satelitskog datalinka. Kao što smo napomenuli na početku, Sky-Y je tek demonstrator tehnologija koje će se rabiti na bespilotnoj letjelici Molynx, čiji je razvoj u tijeku.
No, tu nije kraj talijanskim iznenađenjima. Od 2003., u Trstu djeluje Unmanned Technology Research Institute (Utri) specijaliziran za razvoj mini i mikro besposadnih letjelica. Utri je poznatiji po razvoju elektroničkih sustava, pa sustavima za nadzor leta opskrbljuje i druge tvrtke. Do sada su dva Utrijeva proizvoda dosegla razinu letnih testiranja, te su već obavljene i demonstracije njihovih mogućnosti potencijalnim kupcima.

Crex-B je leteće krilo razmaka jednog metra i najveće poletne mase 1,7 kg. Pokreće ga elektromotor s dvokrakom elisom. Senzori su smješteni u prednji dio letjelice. Jedna je kamera usmjerena prema zemlji, a druga 45 stupnjeva lijevo u odnosu na smjer leta. Masa korisnog tereta je 120 grama. Upravljanje besposadne letjelice Crex-B obavlja se preko standardne Utri nadzorne kozole a maskimalni domet nadzora je 12 km. Brzina leta kreće se od 15 do 45 čvorova. Najveća visina leta je 2 500 m, a autonomije je pristojnih (s obzirom na električni pogon) 90 minuta.

Drugi Utrijev proizvod je bespilotna letjelica Asio (6,5 kg uključujući kilogram korisnog tereta). Letjelica ima okomito polijetanje i slijetanje što bitno olakšava uporabu. I ona rabi električni motor koji pokreće kontrarotirajuću kanaliziranu elisu. Baterije su smještene na vrh letjelice. Tako donji je dio letjelice ostaje za ugradnju stabiliziranih senzora za dnevno i noćno motrenje. Najveći nedostatak Asioa je autonomija leta od samo 30 minuta. Najveća brzina leta je 25 čvorova, a operativni vrhunac leta 2 500 m. Ugrađeni datalink osigurava vezu na udaljenosti do 12 km.

Utri je razvio još manju besposadnu letjelicu s okomitim polijetanjem i slijetanje nazvanu Spyball, čija bi letna testiranja ubrzo trebala započeti.

Masa Spyballa je samo 1,8 kg a masa korisnog tereta 100 grama. Pri brzini od osam čvorova u zraku može ostati 30 minuta. I dok je Asio namijenjen za uporabu na razini satnije i voda, Spyball je dovoljno mali da ga može nositi jedan vojnik. Zbog toga će vjerojatno biti posebno zanimljiv postrojbama za specijalne zadaće.

Ostatak svijeta
Ostatak svijeta se za sada zadovoljio uglavnom izradom demonstratora tehnologija, uz tek rijetke primjere besposadnih letjelica koje su ušle u operativnu uporabu. Jedan takav uspješan primjer je austrijska helikopterska bespilotna letjelica Schiebel Camcopter S-100 (200 kg). Do sada se zna da su Camcopter naručile tri države. Najveći su naručitelj Ujedinjeni Arapski Emirati koji su kupili 80 letjelica uz opciju za još 20. Schiebel se nada da će uz pomoć Thalesa UK dobiti ugovor i za isporuku Camcoptera britanskoj ratnoj mornarici.
Francuska tvrtka Sagem razvila je besposadnu letjelicu Sperwer (300 kg) te je prodala Kanadi, Danskoj, Francuskoj, Nizozemskoj i Švedskoj. Sperwer Mk II (Sperwer ER) mase 350 kg, prodaje se s poboljšanim senzorima i poboljšanim mogućnostima djelovanja pri visokom temperaturama na velikim nadmorskim visina (pritom se prije svega misli na Afganistan).

Proizvođači koji su zakasnili s razvojem besposadnih letjelica sada pokušavaju razviti još naprednije proizvode koji će na taj način pronaći kupca. Tako EADS razvija projekt Advanced UAV. Odlika ove besposadne letjelice je modularni dizajni koji omogućava prilagodbu raznim zadaćama. Program razvoja sa 60 milijuna eura zajednički potpomažu Francuska, Njemačka i Španjolska, dok još 35 milijuna eura daje EADS. EADS najavljuje da bi prvi prototip prvi put trebao poletjeti 2013., a da bi isporuke mogle započeti 2015. Francuska i Njemačka su objavile namjeru kupnje svaka po šest sustava, a Španjolska tri. Za Advanced UAV Thales, u suradnji s EADS-om i Indrom, razvija radar koji će raditi u X frekventnom rasponu. Radar će imati mogućnost otkrivanja i praćenja pokretnih ciljeva. Spominje se i razvoj sustava za elektroničko djelovaje. Advanced UAV bi mogao postati osnova i za razvoj borben besposadne letjelice koja bi pod svakim krilom imala četiri nosača za oružje. Nosivost bi bila 1000 kg.

Tvrtka Rheinmetall proizvodi letjelicu KZO (160 kg), tvtka EMT letjelicu Luna X-2000 (30 kg), a EMT letjelicu Aladin (3,2 kg). Luna i Aladin rabi njemačka vojska u Afganistanu, dok se raspoređivanje KZO-a očekuje u najskorije vrijeme.
U siječnju 2009. njemačka agencija za nabavu vojne opreme BWB zatražila je od Rheinmetalla da razmotri mogućnost razvoja Wepeb koncepta borbene besposadne letjelice. Namjena letjelice bila bi da kruži oko bojišta i navodi borbene besposadne letjelice na ciljeve, koje bi bile opremljen infracrvenim tražilima za samonavođenje u završnoj fazi leta.

Tvrtka ATE je razvila izvidničku besposadnu letjelicu Vulture namijenjenu navođenu topničke paljbe, a koja je u operativnoj uporabi u južnoafričkim oružanim snagama. Neki izvori navode da se Vulture proizvodi i u Kini. Znatno poznatija južnoafrička tvrtka Denel Dynamics proizvodi Seeker II (280 kg) koju operativno rabi južnoafričko ratno zrakoplovstvo i policija. Od 2008. na tržištu nude i poboljšani Seeker 400 (s nosivošću 100 kg i autonomijom od 16 sati). Očekuje se da će ova bespilotna letjelica biti važan dio sigurnosnih mjera tijekom svjetskog nogometnog prvenstva 2010.

Tijeko Hladnog rata Sovjetski Savez je razvio seriju besposadnih letjelica s turbomlaznim pogonom. Jedna od njih je Tupoljev Tu-143 Rejs (1230 kg) koja je rabljena u Afganistanu tijekom osamdesetih godina XX. stoljeća. Od 1999. u operativnoj je uporabi poboljšan Tu-243 Rejs-D polumjera djelovanja 150 km. Kulon Stroj-P, baziran na bespilotnoj letjelici Jakovljev Pčela-1T (138 kg), od 1995. rabi se u Čečeniji te se još uvijek nudi na tržištu.

Kronični nedostatak novca onemogućio je kupnju besposadnih letjelica, ali je 2005. odlučeno da će se ruske oružane snage početi opremati suvremenim sustavima. Jedan takav je Tipčak (1K133) baziran na bespilotnoj letjelici BLA-05 (9M62) mase 70 kg. Rusko ministarstvo obrane je odabralo Tipčak kao zamjenu za Stroj. Prvi sustav je isporučen 2008., a još tri će biti isporučeni do 2011.
No, rusko topništvo treba znatno veće besposadne letjelice kako koje mogu navoditi paljbu njihovih raketnih sustava Smerč (80 km) i Iskander (300 km). Zbog toga je 2005. odobren razvoj bespolotne letjelice Luč BLA-06 (500 kg). Neke najave govore da će ruska kopnena vojska od 2011. u operativnoj uporabi imati besposadnu letjelicu polumjera djelovanja 400 km i autonomije 12 sati.
Na izložbi Airshow China 2008 prikazan je velik broj besposadnih letjelica tamošnjih proizvođača. Tako je CAC prikazao maketu letjelice nalik na Global Hawk mase 7 500 kg. CAC je razvio i besposadnu letjelicu Wing Loong (Yilong) mase 1 150 kg koja je prvi put poletjela u rujnu 2007.

Domagoj MIČIĆ