Tijekom dvadesetih i početkom tridesetih godina XX. stoljeća američka je vojska razvoj tenkova uglavnom prepustila privatnoj inicijativi. Zbog toga ne čudi da u tom razdoblju nije nastao niti jedan uporabljiv tenk

Politika izolacionizma i potreba uspostave “zone utjecaja” nad obje Amerike značajno je utjecala i na razvoj američkih oružanih snaga. Najveći je naglasak dan na razvoj ratne mornarice, potom ratnog zrakoplovstva, dok je razvoj kopnene vojske zanemaren. To će se zanemarivanje ponajviše odraziti na razvoj oklopnih snaga ili preciznije rečeno tenkova.

Do kraja I. svjetskog rata američka vojska nije uspjela razviti uporabljivo borbeno oklopno vozilo te se oslanjala na britanske i francuske tenkove. U prošlom su tekstu opisana lutanja u pokušaju razvoja prvih oklopnih vozila, koja su na kraju dovela do otkupa licencije za proizvodnju francuskog tenka Renault FT-17 (Six Ton Tank Model M1917) i britanskog Mark VIII International Tank. Ovi će tenkovi ostati u operativnoj uporabi sve do sredine tridesetih godina XX. stoljeća.

U takvim uvjetima razvoj američkih tenkova potkraj prvog i tijekom drugog desetljeća XX. stoljeća prepušten je privatnoj inicijativi. Najbolji primjer je J. Walter Christie, inovator čija se tvrtka Front Drive Motor Company bavila razvojem i proizvodnjom traktora, trkaćih automobila, protupožarnih uređaja, a od 1919. i lakih tenkova. Prvi pokušaj bio je Christie M1919 Medium Tank.

Prije nego što krenemo s opisom ovog tenka potrebno je naglasiti da se Walter Christie ponajviše bavio razvojem podvozja i ovjesa, te da je razvoj ostatka tenka bio u drugom planu. Na tim je osnovama 1919. godine nastao M1919 Medium Tank. Christie je napravio jednostavno tijelo sa zakošenim prednjim dijelom. U stražnji dio vozila postavio je motor s mjenjačem, a na prednji kupolu s topom OQF kalibra 57 mm. Na nju je postavio kupolicu u koju je smjestio strojnicu kalibra 7,62 mm, i koja se mogla okretati neovisno o glavnoj kupoli. Glavna se kupola mogla okretati u svih 360 stupnjeva. Iako neki izvori navode da je debljina oklopa bila 6,4 mm, američki izvori tvrde da je bila između 6,4 i 25,4 mm. Najveća masa vozila bila je 13 716 kg.

Čisto teoretski, ili bolje rečeno koncepcijski M1919 Medium Tank bio je napredno borbeno vozilo. Tim prije jer mu je Christie namijenio potpuno novu koncepciju hibridnog podvozja koje je omogućavalo vožnju s gusjenicama, ali i bez nje. Ona se sastojala od dva para velikih kotača na prednjoj i stražnjoj stani vozila te dva pomoćna kotača na sredini vozila. Pomoćni kotači su se rabili samo tijekom uporabe gusjenica kad su služili kao vodilice. Kad bi se gusjenice skinule, (za što je trebalo oko 15 minuta), pomoćni bi se kotači podizali. Ideja je bila da se po cestama M1919 Medium Tank kreće kao kamion, dok bi se neposredno prije vožnje izvan cesta postavljale gusjenice.

Vozilo su opremili benzinskim motorom sa šest cilindara, također Christiove konstrukcije, snage 89,5 kW (120 KS). To je bilo dovoljno da se postigne maksimalna brzina na kotačima od 22 km/h. Najveća brzina na gusjenicama bila je 11 km/h. Sa 223 litara benzina autonomija na kotačima bila je 121 km, dok je pri uporabi gusjenica pala na 56 km. I opet, ovako gledajući, to nisu bili loši rezultati.
No, teorija je jedno a praksa često sasvim nešto drugo. Već su prva testiranja pokazala da M1919 Medium Tank, posebno motor i mjenjač, imaju očajnu pouzdanost. Povrh toga testiranja na lošem terenu su pokazala da gusjenice loše drže podlogu, često se smicaju, a kad bi i ostale na kotačima onda bi se kidale.

No, tu nije bio kraj specifičnostima M1919 Medium Tanka. Imao je i tročlanu posadu, ali u potpuno novoj konfiguraciji sjedenja. Zapovjednik tenka sjedio je u kupoli te je morao rukovati topom od 57 mm i strojnicom od 7,62 mm. U prednjem dijelu tenka sjedio je prvi vozač. Kažemo jedan jer je u stražnjem dijelu sjedio drugi. Kako se M1919 Medium Tank mogao jednakom brzinom kretati naprijed i natrag, Christie je u stražnji dio vozila postavio još jednog vozača. Ako vam se ideja učinila čudnom, znajte da su je prihvatili Nijemci te je prvi put iskoristili na izvidničkom vozilu na kotačima SdKfz 231/232. Istu je vozačku konfiguraciju zadržalo i izvidničko oklopno vozilo na kotačima Luchs koje je nastalo 1968. i koje je još donedavno bilo u operativnoj uporabi u njemačkoj vojsci.

Iako M1919 nije bio uspješan Christie je naumio nastaviti razvoj ove koncepcije tenkom M1921. Iako je označen kao Medium Tank M1921 je prema današnjim standardima zapravo bi bio samovozni top jer je top kalibra 57 mm kazamatski smješten u prednji dio vozila. Pokraj njega je postavljena i spregnuta strojnica kalibra 7,62 mm. Još je jedna strojnica istog kalibra postavljena u kupolicu na krovu tenka. U osnovi M1921 je bio identičan s M1919, osim što je imao tanji oklop od najviše 19 mm. Usprkos smanjenju debljine oklopa, masa se povećala na 13 850 kg. Maksimalna brzina s gusjenicama bila je 11 km/h, a bez njih 22 km/h (identično kao kod M1919). Autonomija je s 253 litara benzina, prema američkim izvorima, bila 96 s gusjenicama i 160 bez njih.

Christie M1921 nije bio ništa bolji tenk nego M1919. Povrh toga, danas ga se u stručnoj literaturi redovito zamjenjuje s tenkom Ordnance M1921. Iako je američka kopnena vojska i M1919 i M1921 označila kao neperspektivne, danas se u stručnoj literaturi često može naći ocjena da su to bili najnapredniji tenkovi svog vremena. Osim što se radi o američkim i britanskim izvorima, činjenica jest da će se neka Christienova rješenja (ponajviše podvozje) kasnije naći na mnogim tenkovima.

Nedostatno izdvajanje za razvoj novog oružja namijenjenog američkoj kopnenoj vojsci navelo je moguće proizvođače tenkova da se okrenu jeftinim srednjim tenkovima. Zapravo je američka kopnena vojska poticala taj razvoj uporno tvrdeći da su laki tenkovi preosjetljivi na neprijateljsku paljbu, a teški previše nepokretni da bi učinkovito borbeno djelovali.

Na tim je osnovama Ordnance Department (služba materijalne opskrbe) započeo razvoj tenka koji će zamijeniti francuske i britanske tenkove u američkoj vojsci. Tenk je označen kao M1921. Medium Tank. Tijelo je napravljeno od čeličnih ploča spojenih zakovicama. Podvozje je bilo “cable-and-suspencion type” preuzeto s britanskih tenkova. Opremili su ga velikom kupolom u koju su smjestili top kalibra 57 mm, a na nju postavili manju kupolu sa strojnicom kalibra 7,62 mm.

Debljina oklopa bila je 25 mm, a najveća masa 18 596 kg. Za pogon je rabljen bezinski motor Murray and Tregurtha marine engine, snage 186 kW (250 KS). To je bilo dovoljno za maksimalnu brzinu od 16 km/h na gusjenicama i 21 km/h bez njih. Sa 253 litara goriva mogao je s gusjenicama prijeći 96 km, a bez njih 160 km.

M1912. interno je dobio oznaku Medium Tank A, te je tijekom veljače 1922. testiran na poligonu Aberdeen. Testiranja nisu bila u cijelosti uspješna pa je ubrzo razvijen model M1922. Dobio je duže tijelo te šire gusjenice kako bi se poboljšala prohodnost po mekanom terenu. Napravljen je 1923. u Rock Island Arsenalu. Zadržao je isto naoružanje kao i M1921., te iako je bio nešto teži, mogao je postići najveću brzinu od 24 km/h. Na osnovama M1921. ubrzo će nastati M1925, poznatiji kao tenk T1.

Američka kopnena vojska nije u potpunosti bila zadovoljna tenkovima Ordnance M1921 i M1922. Zbog toga je 1924. započeo razvoj novog srednjeg tenka koji je trebao obuhvatiti sva najbolja rješenja sa M1919 i M1921/1922. Novi tenk nije bio namijenjen serijskoj proizvodnji, tek testiranju novih rješenja.

Tako je nastao T1 Medium Tank čiji je prvi prototip dovršen 1925. u Rock Islandu. Kao osnova uzet je M1922, ali je u mnogočemu značajno izmijenjen. Podvozje je ostalo isto kao i na M1921/1922, osim što je povećan oklop kako bi se još bolje spriječilo ulaženje blata, kamenja i drugih predmeta. Zaključivši da za tenk treba razviti posebni motor Ordnance Department je 1924. od Packard Motor Company zatražila razvoj motora po novim specifikacija. Iako bi danas razvoj takvog motora trajao godinama, Packard je prvi primjerak motora isporučio već u lipnju 1925. Motor je prvotno ugrađen u M1921 radi testiranja. Odmah je uočeno da ima znatno veću pouzdanost u odnosu na ranije ugrađene motore.

Testiranja T1 započela su tek u svibnju 1927., što najbolje pokazuje koliko su američke oružane snage tada željele novi tenk. Dovršena su u travnju 1932. Još tijekom 1928. kopnena je vojska tražila da se na osnovu T1 napravi tenk Medium Tank M1, ali je ministarstvo za rat odlučilo da će T1 ostati samo vozilo za testiranje novih tehničkih rješenja. Zbog toga je u T1 naknadno ugrađen motor Liberty nakon čega je oznaka promijenjena u Medium Tank T1E1.

Isto tako naknadno je u veliku kupolu umjesto topa od 57 mm ugrađena haubica kalibra 75 mm.

Oznaka T1 Combat Car zapravo se odnosi na dva različita tenka. Prvi je napravila tvrtka J. Cunningham Sons & Co, a drugi tada sveprisutni Christie. Prvo ćemo opisati Cunninghamov uradak.

Pojam “combat car” (borbeno vozilo) nastao je nakon što je američko pješaštvo dvadesetih godina prošlog stoljeća prisvojilo pravo na uporabu pojma tenk. Kako bi pokrenuli razvoj svojih oklopnih borbenih vozila a da pritom izbjegnu sukob s pješaštvom, američko je konjaništvo smislilo pojam combat car. Prvo takvo vozilo, zapravo tenk, dobilo je oznaku T1. Napravila ga je tvrtka J. Cunningham Sons & Co uz pomoć Ordnance Departmenta. T1 je imao naprijed smješten motor, a na stražnjem je dijelu bila kupola koja je mogla djelovati u svih 360 stupnjeva. U kupolu su smjestili top kalibra 37 mm te spregnutu strojnicu od 7,62 mm. O ovom se tenku zna jako malo, čak ne postoji niti sačuvana fotografija. Zna se da je imao debljinu oklopa od oko devet mm, te da ga je pokretao motor Cunningham snage 78,3 kW (105 KS). Masa mu je bila 6804 kg, te je mogao postići (za ono vrijeme) jako veliku brzinu od 32 km/h.
Postoji tek jedna fotografija tenka T1E6 koji je nastao na osnovama T1. T1E6 je dobio deblji oklop, ali i znatno jači motor La France snage 179 kW (240 KS). Iako se ozbiljno razmatrala mogućnost da se T1E6 uvede u operativnu uporabu, od toga se na kraju odustalo u korist boljeg tenka T2/M2.

Inačica tenka M1931 namijenjena američkom konjaništvu. Nije poznato zašto je dobio istu oznaku kao i Cunninghamov tenk.

Christie je, usprkos neuspjesima s M1919 i M1921/1922 nastavio razvoj novih tenkova. Tako je 1928. dovršio najnapredniji model M1928. U osnovi M1928 je bio eksperimentalni tenk na kojem je Christie testirao svoj napredni ovjes, koji će se ubrzo rabiti na mnogobrojnim američkim i stranim tenkovima. Christienov novi ovjes činili su neovisni osloni kotači koji su s tijelom povezani preko spiralne opruge koja značajno povećava mogućnost okomitog kretanja po neravnom terenu i povećava brzinu vožnje. Odlika Christienovog rješenja bila je da osloni kotač vozi po gusjenici i istovremeno ju nosi. To će rješenje postati poznato po uporabi na sovjetskim tenkovima T-34, T-54/55 i T-62.

No, i kod M1928 Christie je uporno nastavio s uporabom hibridnog podvozja, tj. mogućnosti da tenk vozi i na gusjenicama i samo na kotačima. Kako se radilo isključivo o vozilu za testiranje novog ovjesa, nije dobio kupolu. S druge strane, debljina oklopa je povećana na 13 mm, a prednji je dio dobio specifičan zašiljeni oblik, kao pramac broda. Masa vozila je bila 8738 kg. Kako je za pogon uporabljen benzinski 12-cilindrični motor Liberty Vee snage 252,2 kW (338 KS), maksimalna brzina na gusjenicama je bila zadivljujućih 68 km/h. Brzina samo na oslonim kotačima bila je čak 113 km/h.

Zbog toga ne čudi da se američka kopnena vojska odmah zainteresirala za novi tenk. No, svjestan da je to tek razvojni model Christie ga je odbio prodati, te je nakon obavljenih testiranja vozilo razrezano. Usprkos tome američka je kopnena vojska Christieu ponudila 54 500 dolara da na osnovi M1928 projektira tenk M1931.

Američka kopnena vojska bila je uvjerena da će za 54 500 dolara dobiti prvi američki uporabljivi tenk. Od Christiea se očekivalo tek da neznatno poboljša M1928 te da na njega postavi kupolu. No, već su prva testiranja obavljena na Fort Benningu pokazala nedostatke. Naime, Christiea je tijekom testiranja M1928 zanimalo samo kako će se pokazati novi ovjes, a vojska je očekivala znatno kompleksnija testiranja. Povrh toga, ojačanjem oklopa na 16 mm te dodavanjem kupole, oružja i pripadajućeg streljiva masa vozila se povećala na 10 668 kg. Zbog toga su vozači morali “izvlačiti” više snage iz motora, koji se odjednom počeo pregrijavati.

Usprkos tome američka je kopnena vojska odlučila naručiti sedam primjeraka, ali je istovremeno objavila da, zbog tehničkih nedostataka, neće platiti svih 54 500 dolara. Nakon toga Christie je odbio prodati tenk te ga je vratio u tvornicu. Na kraju su se u lipnju 1931. uspjeli dogovoriti da Christie zadrži prototip a da vojska naruči sedam tenkova. Tri su naručena kao T3 za pješaštvo, a četiri kao Christie Combat Car T1 za konjaništvo. Bio je to prvi Christieov prodajni uspjeh te je svih sedam tenkova napravio u svojoj tvrtki US Wheel Track Layer Corporation.

T3 su naoružali topom M1916 Trench Cannon kalibra 37 mm i spregnutom strojnicom MG kalibra 7,62 mm. T1 je tek dobio strojnicu kalibra 7,62 mm. Usprkos pokazanim nedostacima zadržan je motor Liberty Vee s dvanaest cilindara i snagom od 252,2 kW (338 KS). No zbog povećanja mase smanjila se maksimalna brzina. Ostalo je zabilježeno da je ona bila “samo” 74 km/h na kotačima (bez gusjenica). S druge strane, podatak o autonomiji je neobično velik. Tako se tvrdi da je s gusjenicama autonomija bila čak 274 km. Bez njih ona se penjala na 402 km.

Zanimljivo je da je Christie na M1931 odustao od drugog vozača u stražnjem dijelu tenka. Zbog toga su posadu činili samo vozač i zapovjednik. No, kako se to rješenje pokazalo loše kod francuskog tenka Renault FT-17 (Six Ton Tank Model M1917), američka se vojska tome usprotivila.

Tako je nastao poboljšani T2E2 koji je dobio novu kupolu s dva člana posade, te naoružanu s pet strojnica. Smanjena je debljina oklopa te ugrađen benzinski motor Curtiss snage 324,6 kW (435 KS). Naravno, brzina na gusjenicama se povećala na čak 56,3 km/h, dok je na kotačima bila 96,6 km/h.

U međuvremenu se Chirstie, kojeg je više zanimao razvoj novih rješenja nego komercijalna prodaja tenkova, uvukao u dugotrajni pravni spor s američkom vladom, koji će biti okončan tek njegovom smrču 1944.
Iako nije uspio prodati M1931 (tj. njegove izvedenice T3 i T1), američkoj vojsci ovaj je tenk ipak ostvario svojevrstan prodajni uspjeh. Naime, nekoliko je tenkova prodano stranim kupcima.

Prvi je strani kupac bila Poljska, koja je naručila dva tenka M1931. Iako je narudžba na kraju otkazana, poljski su stručnjaci uspjeli kopirati tenk i napraviti svoj tenk 10TP. Iako je imao nešto izmijenjeno tijelo (naročito s prednje strane), 10TP je bio jako sličan M1931. Posebice uporaba hibridnog gusjenice/kotači podvozja. Tenk je razvijen 1937., ali nije proizveden u dovoljnim količinama da bi bitnije utjecao na ishod njemačke invazije 1939.

Još važniji kupac bio je SSSR. Naime, tridesetih godina prošlog stoljeća Sjedinjene Američke Države su bile veliki izvoznik roba i tehnologija u Sovjetski Savez. Već krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća SSSR je započeo s naglim razvojem vojne proizvodnje. Jedan od prioriteta je bio razvoj tenkova. No, zbog nedostatka stručnjaka i neiskustva s proizvodnjom tako složenog borbenog stroja, razvoj je bio spor i nije donosio očekivane rezultate. Rješenje problema potraženo je u SAD-u, a izbor je pao na tenk Christie M1931.

Zanimljivo je da neki izvori navode da su dva tenka kupljena već 1930. godine, te su isporučeni već 1031., istovremeno s isporukom američkoj kopnenoj vojsci. Ono što je sovjetske stručnjake najviše zadivilo bile su velike brzine koje je M1931 postizao. Posebno im se svidjela maksimalna brzina od 113 km/h kad je tenk išao na kotačima. Bilo je to idealno rješenje za nepregledna prostranstva Ukrajine, Bjelorusije i zapadne Rusije. Vjerujući da imaju zamalo pa idealan tenk za svoje potrebe, vodstvo Crvene armije je zapovjedilo da se u Kominternskoj tvornici u Kharkovu napravi vjerna kopija. Tako je već 1931. nastao BT-1. Na toj je osnovi nastao tenk BT-2 koji je pušten u serijsku proizvodnju. No, Crvena armija nije u potpunosti bila zadovoljna s BT-2 pa je već iduće godine napravljen BT-5. BT-5 je rabljen u borbama u Španjolskom građanskom ratu gdje se pokazao znatno nadmoćnijim njemačkim i talijanskim tenkovima. Isto tako borio se protiv Japanaca u Manđuriji, također s velikim uspjehom. Zbog toga ne čudi da mnogi zapadni vojni analitičari proglašavaju BT-5 najboljim tenkom tridesetih godina prošlog stoljeća. Na tim je osnovama nastao BT-7, koji je u operativnu uporabu ušao 1935. BT-7 je bio odličan tenk osim jednog nedostatka – preslabe oklopne zaštite. U međuvremenu je na osnovi iskustva iz Španjolskog građanskog rata razavijen tenk T-32 koji je imao povećanu debljinu oklopa, ali je zadržao sustav pogona i podvozje s tenka M1931, kao i njegovi prethodnici. T-32 je pak postao osnova za razvoj najpoznatijeg tenka II. svjetskog rata ? T-34. Tako je postupnim razvojem M1931, koji nije značajnije utjecao na razvoj američkih tenkova, u SSSR-u doživio svoj najveći uspjeh. Tek da spomenemo da je Christievo podvozje rabljeno na tenkovima T-44, T-54/55 i na kraju na T-62.

Nakon što su vidjeli s koliko uspjeha Sovjeti rabe tenkove razvijene na osnovi M1931, i britanska organizacija Nuffield kupila je jedan M1931 te na njegovoj osnovi razvila tenk Cruiser (A13 i A13 Mark II). Na njihovu žalost Cruiser A13 i A13 Mark II razvijeni su tek 1938., pred sam početak II. svjetskog rata. Već 1940. razvijen je Covenataor A13 Mark III, ali se pokazao potpunim neuspjehom.