“Ovo mi je bio najteži pothvat do sada, ali sada znam da mogu odraditi i duže rute. Organizacija je ključ svega”, ponosan na svoj uspjeh zaključuje skupnik Franjo Gucić pripadnik Počasno-zaštitne bojne

Vožnja biciklom na velike udaljenosti postaje sve popularnija praksa u Hrvatskoj vojsci, no vožnja u društvu psa nešto je sasvim novo. Skupnik Franjo Gucić iz Počasno-zaštitne bojne, krajem srpnja krenuo je sa svojom vjernom četveronožnom prijateljicom Mašom na biciklističku avanturu od Zagreba do Pariza. Ovaj neobičan pothvat imao je poseban cilj – pružiti potporu prijateljima iz hrvatske taekwondo reprezentacije na njihovu nastupu na ovogodišnjim Olimpijskim igrama. Ideja za ovu avanturu rodila se prije četiri godine kad je Franjo planirao biciklom otići u Lurd na Međunarodno vojno hodočašće. Međutim, zbog pandemije koronavirusa, plan je morao biti odgođen. U lipnju prošle godine, zajedno s kolegama iz Bicikl kluba Pedalinac, Franjo je odvozio rutu od Zagreba do Poljske kako bi podržao hrvatsku taekwondo reprezentaciju na Europskim igrama. Tada je donesena odluka da će se na Olimpijske igre u Pariz ići s istim ciljem, ali ovaj je put za pratnju odabrao svojeg psa, australsku ovčarku Mašu, koja je u procesu dresure za potragu i spašavanje ljudi u ruševinama i prirodi. 

Vjerna suputnica

Putovanje do Pariza trajalo je 15 dana s prijeđenih 1640 km, a 12 dana od toga bilo je u pratnji Maše, njegove vjerne suputnice. ‘’S Mašom sam se osjećao sigurno iz više razloga. Imao sam najvjerniju prijateljicu uz sebe s kojom je sve bilo puno lakše i vrijeme je prolazilo brže’’, rekao je skupnik Gucić. Posebnih priprema za ovaj put kaže da nije bilo jer mu je bicikl svakodnevno prijevozno sredstvo i nije imao potrebu dodatno se pripremati. Naglašava kako nije iskusni biciklist i ne poznaje toliko dobro mehaniku bicikla jer je u tom području još uvijek nov. No, to ga nije spriječilo u ovoj avanturi, najvažnija je dobra volja. Za razliku od Franje, Maša je morala proći pripreme prije puta jer joj je vožnja u prikolici sasvim novo iskustvo na koje se trebala naviknuti. Prvi susret s prikolicom nije prošao najbolje. Kad ju je Franjo kod kuće prvi put otvorio, Maša nije bila oduševljena, a tijekom prvih vožnji svako malo bi izlazila iz prikolice jer joj je sve to bilo čudno i nepoznato. Ali uz malo strpljenja i motivaciju hranom polako je shvatila da to nije problem. Iako je veći dio puta provela u prikolici, svakodnevno bi prelazila kilometar ili dva izvan nje dok bi se Franjo odmarao.

Izazovi kao neizostavan dio svakog puta

Ukupna njihova kilaža s biciklom, prikolicom, opremom i hranom za Mašu iznosila je čak 170 kg, što je vožnju činilo još izazovnijom. Vožnja do Pariza dovodila je Franju u situacije s kojima se dosad nije susretao, iako mu ovo nije prvi put da vozi bicikl na tako duge staze.  “Nikad nisam imao problema s biciklom, ni gumu nisam probušio, a do Pariza sam u jednom danu probušio dvije gume i imao problema sa stražnjim mjenjačem. Srećom, servis je bio blizu i brzo sam to riješio”, prisjeća se. Uz tehničke probleme, izazov su bile i vremenske neprilike, posebno zadnjih dana u Francuskoj, ali nije odustajao od vožnje jer je sve smještaje rezervirao unaprijed pa nije htio riskirati. Kaže da mu je to bio dodatan motiv da se drži plana i ne odustaje. Unatoč svim poteškoćama na putu, ulazak u Pariz i u središte događanja za Franju je bio poseban trenutak. Ondje su ga čekali prijatelji koji se natječu na Olimpijskim igrama i to mu je bilo dovoljno da zaboravi na umor od puta. ‘’Neopisiv je osjećaj bio ući u dvoranu među svoju ekipu, gdje su mi svi čestitali na pothvatu i rekli da cijene to što sam napravio za njih’’, rekao je Franjo. Povratak u Zagreb bio mu je najveći izazov zbog pakiranja opreme i bicikla za vožnju vlakom. Morao je prije puta šivati torbu po mjeri za bicikl jer su ga samo tako mogli pustiti u vlak, a premještanje iz vagona u vagon sa psom i opremom bilo je dodatno iscrpljujuće. Od zanimljivih situacija na putu ističe nailazak na vojnu vježbu negdje u Austriji kad su ga zaustavila dvojica vojnika i rekli mu da ne može proći dalje. Ali kad im je rekao da je i on vojnik pustili su ga kroz njihov konvoj i uspješno je nastavio vožnju isplaniranom rutom. Cijela ruta bila je unaprijed detaljno isplanirana, ali zbog smještaja i nekih neprohodnih dijelova  ponekad je morao malo odstupati od rute što je na kraju povećalo kilometražu od planirane. 

Uz dobru organizaciju do cilja

Franjo je tijekom vožnje koristio vrijeme za razmišljanje i molitvu, a cijela ova avantura kaže da ga je ojačala i fizički i psihički. “Ovo mi je bio najteži pothvat do sada, ali sada znam da mogu odraditi i duže rute. Organizacija je ključ svega,” zaključuje Franjo, ponosan na svoj uspjeh. Maša, iako je veći dio puta provela u prikolici, bila je vjerna suputnica, dok je Franjo iz ove avanture izišao snažniji i s mnogo novih planova za buduće projekte. Na pitanje o reakcijama obitelji i prijatelja na njegovu ideju o vožnji do Pariza sa psom odgovorio je da su bile podijeljene, ali ga nisu omele. ‘’Otac mi je govorio da nije pametno ulaziti u centar Pariza s biciklom zbog gužvi koje su ondje svakodnevica, a žena mi je kao i uvijek bila najveća potpora i hvala joj na tome’’, rekao je Franjo. Skupnik Franjo Gucić ovom nam je avanturom pokazao da se uz dovoljno volje, strpljenja i predanosti mogu svladati i najteži izazovi. Njegovo putovanje od Zagreba do Pariza, iako ispunjeno tehničkim problemima, vremenskim neprilikama i logističkim preprekama, nije samo osobni uspjeh, već i uspjeh za Hrvatsku vojsku koja se još jednom može pohvaliti da u svojim redovima ima spremne i osposobljene pripadnike.

Tekst: Janja Marijanović Šaravanja; Foto: osobna arhiva