Nakon dva krvava svjetska rata te Hladnog rata i izuma nuklearnog oružja današnji je svijet izložen još jednoj velikoj promjeni – revoluciji u vojnim odnosima, koja se temelji na koristima uporabe visoke tehnologije u vojne svrhe. Današnje stanje na području vojne biotehnologije još je u zoni znanstvenih istraživanja, ali budućnost bi mogla biti zanimljiva

Vojna je povijest na određeni način i povijest primjene tehnološkog napretka u vojne svrhe. Ne treba ići daleko u povijest: dva su svjetska rata i iskoristila i potaknula tehnološka područja poput strojogradnje, proizvodnje kvalitetnih čelika, elektronike, kemijske industrije itd. Razdoblje nakon II. svjetskog rata donijelo je napredak na raznorodnim područjima, a najuočljiviji je vjerojatno na području raketne i svemirske tehnologije.

Najnovije je doba od brojnih analitičara opisano kao revolucija u vojnim odnosima, koju karakterizira brzi razvoj na području elektronike, računala, komunikacijskih tehnologija i raznih mikrotehnologija.

Očekuje se da tehnološki napredak donese smanjenje broja žrtava, kako vojnika tako i civila koji stradavaju kao kolateralne žrtve tijekom vojnih operacija.

Biotehnologija se razvija vrlo brzo i znatno utječe na ukupan razvoj znanosti i tehnologije, ali i na globalnu ekonomiju. Na vojnom području biotehnologija se također razvija vrlo brzo, a trenutačno igra važnu ulogu na području medicinske zaštite i zbrinjavanja vojnika. No, znanstvenici smatraju da su potencijali biotehnologije znatno veći.

Tehnološki se razvoj širi na sva područja i izvan Zemljine atmosfere, u svemir. U doba koje naglašava vrijednost informacije, što upravlja modernim vojnim operacijama, istraživači propituju nova područja. Danas moderna biotehnologija omogućava prednost korisnicima u pogledu preciznog nadzora borbene učinkovitosti.

Uspoređujući današnje stanje s ratovima u prošlosti, uporaba biotehnologije omogućit će zaštitu vlastitih resursa te postizanje uspjeha u sukobu, oslanjajući se na biotehnologiju koja omogućava nesmrtonosne sustave s mogućnošću izlječenja i anuliranja počinjene štete. Istraživači vjeruju da će biotehnologija donijeti dalekosežne posljedice na područje vojništva, a u konačnici će, nadaju se, pridonijeti zaštiti same ljudske civilizacije.

Mogućnosti vojne uporabe biotehnologije
Moderna je tehnologija “vruće” razvojno područje, brojni znanstvenici istraživači, brojni laboratoriji i brojne tvrtke bave se njome. Od zadnjeg desetljeća XX. stoljeća znatan dio nagrada za znanstvena dostignuća i naslovnice medija posvećenih znanosti i tehnologiji otpada na biotehnološke razvojne uspjehe. Većina je tih dostignuća od neupitne medicinske vrijednosti, ali mogu isto tako imati veliku vrijednost i za vojno područje.

Projekt ljudskog genom (HGP) jedan je od najvažnijih znanstvenih pothvata zadnjih desetljeća, definira nove granice na području bioznanosti te podiže medicinska istraživanja i praksu na novu razinu i omogućava neka sasvim nova područja kao što su individualizirana i etnička medicina. No, otvaraju se perspektive i za vojnu uporabu.

Otkrivanje genetičkog ustroja, strukturalno funkcijskih veza među genima i strukture djelovanja omogućiti će dubinsko razumijevanje o tome kako kontrolirati i poboljšati borbenu učinkovitost vojnika.

Poznavanje tih informacija, bioinformatika, omogućiti će njihovu primjenu u stvarnom životu te stvaranje novih tehnologija koje trebaju omogućiti razvoj novih aplikacija za njihovu stvarnu primjenu na bojnom polju.

Proteomika istražuje strukturu i funkciju proteina na molekularnoj razini je na neki način most između vojne uporabe i praktičnih tehnoloških dosega. Proteomika omogućava otkrivanje i interpretiranje proteina ključnih za svaku fiziološku funkciju te sve fiziološke funkcije koje pojedini protein ima. Istraživači se nadaju da će to omogućiti razvoj preciznih napadnih modela i pokrenuti stvaranje vrlo malih ili ultramalih razornih oružja.

Transgena tehnologija zasad ima ograničenu uporabu ali ideja kontrole i rekombiniranja gena također nudi mogućnosti i u vojnom segmentu.

I brojna druga znanstvena područja nude moguću vojnu primjenu, npr. rekombinacija DNK, genska modifikacija, kloniranje gena, tehnologija uporabe matičnih stanica, uzgajanje tkiva itd.

Napadna biotehnologija
Moderna biotehnologija ima važnu ulogu u liječenju ratnih ozljeda, prevenciji i dijagnostici te zaštiti od biokemijskih toksičnih tvari. Pokazat će, vjeruju istraživači, znatne rezultate u jačanju borbene sposobnosti, smanjenju umora, “osjećanju” i nadzoru bojišnice te razvoju vojnih biomaterijala. Istraživači se nadaju kao bi se neka postignuća biotehnologije mogla izravno rabiti za obrambene i napadne aktivnosti na bojištu. Uz daljnji razvoj u tom pravcu mogla bi se razviti i potpuno nova oružja i borbeni sustavi.

Oružja s izravnim djelovanjem mogla bi se rabiti na ljude tako da mijenjaju njihove biološke značajke. Moderna biotehnologija razmatra život na potpuno nov način, na molekularnoj razini. Otkrivene su mnoge dosad nepoznate tvari koje sudjeluju u fiziološkim aktivnostima. Razjašnjeni su i strukturalni i funkcijski odnosi određenih biomakromolekula. Rezultat tih otkrića mogla bi biti nova generacija oružja zasnovana na ideji dizajniranja, nadzora, rekonstrukcije i stimulacije molekula živih bića. Istraživači vjeruju da će uskoro biti dostupne metode za promjenu bioloških značajki i biomolekularnih funkcija.

Genske i proteomske tehnologije mogu precizno modificirati živo tkivo sukladno s preciznim procedurama i uvjetima. Interakciju proteina moguće je modificirati funkciju stanica prema željenom modelu.

Rat je, u konačnici, samo ljudska aktivnost koja prisiljava protivnika na prestanak otpora i prihvaćanje naše volje. Biotehnološko oružje, nadaju se istraživači, može izazvati destrukciju koja je jača od one konvencionalnog pa i nuklearnog oružja, ali uz mnogo manje žrtava.

Moderna biotehnologija otkriva brojne patogene koji mogu učiniti mnogo štete ljudskom tijelu. Omogućava i učinkovite načine za istraživanje zdravstvenih ugroza ljudskog tijela.

Ta se znanja mogu rabiti u ratno doba da bi se precizno i učinkovito ozlijedili i onesposobili protivnički vojnici. Ideja je da bi se različite biotehnološke mogućnosti rabile za postizanje raznih vojnih ciljeva. Cilj djelovanja mogli bi biti protivnički geni, proteini, stanice, tkiva i organi, uzrokujući veću štetu nego konvencionalno oružje.

Današnja biotehnologija omogućava kombiniranje dva ili više patogena gena radi stvaranja učinka višestrukog ranjavanja. Takva je oružja moguće dodatno unaprijediti manipuliranjem vremenom kad će se pojaviti simptomi. Moguće ih je tempirati tako da se pojave najranije moguće ili s određenom vremenskom odgodom.

Jedno od zanimljivih područja je mogućnost izrade bioproizvoda koji su predviđeni za napad na protivničke materijalne resurse kao što su oružje, hrana ili voda. Moguća ilustracija te tehnologije je razvoj sredstva koje napada npr. gumu. Time su svi gumeni proizvodi ugroženi. Zamislimo samo kako bi izgledala, i koliko bi bila korisna, flota vojnih i opskrbnih kamiona druge strane kad bi njihove gume u nekoliko dana bile uništene.

Biotehnologije s usmjerenim djelovanjem
Riječ je, kao i u mnogim drugim slučajevima još uvijek samo spekulacijama o mogućoj vojnoj primjeni, no dosadašnja istraživanja upućuju na mogućnost razvoja u nekoliko smjerova.

Razmatraju se tehnologije prijenosa biotehnološki obrađenih gena putem retrovirusa, adenovirusa, kako bi se izazvale bolesti ili ozljede. Ključ je u tehnologijama za prijenos. Kako se, pretpostavlja se, s vremenom razviju nove metode, neke od njih će vjerojatno biti uporabljive i za vojnu primjenu.

Zatim, spekulira se i o tehnologijama inducirane mutacije. Ultraljubičasto zračenje visokog intenziteta i elektromagnetni valovi mogu prouzročiti određene stanične mutacije. Teorija dalje kaže da, ako točno odredimo odnos između točne frekvencije, valne duljine i snage zračenja na specifični gen, stanicu ili tkivo možemo izazvati ozljede s relativno velike udaljenosti. Napomenimo kako se prva aktivna primjena slične tehnologije upravo događa. Razvijen je sustav ADS (Active Defense System), postoji i u ponudi tvrtke Raytheon pod imenom Silent Guardian. Riječ je o mikrovalnom nesmrtonosnom sustavu za nadzor područja koji radi tako da protivnika ozrači mikrovalnim zračenjem određene valne duljine. Ozračivanje izaziva snažan osjećaj žarenja i vrućine na koži te se osoba nastoji maknuti od područja gdje osjeća intenzivno žarenje odnosno bol.

Razmatra se tehnologija unošenja posebno pripremljene DNK koja se aplicira na mikrometak koji se zatim mehanički unosi u tijelo. Nakon unosa DNK molekule su integriraju krvotokom sa stanicama domaćina te izaziva ozljedu ili bolest aktivnošću unesenih gena.

Nadmoć biotehnoloških oružja
Biotehnološko praćenje, elektromagnetno djelovanje na određene ciljeve i biotehnologije koje djeluju na nanometarskom području mogu pomoći u razvoju biotehnologija pogodnih za vojnu uporabu. Zasad je prerano reći kakvu bi formu mogla imati nadolazeća biotehnološka oružja, ali se može zaključiti jedno: to oružje trebaju moderne vojske okrenute informaciji kao temeljnom resursu i najvažnijem čimbeniku provedbe uspješnih ratnih operacija.

Zbog okruženja u kojem se informacije brzo obrađuju bojište postaje transparentnije, određivanje položaja je znatno preciznije. Primjena novih znanstvenih spoznaja i nanotehnologije trebala bi omogućiti znatnije proboje u tehnologiji ratovanja.

Zasad je još uvijek nejasno kako modernu biotehnologiju pretvoriti u napredne borbene sustave. Ali, mogućnost modernih tehnologija da prouzroče ultramikro, nesmrtonosne i izlječive ozljede mogla bi donijeti novi revolucionarni pomak u filozofiji, konceptu i doktrini ratovanja.

Takvo bi oružje moglo donijeti promjenu s postojećeg koncepta fizičkog uništenja protivnika u operativnom dometu oružja kojim raspolažemo. Takav je pristup ratovanju nazočan od pojave i masovne primjene baruta. Razvoj svijeta i svijesti naglasio je pitanje humanosti odnosno smanjivanje broja žrtava. Taj je stav osobito osnažio u drugoj polovici XX. stoljeća, potaknut stravičnim posljedicama dva svjetska rata. Kao posljedica, nastoji se ukloniti najstrašnija oružja, oružja za masovno uništenje koja su neselektivna i pogodna za terorističko ugrožavanje najšire populacije a ne samo protivničkih vojnih snaga.

Vrijeme i globalna društvena kretanja traže nove oblike oružja, jer kako stvari stoje oružani sukobi će i dalje biti jedna od načina rješavanja konflikata, koja će izazivati manje žrtava i biti prispodobiva novom vremenu. Istraživači vjeruju da je upravo biotehnologija odgovor na to pitanje.

Neke od karakteristika što bi ih to oružje trebalo imati jesu velika preciznost koja bi trebala, ako ne isključiti a onda drastično smanjiti kolateralne žrtve. Ideja je, rabeći znanja iz genetike, proteomike i genske terapije stvoriti oružje koje će napadati samo ključne ciljeve, poštedjevši obično stanovništvo.

Ozljede bi se mogle ograničiti samo na pojedine sekvence gena ili specifične proteinske strukture. Pomoću manipuliranja genima, vjeruju znanstvenici, bit će moguće napasti i oštetiti jednu ili više ključnih fizioloških funkcija, npr. mogućnost pamćenja, učenja, održavanje balansiranih tjelesnih funkcija, obavljanje finih motoričkih aktivnosti ili čak spriječiti agresivno ponašanje. I sve to bez ugrožavanja ljudskih života, čak i onih koji su napadnuti.

Mikro ozljede su karakteristične za vojno djelovanje budućim biotehnološkim oružjima. Za razliku od današnjih oružja koja mehaničkim djelovanjem, radijacijom, trovanjem ili zgražavanjem nastoje onesposobiti cilj. Biotehnološko oružje je mnogo preciznije i djeluje na staničnoj razini. Većina oružja danas djeluje mehanički, odnosno projektil (raznih vrsta, tipova i dimenzija) velikom brzinom pogađa cilj, tijelo, i izaziva ranjavanje, koje često može biti fatalno, a ako nije fatalno onda ostavlja trajne posljedice.

Biotehnologija obećava onesposobljavanje protivnika izazivanjem fizioloških disfunkcija zbog mikro ozljeda na genskoj ili proteinskoj strukturi i funkcijama. Precizne ozljede i mikro oštećenja dvije su metode bazirane na proteomici i genomici. I tu je temeljna razlika u odnosu na konvencionalno, današnje oružje. Naime, biotehnološko oružje djeluje na strukturu gena i proteina dok današnje oružje djeluje na organe i tkiva i oštećuje ih.

Još jedna od pretpostavljenih karakteristika biotehnološkog oružja trebala bi biti niska zamjetljivost samog oružja. Iako je biotehnologija napredna i komplicirana krajnji bi proizvod trebao biti jednostavan za prijenos, jednostavan za uporabu i neće trebati nikakav veliki sustav za potporu. Detektiranje i predviđanje napada biotehnološkim oružjem iznimno je teško. Napadnuti može biti potpuno siguran da je žrtva napada tek kad se pojave simptomi. U svjetlu toga može se zaključiti kako je riječ i o taktički vrlo zanimljivom oružju koje omogućava jednostavno planiranje i provedbu napadnih aktivnosti.

Mogućnost kontrole i popravljivost odnosno izlječivost ozlijeđenih jedan je od važnijih parametara u osmišljavanju ideje biotehnoloških oružja. Dok se kod klasičnog vatrenog oružja stupanj ozljeđivanja vidi tek nakon pogotka i teško je unaprijed točno procijeniti rezultat, kod biotehnološkog se oružja može unaprijed testirati u laboratoriju. Stvarni će rezultat, vjeruje se, biti vrlo sličan onom ostvarenom u laboratoriju što biotehnološko oružje čini mnogo preciznijim i predvidljivijim u pogledu željenih rezultata.
Omogućen je nadzor nad stupnjem ozljeda koje će pretrpjeti napadnute osobe, unaprijed se može odrediti način liječenja ozlijeđenih te osigurati potrebno za smanjivanje žrtava među protivnicima na najmanju moguću mjeru.

Postavlja se logično pitanje kako se uopće zaštiti od biotehnološkog oružja. Način djelovanja čini ga teškim za otkrivanje, onaj tko ga je osmislio zna ključ njegova djelovanja, onaj tko je napadnut tek može nagađati i pokušati opsežnim istraživanjem otkriti što i kako ga napada, a ako uspije još mora smisliti kako se od napada zaštititi.

Biotehnologija i biološka oružja
Moderna vojna biotehnologija, što je biotehnologija primijenjena u vojnom području s ciljem borbenog djelovanja prema protivniku, temeljno se razlikuje od postojećeg tradicionalnog biološkog oružja. Tradicionalno oružje spada u kategoriju oružja za masovno uništavanje. Po svojoj prirodi je vrlo neselektivno i u slučaju primjene može izazvati mnoštvo nedužnih žrtava. Načinjena su na konceptu da što više žrtava izazovu to su bolja. Tehnološki, tradicionalno biološko oružje počiva na mikrobiologiji, posebno bakteriologiji. Rabe se opasne bakterije, virusi i drugi toksični mikroorganizmi koji se uzimaju iz prirode i prilagođavaju vojnoj uporabi.

Na neki je način riječ o prilagodbi prirode za vojne potrebe. Zbog toga je takvo oružje teško kontrolirati u uporabi, uvijek postoji mogućnost nekontroliranog širenja na znatno veće područje od planiranog. To je i jedan od glavnih problema kod tradicionalnog biološkog oružja, pa se nije previše rabilo, jer nitko nije mogao jamčiti da će neki neplaniran razvoj dovesti do širenja i obuhvaćanja strane koja ga je i primijenila.

Biološko je oružje u svojem tradicionalnom obliku pogodno za terorističke aktivnosti jer je idealno za širenje straha i panike. Neki oblici terorizma, isključivi i nenaklonjeni ikakvoj suradnji s protivničkom stranom, čine se kao idealni korisnici klasičnog biološkog oružja.

Uporaba klasičnog biološkog oružja može izazvati nekontrolirano širenje zaraze, posljedice su nepovratne, mogu biti vrlo opasne, što ovisi o uporabljenom agensu. Uporaba klasičnog biološkog oružja u golemom se dijelu država danas ne uživa naklonost. Brojne su međunarodne inicijative za njegovo strogi nadzor, zabranu razvoja i uporabe te uklanjanje postojećih zaliha.

Tijekom sedamdesetih godina XX. stoljeća razvoj tehnologije rekombinacije DNK simbolički je označio rođenje moderne biotehnologije. Razvoj vojne biotehnologije bio je samo pitanje vremena, a osobito je bilo privlačno što biotehnologija, po svemu sudeći, može uspješno prevladati postojeća ograničenja tradicionalnog biološkog oružja.

Moderna biotehnologija može pomoći otklanjanju i nestanku opasnih agensa baziranih na mikroorganizmima i toksinima te ponuditi učinkovitu i nesmrtonosnu alternativnu.

No, moderna biotehnologija još, koliko je poznato, ne može ponuditi oružja koja su opisana, riječ je o razvojnim konceptima koji su još uvijek daleko od operativne uporabe u stvarnom svijetu. Naravno, postavlja se i pitanje zlouporabe. Jer, u svjetlu opisanih potencijala biotehnologije ne postoji razlog zašto ne bi bilo moguće razviti i znatno razornije i opasnije oblike biotehnoloških oružja.

Zato se nameće i potreba regulacije i nadzora nad razvojem kako bi se spriječili neželjeni pravci razvoja te kako bi se spriječila zloporaba i primjena u terorističke svrhe.

Vojna biotehnologija još nije sastavni dio vojnih arsenala. Zakoni, pravila i postupci se još istražuju, i još uvijek se ne mogu rabiti kao oružje. Treba provesti brojna istraživanja na različitim područjima kako bi se vojna biotehnologija približila stvarnoj uporabi.
No, ako se sagleda brzina i snaga znanstvenog razvoja na području biotehnologije zadnjih tridesetak godina, promatrači se slažu kako će bar neki elementi biotehnološkog oružja biti dostupni u ne tako dalekoj budućnosti.

Istraživači koji rade na području biotehnologije ne smatraju je znanstvenom iluzijom već ozbiljnom pretpostavkom koju samo treba dokazati napornim istraživačkim radom. smatraju kako ona ima sigurnu budućnost. Smatraju kako ona ima sigurnu budućnost.

Vojna biotehnologija ima znatan razvojni potencijal, mnogi smatraju kako će imati revolucionarni utjecaj na razvoj vojne sile u ne tako dalekoj budućnosti. Strana koja se u budućem sukobu može osloniti na biotehnoška oružja bit će u velikoj prednosti pred protivnikom koji, zbog niže tehnološke razine, nema mogućnost takvog djelovanja.

Na kraju, ostaje staro pitanje, hoće li pojava novog revolucionarnog oružja, ako vojna biotehnologija dosegne status operativne iskoristivosti, potaknuti samo još jedan krug utrke u naoružanju ili će doista omogućiti humaniziranje rata i znatno smanjivanje broja žrtava u budućim oružanim sukobima?

Pripremio Igor SKENDEROVIĆ