Borbeni će se helikopteri morati prilagoditi novim uvjetima ratovanja ako žele preživjeti

Klasični borbeni helikopter namijenjen isključivo protutenkovskoj borbi polako odlazi u povijest. Na njegovo mjesto dolazi višenamjenski borbeni helikopter, borbena platforma prilagođena i za izvođenje borbenih misija u uvjetima gradske borbe i za spašavanje ljudi u prirodnim katastrofama. Uporaba teško naoružanih borbenih helikoptera-topovnjača u zaustavljanju masovnih tenkovskih prodora više se ne uklapa u strategiju suvremenog ratovanja. Umjesto toga traže se helikopteri koji će kirurškom preciznošću moći uništavati ciljeve u gradskim borbama. Problem za helikoptere je što najsuvremeniji radarski nevidljivi (stealth) višenamjenski borbeni zrakoplovi, opremljeni najsuvremenijim vođenim projektilima zrak-zemlja, mogu te zadaće obavljati puno brže i preciznije uz znatno manji rizik od gubitaka. Većina borbenih helikoptera stvorenih tijekom Hladnog rata – kao što je Boeingov Apache koji je prvi put poletio 1975., ili Eurocopterov Tiger koji je prvi put poletio 1985. – sada prolazi kroz proces modernizacije kako bi se prilagodili novim zahtjevima. U takvim okolnostima tržište za borbene helikoptere još uvijek postoji ali se od 1990. do danas znatno smanjilo. Procjenjuje se da će u slijedećih nekoliko desetljeća to tržište “progutati” stotine, a ne tisuće borbenih helikoptera. Mogući kupci baš i nemaju veliki izbor jer se nudi manje od 10 tipova borbenih helikoptera koji bi zadovoljili nove zahtjeve. Projekt koji je najviše obećavao – naoružani izvidnički helikopter Comanche tvrtke Sikorsky – propao je nakon uloženih milijardi dolara u razvoj i za sobom ostavio gorak okus u ustima svima koji su zagovarali razvoj nove generacije borbenih helikoptera.

Umjesto razvoja novih borbenih helikoptera tvrtke su se okrenule modernizaciji već postojećih. Kroz taj je proces, uz već spomenute Apachea i Tigera, prošao i već otpisana Cobra. Tvrtka Bell Helicopter Textron uspjela je američkim marincima prodati 179 komada svoh AH-1Z SuperCobra borbenog helikoptera. U europsku ponudu ulazi i A 129 Mangusta talijanske tvrtke Agusta (sada AgustaWestland). Uz američke i europske proizvođače još uvijek egzistiraju i ruski sa svojim Kamovom Ka-50/52 i Mil Mi-28 (koji je upravo ušao u serijsku proizvodnju za rusku vojsku u inačici Mi-28N).Tu je i južnoafrički Rooivalk tvrtke Denel. I Rooivalk i Mangusta očajnički traže kupce te je moguće, ako ne prođu na izboru za budući borbeni helikopter turske vojske, da će nestati s tržišta. Upravo je prevrtljivi turski program nabave novog borbenog helikoptera jedan od najvećih aktualnih “zalogaja” za proizvođače borbenih helikoptera. Uz turski tu su još i programi nabave za Indiju, Južnu Koreju i Tajvan.

Povećanje borbene moći
Najveći postotak tržišta dosad je osvojio Boeing sa svojim helikopterima Apache AH-64A/D i Apache Longbow AH-64D. Za jednu od inačica Apachea odlučili su se Egipat (35 komada), Grčka (32), Izrael (49), Japan (13), Kuvajt (16), Nizozemska (29), Saudijska Arabija (12), Singapur (20), Ujedinjeni Arapski Emirati (30) i Velika Britanija (67). Tim prodajama mora se pridodati i Apacheva prodaja američkoj vojsci: 821 AH-64A, 284 AH-64D (Block I) i 217 AH-64D (Block II). Zadnji helikopter inačice Block II trebao je biti dovršen početkom ovog mjeseca. Američka vojska sve svoje Apache intenzivno rabi u Afganistanu i Iraku tako da im se svakog mjeseca bitno smanjuju preostali sati leta (pod uvjetom da ih ne obore ili ne nastradaju zbog nekog drugog razloga).

Od 16. veljače 2003. do 15. ožujka 2006. američki su Apachei AH-64D u Iraku “nakupili” više od 200 000 sati leta uz operativnost od 83 posto. Neke su eskadrile uspjele ostvariti i operativnost helikoptera od vrlo visokih 90 posto. U otprilike isto vrijeme u operaciji “Enduring Freedom” u Afganistanu 24 AH-64D je imao operativnost od 84 posto. Ti su helikopteri zamijenjeni istim brojem AH-64A u ožujku ove godine. Kontinuirana modernizacija AH-64, koja teče neprekidno od veljače 1977. kad je posljednji proizveden, omogućila je ovim helikopterima da i danas budu u vrhu borbenih helikoptera. Ugradnjom Longbow radara za kontrolu paljbe njihova se, prema tvrdnjama Boeinga, borbena učinkovitost povećava za čak 28 puta. Helikopteri nove inačice Block III, koja je trenutačno u razvoju, imat će povećanje borbene učinkovitosti za 8 do 13 puta. Po tvrdnjama čelništva Boeinga upravo je ugradnja Longbow radara na AH-64D omogućila da se od Apachea napravi borbeni helikopter koji je zadovoljio zahtjeve američke vojske za sustav Future Combat System. AH-64D je sposoban da identificira, klasificira i prikaže posadi 256 ciljeva, te automatski odabere 16 najvažnijih ciljeva i na njih lansira svoje vođene projektile. Podaci o ostalim ciljevima automatski se prosljeđuju drugim Apacheima, borbenim avionima i zapovjedništvima. Longbowe ima veliku mogućnost otkrivanja ciljeva do udaljenosti od osam kilometara uz pretraživanje prostora u intervalima od samo šest sekundi. Boeing je trenutačno u pregovorima o dostavi dodatnih 13 novih Apachea uz opciju dostave još dodatnih deset AH-64D. U planu je dostava i dodatnih 24 Apachea, ali oni će se dobiti modernizacijom helikoptera inačice Block I. Tako se očekuje da dostava od 96 Apachea Block II traje sve do 2010. ili 2011. kad se planira početak dostave prvih primjeraka inačice Block III.

Boeing već planira razvoj Apachea i iza inačice Block III. Prvi razvojni primjerak nove inačice trebao bi poletjeti 2008./9. a helikopteri ove inačice trebali bi ostati u operativnoj službi i iza 2030. Nove inačice, osim što su zadržale i poboljšale borbene odlike prvih Apachea, dobile su i mogućnost djelovanja kao izvidničke platforme, kao helikopteri za spašavanje u prirodnim katastrofama te kao helikopteri za traganje i spašavanje. Tako je američka nacionalna garda rabila svoje Apache za spašavanje nakon ciklona Katarina. Pritom je radar Longbow rabljen da bi pronašao ljude na krovovima kuća. Za otkrivanje ljudi u vodi rabljen je termovizijski sustav za noćno djelovanje. Apachei su rabljeni i tijekom iračkih izbora da bi kontrolirali poštivanje zabrane kretanja vozila.

Oštrenje kandži
Do sada su četiri države kupile Eurocopterov Tiger. Francuska i Njemačka su svaka naručile po 80 komada u različitim inačicama. Uz njih Tiger je prodan i Australiji (22 komada) te Španjolskoj (24 komada). Tiger je najveći Apachev protivnik, osobito na europskom tržištu. Iako je američki helikopter prodan u 10 država Eurocopter smatra da je njihov Tiger dovoljno napredni helikopter da može konkurirati kao zamjena za Apachea. Postoje dvije inačice Tigera: za eskort i vatrenu potporu (HAP) koja je razvijena za Francusku i višenamjenska s naglaskom na protuoklopnu borbu i vatrenu potporu (UTH) koja je razvijena za Njemačku. Strani kupci mogu dobiti različite varijacije te dvije osnovne inačice.
Tako su australski Tigeri u inačici ARH koja je bazirana na HAP inačici ali s pojačanom mogućnosti protuoklopne borbe. Španjolska se odlučila za inačicu s povećanim izvidničkim mogućnostima i poboljšanim motorima. Originalni motori MTR390 zamijenjeni su motorima MTR390E koji su omogućili povećanje maksimalne mase pri polijetanju s 5900 na 6000 kilograma. Tiger ponuđen Turskoj imao je motore LHTEC T800/CTS800 koji mu omogućavaju još veće povećanje borbenih mogućnosti. Eurocopter tvrdi da u odnosu na američke konkurente Tiger nudi znatno napredniju tehnologiju, posebice u domeni materijala uporabljenih za gradnju helikoptera. U odnosu na ruske konkurente Tiger je skuplji ali je, po tvrdnjama Eurocoptera, znatno bolja investicija ako se gleda na dulji rok (20 do 30 godina uporabe).

Možda najveći nedostatak Tigera je što još nije uporabljen u borbenim operacijama te nije uspio dokazati sve svoje mogućnosti. Iako su sve vojske koje su kupile Tiger trenutno uključene u vojne operacije u Iraku i/ili Afganistanu niti jedna ga još uvijek nema u operativnoj uporabi. Australski će Tigeri ući u operativnu uporabu otprilike u isto vrijeme kad i francuski – iduće godine. Australija je već odabrala i glavno protuoklopno oružje (Hellfire). Njemačka je u srpnju ove godine odabrala Trigat tvrtke Euromissiles Dynamic Group. Francuska i Španjolska to tek moraju napraviti. U konkurenciji su Trigat i Spike tvrtke Rafael Armament Development Authority. Eurocopter ističe da je Tiger u potpunosti kompatibilan i s Trigatom, i s Spikeom i s Hellfireom. Na integraciji Tigera i Spikea inzistirala je Španjolska koja ozbiljno razmatra njegovu kupnju.

Pomlađeni starac
AH-1Z SuperCobra tvrtke Bell Helicopter Textron trenutačno se proizvodi samo za potrebe američkog marinskog korpusa, i to tako da se moderniziraju stari helikopteri AH-1W. SuperCobra je u srpnju 2000. pobijedila na tadašnjem turskom odabiru borbenog helikoptera ali je cijeli posao propao četiri godine kasnije jer se strane nisu mogle dogovoriti oko prijenosa tehnologija i proizvodnje u Tursku. Novi je izbor pokrenut u veljači 2005., ali je Bellov prijedlog King Cobra u početku maknut iz konkurencije.
Američki su marinci prvi od 180 naručenih AH-1Z dobili u listopadu 2005. AH-1Z pokreću dva motora General Electric GE-T700-GE-401 koji se rabe i na inačici AH-1W. Umjesto novih motora AH-1Z je dobio novi čeverokraki rotor napravljen od kompozitnih materijala koji je znatno učinkovitiji od prijašnjeg rotora sa samo dva kraka. Novi je rotor toliko učinkovitiji da je omogućio nošenje dvostruko više projektila i dodatnu količinu goriva od 379 litara. Znatno se povećao i borbeni radijus djelovanja s 70,5 km kod AH-1W na čak 232 km.

Najrazličitije inačice Bellovog AH-1 borbenog helikoptera prodane su diljem svijeta, uključujući Izrael, Jordan, Tajvan i Južnu Koreju. Mnoge su od njih već prošle kroz više faza modernizacije i spremne su za zamjenu. Nakon neuspjeha u Turskoj Bell je velike nade polagano u Tajvan, koji već rabi AH-1W, gdje je AH-1Z bio glavni kandidat. Međutim restrikcije državnog proračuna odgodile su i tu narudžbu.

Pričati turski
Najnoviji turski pokušaj kupnje borbenog helikoptera ima burnu prošlost. Pokušaji da se preko njega dođe do najsuvremenije zrakoplovne tehnologije u prvom pokušaju nisu uspjeli. Naime, nakon što su u prvom pokušaju u srpnju 2000. odabrali King Cobru, Turci su očekivali da će tvrtka Bell Helicopter Textron pokrenuti njegovu proizvodnju u Turskoj. Nakon podužih pregovora Bell je ostao bez posla vrijednog više milijardi dolara, a Turci su morali potražiti novog partnera koji će im dostaviti 145 helikoptera.
U svibnju 2004. turska je vlada objavila da je okončala pregovore s Bellom i prekinula cijeli projekt, da bi u veljači 2005. objavila da će ga ipak prihvatiti samo ako američka tvrtka pristane na prijenos tehnologije i uključivanje turskih tvrtki u proizvodnju helikoptera. Nakon toga su i Bell Textron i Boeing odustali od Turske. Na njihovo su mjesto uskočili AgustaWestland s Mangustom i južnoafrički Denel sa svojim Rooivalkom. Kako obje tvrtke dosad nisu uspjele svoje borbene helikoptere prodati izvan svojih matičnih država ovaj će natječaj odlučiti koji će helikopter ostati na tržištu, a koji će nestati. Turci, zbog specifičnosti svog geografskog i političkog položaja, od budućeg borbenog helikoptera prije svega očekuju da bude protuoklopna letjelica. Zbog toga je Rooivalk u manjoj prednosti pred Mangustom. U osnovi oba su helikoptera sličnih mogućnosti. Maksimalna masa pri polijetanju Rooivalka je 8750 kg (tipična 7500) dok je maksimalna poletna masa Manguste International 5100 kg. Rooivalk može ponijeti naoružanja do 1536 kg, dok se Mangustu može opteretiti s najviše 1200 kg. Oba mogu u zraku ostati duže od tri sata (Rooivalk 3 sata i 36 minuta a Mangusta 3 sata i 5 minuta). Oba imaju sličan borbeni radijus djelovanja. Oba helikoptera mogu lebdjeti na visinama tek nešto većim od 300 metara. Iako su ponuđeni s 20 mm topom Rooivalk je u prednosti jer se na njega može postaviti i top kalibra 30 mm. Rooivalk je u prednosti i zato što rabi suvremene protutenkovske laserski vođene projektile Mokopa dok je Mangusta ograničena na uporabu projektila vođenih žicom iako je Mangusta A129 International osposobljena i za nošenje protuoklopnih projektila Hellfire. Najveća prednost Rooivalka u odnosu na Mangustu je što je osposobljen za nošenje 16 protuoklopnih projektila dok ih Mangusta može ponijeti samo osam.

U očekivanju šanse
Ruski proizvođači helikoptera suočili su se s istim problemom kao i zapadne tvrtke – gubitkom tržišta, kako unutar bivšeg Varšavskog ugovora tako i među mnogim državama koji su zbog političkih razloga kupovale isključivo sovjetsko oružje. Da bi to kompenzirali okrenuli su se novim tržištima na kojima su se “sukobili” sa zapadnom konkurencijom.
Helikopteri kao što su Kamovljev Ka-50/52 i Milov Mi-28N mogu se nositi s konkurentima kao što je Tiger ili Apache, ali kupnja ruskog oružja za sobom povlači i mnoge političke posljedice. Iako ruski helikopteri za nižu cijenu pružaju istu kvalitetu politički razlozi koče njihovu prodaju na europskom tržištu. S druge strane iz čisto političkih razloga ruske su tvrtke u prednosti na nekim tržištima Azije i Latinske Amerike. Iako je Ka-50 izabran za rusku vojsku još u listopadu 1994. ali ni jedan nije nikada dostavljen. Umjesto toga naknadno je izabran Mi-28N, a prvi je serijski primjerak dostavljen ruskom ministarstvu obrane 29. svibnja ove godine. Dva pretprodukcijska primjerka već su sudjelovali u vježbi u lipnju ove godine. Drugi serijski Mi-28N uskoro bi trebao okončati letna ispitivanja. Ruska vojska očekuje 10 Mi-28N do kraja 2006. i još 12 do kraja 2007. Očekuje se da će cjelokupna narudžba bude do 50 primjeraka.

Po tvrdnjama proizvođača – tvrtke Rostvertol – Mi-28N ima maksimalnu brzinu od 300 km/h, može lebdjeti na visini od 3600 metara i u zraku ostati dva sata. Borbeni radijus djelovanja mu je 450 kilometara. Za razliku od Mi-28N nekada perspektivni Ka-50 u sve je težem položaju. Prvi je prototip poletio još 1982. Nakon što je 1994. Ka-50 odabran kao glavni borbeni helikopter ruske vojske svi su očekivali početak njegove serijske proizvodnje i prodor na strana tržišta. Međutim, početna narudžba za 15 komada povučena je i više nije obnovljena.

Novi igrači
Poznato je da Kina već duže vrijeme pokušava razviti svoj borbeni helikopter. Početak je bio WZ-10 koji je razvijen na osnovi višenamjenskog helikoptera Z-10. Z-10 je razvijen u kooperaciji s Eurocopterom i Agusta Westlandom kao višenamjenski helikopter srednje veličine (maksimalne mase pri polijetanju oko 5500 kg). Prvi je poletio 2003.
Prvi prototip WZ-10 borbenog helikoptera poletio je početkom 2005. i procjenjuje se da je do listopada iste godine nakupio više od 400 sati leta. Serijska proizvodnja mogla bi početi do kraja ove ili početkom iduće godine. O WZ-10 zna se jako malo. Jedina dobra fotografija tog helikoptera koja je dosad došla u javnost pokazuje da je koncepcijski sličan talijanskoj Mangusti i da je naoružan topom kalibra 30 mm. Početkom ovog stoljeća i Južna je Koreja razmišljala o pokretanju razvoja svog borbenog helikoptera. Prvobitni je plan bio pokrenuti razvoj transportnog i borbenog helikoptera kroz jedan program razvoja koji su nazvali Korean Multirole Helicopter (KMH) program. KMH je službeno pokrenut 2004. potragom za tvrtkom/a koja će bi biti spremna kroz partnerstvo u Koreju prenijeti svu potrebnu tehnologiju. Razvoj borbenog helikoptera (AH-X) bio je uključen u KMH program. Za nositelja programa s korejske strane odabrana je tvrtka Korean Aerospace Industries.

Međutim, nakon što je KMH prošao kroz fazu reforme i postao Korean Helicopter Programme (KHP) AH-X je prestao biti njegov sastavni dio. Umjesto toga KHP se usredotočio na razvoj transportnog helikoptera. Kao glavni partner odabrana je tvrtka Erucopter, a AH-X se više nije spominjao. Umjesto toga sve se više spominje mogućnost da će južnokorejska vlada kupiti dodatne Bellove Cobre (vjerojatno King Cobre) kao privremeno rješenje. Južnokorejska vojska trenutačno rabi 54 borbena helikoptera AH-1F Huey Cobra koji su pri kraju svojih resursa. Po svemu sudeći ponovno pokretanje programa razvoja južnokorejskog borbenog helikoptera moglo bi uslijediti tek 2008. Tim prije jer je američka odluka da povuče dio svojih snaga s Korejskog poluotoka kod korejske vojske uzrokovala potrebu za brzom modernizacijom vojske kako bi se kvalitetom nadomjestila kvantiteta. Zbog toga se kupnja King Cobri čini kao najvjerojatnije rješenje. Ako se projekt AH-X ipak ponovno pokrene upitno je hoće li se Južna Koreja upustiti u razvoj potpuno novog borbenog helikoptera ili će, slično kao i Turska, inzistirati na prijenosu tehnologije s već postojećeg. Činjenica da je za razvoj transportnog helikoptera po projektu KHP kao partner odabrana tvrtka Eurocopter te je vjerojatno da bi se budući južnokorejski borbeni helikopter temeljio na Tigeru.

Zaključak
Turski program nabave novog borbenog helikoptera, koji predviđa kupnju “samo” 145 komada, trenutačno je najveći od svih aktualnih i možda bi ga tek indijski mogao premašiti. To najbolje pokazuje koliko se tržište borbenih helikoptera smanjilo, a s tim i prodajne mogućnosti. Osim što sve manji broj država razmatra mogućnost kupnje borbenog helikoptera i količine koje se naručuju rijetko su kad veće od nekoliko desetaka. Smanjeno tržište onemogućava pokretanje novih projekata razvoja te se očekuje, osim u slučaju Kine i možda Južne Koreje, da će u idućih deset do dvadeset godina proizvođači borbenih helikoptera raditi samo na daljnjoj modernizaciji postojećih bez ulaganja u nove projekte. Činjenica je da sadašnji suvremeni borbeni helikopteri raspolažu velikim potencijalom modernizacije, kako pogonskog sustava (motora i rotora) tako i senzora za otkrivanje ciljeva i oružja za njihovo uništavanje. Kako bi mogao izgledati modernizacijski proces postojećih borbenih helikoptera u idućih dvadeset godina najbolje pokazuje primjer Bellove Cobre koja je prvi put poletjela još za vrijeme Vijetnamskog rata a još je uvijek u proizvodnji. S druge strane sigurno je da će neki borbeni helikopteri nestati s tržišta, po svemu sudeći talijanska Mangusta i ruski Ka-50.

Pripremio Siniša RADAKOVIĆ