Porinuće HMS Dreadnoughta 10. veljače 1906. pratili su svi britanski i brojni svjetski mediji. Bio je tu i kralj Eduard VII. te premijer Henry Campbell-Bannerman. Blistali su od ponosa i sreće. Pred njima je bilo plovilo prepuno najsuvremenijih tehničkih rješenja

Već sama činjenica da je tip bojnog broda nazvan po njemu pokazuje koju je važnost HMS Dreadnought imao za razvoj ratnih brodova. Bio je to brod koji je toliko revolucionirao bojne brodove da se svi izgrađeni prije njega označavaju kao preddrednot, a svi izgrađeni po uzoru na njega kao bojni brodovi drednot. Zato je taj ponos britanske brodogradnje čest gost na stranicama i portalima vojnopovijesnih i vojnostručnih publikacija, pa i Hrvatskog vojnika. Uz brod se veže toliko tadašnjih noviteta da je priču o njemu moguće ispričati s brojnih tehničkih, ali i vojnih stanovišta. Veće priznanje za važnost nije moguće dobiti.

Britanska ratna mornarica izgradila je HMS Dreadnought kako bi zacementirala svoju prednost na svjetskim morima. No, umjesto toga pokrenula je utrku u naoružanju. Naime, sve su velike ratne mornarice vrlo brzo odgovorile gradnjom jednako naprednih bojnih brodova.

Porinuće novog broda Njegova Veličanstva 10. veljače 1906. pratili su svi britanski i brojni svjetski mediji. Bio je tu i kralj Eduard VII. (1841. – 1910.) te premijer Henry Campbell-Bannerman (1836. – 1908.), koji je nekoliko mjeseci prije toga
pobijedio na izborima. Blistali su od ponosa i sreće. Pred njima na navozu stajao je brod dug nešto više od 160 metara i prepun najsuvremenijih tehničkih rješenja. Bilo je to vrijeme kad je Ujedinjeno Kraljevstvo bilo imperij koji je vladao nad dvadesetak posto stanovništva i površine Zemlje. Stoga ne čudi da su Britanci doslovno obožavali ratnu mornaricu. Imati najbolji ratni brod na svijetu nije bilo pitanje samo prestiža (iako uvelike i toga) već i opstojnosti imperija. Porinuće najvećeg i najboljeg ratnog broda na svijetu zasigurno je bio dobar povod za sveopće veselje.

Kako to biva, veselje i ponos jednih izazivalo je nelagodu i zavist drugih. Na gradnju HMS Dreadnoughta ubrzo će brodovima jednakih borbenih odlika odgovoriti i Francuska, koja će postati britanski saveznik i najbolji prijatelj tek uoči Prvog svjetskog rata. Britance je još više zabrinjavalo to što će odgovoriti i Njemačka.

Sve najbolje

HMS Dreadnought postao je najbolji brod na svijetu prije svega zato što su projektanti dobro proučili sve pogreške i dobre odlike prijašnjih bojnih brodova. Iskoristili su i neka nova tehnička dostignuća, a jedno od njih bila je parna turbina. HMS Dreadnought prvi je veliki ratni brod koji je za pogon dobio kombinaciju parnih kotlova i parnih turbina. Njih je isporučila tvrtka Vickers, Sons & Maxim. Pogonska skupina sastojala se od 18 parnih kotlova i dva para parnih turbina. Ukupna predviđena snaga bila je 17 000 kW.

Uporaba parnih turbina revolucionarno je rješenje iz više razloga. Prvi je taj što su turbine bile jednostavnije i pouzdanije od stapnih parnih strojeva, koji su teško podnosili rad pod najvećim opterećenjem. Drugo, turbine su bile neusporedivo manje i kompaktnije od stapnih parnih strojeva te su zahtijevale znatno manji prostor za ugradnju. A to je značilo više prostora za ugljen ili naftu, ali i kompaktnije potpalublje s jačim pregradama za zaštitu od naplavljivanja i širenja požara.

Maritimna testiranja pokazala su da je ukupna snaga parnih turbina na HMS Dreadnoughtu znatno veća od projektirane – 20 147 kW. Rezultat je toga da je 9. listopada 1906. dostigao vršnu brzinu od 20,6 čvorova i time postao ne samo najbrži bojni brod na svijetu već i najbrži veliki ratni brod. Brži su bili samo razarači torpiljarki opremljeni parnim turbinama. Ubrzo će i druge ratne mornarice dobiti jednako brze, pa i brže bojne brodove. Njemački SMS Helgoland, koji je porinut 1909., postizao je vršnu brzinu od 20,8 čvorova. Međutim, u tih nekoliko godina koliko je prošlo do ulaska u operativnu uporabu njemačkih, francuskih, američkih i drugih drednot bojnih brodova, HMS Dreadnought bio je vladar mora.

Inovativno rješenje bili su i spremnici za ugljen i naftu. HMS Dreadnought mogao je ukrcati 2914 tona ugljena, ali i čak 1140 tona nafte. Crno zlato primarno je služilo za brzo paljenje i grijanje parnih kotlova, a sekundarno se miješalo s ugljenom kako bi se dodatno povećale temperature u kotlovima te tako povećao i tlak pare prema parnim turbinama. HMS Dreadnought mogao je pri brzini krstarenja od deset čvorova preploviti 6620 nautičkih milja bez dopune ugljenom i naftom. To mu je omogućavalo plovidbu bez dopune goriva od Gibraltara do Bombaja (današnji Mumbai u Indiji).

U Scapa Flowu

Druga važna novost koju je donio HMS Dreadnought bila je iznimno velika paljbena moć. Po dva topa kalibra 305 mm smještena su bila u čak pet kupola. Na brodu duljine 106 metara nije bilo dostatno mjesta da se svih pet kupola smjesti po uzdužnici. Zbog toga su tri kupole smještene po uzdužnici (jedna na pramcu, jedna iza dimnjaka i jedna na krmi), a po jedna na svaki bok. Britanski Admiralitet ispravno je zaključio da brodu s takvom paljbenom moći ne treba topništvo srednjeg kalibra pa nije ni ugrađeno. Za blisku obranu od torpiljarki postavljeno je 27 topova kalibra 76 mm. Topovi BL 12 inch Gun Mark X kalibra 304,8 mm ispaljivali su probojnu granatu mase 385,6 kg na udaljenost od 22 860 metara (više o naoružanju HMS Dreadnoughta v. tekst Dolazak Neustrašivog, HV 626).

Najveći dio trupa HMS Dreadnoughta napravljen je od Kruppova cementiranog čelika. Debljina oklopa na vodnoj liniji na sredini broda bila je 279 mm. Dva metra iznad vodne linije bila je 203 mm, a metar ispod 178 mm. Prema pramcu i krmi debljina oklopa na vodnoj liniji smanjivala se na 229 mm.

Čeoni oklop kupola glavnog topništva bio je debljine 11 inča (279,4 mm). Oklop na stražnjem dijelu kupole bio je debljine 13 inča (330,2 mm), a na krovu samo tri inča (76,2 mm) običnog čelika. Iskustva iz pomorskih bitaka Prvog svjetskog rata pokazat će da to nije bilo najbolje rješenje. Zapovjedni most imao je oklop debljine 11 inča.

Iako je 1906. godine HMS Dreadnought bio najsuvremeniji i najmoćniji ratni brod na svijetu, u trenutku izbijanja Prvog svjetskog rata 28. srpnja 1914. već je bio zastario. To najbolje govori o nevjerojatnoj brzini razvoja ratne brodogradnje početkom XX. stoljeća. Idući takav nagli skok dogodit će se 1950-ih, dolaskom raketnog naoružanja i nuklearnog pogona.

HMS Dreadnought u trenutku austrougarskog napada na Srbiju nalazio se u pomorskoj bazi Scapa Flow. Admiralitet je bio itekako svjestan da je vrijeme tog broda prošlo, ali i da je još uvijek simbol britanske mornarice te da bi njegov gubitak u bitki loše djelovao na opći moral. Stoga ne čudi da je cijeli Prvi svjetski rat proveo uglavnom što dalje od bitaka. Tako je prigodno poslan na remont 18. travnja 1916. kako bi izbjegao najveću pomorsku bitku Prvog svjetskog rata, onu kod Jyllanda.

Jedina bitka i tužan kraj

Jedino sudjelovanje u pomorskoj bitki (ako se tako može opisati), bilo je mimo volje britanskog Admiraliteta. Njemačka podmornica SM U-29 pokušala je 18. ožujka 1915. torpedirati britanski bojni brod HMS Neptune. Nakon lansiranja torpeda, zapovjednik Otto Weddigen (r. 1882.) odlučio je izroniti. Na žalost njega i njegove posade, izronio je točno ispred pramca HMS Dreadnoughta. Iako je podmornica pokušala pobjeći, znatno brži bojni brod vrlo brzo ju je sustigao i pogodio pramcem. Podmornica se odmah prepolovila i potonula s cijelom posadom. Pritom je Dreadnought umalo teško oštetio britanski bojni brod HMS Temeraire, čiji je zapovjednik imao istu ideju. Tako je HMS Dreadnought zamalo postao i ostao jedini bojni brod na svijetu koji je uspio na taj način u bitki potopiti podmornicu.

HMS Dreadnought proveo je 1916. uglavnom usidren na Temzi. Primarni je razlog obrana tog dijela britanske obale od mogućeg iznenadnog napada njemačkih ratnih brodova. No zapravo je djelovao kao protuzračna bitnica protiv njemačkih zrakoplova koji su napadali London.

Iako je samo 13 godina ranije bio najveći ponos britanske mornarice te izazivao zebnju i strah svim potencijalnim neprijateljima imperija, HMS Dreadnought otpisan je 25. veljače 1919. kao zastario. Nakon što je britanska mornarica s broda skinula sve što je vrijedilo, 31. ožujka 1920. oglašena je njegova prodaja u staro željezo. Jedni izvori navode da je prodan za 33 630, a drugi da je riječ o 44 750 funti.

Već sama pomisao da nitko u Britaniji nije našao primjerenim predložiti da se sačuva bojni brod koji je postao simbol neobična je i tužna. No još je tužnije što nije sačuvano doslovno ništa s HMS Dreadnoughta.

TEKST  Mario Galić   FOTO U.S. Naval History and Heritage Command