Francuski brodograditelj Naval Group s vremenom je ipak ostvario uspješnu prodaju plovila Gowind. Premda je ponuda u početku nominalno obuhvaćala i izvanobalne ophodne brodove te fregate, proizvođač trenutačno spominje isključivo korvete

Brz razvoj računala 1970-ih znatno je utjecao na brodogradnju. Pojava prvih uporabljivih računalnih programa za dizajniranje i projektiranje brodova pojednostavila je rad i otvorila nove perspektive. Nove sposobnosti među prvima je iskoristilo njemačko brodogradilište Blohm+Voss. Krajem navedenog desetljeća ponudilo je tržištu projekt Mehrzweck-Kombination (u prijevodu: višenamjenska kombinacija), puno poznatiji pod pokratom MEKO. Njemačka mornarica nije bila posebno zainteresirana, no stranih kupaca nije nedostajalo. MEKO je još uvijek aktualan projekt te se stranim kupcima nudi kao MEKO A-300 i MEKO A-400. Nakon uspjeha Njemačke, mnoga su brodogradilišta pokušala ponoviti taj pristup. Tako je 2003. godine nizozemski Damen predstavio projekt SIGMA (Ship Integrated Geometrical Modularity Approach). Glavna odlika gradnje tih brodova jest integracija geometrijskih modula, što pruža visoku razinu prilagodljivosti zahtjevima kupaca. Nizozemska mornarica nije bila zainteresirana, no nekoliko je brodova prodano Indoneziji, Maroku i Meksiku.

Francuska brodograđevna industrija, ponajviše zastupljena u koncernu DCNS (danas Naval Group), predstavila je 2004. godine projekt raketnih korveta zajedničkog naziva Gowind. Potencijalnim kupcima ponuđeni su projekti Gowind 120, Gowind 170 i Gowind 200. Začeci osnovnog projekta u uspješnom su projektu stealth fregate klase La Fayette. U okviru nje izgrađeno je za francusku i druge ratne mornarice (Saudijska Arabija, Singapur, otok Tajvan) ukupno 20 plovila. U projektu korveta Gowind primijenjena su mnoga napredna rješenja koja su razvijana za vrlo uspješan program višenamjenskih fregata FREMM (Frégate Européenne Multi-Mission). U svakom slučaju, prednost Gowinda trebala je biti velika prilagodljivost, koja dopušta raznolik dijapazon adaptacija. Time se željelo udovoljiti svakom zahtjevu budućih naručitelja.

DCNS je otpočetka imao velika očekivanja od projekta Gowind, no ona se nisu ostvarila. Stoga je nekoliko godina nakon toga tržištu ponuđena proširena paleta, koja je obuhvatila fregate, korvete te odobalni ophodni brod. Potonji, Gowind 1000, zapravo je mogao biti veliki ophodni brod ili korveta. Namjena je u oba slučaja ophodnja otvorenim morima i oceanima. Korvete su bile označene kao Gowind 2500. Prema dostupnim publikacijama, među ponuđenim podinačicama bila je ona namijenjena dugotrajnom djelovanju na otvorenom moru u najtežim uvjetima. Deklarirana autonomija iznosila je tri tjedna. Na krmenom dijelu nalazila se letna paluba s helikopterskim hangarom.

Slijedila je podinačica s naglaskom na povećanim mogućnostima borbenog djelovanja. Stoga su prema konceptu uz top od 76 mm ugrađeni vertikalni lanseri za projektile za protuzračnu obranu (PZO) VL Mica i lanseri protubrodskih vođenih projektila MM40 Exocet. Na toj osnovi razvijena je i podinačica s povećanim borbenim mogućnostima uključujući i protupodmornička djelovanja (u krmu je ugrađen pasivni tegljeni sonar). Poduzete su i mjere za smanjenje radarskog odraza. Inačica – fregata bila je označena kao Gowind 3100, istisnine veće od 3000 tona. Riječ je o najpotentnijem Gowindu, s najvećim mogućnostima instalacije različitih sustava.

Uspjesi, neuspjesi i mogućnosti

Naval Group danas, međutim, na svojim internetskim stranicama označava brodove koncepta Gowind isključivo kao korvete. U ponudi fregata ima spomenuti FREMM te fregate FDI/Belh@rra. Ne treba pritom smetnuti s uma da su granice između korveta i fregata danas sve tanje, te da neke mornarice slične brodove označavaju kao fregate, a neke kao korvete. Što se tiče odobalnih ophodnih brodova, Gowind 90 i Gowind 1000 s vremenom su evoluirali i Naval Group ih nudi zajedno s civilnim brodograditeljem Piriou kroz konzorcij Kership utemeljen 2013. godine. Takva plovila zasad ima Argentina, ukupno četiri, s tim da je prvo nekad bilo u sastavu francuske mornarice kao L’Adroit.

Gowind je ostvario dobru prodaju, ali trebalo je vremena. Malezija je početkom 2011. objavila da će uskoro odabrati novu klasu fregata kako bi obnovila flotu ratne mornarice. U prosincu te godine objavljeno je da je odabran francuski projekt Gowind. Ugovor vrijedan 1,9 milijardi dolara obuhvaćao je gradnju šest fregata klase Maharaja Lela duljine 111 metara i istisnine 3100 tona. Dakle, odgovarale su konceptu Gowind 3100, iako je malezijski tisak češće koristio izraz Littoral Combat Ship. Najvažniji dio ugovora bio je francuski transfer znanja i tehnologija malezijskom brodogradilištu Boustead Heavy Industries Corporation (BHIC). Prvi brod, KD Maharaja Lela, porinut je već 27. kolovoza 2017., a očekivalo se da će u operativnu uporabu ući do kraja 2020. Međutim, maritimna testiranja nisu prošla najbolje i primopredaja je stalno odgađana. Ni ona predviđena za 2024. nije obavljena, a trenutačno je aktualni rok kolovoz 2026. godine.

U međuvremenu je započela gradnja brodova KD Raja Muda Nala (kobilica je položena 28. veljače 2017.), KD Raja Mahadi (18. prosinca 2017.) i KD Mat Salleh (31. listopada 2018.). Početak gradnje broda KD Tok Janggut odgođen je, dok je gradnja broda KD Mat Kilau otkazana zbog velikog rasta troškova prouzročenog kašnjenjem. To nisu jedine nevolje. Ministarstvo obrane Malezije predložilo je 2020. zatvaranje brodogradilišta BHIC te potpisivanje novog ugovora s Naval Groupom za dovršenje brodova. S obzirom na to da bi gašenje BHIC-a značilo i gašenje 200 kooperantskih tvrtki s oko deset tisuća zaposlenih, malezijski parlament spriječio je taj prijedlog.

U paketu s Rafaleima

U međuvremenu je projekt Maharaja Lela postao jedna od najvećih političkih tema pa su pokrenute i istrage zbog korupcije. Malezijska ratna mornarica navodno je preferirala projekt Sigma, no politika se odlučila za Gowind. Priveden je i bivši generalni direktor BHIC-a pod sumnjom za pronevjeru novca i loše upravljanje. Bez obzira na to kako afera s BHIC-om završi, jedno je sigurno: malezijska mornarica neće tako brzo dobiti svojih pet fregata klase Maharaja Lela.

Politika je bila bitna i tijekom odabira projekta Gowind 2500 za egipatsku mornaricu. Konkurirali su mu projekti MEKO A200 i Sigma. No Egipat se 2014. odlučio za Gowind 2500 i to je bio početak puno dublje francusko-egipatske vojno-sigurnosne suradnje. Egipat je iduće godine kupio i dva jurišno-desantna broda klase Mistral prvotno izgrađena za rusku mornaricu. Te su godine usto za ratno zrakoplovstvo kupljena 24 višenamjenska borbena aviona Rafale. Ugovor za četiri korvete predviđao je gradnju prve u Francuskoj, a preostalih triju u Egiptu. Zbog toga je gradnja prve – ENS El Fateh (971), prošla bez problema. Kobilica je položena 30. rujna 2015., brod je porinut 17. rujna iduće godine, a primopredaja je obavljena 22. rujna 2017.

Sve je zasad prema planu i s gradnjom preostalih triju korveta u brodogradilištu Alexandria Shipyard (ASY). Kobilica za ENS Port Said položena je 16. travnja 2016. Brod je porinut 7. rujna 2018., a primopredaja je obavljena 6. siječnja 2021. godine. ENS El Moez porinut je 12. svibnja 2019., a ENS Ismailia (prvotno Luxor) 14. svibnja 2020. Gowind su izabrali i Ujedinjeni Arapski Emirati, koji su u ožujku 2019. potpisali ugovor za dvije korvete klase Bani Yas. Projekt je gotovo identičan egipatskom. Ugovor koji je potpisao UAE zanimljiv je zato što ima opciju gradnje još dviju korveta u domaćem brodogradilištu Abu Dhabi Ship Building Company. Prve dvije izgrađene su u Francuskoj i to unutar rokova. Primopredaja korvete Bani Yas obavljena je 29. studenog 2023., a Al Emarat 27. lipnja 2024. Ako se pribroji L’Adroitova služba u francuskoj mornarici, brodovi proizišli iz koncepta Gowind bili su u sastavima mornarica četiriju kontinenata.

Ogledni brodovi

Budući da je egipatska klasa El Fateh najuspješniji program projekta Gowind, ona je najbolja i za detaljniji opis. S istisninom od 2600 tona i 102 metra duljine velika je višenamjenska korveta koja ulazi među najsuvremenije na svijetu. Ugrađeno naoružanje omogućava djelovanje protiv ciljeva u zraku, na morskoj površini i u podmorju. Na pramcu je ugrađen Leonardov automatski brodski top OTO 76/62 mm Super Rapid. Namijenjen je za gađanje površinskih i zračnih ciljeva. Leonardo u svojim promidžbenim materijalima navodi da je masa topa bez streljiva 7900 kg te da može ispucavati 120 projektila u minuti. Elevacija topa kreće se od –15 do +85 stupnjeva. Domet topa ovisi o vrsti uporabljenog streljiva. Sa standardnim projektilima iznosi 16 000 m, sa streljivom OTO SAPOMER 20 000 m, a s vođenim streljivom GLR (Guided Long Range) OTO Vulcano 76 čak 40 000 m. No, potonje je streljivo još u razvoju. Za blisku obranu, na svaki je bok broda ugrađena po jedna daljinski upravljiva Nexterova paljbena stanica Narwhal s topom od 20 mm.

Između topa i nadgrađa nalaze se dva vertikalna lansera za protuzračne vođene projektile VL (Vertically Launched) MICA (Missile d’Interception et de Combat Aérien) tvrtke MBDA. Postoji teoretska mogućnost da se umjesto projektila VL MICA ugrade lanseri za potentnije projektile Aster 15. Lanseri su raspoređeni u dva reda po osam ćelija, što znači da se brod može naoružati s najviše 16 projektila VL MICA. MBDA navodi da je projektil dug 3,1 m, a promjer tijela mu je 160 mm. Lansirna masa mu je 112 kg, od čega 12 otpada na prefragmentiranu bojnu glavu. Maksimalna brzina MICA-e iznosi četiri Macha, a pogađa zračne ciljeve na udaljenostima već od 500 m pa sve do 20 km te na visinama iznad 11 000 metara.

Što se tiče protubrodskog oružja, Egipat je također kupio sustav iz palete tvrtke MBDA. Klasa El Fateh nosi osam raketa Exocet MM40 Block 3. Promidžbeni materijal opisuje projektil mase 780 kg i duljine manje od šest metara te promjera 350 mm. Navodno postiže visoku podzvučnu brzinu od 0,9 Macha, a ciljeve pogađa s maksimalne udaljenosti od 200 km. Navođenjem s pomoću GPS-a te kontrolom prilaska preko programiranih točaka može se koristiti i protiv ciljeva na kopnu. Exocet MM40 Block 3 može usto napadati cilj iz različitih azimuta i leteći iznimno nisko iznad mora (sea-skimming), što otežava njegovo otkrivanje. MBDA je u međuvremenu predstavila i dodatno poboljšanu podinačicu MM40 Block 3c, za koju navodi da joj je domet u klasi od 250 km. I ne samo to: manje je mase (530 kg) i duljine (4,7 m) od prethodnice. Dva četverostruka lansera nalaze se po sredini broda, na nadgrađu između jarbola i dimnjaka.

U oružnom paketu su i dva trostruka torpedna uređaja B515 za torpede MU90/Impact. Taj laki torpedo razvio je francusko-talijanski konzorcij Eurotorp, u kojem su danas tvrtke Naval Group, Thales i Leonardo. Dizajniran je za korištenje s brodova i zrakoplova. Pokreće ga elektromotor tvrtke Atlas Elektronik snage 120 kW s promjenjivom brzinom vrtnje, s tim da se električna energija dobiva s pomoću baterija francuske tvrtke Saft, koje rade na slanu vodu. Duljina torpeda je 2,85 m, promjer 324 mm, a masa 300 kg. Vršna brzina torpeda MU90 je 50 čvorova, a najčešće rabi brzinu oko 29 čvorova, idealnu za traganje i uočavanje cilja. Dubina s koje M90 može operativno djelovati proteže se od tri do tisuću metara.

Elektronički sustavi

Na klasi El Fateh glavni je senzor za otkrivanje ciljeva u zraku i na morskoj površini 3D radar SMART-S Mk2 tvrtke Thales Nederland B.V. Radar ima instrumentalni doseg od 250 km, iako na toj udaljenosti otkriva samo jako velike avione. Primjerice, mornarički ophodni avion veličine P-8 Poseidona otkriva na najvećoj udaljenosti od 200 kilometara. Borbene avione, ovisno o veličini, na 100 do 150 kilometara. I ono najvažnije, protubrodske vođene projektile s vrlo malim radarskim odrazom na udaljenosti od 50 km. Objekte na morskoj površini otkriva na najvećoj udaljenosti od 80 km. Radarski računalni sustav omogućava istodobno praćenje do 750 objekata/ciljeva. Mase 2100 kilograma, taj se radarski sustav može ugrađivati i na manja borbena plovila.

Na korvetama klase El Fateh antena radara SMART-S Mk2 nalazi se u integriranom stealth jarbolu izrađenom od kompozitnih obloga. Za navođenje topničke paljbe ugrađen je elektrooptičko / radarski sustav STIR EO Mk2, također proizvod tvrtke Thales. Na korvetama klase El Fateh njegova je primarna zadaća usmjeravanje paljbe pramčanog topa od 76 mm. Stoga je blok s elektrooptičkim sustavima i radarskom antenom smješten na krov zapovjednog mosta. Sekundarna je zadaća motrenje morske površine i otkrivanje objekata koji se teško otkrivaju radarom. Kamera u boji, infracrvena kamera, kromatska kamera omogućavaju optičku identifikaciju objekata na udaljenosti većoj od pet kilometara. Uz te kamere ugrađen je i laserski daljinomjer. Sekundarna je namjena elektrooptičkog / radarskog sustava STIR EO Mk2 navođenje projektila brod-zrak koji imaju poluaktivni radarski sustav navođenja. Primjerice, to su Sea Sparrow i Standard Missile (SM-1 i SM-2).

Još jedan proizvod iz Thalesova kataloga ugrađen na egipatske korvete jest sustav za elektroničko djelovanje Vigile Mk 2 (ESM). On osigurava otkrivanje elektromagnetskog zračenja svih vrsta u rasponu od dva do 18 GHz. Mnogi izvori navode oznaku Vigile 200, iako se na Thalesovim internetskim stranicama taj sustav uopće ne spominje. Za nadzor elektroničke komunikacije i zaštitu vlastite rabi se C-ESM sustav ALTESSE-H. Pokriva raspon frekvencija od 30 do 3000 MHz.

Neobičan pogon

Dostupni izvori navode i da su brodovi klase El Fateh opremljeni sonarom CAPTAS-2. On je dio Thalesove serije aktivno-pasivnih tegljenih sonara CAPTAS (Combined Active and Passive Towed Array Sonar) namijenjenih ugradnji na različite tipove plovila – od malih korveta pa sve do razarača. Za najmanje brodove namijenjen je CAPTAS-1. Za velike korvete i fregate istisnine veće od 1500 tona namijenjen je CAPTAS-2. Najveći, CAPTAS-4, namijenjen je za velike ratne brodove, a ugrađen je u britanske fregate Type 23 i Type 26, francuske i talijanske fregate FREMM, španjolske F110 i čileanske T-23. Ugrađivat će se i u nove američke fregate klase Constellation. CAPTAS-2 u pasivnom načinu djeluje u rasponu frekvencija od 100 do 4200 Hz. U aktivnom načinu djeluje u rasponu od 900 do 2100 Hz. Širina pojasa prijenosa je do 640 Hz. Duljina impulsa je od jedne do 16 sekundi. Raspon dubina djelovanja je od 0 do 250 metara. Thales tvrdi da CAPTAS-2 može otkrivati podmornice s klasičnim pogonom na udaljenosti do 144 000 jardi, odnosno 131 000 metara. Ako je to točno, onda je jasno zašto se ugrađuje u korvete i fregate širom svijeta.

Elektroničkim sustavima i naoružanjem upravlja zapovjedno-nadzorni sustav SETIS tvrtke Naval Group. SETIS se na službenoj internetskoj stranici tvrtke spominje više puta, ali bez ikakvog opisa. Na sajmu Euronaval 2024 tvrtka Naval Group prikazala je SETIS-C, sa znatno povećanim mogućnostima nadzora besposadnih letjelica i autonomnih plovila. Korvete klase El Fateh imaju i vrlo neobičan pogon CODED (Combined Diesel-electric and Diesel-mechanical). Sastoji se od jednog dizelskog motora, koji izravno pokreće brodski vijak, te najmanje jednog elektromotora, koji pokreće zaseban brodski vijak. Postoje i izvedenice u kojima su elektromotori smješteni u azipode kako bi se povećala pokretljivost broda pri vrlo malim brzinama. Točna konfiguracija CODED pogona na klasi El Fateh nije poznata, osim da se sastoji od dva dizelska motora tvrtke MTU i dva elektromotora tvrtke Leroy-Somer. Taj pogon osigurava vršnu brzinu od 25 čvorova te doplov od 4500 nautičkih milja pri brzini krstarenja od 15 čvorova.

Otkazano ili na čekanju

Poslovi vezani uz Gowind imaju različite ishode. Ministarstvo obrane Rumunjske objavilo je u srpnju 2019. da će tamošnja ratna mornarica, uz trošak od 1,2 milijarde eura, dobiti četiri korvete Gowind 2500. Prva je trebala biti izgrađena u Francuskoj, a preostale tri u brodogradilištu Șantierul Naval Constanța. Ugovor je otkazan 8. kolovoza 2023. Kao razlog navedena su neslaganja u vezi s troškovima gradnje. Zasad nije poznato hoće li Rumunjska uskoro uopće nabavljati nove korvete. Doduše, zemlja se priključila paneuropskom programu razvoja novog plovila European Patrol Corvette (EPC). U međuvremenu je projekt doveo do jednog potprojekta: Multi Modular Patrol Corvette (MMPC). No, na internetskoj stranici Organizacije za združeni razvoj naoružanja (Organisation Conjointe de Coopération en matière d’Armement – OCCAR) koja je posvećena MMPC-u zasad nema rumunjske zastave. To ipak ne znači da ta zemlja nije zainteresirana za njegovu nabavu.

U siječnju 2020. tadašnji indonezijski ministar obrane (a današnji predsjednik) Prabowo Subianto tijekom posjeta Parizu objavio je namjeru kupnje 36 aviona Rafale, četiriju podmornica Scorpène i dviju fregata Gowind 2500. U međuvremenu je narudžba za Rafale povećana na 42 letjelice, a pripadajući ugovor potpisan je 10. veljače 2022. Ugovor za kupnju dviju podmornica Scorpène potpisan je 28. ožujka 2024. Ugovor za kupnju dviju fregata Gowind 2500 još uvijek nije potpisan.

Ministarstvo obrane Grčke objavilo je 2021. da razmatra narudžbu pet korveta Gowind 2800HN koje bi se temeljile na projektu Gowind 2500. Procijenjena vrijednost ugovora bila je pet milijardi eura. Zasad nije donesena nikakva odluka jer postoji ozbiljan konkurent – MMPC. Nakon Francuske i Italije, koje su pokrenule program, Grčka je bila treća koja se pridružila. Trenutačno je uključena i Španjolska te Norveška.

Od Francuske do Argentine

Prvi brod izgrađen prema konceptu Gowind ima zanimljivu priču. Tadašnji DCNS izgradio ga je vlastitim sredstvima i kapacitetima kako bi promovirao Gowind, a onda ga je na tri godine iznajmio francuskoj mornarici. Ona ga je 19. ožujka 2012. službeno uvela u operativnu uporabu, no pritom se obvezala da će ga ustupati DCNS-u u svrhu promidžbe. Tako je L’Adroit na početku operativne uporabe bio svojevrstan demonstrator. Zanimljivo je da je u svibnju 2012. bio i u Splitu, u posjetu Hrvatskoj ratnoj mornarici. Reklamiranje je ipak urodilo plodom. Ministarstvo obrane Argentine potpisalo je u srpnju 2018. ugovor s DCNS-om o kupnji L’Adroita, ali i još triju brodova. Najstariji brod preimenovan je u ARA Bouchard te prilagođen potrebama argentinske mornarice, a slijedio je ARA Piedrabuena, ARA Almirante Storni i ARA Almirante Bartolomé Cordero. Zadnji naručeni brod isporučen je naručitelju 11. srpnja 2022.

Prema podacima argentinske mornarice, oceanski ophodni brod ARA Bouchard dug je 87 i širok 13,6 metara. Gaz mu je 3,8 m, a puna istisnina 1650 tona. Pogon čine dva dizelska motora Anglo Belgian Corporation (ABC) V12 DZC, pojedinačne snage 3000 kW (4023 KS), dostatno za vršnu brzinu koja iznosi 21 čvor. Pri brzini krstarenja od 12 čvorova doplov je 7500 nautičkih milja. Posadu čini 39 časnika, dočasnika i mornara. Ostala tri broda malo se razlikuju od Boucharda: imaju veći gaz (4,2 m), manju vršnu brzinu (20 čv) te manji doplov pri brzini krstarenja (7000 NM).

L’Adroit je prvotno bio naoružan topom od 20 mm. Argentinska ratna mornarica na pramce svih brodova klase Bouchard ugradila je Leonardovu paljbenu stanicu Marlin 30 s topom ATK MK44 kalibra 30 x 174 mm. Maksimalna udaljenost djelovanja topa je 3500, a učinkovita 2000 m. Borbeni komplet sastoji se od 160 granata. Paljbenom stanicom Marlin 30 upravlja se daljinski iz borbenog središta broda. Međutim, može djelovati i autonomno jer je ugrađen sustav za usmjeravanje paljbe, koji se sastoji od dnevne i infracrvene kamere te laserskog daljinomjera. Masa bez streljiva iznosi 1430 kg, stoga je Marlin 30 pogodan za ugradnju na male borbene brodove. Uz paljbenu stanicu, na svakom je boku brodova klase Bou-chard postavljena i jedna teška strojnica kalibra 12,7 mm. Svaki je brod opremljen i višenamjenskim vodenim topom.

Na krmi je letna paluba i helikopterski hangar. Zasad nema potvrde da su na brodove klase Bouchard ukrcani helikopteri. Neki izvori tvrde da su umjesto helikoptera raspoređene izvidničke besposadne letjelice Schiebel Camcopter S-100. Obavljena su i probna djelovanja helikopterske letjelice RUAS-160, koja je zajednički proizvod argentinskih tvrtki Cicaré SA i INVAP SE. Ophodni brodovi klase Bouchard namijenjeni su za širok spektar misija pomorske sigurnosti, kao što su borba protiv piratstva i terorizma, borba protiv krijumčarenja droge, zaštita okoliša, humanitarna pomoć, traganje i spašavanje na otvorenom moru i oceanima.

Besposadni minihelikopter

Na krmi korveta Gowind klase El Fateh nalazi se letna paluba s pripadajućim hangarom dostatno velikim za helikopter mase pet tona. Neki izvori spominju i deset tona. No, zanimljivo je da niti jedan ne navodi tip helikoptera koji će egipatska mornarica rabiti na klasi El Fateh, niti je dostupna fotografija koja pokazuje da je ijedan helikopter sletio na neki od brodova te klase.

Brodovi klase El Fateh mogli bi biti opremljeni po dvjema izvidničkim besposadnim letjelicama Camcopter S-100. Tu je helikoptersku letjelicu izvorno razvila austrijska tvrtka Schiebel Elektronische Geräte u suradnji s njemačkom tvrtkom DBD. Schiebelov je Camcopter S-100 izveo prvi javni let još 2005. godine. Među prvim kupcima bili su Ujedinjeni Arapski Emirati i Njemačka. Talijanska ratna mornarica postala je 2014. godine prva europska mornarica koja je počela operativno rabiti S-100, prethodno ga opremivši elektrooptičkim / infracrvenim (EO/IR) taktičkim nadzornim sustavom Wescam MX-10 i sustavom za praćenje i identifikaciju Shine Micro AIS (Automatic Identification System).

Camcopter S-100 izgleda poput klasičnog helikoptera. Ima dvokraki rotor raspona 3400 mm, a duljina mu je 3110, visina 1120 i širina (bez rotora) 1240 mm. Masa prazne letjelice je 114 kg, a maksimalna poletna masa 200 kg. U zraku može ostati šest, a uz dodatni vanjski spremnik goriva i deset sati. Dostupna su dva tipa motora. Jedan je četverotaktni Wankelov motor Austro Engine AE50R snage 54 KS, a drugi motor koji je razvio Schiebel snage 59 KS, koji radi na kerozin. Tvrtka spominje i da je maksimalna brzina letjelice 185 km/h, a krstareća 102 km/h za najbolju izdržljivost. Uobičajeni je doseg podatkovne veze 200 km. Za mornaričke je inačice bitno da mogu uzlijetati s broda ili slijetati na njega sve do stanja mora 5.

Camcopterom se može upravljati ručno, ali i pretprogramirano s pomoću GPS-a. U Hrvatskoj je jedan Camcopter S-100 za nadzor Jadrana koristilo Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture. Dobiven je od Europske agencije za pomorsku sigurnost (European Maritime Safety Agency – EMSA), a u operativnoj uporabi bio je od rujna 2019. Nažalost, ona nije dugo trajala: 28. kolovoza 2020. srušio se na Braču.

TEKST: Mario Galić