Nerijetko na našim stranicama pišemo o ugovornim pričuvnicima vrhunskim sportašima kojima Hrvatska vojska i Ministarstvo obrane kroz sustav ugovorne pričuve pomažu i omogućuju ostvarivanje vrhunskih rezultata na sportskim borilištima i to na najvećoj sceni. Oni pritom uzvraćaju rezultatima koji ulaze u povijesne knjige svjetskog sporta, vraćajući se s velikih natjecanja okićeni najsjajnijim odličjima. Ovaj put donosimo jednu drugačiju priču. Priču o Dori Kalaus Žulj, mladoj rukometašici, osvajačici brončane medalje na Europskom prvenstvu 2020. koja se nakon završetka rukometne karijere odlučila pridružiti Hrvatskoj vojsci

Dora Kalaus Žulj, osvajačica brončane medalje na Europskom prvenstvu 2020. godine dres je najtrofejnijeg ženskog rukometnog kluba Podravke Vegete odlučila zamijeniti vojničkom odorom. Dora je 28-godišnja Križevčanka, diplomirala je psihologiju na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, što je bila dobra prilika da svoj životni put nastavi i u Hrvatskoj vojsci. O svojem sportskom putu, ali i o dolaksu u redove pobjedničke Hrvatske vojske Dora Kalaus Žulj govorila je za naš časopis.

“Ljetos sam odlučila kako je moja rukometna karijera završena, a počela sam aktivno pratiti natječaje na tržištu rada. Jedan od njih bio je i natječaj koji je raspisala Hrvatska vojska. Odlučila sam se prijaviti i proći cijelu proceduru. Posao u Hrvatskoj vojsci činio mi se izazovnim i zanimljivim. Vojska nudi stabilnost i sigurnost, ali i priliku za učenjem, napredovanjem, radom na vlastitim vještinama i to me nagnalo da odaberem ovaj poziv”, kaže Kalaus Žulj. “Htjela sam da sport ostane dio mog života, a u vojsci je on jako zastupljen. Sportska i vojnička karijera razlikuju se, ali sport te može dobro pripremiti i naučiti nekim stvarima koje te čekaju u vojsci. Sport, (rukomet) kao i vojska nauče te da je najvažnija disciplina, predanost i timski rad. Bez toga nema uspjeha. Dok nisam ušla u ovaj sustav, nisam znala kolike se mogućnosti zapravo nude. Možeš raditi u medicini rada, savjetovanju, velik je spektar toga. Svidjela mi se mogućnost rada u kolektivu. Ono što mi se također jako svidjelo pristupačnost je ljudi u vojsci. Svi su kolegijalni i susretljivi“. 

Dora je za pristupanje vojsci morala proći dragovoljno vojno osposobljavanje u Požegi. Obuka je trajala dva tjedna, a nakon toga uslijedio je poziv za nastavkom obuke. “Ljudi iz sustava koji su bili na obuci jako su nam puno pomagali. U vojsci nema glupih pitanja, i to mi se jako svidjelo. Timski rad i zaista velika susretljivost. Potom je uslijedio opći modul Temeljne časničke izobrazbe na Hrvatskom vojnom učilištu “Dr. Franjo Tuđman“. Početkom siječnja počeo je specijalistički dio izobrazbe. Dio nas ostaje u Zagrebu, ovisno o rodu koji smo dobili, a ostatak će biti raspoređen po drugim dijelovima Lijepe Naše“. Dora ima sestru blizanku Larissu, također uspješnu profesionalnu rukometašicu s kojom je prošla gotovo sve faze u životu. Zajedno su bile dio reprezentacije koja je 2020. godine osvojila brončanu medalju na Europskom prvenstvu. Dora kaže kako je u njezinoj obitelji obrazovanje uvijek bilo na prvom mjestu.   “Tijekom igranja rukometa, roditelji su uvijek stavljali naglasak na obrazovanje. Trebali smo prvo odraditi sve obveze, a onda su na red dolazili treninzi“. Kaže da su sestra Larissa i ona odabrale psihologiju jer im psihologija kao struka pruža široku mogućnost zaposlenja nakon završetka studija, ali i sportske karijere.

KRALJICE ŠOKA

Dora nam je govorila i o svojoj rukometnoj karijeri. Dotaknula se svojih početaka, govorila je o velikom uspjehu i kraljicama šoka, rekla je i kako je došlo do kraja rukometne balade, te što se događalo prošlog ljeta kada je dres RK Podravke odlučila zamijeniti vojničkom odorom. Rukometom se počela baviti u dobi od devet godina. Prije toga bavila se taekwondom u kojem posjeduje crveni pojas. Shvatila je tijekom tih nekoliko godina da individualni sport nije za nju. U školi su počeli trenirati rukomet pa i ona sa sestrom. Dora ističe kako se rukomet u mnogim hrvatskim klubovima najčešće igra iz ljubavi. Može se zaraditi, ali pitanje je može li  se računati na neku veću financijsku pomoć. “Ako ste vrhunska rukometašica od rukometa se može živjeti i zaraditi što omogućava bolju i lakšu startnu poziciju za život, ali ne može se osigurati egzistencija. Meni je rukomet omogućio život koji ipak moji kolege studenti tada nisu mogli imati. Imala sam i osiguranu prehranu od kluba, kao i stan“. Dora je ljevakinja, za razliku od sestre Larisse koja je dešnjakinja, pa je samim time igrala na poziciji desnog vanjskog, čak je ponekad znala zaigrati i na desnom krilu. U bogatoj rukometnoj karijeri najduži staž imala je u RK  Lokomotiva, gdje je provela sedam godina, od kojih je jednu bila kapetanica kluba. Prije toga nastupala je dvije godine za ŽRK Koku, a zadnje dvije godine karijere provela je u matičnom klubu Podravci. Na Europskom prvenstvu u Danskoj 2020. godine s reprezentacijom je ostvarila najveći uspjeh, osvojivši broncu.

Mediji su tada hrvatske rukometašice prozvale kraljicama šoka jer su na prvenstvo stigle kao autsajderi, desetkovane brojnim ozljedama, a uspjele su pobjeđivati redom najjače svjetske reprezentacije poput Nizozemki koje su bile favoritkinje prvenstva. Dora kaže da s tog natjecanja nosi predivne uspomene i sjeća se velike podrške domaćih navijača koji su ih pratili putem malih ekrana i porukama bodrili na tom natjecanju. U nastavku karijere igrala je zapaženu ulogu u Lokomotivi i Podravci. “Odlučila sam završiti karijeru. Zadnja sezona bila je naporna, početkom godine postala sam svjesna da neću nastaviti suradnju s Podravkom. Sa suprugom sam razgovarala hoću li tražiti angažman izvan Hrvatske ili ću početi tražiti posao u struci. S ponudama klubova iz inozemstva nisam   bila zadovoljna te sam odlučila uzeti kratko vrijeme za razmišljanje“. Kako to obično biva, nakon što je odlučila da je rukometu došao kraj počele su stizati ponude. Dora kaže da je odluka već bila donesena, te se odlučila priključiti Hrvatskoj vojsci. “Nimalo ne žalim zbog te odluke. Mislim da je bilo pravo vrijeme da počnem raditi posao u svojoj struci i odluka je bila ispravna“. Neke rukometne lige jednostavno su pale, uglavnom financijski, malo i rukometno. Mađarska je i dalje najjača liga, Francuska je dobra razvojna liga, ali odlazak jednostavno nije isplativ. Španjolska liga nije toliko dobro plaćena, a dosta se putuje. Usto, prisutan je i suživot s drugim igračicama.“U  inozemstvu nije lako naći kvalitetan angažman“, kaže.

Za kraj osvrnula se na ono što je očekuje u nastavku vojničkog puta koji zapravo tek počinje.  “Od prvog srpnja biti ćemo raspoređeni u postrojbe. Veselim se tome, ali isto tako jako mi se sviđa i cijeli proces kroz koji sada prolazimo. Ovo je vrijeme i faza učenja, nešto nalik onom što prolaziš kad si student. Kako sam studij odradila uz rukomet, uvijek sam živjela sama ili sa sestrom, pa sad prolazim kroz ovaj dio koji nisam dok sam bila studentica. Zanimljivo je i radujem se poslu koji dolazi uskoro. Zahvalna sam na svemu, imam samo riječi hvale prema svima, prema sustavu, organizaciji rada i disciplini,“ zaključuje.

Tekst: Ivan Šurbek; Foto: Tomislav Brandt