Nakon iskustava stečenih tijekom uporabe Joint Venturea, Spearheada, Swifta i WestPac Expressa, zaključeno je da se komercijalni brzi brodovi, uz neke potrebne ali u osnovi manje preinake, mogu uspješno rabiti u vojnim operacijama

Sve veći broj mirovnih operacija i raznih humanitarnih intervencija diljem svijeta traži brz prijevoz ljudi i tereta na udaljenosti od više tisuća kilometara. Donedavno brzi se prijevoz mogao obaviti isključivo transportnim zrakoplovima. No, osim što transportni avioni imaju ograničenu nosivost pa za prijevoz samo jedne brigade treba obaviti stotinjak letova, njihova je uporaba skupa. Zbog razvoja tehnologije njihovi su letovi sve sigurniji, ali ipak se i dalje događaju nesreće. S druge strane, mogu se rabiti brodovi, koji su i jeftiniji i sigurniji. No, za udaljenost koju transportni avion, računajući vrijeme za ukrcaj i iskrcaj, prevali za jedan dan, klasičnom brodu trebaju dani.

Od svih oružanih snaga američke su daleko najviše ovisne o transportu na velike udaljenosti. Osim što još uvijek moraju opskrbljivati snage u Europi i Aziji, velike kapacitete odvajaju na prijevoz tisuća tona materijala u Irak i Afganistan. S obzirom na to da je Afganistan jedna od država koja nema pristup moru, dostava tereta do njega postala je noćna mora američkih logističara. Ali to je tema za neki drugi tekst.

No, vratimo se mi problemima brzog i jeftinog transporta na velike udaljenosti. Jedan od obećavajućih programa jest Joint High Speed Vessel koji zajedno provode američka kopnena vojska i ratna mornarica. On bi u kratkom vremenu mogao riješiti problem prijevoza ljudstva i srednje velikih tereta na velike udaljenosti u prihvatljivom vremenu, uz prihvatljivu cijenu.

Korijeni ovog programa sežu još u svibanj 1999., kad je australsko ministarstvo obrane odlučilo da će dio svojih snaga u Istočni Timor prebaciti na, barem za oružane snage, nov revolucionarni način. Zbog toga su od tvrtke Incat (smještene na otoku Tasmanija) iznajmili brzi trajekt Incat 045, te ga privremeno preimenovali u HMAS Jervis Bay. Bila je to prva uporaba katamarana u vojnotransportnu namjenu. Riječ je o tzv. wavepiercer katamaranskom trajektu dužine 86 m koji je do tada održavao liniju između Tasmanije i Australije, preciznije gradova Bass Strait i Port Welshpool. Nakon preuzimanja, HMAS Jervis Bay je na brzinu prilagođen novoj namjeni te je u operativnu uporabu uveden već u lipnju 1999. Do opsežne je modifikacije moralo doći jer je brod izvorno bio namijenjen za plovidbu na kratkim relacijama (tri do četiri sata). Zbog toga se tijekom njegova projektiranja nije vodilo računa o potrebama posade i putnika kod duljeg boravka na moru. Tako je na brodu bio ugrađen samo jedan tuš, nije bilo ležajeva, postrojenja za preradu pitke vode, a ukrcavano je samo pet tona pitke vode. Budući da je ugovorom o najmu bilo predviđeno vraćanje broda u početno stanje nakon isteka ugovora, velike preinake kojima bi se znatno poboljšao standard posade nisu bile moguće bez znatnih troškova. Stoga su se u ratnoj mornarici odlučili samo za pojedina poboljšanja: osigurana je dodatna pitka voda na teretnoj palubi i dodano je 20 ležajeva. Dok je bio u civilnoj uporabi, na njemu je bio predviđen smještaj za 24 člana posade, 876 putnika i 225 vozila. Nakon preinaka HMAS Jervis Bay je mogao prevesti 500 vojnika s opremom te pripadajućim vozilima.

U iduće dvije godine HMAS Jervis Bay – nazvan i Dili Express – obavio je 107 putovanja između Darwina (Australija) i Dilija u Istočnom Timoru. Pritom je, pri punoj istisnini, mogao ostvariti brzinu krstarenja od čak 43 čvora. Kad nije bio opterećen teretom, brzina krstarenja bi se povećala na 48 čvorova. Zahvaljujući tomu HMAS Jervis Bay je tu udaljenost u prosjeku prevaljivao za samo 11 sati. Zbog toga ne čudi da je za samo dvije godine skoro isključive uporabe od Australije do Istočnog Timora i natrag prošao oko 100 000 nautičkih milja, prevezao 20 000 putnika i prenio 430 vojnih vozila te oko 5600 tona drugog tereta.

HMAS Jervis Bay je od početka odabran samo kao privremeno rješenje. Zbog toga je u svibnju 2001. vraćen tvrtki Incat. Međutim, pozitivna iskustva australske ratne mornarice u uporabi brzog civilnog trajekta u logističkim zadaćama nisu ostala neprimjećena, naročito u američkoj ratnoj mornarici, a potom i kopnenoj vojsci. Oni su se odmah “bacili” na proučavanje mogućnosti uporabe komercijalnih brzih trajekata, ali i drugih brzih brodova, u namjenama logističke potpore borbenih i humanitarnih operacija. Zbog toga su prvo krenuli s testiranjem nekoliko iznajmljenih brzih brodova da bi i u praksi provjerili njihovu uporabljivost. Američka kopnena vojska, iznajmila je vrlo brza plovila Bollinger/Incat TSV-1X, imena Spearhead, i HSV-X1, imena Joint Venture, koji je izgrađen u australskom brodogradilištu Austal. Nakon zadovoljavajućih rezultata američka kopnena vojska i ratna mornarica su odlučile 13. rujna 2006. zajednički objaviti inicijalne tehničke karakteristike za izradu koncepcijskih rješenja vrlo brzih plovila u programu nazvanom Joint High Speed Vessel (JHSV). Prema procjeni američke mornarice, odnosno objavljenih inicijalnim značajkama, nosivost plovila iz programa JHSV trebala bi biti između 545 i 635 metričkih tona (600 odnosno 700 short tona) uz održivu prosječnu brzinu od 35 čvorova. Uz navedene tehničke značajke, zahtijeva se doplov od 1200 nautičkih milja bez ponovnog punjenja goriva i zaliha te mogućost plovidbe pri stanju mora 3. Vrlo brza plovila programa JSHV bila bi namijenjena prijevozu vojske i marinaca ili njihove opreme izravno na obalu pa se prema tomu zahtjevu očekuje koncept s vrlo niskim gazom u rasponu od tri do 4,6 metara. Zahtjevi mornarica za takvim gazom naslućuju optimizaciju trupa za smještajem da mornaričkih tako i klasičnih helikoptera tipa Sikorsky H-60, pri čemu bi helikopteri tipa CH-53K, planirani za postrojbe američkih marinaca, mogli slijetati na plovilo dok bi helikopteri kopnene vojske Boeing CH-47 Chinook mogli obavljati zadaće okomite nadopune rezervi.

Prvobitno je planirano da počevši od 2009. godine krene nabava osam različitih platformi vrlo brzih plovila koja bi se financirala iz proračuna vrijednog 1,5 milijardi američkih dolara, ali se cijeli projekt malo odužio. Vodstvo provedbe JHSV programa dodijeljeno je US Naval Sea Systems Command (ANVSEA), a isporuka prvog broda pomaknuta je za 2011. godinu. Do odgode je došlo zbog odluke da se umjesto prilagođenog komercijalnog rješenje ipak razvije namjensko plovilo, koje će iz temelja promijeniti način pomorskog transporta. Glavna zadaća će im biti brz transport borbenih snaga na srednje udaljenosti, kao dopuna zračnom i klasičnom pomorskom transportu. Zbog toga je 2008. američka ratna mornarica dodijelila ugovore pojedinačne vrijednosti tri milijuna dolara za izradu triju zasebnih preliminarnih projekata vrlo brzog plovila trima brodograđevnim tvrtkama: Austal USA, General Dynamics Bath Iron Works i Bollinger Shipyard. Namjera američke mornarice bila je daljnje ugovaranje samo jednog projektnog koncepta do razine radioničke dokumentacije, pri čemu bi se ugovorila i gradnja jednog broda s opcijom gradnje preostalih plovila do kraja 2008. godine. Izvorno je određeno da se klasa JHSV brodova sastoji od osam plovnih jedinica (tri namijenjena mornarici i pet kopnenoj vojsci), no američkom je Kongresu na odobrenje za poslovnu godinu 2009. upućen zahtjev za 12 plovila, od kojih bi mornarici pripalo pet, dok bi preostalih sedam bilo namijenjeno kopnenoj vojsci. Prema planovima, očekuje se da će prvi brod koncepta JHSV biti dostavljen američkoj kopnenoj vojsci tijekom 2011., nakon čega će se u 2012. dostaviti drugo i treće plovilo mornarici odnosno kopnenoj vojsci. Dostava brodova će alternirati između dvaju korisnika sve do primopredaje posljednje jedinice, koja je predviđena za 2016. godinu. U studenom 2008. ugovor za izradu projekta i gradnju jednog broda dobila je tvrtka Austal USA, ali o tome više poslije.

Osnovne postavke
Prema dosad navedenom čini se da projektanti JHSV brodova imaju lak posao. Zapravo se zahtjevi za održivom prosječnom brzinom od 35 čvorova i gaz od tri do najviše 4,6 metara čine konzervativani. Naime, jedna od osnovnih zadaća JHSV-a bit će prijevoz snaga do same obale, pa čak i obavljanje desanta. Zbog toga moraju biti prilagođeni iskrcaju ljudi i tehnike bez pomoći lučkih kapaciteta. Postoje dva koncepta uporabe. Jedan je prijevoz maksimalnog broja ljudi i najveće količine tereta iz isturenih baza u zonu djelovanja. Drugi je prijevoz ograničenog tereta iz Sjedinjenih Američkih Država na druge kontinente. Naravno, pritom su moguće razne kombinacije, kao što je prijevoz tereta do isturene baze, a onda ukrcaj ljudstva i nastavak prijevoza do zone djelovanja. Jedna od prednosti JHSV brodova, barem u odnosu na transportne avione, jest i mogućnost da zapovjednik ukrcanih snaga odluči točan trenutak iskrcavanja, te, ako je moguće, odabere između više opcija mjesta iskrcavanja. Kod transporta aviona takve su mogućnosti odabira znatno ograničene, da zbog potrebe da avioni slete na pripremljene poletno-sletne staze tako i zbog potrošnje goriva koja ograničava zadržavanje u zraku.

Iako je američka kopnena vojska iznajmila plovila TSV-1X i HSV-X1, dobivena iskustva su još uvijek jako skromna, ponajviše zato jer je riječ o komercijalnim projektima prilagođenim vojnoj uporabi. Stoga će američka ratna mornarica i stručnjaci tvrtke Astal US “u hodu” razvijati i testirati brojna rješenja, pritom rabeći i iskustva drugih ratnih mornarica i proizvođača brzih trajekata.

Prva iskustva, barem iz druge ruke, američka ratna mornarica je stekla već tijekom australske uporabe HMAS Jervis Bay. Još dok je trajala njegova uporaba za prijevoz australskih snaga na Istočni Timor i sa njega, brod su obišli pripadnici Sedme flote te se uvjerili u njegovu učinkovitost. Zbog toga su u srpnju 2002. australska ratna mornarica i Australian Defence Science and Techology Organisation zajednički održali seriju vježbi u kojima je HMAS Jervis Bay djelovao zajedno s američkim desantnim brodom USS Tarawa.

Brzi se brodovi u komercijalne svrhe rabe već više od 20 godina, pa je zapravo čudo da su se ratne mornarice tek sada pokazale zanimanje za njih. Svoj su vrhunac uporabe doživjeli kao brzi trajekti. Njihova najveća prednost je velika brzina (koju mogu održavati sve do stanja mora 5) te visok komfor putnika. Prilagođeni su brzom ukrcaju i iskrcaju vozila, ali i brzom ulasku i izlasku iz ponekad vrlo skučenih luka (mogućnost manevriranja na vrlo malom prostoru). Zbog toga imaju i, s obzirom na veličinu, mali gaz da im ne bi ograničavao mogućnost uplovljavanja u manje trajektne luke. Usprkos velikim brzinama krstarenja, a zbog sve većih cijena nafte i naftnih goriva, imaju visok stupanj ekonomičnosti. A ni cijena održavanja im nije previsoka.

Za primjer najveći katamaran do sada izgrađen u Australiji je Natchan Rera. Dužina preko svega mu je 112,6 m (105,06 m u vodenoj crti), najveće širine 30,5 m i gaza 3,93 m. Puna istisnina mu je 10 841 bt. Može ukrcati do 800 putnika (uključujući posadu) i 355 automobila. Pogon osiguravaju četiri dizelska motora MAN 28/33D pojedinačne snage 900 kW. To je dovoljno za vršnu brzinu od 40 čvorova, uz potrošnju od oko 190 g/kW. Prema ovim podacima Natchan Rera bi već u osnovnim crtama odgovarao zahtjevima JHSV programa.

Prvi pokušaji
Prijašnja tvrdnja da se američka ratna mornarica zainteresirala za transportne katamarane tek kad je vidjela uspjeh australskog HMAS Jervis Baya zapravo i nije u potpunosti točna. Još početkom 1998. Center for the Commercial Deployment of Transportation Technologies, zajedno s Tank-Automotive and Armaments Command (TACOM) obavio je procjenu mogućnosti vojne uporabe Incata 046 (katamaran dužine 91 m). Ta je procjena dovela do prvih zahtjeva za novim brzim transportnim plovilima unutar programa Theatre Support Vessel (TSV). Osnovna zadaća TSV brodova trebala je biti brz transport snaga na srednje udaljenosti. Trebali su obavljati i zadaće transporta materijala na velike udaljenosti. Činjenica je da je cijeli program išao sporo s puno “umovanja”. Tako su prvi dokumenti tražili dva različita broda. Prvi, nazvan Block 1, trebao je imati teretni prostor veličine 975,5 m2 i mogućnost prijevoza do 1000 tona tereta na udaljenost od 4726 nautičkih milja pri brzini od 24 čvora. Block 2 je trebao nositi više tereta na veće udaljenosti.

Pravi je napredak napravljen tek 2001., kad je USN Warfare Development Command (NWDC), nakon što je razmotrio australska iskustva s HMAS Jervis Bay, odlučio pokrenuti Joint High-Speed Vessel Experimentation Project. Namjena mu je bila istražiti mogućnosti uporabe novih pomorskih rješenja i tehnologija da bi se razvili transportni brodovi većih brzina, većeg doplova i veće nosivosti u odnosu na do tada rabljene.

Zbog toga je 22. listopada 2001. TACOM iznajmio katamaran Incat 050, te ga preimenovao u Joint Venture (HSV-X1). Namjena Joint Venturea je bila dokazati uporabljivost katamarana u najrazličitijim zadaćama. Zbog toga su održana mnoga testiranja i vježbe za potrebe američke ratne mornarice, marinaca, kopnene vojske, obalne straže i zapovjedništva za specijalne operacije. Ponajviše zbog ugradnje odgovarajuće komunikacijske opreme brod je proveo šest tjedana u Incatovom brodogradilištu Wilson na Tasmaniji. Pritom je postavljena helikopterska letna paluba, oprema za porinuće i podizanje lakih čamaca, te su poboljšani uvjeti za smještaj posade i “putnika”. Nakon modifikacija Joint Venture je mogao prevesti 363 ljudi s pripadajućom opremom i vozilima, te brzinom nešto većom od 35 čvorova prevaliti 1100 nautičkih milja.

U kolovozu 2002. američka kopne vojska je objavila namjeru da iznajmi još jedan Incatov katamaran da bi ga testirala unutar TSV evaluacije. Namjera je bila da drugi katamaran više prilagodi svojim zahtjevima te ga intenzivno testira da bi došli do osnova za postavljanje zahtjeva za novu generaciju vojnih transportnih brodova. Da bi brod pritom radio i nešto korisno, namjeravali su ga uporabiti i za logističku potporu operacije Enduring Freedom. Tako je u studenom 2002. TACOM odabrao Incat 060, katamaran dugačak 98 metara. Nazvali su ga USAV Spearhead (TSV-1X). Novac za njegovo iznajmljivanje došao je iz Advanced Concept Techology Demonstrator programa.

I Joint Venture i Spearhead intenzivno su rabljeni početkom 2003. za prijevoz vojnika i opreme potrebnih za operaciju Iraqi Freedom. Zapravo su rabljeni kao matični brodovi američkih specijalnih snaga koje su trebale zauzeti iračke plinske i naftne platforme u Perzijskom zaljevu. Potom su neko vrijeme rabljeni za logističku potporu marinaca u Iraku. Nakon toga opet su prepušteni specijalnim snagama, preciznije snagama koje su djelovale na Rogu Afrike.

U kolovozu 2003. flota je povećana još jednim Incatom 061 dužine 98 metara, ali ovaj put za potrebe američke ratne mornarice. Brod je dobio ime USS Swift (HSV-2X). U početku je rabljen kao zamjena za brod ISS Inchon (brod za potporu protuminskim snagama). Potom su Swift preuzeli marinci da bi ispitali njegovu uporabljivost u njihovim specifičnim uvjetima djelovanja. Početkom 2005. HSV-2X je prevezao pomoć namijenjenu unesrećenim od cunamija. Prema navodima američke ratne mornarice USS Swift je u kratkom vremenu uspio prevesti ljude i opremu potrebnu za pomoć nastradalima te je dokazao da se svojom brzinom i prilagodljivošću može učinkovito rabiti i u humanitarnim zadaćama. Kao posebno dobre odlike pokazale su se velika brzina plovidbe, ali i mogućnost uporabe u plitkim priobalnim vodama koje su mu omogućile izravan prilaz nastradalim područjima.

Najam Joint Venturea istekao je u ožujku 2004. te je vraćen Incatu koji ga je nastavio rabiti u komercijalne svrhe. Trogodišnji najam Spearheada TACOM je završio krajem 2005., tako da je u “operativnoj uporabi” ostao samo Swift. Na zahtjev Military Sealifty Command njegov je najam potkraj 2008. produžen za još 12 mjeseci. Najam sadrži i opciju produženja najma sve do kraja 2013.

Zdrava konkurencija
Incatovi uspjesi potaknuli su i druge tvrtke da se uključe u borbu za dobivanje unosnih poslova. Jedna od njih je i tvrtka Austal Ships, čije je sjedište u Hendersonu (zapadna Australija). Ova je tvrtka u siječnju 2002. Military Sealift Command iznajmila 110-metarski katamaran WestPac Express, da bi bio logistička potpora Third Marine Expeditionary Force (III MEF) na japanskom otoku Okinawa. Najam je obnovljen u veljači 2007. s rokom trajanja sve do kraja 2011.

Prije toga ovaj je katamaran od srpnja 2001. prošao kroz 238 dana dugo “dokazivanje koncepta”. Za to vrijeme WestPac Express je prevezao više od 10 000 marinaca i više od sedam milijuna kilograma tereta, što je ekvivalent za 217 letova transportnog aviona C-17 Globemaster III iz Okinawe u Guam, Južnu Koreju ili na japanske matične otoke.

WestPac Express je svojevrsni hibrid (roll-on/roll-off trajekt i teretni brod) najveće nosivosti 750 tona. Može postići brzinu veću od 40 čvorova, a dvije teretne palube imaju površinu od 3065,8 m2. Da je WestPac Express prvobitno namijenjen prijevozu na manje udaljenosti, naknadno je dobio dodatne spremnike za gorivo zapremine 240 000 litara. Zahvaljujući njima prvobitni skromni doplov od samo 400 nautičkih milja povećao se na zadovoljavajućih 1250 NM. Dodatni su spremnici omogućili da prijevoz s Okinawe na Guam traje samo 36 sati.

Da bi povećala mogućnosti prodaje svojih brodova na američkom tržištu, tvrtka Austal je osnovala i američku podružnicu Austal USA. Sjedište joj je u Mobleu u Alabami. Kao dio tima predvođeni korporacijom General Dynamics, Austal je svoj trimaranski trajekt Benchijigua Express ponudio kao bazu za najnoviji američki ratni brod LCS (Littoral Combat Ship). Na toj je osnovi napravljen USS Independence. Brod je 28. travnja 2008. u Austalovom brodogradilištu u Mobilu. Iako još nije poznato koji će od dva prijedloga (drugi je Lockheed Martinov USS Freedom) pobijediti, USS Independence je dokazao i uporabljivost trimaranske forme trupa i za ratne brodove, ne samo za teretne.

Nakon iskustava stečenih tijekom uporabe Joint Venturea, Spearheada, Swifta i WestPac Expressa zaključeno je da se komercijalni brzi brodovi, uz neke potrebne, ali u osnovi manje preinake, mogu uspješno rabiti u vojnim operacijama. Na tim su osnovama američke oružane snage pokrenule razvoj dugoročnih planova sa ciljem razvoja američkih HSV-a namijenjenih logističkoj uporabi.

Siniša RADAKOVIĆ