Strategijski pregled obrane iz 1998. donio je izraženu potrebu za moderno opremljenim i učinkovitim oružanim snagama i s odgovarajućom potporom za brz i dugoročno održiv razmještaj u ekspedicijskim operacijama 

Britanska vanjska politika je tradicionalno oblikovana, riječima Winstona Churchilla, u tri kruga, područja, koja se međusobno preklapaju. Prvo, britanska uloga poslijeimperijalne sile s brojnim poslijekolonijalnim obvezama i bliskim vezama sa zemljama Commonwealtha. Drugo, specijalni odnosi V. Britanije sa SAD-om i diferencijacija u odnosu na ostale europske zemlje i treće, uloga V. Britanije kao europske zemlje i članice EU-a. U interakcijama triju spomenutih uloga postoje međusobne tenzije kao i razdoblja favoriziranja jedne u odnosu na druge. Dok je u doba konfrontacija i napetosti (osobito tijekom 1980-ih, za vrijeme premijerke M. Thatcher) bila naglašenija uloga savezništva sa SAD-om, u doba detanta i popuštanja napetosti naglasak je bio na europskoj ulozi V. Britanije.

Strateški dokumenti o obrani u razdoblju nakon hladnog rata
Evolucija britanske obrambene politike može se pratiti na nizu strateških dokumenata, bijelih knjiga o obrani, od 1991. pa sve do posljednje “Future Capabilities” (buduće sposobnosti) iz lipnja 2004. Prva poslijehladnoratovska Bijela knjiga o obrani pod nazivom “Options for Change” (“opcija za promjene”) objavljena je u srpnju 1991., neposredno nakon sukoba u Iraku (Pustinjska oluja) i definira prijetnje, odnosno rizike kojima je izložena V. Britanija. Rizici nacionalnoj sigurnosti uključivali su rezidualnu opasnost od situacije u bivšem Sovjetskom Savezu (koji se opisuje kao “nestabilna supersila”), nestabilnost u zemljama istočne Europe i kao treće, navode se događaji izvan Europe što uključuje i opasnosti od proliferacije sofisticiranog i razornog oružja, osobito oružja masovnog uništenja. “Options for change” predstavlja vrlo malen odmak od tradicionalne, zapravo, hladnoratovske obrambene politike i ciljeva. U praksi to je značilo samo smanjivanje tada postojećih zadaća i uloga britanske vojske.

Prvi pokušaj temeljitog redefiniranja britanske obrambene politike i uloga leži u Bijeloj knjizi o obrani iz 1993. pod nazivom “Statement on the Defense Estimates 1993”, odnosno SDE 1993. Redefiniranje britanskih obrambenih zadaća počiva na važnim promjenama dviju pretpostavki. Prvo, mogućnost pojave prijetnji britanskom teritoriju još je manje vjerojatna u neposrednoj budućnosti, nego što je to bilo 1991. (prva poslijehladnoratovska Bijela knjiga o obrani). I drugo, ističe se irelevantnost razlikovanja sposobnosti djelovanja u sklopu NATO-a, odnosno izvan NATO-ova područja. U tom smislu Bijela knjiga o obrani iz 1993. ističe tri glavne uloge V. Britanije:
1. obrana V. Britanije i zavisnih teritorija
2. britanski doprinos NATO-u – “kako bi se osigurali od glavnih vanjskih prijetnji Ujedinjenom Kraljevstvu i našim saveznicima” i
3. britanski doprinos međunarodnom miru i sigurnosti, što uključuje i mirovne misije.
U terminima stvarnih obrambenih sposobnosti SDE iz 1993. nije donijela radikalan odmak od prošlosti. Dijelom je to posljedica strukture obrambenog sektora koji je inertan i nesklon promjenama. Proračunom dominiraju dugotrajni i skupi projekti koje je teško mijenjati jedanput kada se krenu u njihovu realizaciju, podmornice i nuklearni projektili Trident ili europski borbeni avion Eurofigther Typhoon, na primjer. Osim golemih svota novca koje se ulažu u pojedine projekte, oko njih je razvijena mreža interesa u industrijskim krugovima, državnoj administraciji, oružanim snagama, lokalnoj zajednici koji stoje na putu njihovom preispitivanju i eventualnom ukidanju, ovisno o stvarnim potrebama i ekonomskim analizama.

Strategijski pregled obrane iz 1998. (Strategic Defence Review – SDR) zacrtao je buduću obrambenu politiku, ulogu i ciljeve britanskih oružanih snaga do 2015. On je nastavak procesa transformacije obrambene politike V. Britanije od hladnoratovskih zadaća ka povećanju ekspedicijskih sposobnosti, djelovanja i doživljavanja uloge oružanih snaga kao “sile dobra”. Među važnim zaključcima SDR je izražena potreba za moderno opremljenim i učinkovitim oružanim snagama i s odgovarajućom potporom za brz i dugoročno održiv razmještaj u ekspedicijskim operacijama. Nadalje, prepoznata je potreba sposobnosti vođenja cijelog spektra zadaća i operacije, od borbenih djelovanja do potpore mirovnim operacijama, naglašava se uloga i značenje pričuvnih vojnika i postrojbi u potpori djelovanjima aktivnih snaga i u operacijama izvan granica V. Britanije itd. SDR ističe potrebu prihvaćanja novih tehnologija kao bi se povećale vojne sposobnosti odgovora na nove vrste prijetnji, ali i zadržava nuklearne snage kao tradicionalno sredstvo zastrašivanja.
Svojevrsna revizija Strategijskog pregleda obrane objavljena je nakon događaja od 11. rujna pod nazivom “Novo poglavlje” (New Chapter) i predstavlja odgovor na izražene prijetnje međunarodnog terorizma. “Novo poglavlje” ističe ključnu ulogu ekspedijskih snaga V. Britanije u borbi protiv međunarodnog terorizma, te uvodi koncept “efektivnosti djelovanja” koji se razvija i zauzima važno mjesto u budućim strateškim dokumentima.
U prosincu 2003. objavljena je nova Bijela knjiga obrani pod nazivom “Delivering Security in a Changing World” koja na globalnoj razini prepoznaje tri najvažnije prijetnje: prvo, međunarodni terorizam, drugo proliferacija oružja za masovno uništenje u nedemokratskim i slabim, odnosno propadajućim državama (weak and failing states) i konačno opasnost terorističke uporabe oružja za masovno uništenje koja zahtijeva djelovanje izvan granica, odnosno prije nego što ono dođe do V. Britanije. Operacija snaga u Afganistanu je, prema službenim izvorima, primjer djelovanja na prijetnju, prije nego ona dođe do granica zemlje.

Buduće sposobnosti: početne pretpostavke
Dokument pod nazivom “Delivering Security in a Changing World – Future capabilites” objavljen je u lipnju 2004. i predstavlja operacionalizaciju Strategijskog pregleda obrane iz 1998. i niza već navedenih strateških dokumenata koji su uslijedili, ali donosi mnoge konačne i konkretne odgovore u pogledu restrukturiranja snaga i njihovog opremanja u budućem razdoblju. Dokument “Buduće sposobnosti” definira set pretpostavki koje služe kao temelj za proces planiranja. Prvo, fokus interesa i mogućih intervencija širi se u odnosu na područja definirana SDR-om (Europa, Bliski istok, Sjeverna Afrika i područje Zaljeva) tako da obuhvaća potrebu djelovanja i na području subsaharske Afrike i Južne Azije, ali i globalno kao odgovor na prijetnje međunarodnog terorizma. Drugo, ističe se potreba optimizacije strukture snaga kako bi se poduprle sposobnosti istodobnog djelovanja u operacijama manjih razmjera u različitim dijelovima svijeta. Treće, zadržavanje fleksibilnosti i sposobnosti sudjelovanja u kraćim operacijama velikih razmjera, pri čemu se ističe opredijeljenost za djelovanje u koalicijama i priznaje da je vođenje takvih operacija moguće jedino uz sudjelovanje SAD-a. Kao planska pretpostavka ističe se potreba brzog rasporeda snaga, postizanje specifičnog vojnog efekta, napuštanje područja i prilagodba specifičnostima angažmana u drugim operacijama. Protuterorističke zadaće kao i sprečavanje proliferacije oružja za masovno uništenje zahtijevaju stalno spremne postrojbe za upućivanje u bilo koji dio svijeta sa sposobnošću brzih i preciznih udara, sposobnosti prikupljanja informacija i održavanja snaga na bojištu. Sposobnost brzog djelovanja i prilagodbe omogućuje postizanje većeg efekta sa manjim snagama. Unatoč prihvaćenom stavu da V. Britanija neće moći samostalno poduzimati operacije velikih razmjera (kao što je ona u Iraku, na primjer) potreba samostalnog vođenja manjih do srednjih intervencija zahtijeva razvoj punog spektra sposobnosti: pomorskih snaga, logistike, zračnih i kopnenih snaga, prikupljanja podataka i izviđanja itd.

U suštini “Budućih sposobnosti” nalaze se tri koncepta: efektivnost, tehnologija i učinkovitost. Princip efektivnosti stavlja naglasak na unaprjeđenje učinka koji generira određeni borbeni sustav umjesto na njihovom broju. Kao ilustrativan primjer može poslužiti preciznost suvremenog oružja u odnosu na “glupe” (nevođene) bombe iz bliske prošlosti. Drugo, korištenje intenzivnog napretka u tehnologiji kako bi se usavršili svi sustavi od komunikacija do sposobnosti nanošenja udara na zemlji, zraku i moru. Primjena najnovijih tehnoloških dostignuća osobito je važna u razvoju koncepta “mrežnih sposobnosti” (NEC – network enabled capability) koja povezuje sve elemente borbenih sposobnosti u realnom vremenu, od nosača aviona do pojedinačnih vojnika na bojnišnici. Učinkovitost je potreba opreznog i promišljenog korištenja proračunskog novca kao i postizanje ušteda u poslovanju kako bi se što veći dio novca uporabio za unaprjeđenje borbenih sposobnosti. S aspekta “Budućih sposobnosti” efektivnost znači povlačenje zastarjelih, manje efektivnih borbenih sustava kako bi se otvorio prostor za razvoj i uvođenje u uporabu novih sustava.

Mornarica
U tradiciji britanske mornarice, ona će i u budućnosti biti oslonac vojne sile sa zadaćom brzog rasporeda u području interesa, te pružanje borbene i logističke potpore iskrcanim snagama. Buduća struktura snaga bit će fokusirana oko udarne grupe nosača aviona i desantnih brodova. Trenutno su u upotrebi tri nosača aviona/helikoptra tipa Invincible (poznatih još iz Falklandskog rata), koji se planiraju zamijeniti sa dva nova nosača zrakoplova koji bi trebali ući u upotrebu do 2015., svaki sa 50 zrakoplova. Međutim pokušaji smanjenja, bolje rečeno, držanja porasta troškova pod kontrolom, vjerojatno će dovesti do smanjenja čitavog projekta tako da će prema nekim izvorima veličina brodova biti smanjena sa 65 000 tona na 45-50 000 tona a broj zrakoplova na 30-40.

Međutim, u mnogim aspektima kako u mornarici tako i u kopnenoj vojsci i zrakoplovstvu modernizacija se izjednačuje sa smanjenjem broja oružanih sustava (aviona, tenkova, brodova itd.). Odgovor na kritike da će manji broj brodova, aviona i drugih borbenih sustava negativno utjecati na vojne sposobnosti leži u koncpetu “effects-based operations”, odnosno efektivnosti oružanog sustava nasuprot konceptu kvantitete. Kao rezultat britanska ratna mornarica u budućnosti će biti po broju brodova manja nego što je danas, sa zadaćama koje daleko premašuju hladnoratovske.

Jedan od najznačajnih projekata ratne morarice je razarač “Tipa 45”. Prvobitni planovi nabave 12 jedinica smanjeni su na 8, a osim smanjenja broja jedinica porast troškova uzrokovao je i slabiju opremljenost tih plovila. Riječ je o projektu koji je započeo u kooperaciji s Francuskom i Italijom koji je, međutim V. Britanija napustila 1999. Dosad su sklopljeni ugovori o kupovini šest razarača u dvije serije, a isporuka zadnje jedinice bi trebala uslijediti 2017., što je odgoda od gotovo tri godine prema prvobitnom planu. Program gradnje prvih šest brodova narastao je od 4,3 mlrd. ? do fantastičnih 5,8 mlrd ?, a problem rasta troškova uzrok je zabrinutosti u pogledu cijene koštanja posljednja dva broda. U pokušajima da se troškovi održe pod kontrolom procesi revizije su znatno umanjili sposobnosti i opremljenost tako da će brod imati sposobnosti nošenja, ali neće biti opremljen protubrodskim projektilima kao i lanserima protupodmorničkih torpeda. Izostat će također unutrašnji sloj proturaketne zaštite (sustavi Phalanx), infracrveni senzori ranog upozoranja, brodski sustavi zaštite od torpeda itd. Planovi razvoja ratne mornarice predviđaju ukupno 25 ratnih brodova klase razarača i fregata, što će u konačnici rezultirati povlačenjem određenog broja brodova iz uporabe. Prvo će se otpisati najstarije jedinice razarača iz serije Tip 42 (dva su povučena 2004., a treći će biti tijekom ove godine). Reducirat će se i broj fregata Tipa 23 za tri jedinice i to prije nego što je prvobitno planirano, negdje do sredine 2006. Prema tvrdnjama ministarstva obrane preostali dio brodova bit će dovoljan za obavljanje zadaća visokog prioriteta i održavanja tehnološke razine.

Planovi predviđaju i smanjenje broja jurišnih podmornica, trenutno su u uporabi 4 podmornice klase Swiftsure i 7 klase Trafalgar. “Buduće sposobnosti” međutim, procjenjuju da je potencijalna opasnost neprijateljskih podmorničkih snaga za britanske snage relativno mala, stoga su zaključili da je primjereno smanjiti broj podmornica, ali s druge strane povećati kvalitetu i sposobnosti preostalih. Iskazano konkretnim podacima to znači da će se broj napadačkih podmornica smanjiti do 2008. na osam povlačenjem iz upotrebe podmornica klase Trafalgar. U razvoju je nova jurišna podmornica klase Astute koja bi trebala znatno pridonijeti kvaliteti podmorničke flote, međutim i ovaj program ne samo da kasni s provedbom već je i značajno premašio planirane troškove. Uvođenje u uporabu predviđeno je za 2009., a trenutačne procjene koštanja cijelog projekta kreću se na razini od 3,5 mlrd. ?. Redukcije će zahvatiti i protuminske brodove, od 19 trenutačno u uporabi flota će zadržati 16 brodova, a zbog povoljnije sigurnosne situacije u Sjevernoj Irskoj iz upotrebe će biti povučena klasa patrolnih brodova tipa Hunt.

Zrakoplovstvo
Prema tvrdnjama iz britanskog ministarstva obrane ratno zrakoplovstvo je od posljednjeg strategijskog pregleda obrane znatno unaprijedilo svoje sposobnosti. Napredak u naoružanju, umrežavanju pa i u samim avionima nastavit će se i u idućem razdoblju. U budućnosti britanske zračne snage bit će sagrađene oko zajedničkog europskog projekta zrakoplova Typhoon kao i JCA (Joint Combat Aircraft) projekt koji se razvija u suradnji sa SAD-om. Do uspostave nove željene strukture ratnog zrakoplovstva, dakle u prijelaznom razdoblju koje slijedi, broj posada i zrakoplova će varirati. Do uvođenja novih zrakoplova u operativnu uporabu britanske zračne snage oslonit će se na nedavno modernizirane zrakoplove tipa Tornado GR4 i Harrier koji je moderniziran na standard GR9. Prema službenim procjenama svrha transformacije je sposobnost razmještaja i borbene uporabe do 64 borbena zrakoplova kao potporu operacijama malih, srednjih i velikih razmjera. Do tog cilja vodi, međutim, put daljnjih redukcija, prema procjenama analitičara tu je najgore prošlo upravo ratno zrakoplovstvo. Prvo, do 2007. u potpunosti će biti povučeni iz uporabe zrakoplovi Jaguar, što je donekle zbunjujuće jer su oni zajedno sa zrakoplovima tipa Tornado nedavno modernizirani (motori i elektronika) na što je ukupno potrošeno gotovo jedna milijarda ?. Neki analitičari ocjenjuju tu odluku kao kratkovidnu, ističući da je Jaguar višenamjenski zrakoplov sposoban za polijetanje i slijetanje s neuređenih i loših poletno-sletnih staza, dakle upravo tip zrakoplova koji udovaljava uvjetima “ekspedicijskog ratovanja”. Određene rezerve u pogledu takve odluke izrazio je i Donji dom britanskog parlamenta u izviješću koje se odnosilo na “Buduće sposobnosti”. Naime, postavlja se logično pitanje – ako modernizirani zrakoplovi Tornado F3 i Harrieri pružaju dovoljno sposobnosti čak i nakon povlačenja Jaguara je li novi zrakoplov uopće potreban. Osobito uzevši u obzir da se u procesu razvoja nalaze čak dva tipa.

Središnje mjesto u britanskim zračnim snagama zauzet će modernizirani Tornado koji je u novoj verziji dobio sposobnosti uporabe projektila zrak-zrak srednjeg dometa AMRAAM, novog projektila kratkog dometa ASRAAM, sustav taktičke razmjene informacije (JDITS) itd. Sposobnosti ratnog zrakoplovstva će se dodatno unaprijediti uvođenjem zrakoplova Typhoon i projektila zrak-zrak velikog dometa tipa “Meteor”. No, i tu će doći do redukcije time što se planira iz uporabe povući eskadrila zrakoplova Tornado F.3. Povlačenjem znatnog broja zrakoplova uštedjet će se znatna sredstva, a dodatne će se uštede postići smanjenjem broja posada, time što će mnoge postati višak. No, negativna posljedica je smanjenje broja raspoloživih pilota što će se pokazati kao nedostatak kada se u uporabu počnu uvoditi novi tipovi zrakoplova, a već je i sada primjetan problem privlačenja potrebnog kadra.
Jedna od najvažnijih investicija ratnog zrakoplovstva je uvođenje u uporabu zrakoplova Typhoon kao zajedničkog projekta Njemačke, Italije i Španjolske. Nakon dugo godina razvoja Eurofighter konačno ulazi u operativnu uporabu zemalja sudionica tog programa. Program Eurofighter jedan je od najvećih zajedničkih projekata europskih zemalja i jedan od najvažnijih u ratnom zrakoploplovstvu današnjice uopće, usporediv s američkim programom borbenog zrakoplova F-22. Typhoon ima sve sposobnosti modernog lovačkog zrakoplova četvrte generacije, snažan i sofisticiran radar (Captor) koji će u budućnosti biti zamijenjen sustavom AESA, impresivan domet, moćne sposobnosti protivelektroničke borbe i opremljen je modernim projektila srednjeg dometa, a naknadno će biti osposobljen za djelovanje s projektilom zrak-zrak dugog dometa (Meteor). Typhoon ima izvanredne manevarske sposobnosti, dinamičke karakteristike leta u smislu akceleracije, penjanja i široke envelope letenja kao i sposobnosti bliske zračne borbe. Jedna od značajki Typhoona je i opremanje pilotskom kacigom s integriranim displayom. Program industrijske kooperacije i sjedinjene nabave više zemalja omogućio je planiranje proizvodnje impresivnog broja letjelica. Trenutačno knjiga nabavke ima 638 letjelica, što je vrlo mnogo, osobito imajući u i vidu da SAD planiraju nabavu samo 180 lovaca nove generacije i pandana Typhoonu – zrakoplova F-22 Raptor. V. Britanija namjerava nabaviti ukupno 232 Eurofightera u više serija, a isporuka prvih 55 zrakoplova je već u tijeku. Ugovor o prvoj seriji obuhvaća nabavu 148 zrakoplova (za sve zemlje članice), a vrijednost spomenutih 55 aviona je 2,5 milijardi ?. Ugovor o proizvodnji druge serije Typhoona potpisan je u prosincu 2004. u vrijednosti od oko 25 milijardi USD i pokriva proizvodnju 236 letjelica za četiri zemlje, od kojih 89 za V. Britaniju. Karakteristike za treću seriju letjelica još nisu određeni s obzirom da se potpisivanje ugovora očekuje za nekoliko godina.

Ključan dio ekspedicijskih sposobnosti oružanih snaga V. Britanije u budućnosti leži u programu JSF (Joint Strike Fighter), američke oznake F-35. Zrakoplov JSF trebao bi zamijeniti Harriere na postojećim i osobito budućim nosačima zrakoplova i time osigurati zaštitu postrojbi V. Britanije u misijama izvan granica zemlje. S obzirom da Typhoon nema mogućnosti polijetanja i slijetanja na nosače aviona (jedna od točki razilaženja s Francuskom tijekom razvoja Typhoona) uspješan razvoj i nabava JSF je dugoročno od velike važnosti za V. Britaniju. Program “Joint Strike Fighter” je vrlo ambiciozan, prije svega, američki program koji ima za cilj i uzor ponoviti uspjeh izvanrednog zrakoplova F-16, po broju proizvedenih primjeraka i financijskim dobicima koji slijede iz ekonomskih koristi velike proizvodnje (ekonomija obujma). Po mnogo čemu riječ je o jedinstvenom projektu, kako po tehničkim karakteristikama, a tako i po jedinstvenoj filozofiji procesa razvoja i proizvodnje. U razvoju su i planira se proizvodnja tri tipa zrakoplova F-35A i F-35C verzija s konvencionalnim sposobnostima polijetanja i slijetanja, za američko ratno zrakoplovstvo i potonja za američku ratnu mornaricu (za djelovanje s nosača aviona), te F-35B sa sposobnostima uzlijetanja s kratkih staza i vertikalnim slijetanjem, što je verzija koju namjerava nabaviti i V. Britanija. U specifičnoj filozofiji tog projekta V. Britanija je partner prve razine i u financiranju sudjeluje s dvije milijarde USD u fazi SDD (System Development and Demonstration – razvoj sustava i demonstrator), a još jedna milijarda USD bit će potrebna kako bi se F-35B prilagodio britanskim potrebama i standardima. V. Britanija htjela bi nabaviti 150 zrakoplova F-35B u vlastitom programu pod nazivom “Zajednički borbeni zrakoplov” (JCA) za djelovanje s budućih nosača zrakoplova ali i iz kopnenih baza. Prvi zrakoplov bi trebao biti isporučen do 2012. kada se planira i zaprimanje prvog nosača, međutim problemi u razvoju prolongirali su vrijeme uvođenja na prosinac 2014. Iako je željeni broj od 150 letjelica i službeno potvrđen, analitičari sumnjaju kolika će biti stvarna narudžba V. Britanije. Konačan broj letjelica najviše ovisi o cijeni koja je vrlo velika, uz spomenutu milijardu USD potrebnu za udovoljavanje britanskim standardima. Nabava 150 letjelica bi trebala stajati izuzetno visokih 18 do 19 milijardi USD što daje vrtoglavu cijenu od 120 milijuna USD po letjelici.

Helikopteri osiguravaju ključnu sposobnost na bojištu i na pomorskim ratištima time što značatno pridonose gotovo svim vojnim zadaćama. Prema izvješću Nacionalnog ureda za reviziju helikopterska flota V. Britanije je najmoćnija u Europi. U svakom slučaju ona je barem jedna od najiskusnijih. Idućih deset godina planira se u razvoj helikopterskih platformi u svrhu zamjene i unaprjeđenja sposobnosti uložiti 3 milijarde ?. Planovi predviđaju nabavu 67 helikoptera tipa Apache HA Mk1s kojima će se opremiti tri jurišne pukovnije, a ministarstvo obrane objavilo je podatke o sklapanju dva nova ugovora vrijednosti više od 300 milijuna ? s firmom AugustWestland kojim će se znatno unaprijediti sposobnosti noćnog djelovanja i osigurati četverogodišnja potpora održavanju helikoptera Apache.

Jačanje pomorskih i osobito zračnih transportnih mogućnosti preduvjet je ostvarenja strategijskih ciljeva borbe protiv terorizma daleko od nacionalnih granica i drugih oblika djelovanja. U središtu zračno-transportnih mogućnosti ostaje flota zrakoplova C-130, a od 2011. europski transportni avion Airbusov A400M. Zasad je potvrđena namjera nabave 25 transportnih aviona. Riječ je o avionu koji će pružiti sposobnost taktičke i strateške mobilnosti svim rodovima vojske. Mogućnosti zrakoplova uključuju i mogućnost djelovanja s neuređenih poletno-sletnih staza, djelovanje u ekstremnim vremenskim uvjetima, raznovrsnost tereta (vozila, oprema, vojnici itd.). A400M će zamijeniti postojeće transportne kapacitete, zrakoplov C130. Međutim, uz A400M V. Britanija odlučila je zadržati i manji broj transportnih zrakoplova C-17 koji pružaju mogućnost prevoženja i najkrupnijeg pojedinačnog tereta. Prvobitno je, do uvođenja A400M, V. Britanija iznajmila flotu od četiri zrakoplova C-17 koji su isporučeni tijekom 2001. Sada je odlučeno da se istekom najma avione zadrži uz kupovinu i petog zrakoplova.

Igor KARNJUŠ