Alojzije Stepinac i Ivan Merz – blaženici, svjedoci evanđelja i veliki borci za hrvatski narod. No, ta dvojica blaženika nisu samo povezani vjerom i domoljubljem, nego i vojnom karijerom: obojica su tijekom Prvog svjetskog rata služili u austrougarskoj vojsci kao časnici. Rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta prof. dr. sc. Željko Tanjić održao je u Zapovjedništvu za potporu predavanje o vojnom putu dvojice blaženika…

Zapovjedništvo za potporu svake godine povodom svoje obljetnice osnutka organizira niz aktivnosti za svoje djelatnike. Ove su godine u proslavu uključili i vjersku komponentu. Potaknuti procesom kanonizacije Alojzija Stepinca i Ivana Merza, zamolili su rektora Hrvatskog katoličkog sveučilišta prof. dr. sc. Željka Tanjića da im predstavi vojni put te dvojice blaženika. Dio je to njihovih životopisa koji se rijetko ističe, a i samom prof. dr. sc. Tanjiću bio je izazov osmisliti predavanje: ”Bio sam ponukan početi promatrati živote dvojice blaženika u vidu u kojem ih dosad nikad nisam promatrao. Uvijek bih to negdje pročitao, ali nikad nisam ušao dublje u taj dio njihovih biografija.“ Međutim, proniknuvši u njihove vojne karijere, rektor Tanjić otkrio je da se i tu krije zanimljiva priča.

Moralne vertikale među vojnicima

Iako su poticali iz različitih okruženja, Merzu i Stepincu zajedničko je da su na neki način bili predodređeni postati dobri časnici. Njihove obitelji prenijele su im vrijednosti kojim su se poslije istaknuli kao dobri časnici. No, svaki od njih imao je i mentora čiji su uzor slijedili. Alojziju Stepincu taj je uzor bio njegov župnik iz Krašića, a Ivanu Merzu njegov gimnazijski profesor Ljubomir Maraković. ”Za časnike, ali i za sve ljude na putu svetosti važno je imati dobre primjere. Alojzije Stepinac i Ivan Merz upijali su pozitivne primjere, ali su i sami davali pozitivne primjere drugima,” naglasio je prof. dr. sc. Tanjić.

Međutim, unatoč dobrim predispozicijama i Stepinac i Merz nevoljko su pristupili vojnoj izobrazbi, a ni sama izobrazba im nije sjela na prvu. Najviše su za taj negativni prvi dojam bili krivi drugi pitomci čije se ponašanje ”odlikovalo“ bestidnim govorom i prostotama. Uvelike je to bilo u suprotnosti sa Stepinčevim i Merzovim uvjerenjem da bi časnici trebali biti moralne vertikale u vojsci, a vojna izobrazba razdoblje izgradnje morala i karaktera. I sam Merz o tome je u svojem dnevniku zapisao: ”Kad bi samo ljudi koji su ovdje znali koliko je to (časnički poziv, op.a.) važno zvanje i zanimanje, možda bi mu pristupali drugačije. Ono ne može biti cilj, već sredstvo da čovjek živi u zajednici i služi joj, ali i put ka usavršavanju vlastite osobnosti. Mnogi su tamo došli iz zabave ili iz potrage za lagodnim životom, a pritom nisu izgrađivali vlastitu osobnost.“ Unatoč problematičnoj radnoj i životnoj atmosferi na izobrazbi, Stepinac i Merz nisu se pokolebali. Nisu dopustili da ih rulja povuče za sobom, već su nastavili raditi na vlastitom duhovnom razvoju.

Sveti ratnici na frontu

Po završetku časničkog tečaja, Merzu i Stepincu dodijeljen je čin poručnika te su upućeni na borbena poprišta Prvog svjetskog rata, služeći posljednjem austrijskom caru i ugarsko-hrvatskom kralju, blaženom Karlu Austrijskom. Iako se u dvjema godinama boravka na ratištu nikad nisu sreli, svaki je na svojoj strani promicao moralne vrednote i kreposti. Pucalo se na sve strane, no oni su se neprekidno molili Blaženoj Djevici Mariji, vjerujući da će ih Bog po njezinu zagovoru izbaviti od zla. ”U njima su se razvijali domoljublje i moralna načela. Dokazali su da je moguće biti ratnik, a pritom ne izgubiti svoju dušu i svejedno dosegnuti svetost,” zaključio je Tanjić priču o ratnom putu dvojice hrvatskih blaženika. Domoljublje i vjera – dvije su vrednote koje Stepinca i Merza povezuju s hrvatskim braniteljima. Da nije bilo ljubavi prema domovini i vjere u Boga, teško bi hrvatski narod stoljećima opstao pod tuđom vlašću, a kamoli izvojevao pobjedu u Domovinskom ratu. Možemo se nadati da će svi koji su čuli predavanje rektora Tanjića, kao i oni koji čitaju ovaj tekst primjerom dvojice blaženika biti učvršćeni u življenju svoje vjere i služenju domovini.

Ivan Merz – borac za mir

Ivan Merz rođen je 1896. u Banja Luci, a djetinjstvo mu je bilo obilježeno suprotnostima. Po ocu bio je češkog i njemačkog, a po majci židovskog podrijetla, no smatrao se Hrvatom. Iako mu je materinji jezik bio njemački, zavolio je hrvatski jezik te je samo tim jezikom cijeli život mislio i pisao. Sredina u kojoj je odrastao bila je na glasu kao liberalna, no Merz se opredijelio za život u vjeri. Što je bio stariji, to mu je vjera bivala sve važnija u životu, a čak je i svoje roditelje privolio da aktivnije žive svoju vjeru.

Merzov otac Moriz (Mavro) bio je časnik u austro-ugarskoj vojsci i svojeg je sina pripremao za vojničku karijeru, učeći ga stezi, odgovornosti i poštivanju odraslih. Iako se mladi Merz više zanimao za književnost, udovoljio je volji roditelja te upisao Terezijansku vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu. Međutim, ubrzo je napustio Akademiju, a kao glavni razlog naveo je nedostatak duhovnih sadržaja. Tako je u svoj dnevnik zapisao: ”Valja misliti na svoju dušu. Toliko je vježbe da se čovjek ne stigne pozabaviti nikakvim duševnim radom.“

Iz Austrije se uputio u Francusku, gdje je upisao studij prava i učio strane jezike. No, doskora su Europom počele harati ratne strahote i Merz je mobiliziran u austrougarsku vojsku te poslan na bojište u Italiju. Dok su mnogi borci oko njega zbog rata gubili razum, Merz je uspio sačuvati zdrav razum pisanjem dnevnika i svakodnevnom molitvom. Upravo u tom razdoblju u potpunosti se okreće Bogu, što najbolje ocrtava ovih nekoliko redaka iz njegova dnevnika: ”Toliko me toga muči, toliko problema, ali meni je dovoljan pogled na Krista raspetoga da opet steknem nutarnju snagu i stabilnost i krenem dalje.“

S vremenom je Merz zavolio vojni poziv i gajio je mnogo poštovanja prema njemu. Međutim, zgražao se nad lošim ponašanjem svojih suboraca koji su čak i  u vrijeme primirja iz zabave pucali na Talijane. Časnik Merz htio se izgrliti i izmiriti s protivničkim vojnicima, a ne ubijati ih. O tome stavu svjedoči i sljedeći odlomak iz njegova dnevnika: ”Nikad neću zaboraviti kako je jednom pala obilna kiša; rijeka i potoci nabujali su. Silna se voda slijevala u talijanske rovove. Da se ne potope, talijanski vojnici izađoše van. Dršćući, stajali su nedaleko od nas. Mogli smo ih na stotine pošišati jednim mitraljezom, ali pomislio sam: ‘Kakvo ti je junaštvo pucati na ovakve postradale?’ Nijedan metak nije ispaljen.“

Poslije Prvog svjetskog rata, Merz je u članku Novo doba opisao kako rat može promijeniti ljude na bolje ili na gore. Za razliku od mnogih koji su minuli rat veličali, on ga je smatrao najvećim zlom koje može zadesiti čovječanstvo te se zalagao za mir i pravednije društvo.

Ivan Merz umro je 1927., u dobi od tek 32 godine. Njegova dobra djela i sjećanja njegovih suvremenika uvelike su pridonijela njegovoj beatifikaciji. Među tim je suvremenicima i njegov ratni zapovjednik, Šime Cvitanović, koji ga je u svojim zapisima opisao kao dobrog prijatelja te odličnog, dobrog, poštenog i požrtvovnog časnika koji se uvijek brinuo za ostale vojnike.

Alojzije Stepinac – dobri pastir talijanskog bojišta

Alojzije Stepinac rođen je 1898. u Brezariću kraj Krašića. Odrastao je u zadruzi koja je njegovala katoličku vjeru i ljubav prema hrvatskom rodu. Kao sin poljoprivrednika htio je studirati agronomiju, no Prvi svjetski rat pomrsio mu je planove: s nenavršenih 18 godina pozvan je na šestomjesečni časnički tečaj u Rijeci. Već tad isticao se svojom duhovnošću; dok su se drugi kadeti u slobodno vrijeme zabavljali u gradu, Stepinac je pohađao Svetište Majke Božje Trsatske.

Vjeru je svjedočio i na talijanskom ratištu. Suborci su ga zapamtili po njegovoj plemenitosti, pravednosti i požrtvovnosti. Uvijek je slijedio pravila, no odbijao se pokoriti političkim interesima ili interesima pojedinaca. S podređenim vojnicima dijelio je sve ratne tegobe, a zadaće im je dijelio u skladu s njihovim sposobnostima. Iako nije trpio loše ponašanje, nikad nije kažnjavao podređene mu vojnike, već ih je štitio. Jednom je jedan njegov vojnik spriječio višeg časnika da siluje mladu djevojku, a potonji se osvetio podnijevši lažnu prijavu protiv vojnika. Stepinac je svjedočio u korist vojnika, što je rezultiralo oslobađajućom presudom.

U srpnju 1918. talijansko je topništvo napalo Stepinčev vod kod rijeke Piave. Preživjelo je samo sedmero pripadnika voda, uključujući i Stepinca. U svoj je dnevnik zapisao da je preživio zahvaljujući tome što je po zvuku granate mogao predvidjeti mjesto pada i skloniti se na vrijeme. Međutim, zarobljen je i odveden u logor, a poslije prebačen na Solunski front. Zasluge za svoje oslobođenje davao je Majci Božjoj Trsatskoj te je na Trsatu ostavio spomen-ploču u znak zahvalnosti. Općenito, za sve dobro u životu zahvaljivao je Majci Božjoj, kao što je i zapisao u svojem dnevniku:”Više puta kad legnem, dođu mi pred oči najrazličitiji momenti: kud sam sve prolazio i što sam sve doživljavao. Svuda gledam posebnu zaštitu Bogorodice.“

Iako se nakon Prvog svjetskog rata udaljio od vojske, do kraja života promicao je vjerske vrednote, pomagao potrebite, ali i borio se protiv raznih neprijatelja, ponajviše totalitarističkih režima. Komunistički režim u montiranom ga je procesu osudio na prisilni rad i zatvor. Umro je 1960. u kućnom pritvoru u Krašiću.

Iva GUGO

Foto: Filip Klen