Ministarstvo hrvatskih branitelja četvrtu godinu zaredom raspisalo je natječaj za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj. Pristiglo je 135 učeničkih priča, a Povjerenstvo za vrednovanje proglasilo je ovogodišnje pobjednike. U ovom broju objavljujemo četvrtu od pet priča koje dijele ravnopravne treće nagrade. Naslovljena je Crna haljina, a napisala ju je Lara Božanić

Karlovačke su ulice u kasnu jesen postajale iznimno sjetne, toliko da bi čovjeka jednim pogledom na prazne ceste i mutna ulična svjetla mogla obuzeti takva samoća da doista pomisli kako je jedini na svijetu. Cijeli grad kao da je naglo ostario pod teretom nadolazeće zime, a pukotine na pročeljima zgrada vraćale su promatrače u prošlost, u neku drugu samotnu jesen. Samo su tada, umjesto prvih pahulja, s neba padale granate.

Nad krovovima se prostrlo nekakvo mučno bjelilo, zagušljiva boja smrti. Dani su prolazili sporije nego inače, kao da su namjerno otezali taj užas koji su ljudi počeli nazivati svakodnevnicom. Kao da su ih pokušavali natjerati da zaborave kakav je bio život prije prvih zvukova sirena za uzbunu, da zaborave kako su im djeca trčala u zagrljaje iz škole ili kako su plesali po kuhinji kada bi na radiju čuli omiljenu pjesmu. Sada su slušali vijesti s bojišnice i nadali se da imena njihovih sinova, očeva i braće neće biti spomenuta. I baka je svakodnevno slušala o nestalim i umrlim vojnicima, iako osim nekoliko susjeda nije znala nikoga tko je otišao u rat. Susjedstvo je bivalo sve zapuštenije pa bi se često zatekla kako razmišlja gdje su sada svi oni ljudi koje je jedva poznavala, ali bez kojih je teško mogla zamisliti ulice u kojima je odrasla.

Dvaput je tjedno odlazila na karlovačko groblje, na drugom kraju grada. Tom je prigodom često nosila jednostavnu crnu haljinu u kojoj je bila na sprovodu. Kada bi se prvi neprijateljski zrakoplovi pojavili na obzoru, ljudi oko nje trčali bi do najbližih skloništa i sa sobom povlačili razigranu djecu. Ulice su postajale puste, a eksplozije i pucnjevi sve glasniji, kao navijeni sat koji je sve bliže zadnjem otkucaju. Baka je, unatoč sirenama, neometano hodala dalje te bi se uvijek kući vratila gotovo netaknuta, što je većina pripisivala pukoj sreći. Nazivali su je nepokolebljivom ili naprosto ludom, ali ona je vjerovala da je njezina ljubav prema preminulom dragom jača i od cijele protivničke vojske. Bili su nerazdvojni za života, a odlučila je da i nakon njegove smrti neće biti ništa drukčije.

Jednog se popodneva tako vraćala putem kojim je uvijek išla, pored niza dućančića i srušenih stambenih zgrada. Neki su trgovci već bili pobjegli iz grada, a njihovi su nekada uredni izlozi sada bili zapušteni, ostavljeni u žurbi. Pored ruševina su se igrala djeca, a njihove su se igre razlikovale od onih kojima bi možda kratili vrijeme prije nekoliko godina. Dječaci su trčali uokolo sa prevelikim šljemovima na glavama koje su našli odbačene pored ceste. U rukama su nosili štapove ili ogoljene metalne šipke što su ih skupili iz ostataka urušenih zidova i pucali zamišljene metke, kako su to činili odrasli. Djevojčice su sjedile nedaleko od njih i prstom u prašini crtale likove iz bajki, kao što su to nekada radile u školi. Tada su pravili avione od papira i bacali ih kroz prozor učionice, ne sluteći da će se oni ubrzo okrenuti protiv njih i pretvoriti u tamne mrlje što tutnje nebom i gađaju malene ručice koje su ih stvorile. Ubrzo im je prišla neka mlada žena, zasigurno majka jednog od dječaka. Uhvatila ga je za uho i uzela mu komad metala iz ruke, zamišljenu pušku koja ga je fascinirala gotovo kao i očeva. Jedva je primjetno kimnula baki u prolazu odvlačeći malu plavu glavu nazad u sklonište. Baka je pomislila kako će djeca uvijek biti djeca i da ako treba ikoga kriviti, to sigurno nisu ona.

Ispred njene je kuće ponovo bio parkiran mali zeleni automobil, kao i svake subote. Njezini su neumorno dolazili iz Zagreba u pokušaju da je nagovore da ode s njima, ali ona bi svaki put odbila misleći na čovjeka kojeg je toliko voljela i bez kojega se nije usuđivala napustiti grad. Ali ovoga je puta nešto bilo drukčije. Nije se čula prepirka, samo pokoja rečenica i kimanje glavom. Tog je popodneva baka napustila grad, u naručju noseći mali drveni sanduk koji je donijela s groblja. Držala ga je cijelim putem do Zagreba, tu malu hrpicu kostiju koja je bila sve što je od njega preostalo, ali koju je jednako neizmjerno voljela. Susjedi su s prozora u čudu promatrali kako se odvozi u automobilu, daleko od tog nemirnog mjesta, bez osvrtanja. Otišli su u strci ostavivši sve njene stvari u stanu. Vratit će se neki drugi dan, rekli su joj, samo neka je ona na sigurnom. Sanduk su odlučili pokopati u Sloveniji, kamo je otišla živjeti sa sestrom. Idućeg je jutra na bakinu kuću pala granata. Jedino što je ostalo čitavo u urušenom stanu bio je ormar u spavaćoj sobi, a u njemu, sada posuta šrapnelima, njena crna haljina za sprovode.

Lara Božanić,

učenica 3. razreda Škole likovnih umjetnosti Split