Bogata povijest i fascinantne građevine te Strossmayerov trg svrstavaju grad u srcu Slavonije među mjesta velike povijesne i kulturne važnosti u našoj domovini

Đakovo je grad bogate i burne povijesti. Brojni pronađeni lokaliteti u gradu i okolici svjedoče da se na tom području živjelo već šest tisućljeća prije Krista. Za vrijeme vladavine Rimljana, na širem području Đakova postojalo je naselje Certissa. Moguće je da je rimski car Marko Aurelije dao zasaditi vinograde baš na tom području. Ime mjesta u obliku Dyaco prvi se put spominje 1244. u dokumentu tadašnjeg hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. (1206. – 1270.). Naime, kako je sredinom XIII. st. u obližnjoj Bosni došlo do sukoba Bosanske biskupije s bogumilima, sjedište Biskupije preseljeno je oko 1250. godine iz Brda kod Sarajeva upravo u Đakovo. Ključna osoba za to bio je Belin brat herceg Koloman (1208. – 1241.). Oba su sinovi kralja Andrije II. Arpadovića (oko 1176. – 1235.). Dakle, Koloman je vladao područjem Slavonije, pa je mogao bosanskom biskupu Ponsi (umro oko 1270.) darovati Đakovo i još neka područja u okolici. Nakon Kolomanove smrti, njegov brat i kralj Bela potvrdio je darovnicu, što je ujedno i početak Đakova kao biskupskog grada. Stalnim sjedištem Bosanske biskupije postaje 1349. godine.

Opet katoličko središte

Preokret u povijesti Đakova došao je 1536., kad su Osmanlije zavladali gradom i promijenili njegov cjelokupan izgled te demografsku sliku. U grad se doselio velik broj muslimana: prema podacima iz 1680. ondje je bilo oko 5000 stanovnika. Takva situacija trajala je do 1687., kad su Osmanlije poraženi u Slavoniji. Okupacija je prestala, no grad ostaje spaljen i opustošen. S vremenom se Đakovo opet pretvara u katoličko središte Slavonije, biskupsko vlastelinstvo se obnavlja i kralj Leopold I. (1640. – 1705.) u srpnju 1704. daruje ga biskupu Jurju III. Patačiću od Zajezde (umro 1716.). Bulom pape Klementa XIV. (1705. – 1774.) iz 1773. stara Bosanska i Srijemska biskupija spajaju se u Bosansko-srijemsku biskupiju sa sjedištem u Đakovu, današnju Đakovačko-osječku nadbiskupiju. Nagli razvoj grada počinje u drugoj polovini XIX. st., kad ujedno počinje i gradnja znamenite katedrale, poznatije i kao bazilika sv. Petra. Gradnja te monumentalne građevine u neogotičko-romaničkom stilu počela je 1866., na inicijativu uglednog đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera (1815. – 1905.). Katedralu su projektirali bečki arhitekti Karl Rösner i Friedrich Schmidt. Premda je bilo planirano da se završi za pet godina, oduljilo se na 16. Kako je većina vrsnih majstora XIX. stoljeća bila zauzeta po drugim europskim gradovima, Strossmayer je odlučio čekati da budu slobodni i posvete se unutarnjem uređenju katedrale. Smatra se da je u izgradnju uloženo tadašnjih milijun i dvjesto tisuća forinti, od čega je pola platio sam đakovački biskup. Duž 84 metra visine raspoređeno je čak sedam milijuna cigli. Za uređenje unutrašnjosti bili su zaduženi njemački slikari: otac i sin Alexander Maximilian i Ludwig Seitz. Rezultat je bio impresivan jer je napravljeno sedam oltara, 43 freske, 31 kip te 32 reljefa, a unutrašnjost su još krasile orgulje sa 73 registra, tri manuala i gotovo pet i pol tisuća svirala. Tako je 1882. službeno završena izgradnja trobrodne građevine s poprečnim brodom iznad kojeg se uzdiže 54 metra visoka kupola, dok su uz glavno pročelje dva velika zvonika visine 84 metra. 

Protiv muljevitog tla

Katedrala sv. Petra smjestila se na zapadnom dijelu đakovačkih zidina, čija izgradnja datira između sredine XIII. i kraja XIV. stoljeća. Zidine su još jedan od simbola bogate kulturne povijesti grada. Početkom XV. st. spominje se da je u okvirima tadašnjeg naselja postojao izdvojeni utvrđeni kompleks oko Biskupskog dvora i tad mnogo skromnije katedrale u gotičkom stilu. Castrum Diako bio je, izgleda, već tad utvrđen bedemima od opeke. U planu grada iz 1863., prije početka izgradnje katedrale, vidljivo je da su zapadni i sjeverni zid s pripadajućim kulama bili iznimno dobro sačuvani. Strossmayer je zbog izgradnje katedrale odlučio srušiti sjeverni te dio istočnog i zapadnog bedema. Južni i dio istočnog ukomponirani su u Biskupski dvor, tako da je danas sačuvan samo dobar dio zapadnog bedema utvrde. Budući da je katedrala građena na dijelovima zapadnog bedema, na dijelu gdje se nalazio obrambeni jarak građevinari su morali zabiti 395 balvana u muljevito tlo kako ne bi tonula sjevernom stranom. Katedrala i zidine danas su prepoznatljiv simbol grada Đakova. Na jednom od oltara u katedrali nalazi se i nadgrobni spomenik velikom meceni i osobi najzaslužnijoj za razvoj Đakova – Josipu Jurju Strossmayeru.

Tekst Josip Buljan

FOTO Martina Stanković