Ministarstvo hrvatskih branitelja raspisalo je i prošle godine natječaj za najbolju priču o Domovinskom ratu, na koji se ponovno javio velik broj učenika. I ovaj je natječaj pokazao zanimanje djece za tematiku vezanu uz Domovinski rat, što je još jedna potvrda tog iznimno poticajnog projekta. Na natječaj su se drugi put javili i učenici srednjih škola iz Bosne i Hercegovine koje izvode nastavu prema nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku. U ovom broju donosimo zadnju od tri nagrađene priče učenika iz Bosne i Hercegovine

Plamen. Imaš osjećaj kako gore i nebo i zemlja. Penjem se uz brdo. Ljeto je. Žari mi se pod potplatima nekih trošnih vojničkih čizama. Na njima blato, sam dragi Bog zna koliko staro i okorjelo blato. Ni u kojem trenu mi nije palo na pamet da ih očistim. Nešto me strašno žeže u grlu. Sunce je nemilosrdno, a u mojoj boci ostao je samo jedan gutljaj, a i njega kao i cijeli svoj duh čuvam, za ono kada i ako preživim, kao nagradu za kraj dana. Idem gore negdje ni sam više ne znam gdje. Put je težak, zemlja suha, a meni u glavi samo moja majka i njezina pogača. Kako bih rado dao sve što imam za bar mrvu nje. Idem dalje, trudim se utažiti svaku žudnju, ne znam više ni koji je dan. Pogledam oko sebe, svjestan pogledam li unatrag da neću imati snage za nastaviti put ka vrhu. Teško je tijelu, no duh sam ide. Upravo radi njega čovjek učini mnoge stvari ne znajući ni sam kako, ali ipak uspiješ.

Došao sam gore. Nas par vojnika bili smo poslani u izvidnicu. Trebali smo proći teritorij i vidjeti je li sve kako to oni kažu “čisto”.

A gore, što gore možeš i vidjeti. Vidiš onu istu suhu zemlju kako se napila krvi žudeći za vodom. Naše su ranjenike odveli, mrtve valja kako doliči pokopati. Gore sve opet mirno, samo se Sunce ne kani tako lako zamaći za hrašće.

Sretan sam, ipak je ova krv junačka. Uspjeli smo. Ova bitka ovdje bila je u našu korist.

Rat nije rješenje i nikada neće biti, no mi ga nismo tražili. Htjeli smo kao narod samo slobodu, dobili je, a onda je ponovno izgubili. Nemaš izbora. Kada nešto voliš za to se i boriš pogotovo kada ti to silom kane oduzeti. Srce ovog naroda odavno je pustilo svoje korijenje i krila njegova nikad se nisu dala kratiti. Letjela su ona usprkos olujama, suprotno od neprijateljskih vjetrova. Da sam na njihovom mjestu ne bih se uhvatio u koštac s narodom kao što je onaj naš, hrvatski.

Hodam ni sam više ne znam gdje sam. U sebi osjećam ponos, ali i ogorčenost. Do neki dan imali smo mir, a sada se za njega valja boriti. Grozan je osjećaj kad se boriš za osnovno ljudsko pravo. Eh, ljudska prava… Toga u ratu nema.

…

– Teren je čist, izgleda! – veli jedan od mojih kolega.

• Ma, ‘ajmo dole u hlad sjest. Vala gori i iz neba i iz zemlje! – doviknu drugi.

Idući dolje ka njima začujem, neko šuškanje u grmu uz šumu. Odlučim ignorirati. Krenem pa stanem. Opet šušti. Priđem bliže, šušti jače. Čujem dahtanje, približim se i razmaknem granje.

Imam što vidjeti. U grmu leži protivnički vojnik sav u mukama. Propucan je dvaput, jednom u desno rame drugi put u glavu. Živ je, ali se pati. Gotovo možeš čuti kako mu srce lupa, iskočilo bi iz njedara samo kad bi moglo.

Vani žeže vrućina, a iz njega krv šiklja, vruća od zraka. Težak dan, pomislim.

Gledam ja njega, gleda on mene.

– Dođite gore, momci! – doviknem svoje iz hladovine.

– Anto, ti si lud! Što nas sad zoveš gore? – dovikne jedan.

• Dođite kad vam kažem! – povičem glasnije.

Na kraju se nevoljko popnu. Kad gore, neugodno iznenađenje. Začude se jednako kao i ja.

Marko, Brzac, kako smo ga zvali zbog njegove nagle naravi, posegnu za puškom, a ja velim:

• Stani, Marko! Ni ne pomišljaj.

Pogledaše me svi začuđeno.

– Ma, Anto, Bog ti na pomoći bio, jesi li poludio? – upita me mali Ivo.

• Točno znam što mislim i kako mislim. Kažem vam bez naglih pokreta. Samo mirno. – odgovorim.

Gledali su me kao da sam skroz poludio što su vjerojatno i pomislili. Ipak, ništa nisu učinili.

• Ovaj je čovjek, kao što vidite, dva puta propucan i još je živ. Prži se na ovom suncu pola dana i nije mu ništa. Njemu nije suđeno danas umrijeti. – nastavim.

Oklijevali su, razumijem ih. Nije lako pomoći nekome s neprijateljske strane. No, na kraju su stali na moju stranu. Dobri su to i plemeniti momci, nisu ni oni u ovoj grozoti svojom voljom.

Spustili smo se do grada. Ostavili smo ranjenika u našoj vojnoj bolnici. Tamo su se pobrinuli za njega.

Ništa mu nije nedostajalo. Za razliku od mnogih naših vojnika, koji su kao i on bili muževi i očevi, on je od naše vojske dobio osnovna ljudska prava. Prvenstveno – pravo na život.

Kasnije je predan Vojnoj policiji.

Prva ratna večer u kojoj sam zaspao u miru. Znao sam kako nisam pogriješio postupivši tako kako jesam. Ipak, lako je vratiti istom mjerom, ali užasno je teško biti čovjek. No, to se dakako ipak više cijeni.

…

Od rata je proteklo mnogo godina. Vozim se magistralom, a vani kiša. Bio sam u posjeti svojoj rodici čiji je muž nestao u ratu. Nikada nije saznala što je s njim bilo. On se samo, jednostavno, jedne večeri nije vratio kući. Večera je stajala na stolu poškropljena gorkim suzama.

Stara majka i dandanas se nada da će svojim starim rukama zagrliti čedo svoje. Okrutan je rat, pomislim.

Misli mi odvrati konoba pored puta. Odlučim stati, osvježiti se.

Nakon pića osvježenja, zamišljen krenem prema izlazu.

Put mi prepriječi štaka koju mi neki neznanac gurne pod noge.

Pruža mi ruku, pozdravlja, smije se, a meni taj pogled tako poznat kao da sam jučer gledao iste te oči.

– Kako si, Anto, junače? – progovori.

– Dobro, hvala na pitanju. Mi se znamo? – izustim začuđeno.

• E, moj Anto… Tebi, junače, dugujem život od onoga krvavo vrućeg dana.

Iva Kajić, učenica 1. razreda Katoličkog školskog centra “Don Bosco” Žepče