Rimskog cara rođenog u Dalmaciji najbolje poznajemo po palači oko koje je izrastao današnji Split te po nemilosrdnom progonu kršćana. Međutim, mjesto u povijesti zaslužio je i kao sposoban vojskovođa…

Dioklecijan je rođen kao Diokles, a potjecao je iz obitelji nižeg staleža. Točna godina njegova rođenja nije poznata, makar se zna datum: 22. prosinca. Raspon godina koje se spominju je između 240. i 250., a najčešće 245. Gotovo je sigurno da je budući rimski car bio rođen u Dalmaciji. Većina teoretičara spominje Salonu, a neki preciziraju lokalitet Libovac južno od Kučina kod Splita. Treći misle da se rodio u rimskom gradu Doclea kod današnje Podgorice, koji je također bio dio rimske provincije Dalmacije. Ni o Dioklecijanovu djetinjstvu i mladosti nije ostalo puno pisanih podataka. Rimskoj vojsci pristupio je oko 260. godine, u doba cara Galijena (umro 268.).

Tadašnji vladar navodno je posebice cijenio ilirske ratničke vještine premda nije bio osvajač. Ne zna se mjesto u kojem je Diokles prvi put bio upućen na služenje vojne obveze, ali može se naslutiti da je bio pripadnik konjaničkih postrojbi. U to je vrijeme Rim imao novake koji su mahom dolazili iz siromašnih obitelji, poput Dioklecijana. Bogati su slojevi često izbjegavali vojnu obvezu plaćanjem velikih iznosa, a među njima bio je i velik broj “barbara” – rimskih građana.

Napredak do zapovjednika

Diokles je isprva vjerojatno bio član neke od rimskih legija s područja Dalmacije. Moguće je da se opseg njegova vojničkog djelovanja protezao širom granica Rimskog Carstva i susjednih područja. Primjerice, neki izvori navode da je služio u Galiji. Nakon Galijena, na rimskom tronu kratkotrajno su bili Klaudije II. i Kvintil, a od 270. godine Aurelijan.

U svakom slučaju, mladi Diokles dvadesetak godina nije imao stalnu adresu, a redovito je bio izložen opasnosti od barbarskih napada. No, nepobitno je da se posebno dokazao u mnogobrojnim bitkama, čime je stekao povjerenje nadređenih i napredovao u službi. Lako je moguće da je general postao već za vrijeme Aurelijana, cara također rođenog s druge strane Jadrana, tj. u Meziji. Zna se i da je u idućim godinama napredovao do vrhovnog rimskog vojnog zapovjednika u Meziji, vjerojatno zaslugom još jednog “susjeda” – cara Proba, rođenog u Sirmiju, odnosno današnjoj Srijemskoj Mitrovici. Među brojnim je pričama koje su se kroz stoljeća proširile o Dioklecijanu i ona da je bio i vrlo blizu kad su Proba 282. godine u rodnom gradu ubili vlastiti vojnici dok se pripremao za ratni pohod prema istoku, tj. Perziji, gdje je vladala dinastija Sasanida.

 

Proba je naslijedio novi car Kar i nedugo po dolasku na vlast pokrenuo je Probov nesuđeni pohod držeći se plana koji je izradio pokojni prethodnik. Kar je još na početku vladavine imenovao cezarima oba svoja sina: stariji Karin ostao je u Galiji, a Numerijan je pošao s ocem na istok. Diokles je bio zapovjednik Karove tjelesne straže, zapravo konjaničke postrojbe “Protectores Domestici” izravno podređene caru. Jedan dio rimske vojske upućen je preko Balkana i Anatolije, a drugi je bio prebačen preko Eufrata i Tigrisa u Mezopotamiju.

Na pohodu su Rimljani naišli na slab otpor i znatno napredovali. No, kad je zauzeo Ktezifont na lijevoj obali Tigrisa, Kar je nenadano umro usred ljeta 283. godine. Njegovi sinovi Karin i Numerijan postali su suvladari, a stariji je već u siječnju 284. iz Galije stigao u Rim. Kako se često navodi u brojnim povijesnim djelima, na Numerijana je uvelike utjecao punac, pretorijanski prefekt Aper, koji nije volio Dioklesa te ga je postupno udaljavao od novog cara. Istočna armija, sad Numerijanova, zbog Karove se smrti počela povlačiti s perzijskog bojišta, no povratak je bio iznimno spor, a i nije prošao bez velikih komplikacija: car je tijekom puta u rujnu 284. nađen mrtav u svojoj nosiljci, a tijelo mu je već bilo u stanju raspadanja.

Nožem na Apera

Za čudnu i nikad rasvijetljenu Numerijanovu smrt bio je optužen Aper, koji je, čini se, dulje vrijeme pokušavao zatajiti da car leži mrtav iza zastora nosiljke. Mnogi su ljudi iz vojnog vrha smatrali da je glavni pretorijanac bio vođa urote i da je ubio cara. Istočna armija željela je izabrati vladara, a kao najizgledniji kandidat pojavio se Diokles: na saboru održanom 17. studenog 284. u Nikomediji na istočnoj obali Mramornog mora proglašen je carem. Navodno je odmah nakon toga pred prisutne vojnike izveo Apera te ga usmrtio nožem. Diokles je napokon postao Dioklecijan.

Kad je Karin u Rimu dobio vijesti iz Azije, nije bio nimalo oduševljen. Dokazao se kao vojskovođa, uspješno ratujući protiv Kelta, britanskih i germanskih plemena, a vojnike je obilato nagrađivao za pobjede. Međutim, vojska mu ipak nije vjerovala i općenito je bio na zlu glasu zbog lošeg karaktera.

Karin se početkom 285., osim s problemom zvanim Dioklecijan, suočio i s pobunom panonskog vojnog zapovjednika Sabina Julijana. I on je istaknuo kandidaturu za tron, štoviše, naredio je kovanje novčića na kojima uz njegovo ime stoji natpis “Augustus” (uzvišeni, veličanstveni, posvećeni). No, Karin ga je ipak brzo porazio, vjerojatno kod Verone, krećući se prema istoku gdje ga je čekala Dioklecijanova armija.

Do odlučujuće bitke došlo je u ljeto 285. na rijeci Margus (današnja Morava u Srbiji) u Meziji. Čini se da je Karinova vojska bila brojnija i imala prevlast te je već bila nadomak pobjede, ali jedan događaj potpuno je promijenio tijek. Dok je Karin zadovoljno promatrao bitku, ubio ga je jedan (ili više) od njegovih vojnika. Razlozi tog čina ostaju nepoznati. Dioklecijan se nije želio ponašati po načelu “jao pobijeđenima” i pridobio je mnoštvo Karinovih vojnika. I Istočna i Zapadna armija priznale su ga za cara i tako je dobio apsolutnu vlast.

 Doba diarhije i tetrarhije

Rimskom caru nije se žurilo otići u Rim. Moguće je da ondje nikad nije ni bio (!). Štoviše, u kolovozu 285. proglašava svojeg prijatelja, sposobnog vojskovođu Maksimijana iz Sirmija za cezara, a godinu poslije i za augusta te tako počinje razdoblje diarhije. Dioklecijan je bio svjestan da je Carstvo preveliko da bi njim upravljao samo jedan čovjek. Moralo se neprestano braniti i od unutarnjih pobuna i od osvajača s druge strane granice. Maksimijan je iz Mediolana (današnji Milano) upravljao zapadnim, a Dioklecijan iz Nikomedije istočnim dijelom, iako je Rim nominalno ostao glavni grad.

Vrlo brzo u zapadnom dijelu Carstva počinju unutarnji problemi. U Galiji dolazi 286. godine do pobune predvođene Amandom i Elijanom, koji su prosvjedovali protiv visokih poreza kao i rimskih bogataša općenito. Dioklecijan šalje Maksimijana koji odmah guši ustanak. Nedugo nakon toga počinje napad Germana na području današnje Njemačke, ali i taj je sukob uspješno riješen. Uskoro dolazi i do pobune Marka Aurelija Karauzija. Tog je časnika Maksimijan poslao da uništi franačke i saske pirate u vodama sjeverozapadne Europe, no on se odmetnuo i proglasio carem tog područja. Ostao je nedirnut do 293., kad je ubijen.

Dioklecijan i Maksimijan te godine vuku neočekivan potez: 1. ožujka proširuju svoj krug vladara i proglašavaju dvojicu od istaknutih vojnih zapovjednika cezarima. Gaj Valerije Maksimijan Galerije postaje vladar Podunavlja i podređen je Dioklecijanu, čija mu kći Valerija postaje žena. Istaknuo se kao vojskovođa na istočnim granicama Carstva. Pobijedio je, među ostalim, i Sarmate, iskusan ratnički narod podrijetlom iz Perzije, koji su otamo došli sve do područja između Dunava i Tise u današnjoj Rumunjskoj. Mnogi su Sarmati poslije unovačeni u rimske legije. Drugi zapovjednik, Konstancije Klor, kao cezar od Maksimijana dobiva Galiju, a poslije i Britaniju, koju je prethodno morao vratiti u okrilje Carstva. Tako je uspostavljena tetrarhija – vladavina četvorice vladara.

Napad na Egipat

Dioklecijan se posvetio reformi Carstva, a vojne je pohode radije prepuštao suvladarima. No, otprilike 297. osobno je krenuo na Egipat u kojem su se pobunili Domicije Domicijan i njegov pobočnik Aurelije Ahilej. Prema starim povijesnim izvorima, ustanici su Rimljanima pružali žestok otpor. Međutim, rimska vojska, koja je brojila 70 tisuća pripadnika, našla se pred Aleksandrijom i počela osmomjesečnu opsadu. Navodno je car pribjegao okrutnoj mjeri: naredio je rušenje svih akvedukata. Stanovništvo je tako ostalo bez vode te je s obzirom na vremenske uvjete u pustinji praktički bilo osuđeno na smrt. Uskoro su vojnici krenuli u juriš, pljačku i rušenje grada. U nekim drugim egipatskim gradovima Dioklecijan je napravio još žešći pokolj: pogubljenjem stanovništva ugušio je pobunu. Godine 296. ili 297. zapovjedio je Galeriju da počne novu operaciju protiv perzijskih Sasanida. U vrijeme Dioklecijana promjene vladara u Perziji bile su česte. Preminuo je Bahram II., naslijedio ga je Bahram III., no vladao je jako kratko jer ga je zbacio Narzes. Njegova ambicioznost smetala je Rimskom Carstvu. Galerije je poveo vojsku prema Mezopotamiji u društvu saveznika – armenskog kralja Tiridata III., čiju je zemlju okupirao Narzes. Došlo je do bitke u blizini grada Harana kod Eufrata. Galerije je prebacio vojsku preko rijeke, a izviđači su mu javili da se ondje nalaze slabe perzijske snage. U početku su Rimljani i Armenci uspjeli pomaknuti sasanidske snage i njihova je pobjeda bila nadomak, ali iznenada su se pojavili neprijateljski konjanici. Izvjesna se pobjeda Rimljana pretvorila u težak poraz, a Galerije se uspio nekako izvući s ratišta i zajedno s Tiridatom u bijegu preplivati Eufrat. Potom su se domogli Antiohije, gdje ih je čekao Dioklecijan: danas nije sasvim jasno je li tad još bio zauzet i kampanjom na Egipat.

Galerije je počeo razrađivati novi plan za napad na Narzesa: ojačanim snagama i to na području današnje Armenije. Nije poznato je li mu se na pohodu pridružio i Dioklecijan. Sigurno je da je Galerije uspješno prodro preko planina, a 298. dvije su se strane sukobile kod Satale. Narzes je pobjegao, a Galerije je uspio zarobiti čak i njegov harem, kao i kraljicu Aranu i djecu. Narzes je uskoro poslao izaslanika na pregovore o primirju.

S vremenom su dva carstva sklopila mirovni ugovor, teritorijalno povoljniji za Rim, a Narzesu je vraćena obitelj. Istok je konačno pacificiran.

Natrag u dom

Posljednje su godine Dioklecijanove vladavine obilježene zloglasnim obračunom s kršćanima, prema kojima je prije bio tolerantan. Više je objašnjenja zašto se odlučio na taj teror, no ni jedno se ne može uzeti kao potpuno točno. Najgori je bio edikt iz 303., na temelju kojeg je izvršen posljednji veliki progon kršćana u Rimskom Carstvu. Nedugo nakon toga Dioklecijan se razbolijeva u Nikomediji i 1. svibnja 305. postaje prvi i jedini rimski car koji je abdicirao. Doduše, istog je dana to učinio i njegov prijatelj i suvladar Maksimijan, no gotovo svi povjesničari slažu se u ocjeni da je Dioklecijan u tom odnosu ipak imao zadnju riječ. Proglasivši Galerija augustom istočnog dijela Carstva, povukao se u novoizgrađenu palaču u Splitu, gradu blizu Salone. U godinama nakon njegova odlaska Carstvo zahvaćaju brojni međusobni sukobi, borba za vlast i anarhija. Navodno je bilo prijedloga da se vrati na vlast, no kategorički ih je odbijao. Umro je u svojoj palači u Splitu, vjerojatno 3. prosinca, a godine smrti razlikuju se od izvora do izvora (spominju se 311., 313. i 316.). Njegov se grob ne zna, no najčešće se spominje mauzolej na mjestu gdje je danas splitska katedrala.

Premda ga se u Hrvatskoj danas uglavnom percipira kao tiranina, progonitelja kršćana i graditelja palače na temelju koje je niknuo današnji Split, zaboravlja se da je bio uspješan reformator koji je, barem kroz razdoblje od dva desetljeća, doveo Rimsko Carstvo u politički stabilno stanje i gospodarski napredak.

 

---

Reforma vojske

Osim u napadne i osvajačke svrhe, vojni sustav Rimskog Carstva služio je za obranu od vanjskih neprijatelja te unutarnjih sukoba. Stalni su problem bili veliki troškovi vojske, ali i “stajaća” vojska. Naime, postojao je običaj da vojnici koji dođu na neki teritorij ondje i ostanu te zasnuju obitelj. Često su veleposjednici imali svoju posebnu privatnu vojsku. U slučaju političkih kriza, znalo se dogoditi da se takva postrojba okrene protiv vrhovne vlasti.

U godinama prije Dioklecijana vojska je imala stalnu osobinu: nedostatak discipline, što se vidjelo u čestom uplitanju u političke događaje, pa i u ubojstvima careva. Stabilnost koju je Dioklecijan postigao sa suvladarima prekinula je te loše trendove. Velik dio državnog novca odlazio je na gradnju utvrda, zidova i kula na granicama ili blizu njih. Mnoštvo tih fortifikacija i danas je sačuvano, posebno na Bliskom istoku, a najpoznatiji je Dioklecijanov logor kod Palmire u Siriji. Od građevina koje povezujemo s tim carem najznačajnija je i najpoznatija palača u Splitu.

Početak podjele vojske na dvije glavne grupe tijekom kasnog razdoblja Rimskog Carstva uglavnom se pripisuje Dioklecijanu. “Comitatenses” je naziv za mobilne pješačko-konjaničke postrojbe, koje nazivaju i pretečom današnjih specijalaca. Ime su dobile zbog izravne podređenosti carskom dvoru (“comitatus”). Činili su ih pretežno mladi vojnici. Često su bili stacionirani uz mrežu javnih cesta, što im je omogućavalo lakše premještanje s jedne na drugu lokaciju. “Limitanei” su dobili ime po rimskim fortifikacijskim pograničnim lancima (līmitēs). Bili su stajaća vojska orijentirana pretežno na zaštitu granice od barbara i osvajača, stoga su i bili stacionirani u utvrdama i drugim objektima na pograničnim područjima. Djelovali su samo na svojem teritoriju i nisu išli u unutrašnjost. Sastojali su se od smanjenih legija, kohorti i drugih postrojbi kojima su pridodavane nove konjaničke i pješačke formacije.

Dioklecijan je afirmirao i instituciju obveznog služenja vojnog roka, prvi put nakon doba rimske republike.

 Ante JELAVIĆ