Marijola Tomić, učenica prvog razreda Srednje škole Ilok

U ovom broju objavljujemo prvu od sedam priča koje su pisano pohvaljene sukladno preporuci Povjerenstva za vrednovanje. Naslovljena je Djevojčica bosih nogu, a napisala ju je Marijola Tomić

Bezbrižno sam se igrala u pijesku, bosa. Bilo mi je toplo premda je bio siječanj. Sunce je bilo visoko na nebu i njegove su zrake prodirale kroz krošnje drveća. Bila sam dijete s pravom na sretno djetinjstvo. Ništa nije slutilo na to da će toga dana na grad pasti prva granata, ali ne i posljednja. Čuo se pucanj i tlo se zatreslo, kao da je nešto eksplodiralo daleko od grada. Zvučalo je tako daleko, a osjećalo se tako blizu. Mislila sam da je grmljavina, nisam znala što se događa. Mama je istrčala iz kuće vrišteći kroz suze moje ime: “Marija! Marija!” vikala je trčeći do mene u dugoj cvjetnoj haljini. Uzela me u naručje i potrčala prema kući dok se iza nas začula još jedna granata. Tiša od prethodne, ali strašnija od svake buduće. Prvi sam je put u životu vidjela uplašenu. Osjetila sam strah i nemir s kojim se borila u trenutku. Živjeli smo u staroj kući bez podruma. Uletjevši u kuću, potrčala je prema prvom privremenom rješenju. Otvorila je vrata velikog drvenog ormara i brzo pobacala odjeću na pod te je zajedno sa mnom ušla u ormar i zatvorila ga. Majka me čvrsto stisnula uza se i zagrlila dok je svaka njezina suza padala na moje lice. Osjetila sam strah, strah majke da ne izgubi svoje dijete. Osjećala sam nemir. Sklupčala sam se u njezino naručje i tiho jecala. Začepila mi je uši objema rukama koje su bile hladne od straha. Nisam znala što se događa, imala sam nepune četiri godine i nisam postavljala pitanja jer sam mislila da su suvišna. I bila su, zaista.

Izvana je bljeskalo, orilo, granate su pucale sve jače. Iako su majčine ruke bile na mojim ušima, sve sam čula. Vladao je osjećaj nesigurnosti. Čula sam svaku granatu sve snažnije i dramatičnije, čula sam ih kao da su padale pored kuće. Tek su navečer utihnule. Čule su se prigušeno… negdje daleko. Majka je tada izašla iz ormara noseći me u naručju. Trčećim smo korakom izašle iz kuće i krenule kod susjeda. Majka je prvo mene prebacila preko niske živice, a zatim ju je i ona preskočila. Pokucale smo na vrata susjedima i molile ih za pomoć. Pristali su i pustili nas u podrum. Majka je bila zahvalna do neba. Mislila je da smo spašene. Nadala se da je ovo kraj. Nažalost, ovo je bio samo početak pakla koji je uslijedio. Odmah se na ulazu u podrum osjetio miris vlage. Spuštajući se niz stepenice, uočile smo još ljudi koji su dolje sjedili na madracima umotani u deke. Podrum je bio dovoljno velik za sve nas. Majka je kimnula glavom u znak pozdrava i svi su uzvratili. Gazda kuće, gospodin Marko, rekao nam je da se smjestimo na madrac koji se nalazio u kutu. Svi su gledali u nas i u moje bose noge: “Jadnica. Niste stigli ni cipelice obuti djetetu?” prigovorila je jedna od gospođa. Gospodin Marko pokazao joj je prstom da šuti, a majka je bila toliko izgubljena da se nije ni trudila dati odgovor na postavljeno pitanje. Umotala me u deku i legle smo spavati. No, san nije dolazio na oči. Svi su bili budni. Nitko nije mogao spavati. Sljedećih smo se mjeseci snalazili kako smo znali. I dalje smo živjeli u podrumu slušajući radio, bez kojeg bi, vjerojatno već odavno bili mrtvi. Znali smo što se događa u svakom trenutku i to nam je tada bio jedini spas. Stvari se nisu mijenjale, rat je postajao sve gori, a brojka umrlih postajala je veća svakoga dana. I susjedi su nešto skrivali od nas. Osjetili smo to. Bili su tajnoviti. Stalno su šaputali i skrivali se kada bi razgovarali. Onda su nam jednoga ponedjeljka rekli kako se moramo odseliti iz njihova podruma. Odlučili su otići u Njemačku i spasiti se, ali nam nisu htjeli ostaviti kuću. Majka je bila vrlo razumna žena i pristala je otići već ove noći znajući da to nije dobra ideja. Nije htjela stvarati probleme kad ih već dovoljno imamo. Zahvalila im je na svemu i spremila naše stvari. Djevojčica Lucija, Markova kći, pri odlasku mi je dala svog plišanog medvjedića. Rekla je da će mi on donijeti sreću ako ga budem čuvala. Navečer smo krenule do susjeda odmah pored. Ovoga puta nismo morale preskakati ogradu jer je njihova kuća bila bez ograde. Majka je pokucala na vrata i zamolila ih da nas puste u podrum. Nisu odmah htjeli pristati, ali su je, naposljetku, pustili zbog mene. Tek što smo se spustili u podrum koji je ovoga puta bio duplo manji od prethodnog, na vratima se pojavio srpski vojnik s puškom. Spustio se u podrum, a za njim su došla još trojica. Svi smo bili ukočeni i preplašeni, a oni su počeli vikati. Moju majku, susjedovu kćer i ženu nasilno su izvukli iz podruma i odveli u veliki kamion. Glavu kuće, Matiju Horvata, pretukli su na smrt. Šutali su ga u glavu i trbuh, šakama su ga udarali po tijelu. Prvobitno se branio, ali je onda posustao. Nije mogao pobjeći vojnicima koji su mu zadali teške rane. Nakon svega, uperili su pušku u njega i upucali ga posred čela. Njegova je žena u kombiju jecala od straha kad je začula pucanj. Znala je što se dogodilo. Majka me je čvrsto držala uza se ispuštajući pokoju suzu. Kada su vojnici ušli u kamion, odvezli su nas u logor. Ondje su gurnuli sve nas iz kamiona u mračnu prostoriju gdje se nalazilo još pedesetak ljudi. Svi su oni ležali ili sjedili na podu, gotovo jedni na drugima. Smrad koji se širio tom prostorijom bio je neizdrživ, a ljudi su bili prljavi i krvavi. Svi su izgledali umorno i bolesno, svi su željeli samo jedno, a to je bio mir. Vojnik je izašao smješkajući se zadovoljno. Kao da je osvojio čitav svijet. Kao da je u tom trenutku imao sve konce u rukama. Kao da je sada mogao raditi što poželi. Zapravo, bio je on isto što i mi. Borio se za svoj život isto koliko i mi. Da je u nekom trenutku napravio pogrešan korak, odavno bi bio mrtav. Ondje u sobi sjedile su žene pognutih glava. Neke su od njih plakale vrlo glasno, a neke su molile krunicu i nadale se spasu. Pogledala sam oko sebe, a onda sam spustila glavu. Bilo me strah. Majka me i dalje čvrsto držala uza se milujući mi kosu i ostavljajući poljupce na mojoj glavi. Bilo je tu još nekoliko djevojčica starijih od mene. Preko puta nas sjedila je žena s bebom starom tri mjeseca. I ona je čvrsto držala dijete uza se zalijevajući ga gorkim suzama. Dijete je bilo nemirno, osjećalo je negativnost i strah prostorije u kojoj se nalazilo. U drugom kutu sobe sjedila je starija žena koja je izgledala rezignirano. Bilo joj je sasvim nevažno hoće li preživjeti ili ne. Samo je gledala u jednu točku i šutjela. Svi smo šutjeli i čekali trenutak kada će vojnik opet ući i uzeti jednu od žena te ju nasilno istući. Ondje smo bile tjednima iščekujući svoj spas. Nismo ga dočekale. Sve što smo vidjele bila su gruba samoubojstva žena koje više nisu mogle biti ondje jer nisu vidjele svrhu ovakvog života. Ubile su se nama pred očima i ondje su ležale mrtve danima. Novi su ljudi dolazili, bili su doneseni ondje poput kakvih polutki mesa. Vojnik je jednog dana uletio unutra i naredio majkama da odvoje svoju djecu od sebe. Djeca se od ovoga trena odvajaju u drugu sobu. Moja majka čvrsto me stisnula uza se. Nije dala da me uzmu, ali me jaki vojnik istrgnuo iz njezinih ruku. Nije imala snage za obranu. Dobila je šamar, dobila je udarac. Gledala sam kako mi udaraju majku. Vojnici su nas poveli dugim hodnikom do prostorije pored. Iza nas čulo se vrištanje majke malene bebe koje je odjekivalo hodnikom i činilo stezanje svačijih srca. I ona je dobila batine. Negdje u pozadini čula sam i majku koja je krenula za mnom pokušavajući mi dati medvjedića. Okrenula sam se i pokušala vratiti, a onda sam začula pucanj. Majku sam vidjela na podu u lokvi krvi. Čuo se snažan vrisak i dernjava. Vojnik iza mene pogurao me i rekao da idem za djecom ispred sebe ako želim ostati živa. Nastavila sam hodati iako nisam željela ostati živa. Željela sam samo još jednom zagrliti svoju majku i nikad je ne puštati. Ali bila je mrtva. Ležala je ondje bespomoćno. Doveli su nas u prostoriju gdje smo se trebali nastaviti patiti kao i dosad. Očiju punih suza gledala sam oko sebe. Sve mi je bilo mutno, jedva prepoznatljivo. Jedina ondje poznata mi osoba bila je trinaestogodišnja Laura, susjedina kći koja je u naručju držala bebu i trudila se zadržati ju na životu. Svakog drugog dana donosili su nam kruh i vodu, ali smo većinu hrane davali malenoj bebi kako bismo joj spasili život. Nažalost, nismo je uspjeli spasiti. Laura je na nju položila crveni rubac koji je imala u džepu. Pomolili smo se za nju. Dugo smo bili zatvoreni u toj prostoriji prije nego što su nas pustili jer smo im zauzimali previše prostora. Nisu im trebala djeca, tvrdili su. Smatrali su nas beskorisnima te su svakako mislili kako ćemo umrijeti ako nas sada puste nazad u grad.

Vrlo nasilno i grubo izbacili su nas iz logora. Laura i ja počele smo bježati poljanama u strahu da nas ponovno ne vrate u logor. Bile smo djeca. Jedino što smo htjele bilo je djetinjstvo. Ona je trčala brzo sa željom za životom. Ja sam bježala putevima bosa, bosa s ranama u nogama. Bježim i dan danas, bježim od sjećanja, a iza mene ostaje sjena djevojčice bosih nogu.

Ministarstvo hrvatskih branitelja četvrtu godinu zaredom raspisalo je natječaj za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj. Pristiglo je 135 učeničkih priča, a Povjerenstvo za vrednovanje proglasilo je pobjednike.