Potkraj 1987. godine palestinska je rezignacija okupacijom prekinuta kampanjom uličnog nasilja nazvanog Intifada. Nemogućnost Izraela da riješi problem palestinskog ustanka urodila je pokretanjem mirovnog procesa i potpisivanjem Washingtonskog sporazuma 1994., kojim su se međusobno priznali Izrael i PLO. Zastoj mirovnog procesa u jesen 2000. godine kulminirao je drugom Intifadom, koja je u većoj mjeri imala oblik gerilskog sukoba, a manje spontanog uličnog ustanka

Nakon dugog razdoblja rezignacije izraelskom okupacijom, palestinsko stanovništvo na područjima Zapadne obale i pojasa Gaze osamdesetih je godina počelo podizati glas protiv takvog stanja. U prosincu 1987. u izbjegličkom kampu Jebalia u pojasu Gaze izraelski je vojni transporter usmrtio četiri Palestinca. Lokalni Palestinci revoltirani incidentom organizirali su demonstracije koje su se proširile na ostale gradove na okupiranim područjima. Iako je ustanak počeo u Gazi, žarište se ubrzo premjestilo u tradicionalno uporište arapskog nacionalizma, grad Nablus na Zapadnoj obali oko kojeg se nalazilo više izbjegličkih kampova. Osim Nablusa jako središte ustanka bio je i grad Ramallah sa sveučilištem Bir Zeit. Ustanak je dobio naziv Intifada, što u slobodnom prijevodu s arapskog znači “zbacivanje”. Intifada se razlikovala od dotadašnjih sličnih manifestacija palestinskog nezadovoljstva po upornosti i masovnosti podrške palestinskog stanovništva. Demonstranti su se sukobili s izraelskim snagama sigurnosti koje nisu bile pripremljene za takvu vrstu sukoba. Nemajući odgovor na takav nekonvencionalni način ugroze izraelske nacionalne sigurnosti, Tel Aviv je odgovorio represijom – deportacijama Palestinaca osumnjičenih za sudjelovanje u ustanku te razmještanjem brojnih policijskih i vojnih postrojbi uzduž područja sukoba. Zatvorena su arapska sveučilišta i uvedena je gospodarska izolacija područja obuhvaćenih demonstracijama, a zbog nedostatka razrađene procedure za takve vojnopolicijske akcije pri suzbijanju prosvjeda, izraelski su vojnici često prekoračivali ovlasti u postupanju. Prema izvještaju organizacije Human Rights Watch u prve dvije i pol godine Intifade ubijeno je 670 Palestinaca, od kojih je veliki dio stradao pod sumnjivim okolnostima.

Ulično nasilje

Izrael je bio iznenađen palestinskim ustankom na okupiranim područjima, no ništa manje nisu bili zatečeni ni PLO, čije se sjedište tada nalazilo u Tunisu, te druge palestinske organizacije. No, s vremenom se, nakon početne faze spontanosti, počeo mijenjati karakter Intifade, te dolazi do sve veće instrumentalizacije demonstranata, opada masovna podrška a istodobno jača utjecaj ekstremista, napose iz radikalnih islamističkih skupina. Jedan od važnijih uspjeha Intifade je privlačenje međunarodne pozornosti na problem položaja palestinskog stanovništva na okupiranim područjima. No, najveće njezino postignuće je to što je uvjerila izraelsku javnost u nužnost postizanja političkog rješenja s Palestincima na okupiranim područjima te je u tom smislu nesumnjivo trasirala put mirovnom procesu. U siječnju 1993. u tajnosti počinju izraelsko-palestinski pregovori u glavnom norveškom gradu Oslu, koji su nakon teških okršaja okončani postizanjem sporazuma kojim su definirani izraelsko-palestinski odnosi u budućnosti. Dogovoreno je postupno izraelsko povlačenje s područja Zapadne obale i Gaze te osnivanje palestinske samouprave na tim područjima. Vrhovno političko tijelo na autonomnim područjima postat će Palestinsko vijeće, koje će nadzirati obrazovanje, zdravstvo, poreze i kulturna pitanja palestinskog stanovništva. Dogovor iz Osla okrunjen je 13. rujna 1993. u Washingtonu potpisivanjem mirovnog sporazuma, uz povijesno rukovanje Jasera Arafata i Yitzhaka Rabina. U svibnju 1994. Izrael i PLO su se u Kairu sporazumjeli oko početka implementacije sporazuma iz Osla, dogovarajući pritom izraelsko povlačenje sa 60 posto pojasa Gaze i iz grada Jerihona na Zapadnoj obali, no područja židovskih naselja ostaju uz nazočnost izraelske vojske. Nakon dvanaest godina izgnanstva u Tunisu, početkom srpnja 1994. Jaser Arafat trijumfalno dolazi u prvi posjet palestinskom samoupravnom području, gdje su pred Arafatom prisegnuli članovi Palestinskog vijeća. Važan korak ka cjelovitom bliskoistočnom rješenju nastavljen je u srpnju 1994. sklapanjem mirovnog sporazuma između Izraela i Jordana. U rujnu 1995. Arafat i Rabin su u gradu Tabi potpisali novi sporazum poznat i kao Oslo II, kojim je implementacija mirovnog sporazuma ušla u drugu fazu. Prošireno je područje pod palestinskim nadzorom i raspisani su izbori za područje palestinske samouprave za siječanj 1996. na kojima je Arafat odnio uvjerljivu pobjedu.

No, mirovni proces je u praksi nailazio na mnogo zapreka. Osim nekoliko ozbiljnih incidenata s obiju strana, u drugoj polovici devedesetih dogodilo se i više terorističkih napada ekstremnih palestinskih skupina Hamas i Islamskog Jihada. Dvije terorističke skupine u više navrata napale su izraelske vojne i civilne ciljeve, uključujući i česte bombaške napade u izraelskim gradovima s velikim civilnim žrtvama. Težak udarac mirovnom procesu bilo je i ubojstvo izraelskog premijera Yitzaka Rabina u studenom 1995. godine, a na parlamentarnim izborima 1996. na čelo Izraela dolazi kandidat desnog Likuda Benyamin Netanyahu, čiji će kruti stav i nesklonost kompromisu dovesti u pitanje cijeli mirovni proces. Netanyahuova vlada je nakon četverogodišnjeg prekida ponovno počela izgradnju židovskih naselja na okupiranim područjima te pokazala nespremnost na bilo kakve ustupke u pregovorima. Ponovno se intenziviraju palestinski teroristički napadi, na što je Tel Aviv objavio da će se mirovni proces nastaviti tek kada brojne terorističke akcije prestanu. Na izraelskim parlamentarnim izborima 1999. obećavši obnovu mirovnog procesa pobjedu su odnijeli Laburisti čiji je umjereni lider Ehud Barak dobio priliku sastaviti vladu. U srpnju 2000. ponovno je došlo do susreta u povijesnom Camp Davidu. No, zbog spoticanja oko budućnosti Jeruzalema sastanak je završen bez sporazuma. Zastoj mirovnog procesa nekoliko je mjeseci poslije kulminirao novim palestinskim ustankom.

Druga Intifada

Palestinske frustracije eksplodirale su u rujnu 2000. valom uličnog nasilja izazvanim posjetom desničarskog izraelskog političara i proslavljenog vojnog zapovjednika Ariela Sharona židovskom Brdu hrama, odnosno islamskom svetištu Haram al-Sharif u Jeruzalemu. Prvih dana sukoba revolt na arapskoj strani izazvala je smrt dvanaestogodišnjeg palestinskog dječaka pred TV kamerama, a u izraelskoj javnosti prizor linča dvojice izraelskih vojnih pričuvnika. Iako je osnovni obrazac sukoba sličan onom u Prvoj Intifadi, ova je bila s mnogo većim intenzitetom. Naime, Druga Intifada je u mnogo većoj mjeri uključivala Arape koji žive na užem teritoriju Izraela, no i oni su nekoliko puta bili žrtve samoubilačkih palestinskih napada. Za razliku od kampanje nasilja iz 1987., Palestinci su raspolagali velikim arsenalom osobnog naoružanja, budući da su snage sigurnosti na koje je palestinska strana imala pravo na temelju mirovnog sporazuma bile naoružane te se dio njih s vremenom stopio s lokalnim palestinskim milicijama.

Istodobno su u gradovima diljem Izraela zaredali napadi bombaša samoubojica iz Hamasa, Islamskog Jihada i Brigada mučenika Al Aqsa, u kojima je ubijen velik broj izraelskih civila i iza kojih je u skladu s praksom uobičajenom u proteklih pedeset godina redovito slijedila izraelska vojna odmazda. Tako je u svibnju 2001. Izrael kao osvetu za bombaški napad palestinskog samoubojice prvi put nakon rata 1967. na okupiranim područjima upotrijebio i borbene zrakoplove. Nemajući odgovarajući odgovor na brojne samoubilačke napade, Izrael je ponovno okupirao teritorij koji je prepustio Palestincima na temelju sporazuma u Oslu. Jedna od izraelskih protumjera bila je i pokušaj fizičke likvidacije čelnika palestinskih terorističkih organizacija, u kojima je između ostalih ubijen i osnivač Hammasa, slijepi šeik Jassin. No, palestinska strana je prvi put odgovorila na sličan način, ubojstvom izraelskog ministra turizma Zeevija u listopadu 2001. godine. Jedna od posljedica eskalacije nasilja bio je ponovni zaokret udesno izraelskog biračkog tijela. Nakon parlamentarnih izbora 2001. izraelski premijer postao je proslavljeni vojni zapovjednik Ariel Sharon. Sharonov negativan stav prema vraćanju Zapadne obale i pojasa Gaze pod palestinsku kontrolu, kao i zagovaranje čvrste ruke prema palestinskom neposluhu, dodatno će radikalizirati sukobe. U ožujku 2002. izraelske su snage upale u kompleks zgrada Arafatovog sjedišta u gradu Ramallahu, što je rezultiralo početkom višemjesečne opsade. U gradu Jeninu vođene su velike ulične borbe između naoružanih Palestinaca i izraelskih snaga sigurnosti, s velikim žrtvama na obje strane. Početkom listopada 2003. sukob je nakratko dobio međunarodnu dimenziju, nakon što su izraelski borbeni zrakoplovi napali središte za obuku palestinskih terorista duboko u sirijskom teritoriju. U tri godine nasilja Druge Intifade na okupiranim područjima poginulo je oko 800 Izraelaca, od kojih je 548 civila, a ubijeno je 2200 Palestinaca. Smrt lidera PLO-a Jassera Arafata u studenome 2004. obilježila je jedno razdoblje izraelsko-palestinskih odnosa. Arafata je na čelu Palestinskog vijeća zamijenio Mahmud Abas, koji se općenito smatra umjerenim palestinskim političarem i kojega izraelska strana smatra prihvatljivijim sugovornikom od Arafata. Abas i Sharon su u veljači 2005. na summitu u ljetovalištu Sharm al Sheiku proglasili primirje, što je najozbiljniji pokušaj ponovnog pokretanja mirovnog procesa posljednjih godina.

Yitzhak Rabin (1922. – 1995.), izraelski vojnik i političar, rođen je u Jeruzalemu, gdje je završio poljoprivrednu školu. Rabin se borio u židovskom Palmachu protiv britanskih vlasti te je sudjelovao u oružanim akcijama protiv vichyjevske Francuske u Siriji i Libanonu. Tijekom Prvog izraelsko-arapskog rata 1948. vodio je obranu Jeruzalema, a u završnoj fazi rata vodio je operacije protiv Egipćana u pustinji Negev. Rabin je brzo napredovao u redovima izraelske vojske te je 1964. postao načelnik glavnog stožera. Njegove zamisli o brzoj mobilizaciji pričuve i uništenju neprijateljskog zrakoplovstva na zemlji pokazale su se odlučujućima u ratu 1967. Godinu dana nakon rata okončao je vojnu karijeru i preuzeo mjesto veleposlanika u Sjedinjenim Američkim Državama. Godine 1973. ušao je u politiku te nakon ostavke Golde Meir 1974. postao peti izraelski premijer i prvi rođen na izraelskom tlu. U travnju 1977., nakon serije skandala, prisiljen je predati vodstvo stranke Shimonu Peresu. Od 1984. do 1990. Rabin je bio ministar obrane te je djelomično odgovoran za politiku čvrste ruke prema Palestincima u početku Intifade. Godine 1992. vratio se na čelo Laburista i nakon izbora postao premijer. Nakon tajnih pregovora, 1993. potpisao je sporazum s dugogodišnjim neprijateljem Jaserom Arafatom, a 1994. zajedno s izraelskim ministrom vanjskih poslova Shimonom Peresom i Yasserom Arafatom podijelio je Nobelovu nagradu za mir. Na mirovnom skupu 1995. ubio ga izraelski ekstremist a njegova će smrt biti nenadoknadiv gubitak bliskoistočnom mirovnom procesu.

Hrvoje BARBERIĆ